Prvi Deo
Anna Di Lellio: Can you please tell me, we are going to see this, can you please tell me first something about yourself, your name, where you were born, if you don’t mind your age. And how you came here, so little bit of your background? [Da li možete molim vas da mi kažete, da vidim, da mi kažete nešto prvo o vama, vaše ime, gde ste rođeni, ako vam ne smeta, vaše godine. Kako ste došli ovde, nešto o vašoj ličnosti?]
Besim Maljota: My name is Besim Malota. I was born in Grabanica, municipality of Klina in Kosovo. I came in United States in 1986. I left… [Moje ime je Besim Maljota. Rođen sam u Grabanici, opština Klina na Kosovu. Došao sam u Sjedinjene Američke Države 1986. Otišao sam se…]
Anna Di Lellio: Do you want to do it in English or Albanian? [Želite li da pričate na albanskom ili engleskom jeziku?]
Besim Maljota: Albanian is much better for me. [Na albanskom bi bilo mnogo bolje za mene.]
Anna Di Lellio: Yes, I can understand, maybe I will ask you questions in English but yes, just start in Albanian. [Da, razumem, možda ću vam postavljati pitanja na Engleskom, ali da, samo počnite na Albanskom.]
Besim Maljota: Zovem se Besim Maljota, rođen sam u Grabinici, u opštini Klina. Došao sam u Sjedinjene Američke Države 1986. godine. Sa Kosova sam otišao 1983. godine. Bio sam u Nemačkoj neko vreme, i u Švedskoj, nakon toga sam emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Razlog mog odlaska sa Kosova bio je političke prirode zato što sam bio politički progonjen, uhapšen u Peći neko vreme posle demostracija 1982. godine koje su bile organizovane u Klini od strane nekolicine učenika srednje škole Luiđ Gurakući, sa kojima sam bio zajedno. Tadašnja vlast je vršila pristisak nad svima, da što više nas ode sa rodnog mesta ili da bude deo tog sistema koji nije bio pro albanski.
You have any questions? [Da li imate neka pitanja?] 1986. godine kada sam došao u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovde sam naišao na albance koji su bili u nacionalnom klubu, „Jusuf Gervalla“, kojima sam se i ja odmah pridružio, i nakon šest meseci je osnovano udruženje „Špresa“ u Bruklinu od strane grupe mladih sa Kosova, u stvarnosti, albanskih zemalja bivše Jugoslavije. Nakon osnivanja udruženja „Špresa“ ja sam bio sekretar udruženja nekoliko godina i tako sam počeo sa udruženjem „Špresa“ 1990. godine.
Udruženje „Špresa“ preuzelo je jednu aktivnost za pomirenje krvnih osveta u Sjedinjenim Američkim Državama pozivajući jednu delegaciju sa Kosova, na čijem čelu je bio profesor Anton Četa, akademik Mark Krasnići, Bajram Keljmendi i mnogi drugi. Ovde u Sjedinjenim Američkim Državama, albanci su zajedno sa svojim tradicijama,doneli i tradiciju krvnih osveta. Imali smo nekoliko slučajeva, koliko se sećam, preko četerdeset albanskih porodica koje su bile u zavadama u Sjedinjenim Američkim Državama. I mnoge porodice su bile primorane da napuste mesto gde se dogodio incident ili da budu zauvek u takozvanoj besi po Kanunu koji se praktikovao i u našim mestima, ta praksa se nastavila i ovde.
Posmatrajući te okolnosti u kojima se nalazio albanski narod na Kosovu i način na koji su se mirili albanci na Kosovu, udruženje „Špresa“ je odlučilo da preuzme tu aktivnost i ovde. Udruženje „Špresa“ je u to vreme odredilo mene kao predstavnika tog udruženja i jednu grupu ostalih drugara Tahir Nikći, Dževat Kuka, Sami Sulejmani, Riza Rugova, Džavit Kabaši da se bave organizacijom pomirenja krvnih osveta u Sjedinjenim Američkim Državama. U kratkom roku smo postigli da identifikujemo preko četerdeset albanskih porodica koje su bile u neprijateljstvu u Sjedinjenim Američkim Državama. Mislim na okolinu Njujorkaa jer je većina njih bila u okolini Njujorka.
Dolaskom kako smo ih mi tada zvali Vesnici Pomirenja, počeli smo odmah da idemo u pravcu pomirenja, i prva akcija je preduzeta u porodici Đonbalaj. U neprijateljstvu su bili porodica Đonbaljaj i čini mi se jedna skadarsk porodica, ali sam zaboravio njihovo prezime, ali je ta porodica bila iz Skadra, i postojalo je međusobno neprijateljstvo tih porodica. Porodica Đonbaljaj je živela u Njujork, dok je druga porodica živela udaljena 6. sati od Njujorka i nikada nisu dolazili u Njujorku jer nisu verovali porodici Đonbaljaj. Akcija je počela sa porodicom Đonbaljaj iako smo nailazili na velike poteškoće. Trajalo je više od 6. sati ali smo imali uspeha, jer su braća Adriatik Đonbaljaj, u stvari sin žrtve Adriatik Đonbaljaj je oprostio krv svog oca. To se omah proširilo preko radio stanice Glas Kosova koju smo u to vreme imali u Njujorku. Posle toga, se o tome raspravljalo u crkvama, džamijama i na svim ostalim mestima, da su počela pomirenja.
Posle toga smo nastavili sa porodicom Šabani i sa mnogim drugim porodicama koje su bile u međusobnim neprijateljstvima. Grupa koja je vodila pomirenje krvnih osveta tokom tih dana preuzela je mnoge aktivnosti i pomirila ne samo krvne osvete nego i lakša neprijateljstva koja su postojala, tuče ili razne slučajeve koji su postojali i njihov broj je dostigao na oko 80. pomirenja u Njujorku. Posle se grupa odvojila u drugom delu i otišli su u Detroit, i tamo je bilo nekoliko pomirenja, ali ne kao što je mislila većina da tamo ima osveta, u stvarnosti to nije bila istina, jer u Detroitu nije bilo toliko slučajeva kao u Njujorku.
U Detroitu se pomirilo čini mi se samo šest porodica a ostale su se pridržavale onom Sporazumu Crne Gore i u tom pravcu profesor Anton Četa nije imao želju da ide dalje, da ide dalje jer taj sporazum su imali još od 1974. godine, ako ne grešim u Crnoj, albanci velike gore. To je bio deo te aktivnosti koja se održavala tada, toj aktivnosti su se pridružili i mnogi ljudi albanske nacionalnosti. Posle je bila podrška Građanske Albanske Američke Lige na čelu sa Džozepom DioGardijem i mnogo mnogo drugih zemljaka koji su bili ovde, koji su imali informacije o porodicama koje su bile u neprijateljstvima, dolazili bi da nas informišu i posle bi pripremili polazak grupe za pomirenje krvnih osveta koja je bila odvojena u dve grupe, jednu je predvodio Anton Četa a drugu akademik Mark Krasnići.
Grupa je bila dosta velika zato što sa Kosova je došlo 16. osoba uključujući Zikri Hasanija, Bajrama Keljmendija, Nekibe Keljmendi, profesor doktora Agima Vincu, Mustaf Radonićija, avdokata Adema Bajru, doktora Mustafu Ljođa i još jedan broj koji je bio zajedno sa njima ali ih se ne sećam. Mula Dževat koji je bio takodje na čelu te delegacije zajedno sa Antonom Četom i akademikom Mark Krasnićijem. Jedini koji nije mogao da dođe tada bio je doktor Don Ljuš Đerđi zato što je imao sastanak u Vatikanu iako je bio pozvan i dobili smo njegovu konfirmaciju, on je morao da ode u Vatikan zajedno sa Ibrahimom Rugovom i odložio je sastanak u Sjedinjenim Američkim Državama. Ako mi postaviš još nekoliko pitanja verovatno ću se prisetiti još nečega?
Anna Di Lellio: Koliko je težak posao delegacije?
Besim Maljota: Bilo je veoma teško zato što su udruženje „Špresa“ u to vreme činila grupa studenata. Svi su tada skoro bili radnici koji su živeli od jedne plate i učlanjenje u udruženje nije imalo neke velike mogućnosti za aktivnost, ali svi su se žrtvovali da bi uvećali članstvo, davajući veći doprinos udruženju da se to postigne, da se pomire krvne osvete ovde u Sjedinjenim Američkim Državema.
Ponosni smo za ono što smo postigli jer od tada pa do danas nemamo više ubistva ni krvnih osveta. Što znači, recimo da je sve ugasio odjednom onaj slučaj koji se desio u Njuojorku. Poteškoća je bilo i kod ljudi koje smo posećivali kućama, jer oni koji su imali žrtve, znači porodice žrtava nisu razumele da se ne traži oproštaj u ime onog koji je izvršio zločin, nego da se traži oproštaj u ime naroda, a ne u ime onog koji je izvršio zločin. Bilo je jako teško, naročito počevši od porodice Đonbaljaj kao što sam i ranije rekao, trajalo je više od šest sati, cela delegacija od 16. ljudi, zatim zajednica koja je bila tamo, preko 50. ljudi, i nismo mogli da ubedimo porodicu Đonbaljaj da pruži ruku pomirenja.
Na kraju je Anton Četa zatražio da se sastane sa majkom žrtve, što znači da se žrtva zvala Dinća Feta, po prezimenu Dinđonbaljaj. Anton Četa upoznaje njegovu majku, koja je bila bolesna u krevetu na samrti. Razgovarao je sa njom 30. minuta, i naposletku je zatražio da pruži ruku pomirenja za njenog sina i da ne ostavi razdor u porodici, i da bi se prekinula ta tradicija. I njegova majka uistinu, i ako je imala 92. godine je oprostila krv njenog sina i poručila svojim unucima, to jest deci njonog ubjenog sina i od svog sina koji je bio tu, bratu žrtve, da i oni postupe kao ona, iako nije ni mogla da ustane iz kreveta da pruži ruku ostalima, jer je bila u veoma teškom stanju i veoma stara. I eto tako smo uspeli da postignemo prvo pomirenje krvne osvete, posle čega smo imali puno drugih slučajeva sa teškim ubistvima.
Mi nismo tražili da nam kažu razlog zašto je došlo ubistva, nas nije zanimalo razlog zašto su se ubili, šta ih je nateralo na ubistvo, ko je krivac, nismo tražili ni na jedan način krivca jer nismo otišli da sudimo ubistvo, to pripada sudstvu. Mi smo tražili da se pomire, da jednom i zauvek dođe kraj osveti. Bilo je dosta poteškoća, naročito u Detroitu. Slučaj Detroita je bio još teži jer je u pitanju bilo opraštanje krva oca i sina. Ja nisam bio tamo, u Detroitu. Bio je Tahir Nikći, aktivista udruženja Šprese, koji je vodio grupu u Detroitu, a to je, kako nam je govorio, o porodici koja je stigla do pomenja.
Brat žrtve se nije složio, u stvari bili su brat i sin je trebao da oprosti. Brat žrtve se nije složio ni na koji način, iako je pripremio veličanstveni doček, i visoko pohvalio delegaciju, rekao je, „Vi ste na čelu nacije, vi ste veliki ljudi,“ i iako je bilo velikog pritiska od strane Dona Antona Kćira, sveštenika katoličke crkve Detroita, koji je želeo da krv bude oproštena po svaku cenu. On je na kraju rekao: „Ovde se ne može učiniti ništa“. I nakon nekoliko sati, njegova majka je ustala i rekla svom sinu: „Ali sine, sve ove muškarce, koje sve visoko uzdigao, uzdigao si ih sve visoko, i na kraju kažeš ne“. Kaže: „To nije muškost, ja sam žena, ali časna reč za mog sina govorću sama za sebe“, i pribrižila se Antonu Četi, pružila mu ruku i rekla: „Neka krv moga sina bude oproštena“. Ali ona nije pomenula unuka, jer je unuk bio sin njenog sina, i reče ona: „Sada je red na tebe, ja sam oprostila svog sina, ti moraš da oprostiš svog sina“. I tako se postiglo i to pomirenje.
Imali smo mnogo teških slučajeva ovde u Sjedinjenim Američkim Državama slučajeva koji su se desili ovde i nisu bili, nisu bili uvezeni, nego su se ubistva dogodila u Sjedinjenim Američkim Državama. Ali su se zaključile velikim uspehom, i nadam se da nećemo imati više potrebe za takve slučajeve. Ja sam protiv oproštenja krvi dadas, protiv toga da se ide i traži od ljudi „Oprostite krv“. Ljudi treba da su svesni da sada više nije vreme Kanuna, vreme je zakona i država treba da funkcioniše i sve treba da se ostavi zakonu.
Žrtva treba da se kazni zakonom a ljude ne bi trebalo zarobiti, da se zatvore cele porodice. Nadam se da će se to brzo shvatiti i kod nas na Kosovu, a pogotovo u Albaniji jer sada je tamo taj problem mnogo veći nego na Kosovu. Ljudi trebaju da su svesni da je vreme Kanuna proslošt, Kanun je delovao tokom Osmanskog carstva. Iako bi se Kanun ispravno tumačio bilo je dvovlašća tokom Osmanskog carstva jer albanci nikada nisu priznavali Osmansko carstvo, to nam sam Kanun pokazuje, jer su albanci sami rešavali probleme uzimajući u obzir njihove običaje i zakone a ne po Turskim zakonima. To je način dvovlašća ili paralelne vladavine koju su albanci priminjivali 560. godina protiv Turske.
Sada je to prevaziđena prošlost i ljudi trebaju da znaju da je zakon onaj koji treba da funkicioniše a ne Kanun, sa svim poštovanjem za jedno veliko delo kao što je Kanun. Ja sam ga pročitao nekoliko puta i jedan je od najliberalnijih zakona tih vremena. Ako uporedimo zakone Kanuna, na primer sa zakonima Engleske ili drugih zemalja, Kanun je mnogo liberalniji nego zakoni drugih kraljevstva koja su bila u zemljama Evrope. Ali i on je prevaziđen i treba narod što manje, da razume da je sada prevaziđen i ne treba ni da se koristi, niti se treba bazirati na Kanunu.
Anna Di Lellio: Sećate li se drugih slučajeva pomirenja u Njujorku ili u Detroitu?
Besim Maljota: Nisam bio u Detroitu, za taj deo je bio odgovan Tahir Nikći, jedan drugi kolega koji ovde i živi u Njujorku. On bolje zna za slučajeve u Detroitu, dok ovde smo imali nekoliko slučajeva. Na primer, sećam se slučaja porodice Mark Šabanija i porodice Domđoni, dve porodice koje su iz opštine Đakovica, ali obe žive ovde. Oni su bili prijatelji između sebe. Desilo se jedno ubistvo u porodici, porodica Domđoni je u stvarnosti oštetila porodicu Šabani. Bio je tu neki profesor Marian Šabani ranije u Sjedinjenim Američkim Državama koji je bio ubijen od strane porodice Domđoni. On je bio i zet te porodice, ali to su bili međusobni problemi porodice i došlo je do ubistva.
Đerđ Domđoni je bio član udruženja ‘Špresa’, i upravo je ovo slučaj za koji se udruženje ‘Špresa’ angažovalo više u ovom pravcu jer je jedan od članova saveta udruženja ‘Špresa’ bio u sukobu sa porodicom Šabani. I svaki put je ta osoba trebalo da uzme zakletvu od porodice Šabani da bi bila slobodna u Njujorku, a ako on ne bi imao zakletvu, on ne bi mogao da izlazi, nije mogao da ide nigde, bio je kompletno izolovan. Normalno je išao na posao, vraćao se sa posla ali nije izlazio na sastanke i to je bio razlog zašto je udruženje ‘Špresa’ izabralo ovu aktivnost, jer je jedan od naših članova bio u sukobu, i ako on nije bio osoba koja je izvršila zločin, ipak je bio deo te porodice.
Imali smo taj slučaj porodice Šabani, otišli smo kod porodice Šabani, razgovarao sam lično sa Mark Šabanijem, bratom žrtve Marian Šabanijem, tražio sam da pruži ruku pomirenja, iako nisam uspeo da ga ubedim preko telefona, kroz razgovor. Na kraju sam zatražio, rekao sam mu, „Mariane [Mark] običaj albanaca je da otvore vrata za svakoga, mi dolazimo sutra, bićemo u crkvi u dvanaest sati, posle crkve doći ćemo tvojoj kući, zato moraš znati da bi nas sačekao kući. Oprostio ili ne oprostio, postigli sporazum ili ne, običaj je da nas ti dočekaš kući, posle ti odlučuješ, mi imamo naše reči, ti svoje“. Posle smo otišli, posetili smo ga, profesor Anton Četa nam je rekao da je bio nekoliko puta kod njegovog brata na Kosovu i nije naišao razumevanje, nije postigao da njegovu porodicu na Kosovu ubedi da se pomire.
Pričali smo sa Mark Šabanijem i on je pružio ruku pomirenja, ali je zatražio nedelju dana da se on pozabavi sa ostalim delom porodice na Kosovu. Posle nedelju dana, ubiti tri ili četiri dana nazvao me je telefonom i rekao mi, ‘Čekam vas u subotu kući’. Tada sam shvatio da je posao završen i javio sam Anton Četi i grupi, da ćemo otići kod Mark Šabanija jer se postignut sporazum između braća i on će dati peslednju reč.
Bilo je i drugih slučajeve ovde, neki Vuthajni koji su bili u sukobu, nisu nas dočekali dobro, bilo je teško kad bi se otišlo kod porodica koje nas ne bi velikodušno dočekali, da ti kažu, „Hajde, dobro došli,“ nego na silu smo morali da uđemo u kuću. Imali smo slučajeve kada bi nas pred vratima napali, imali smo jedan veoma loš slučaj, napali su nas na vratima kuće.
Anna Di Lellio: Da, možete li nam reći?
Besim Maljota: Jedan od braće, porodice Ahmetaj, jedan od braće je bio mlad, ako ne grešim negde oko 20 godina. Dok drugi brat je bio u sobi na spratu, i kada smo im mi otišli na vratima, nije bio nenajavljen, bio je najavljen da dolazimo, sa svima [nama] jedan od delegata je bio Mark Krasnići. Kada je zazvonio, otvorio je vrata i kada je otvorio nije mu rekao, „Hajde, izvoli!“, nego ga je napao bejsbol palicom. Da počiva u miru, Bajram Keljmendi je bio drugi po redu i povukao je profesora pozadi i postigao je da uhvati, jer je Bajram bio dosta jak i uhvatio je bejsbol palicu. Onda smo se mi malo potresli i uspeli da se pomerimo. Izašao je njegov brat i video je šta se desilo, i tu se ispred vratima dogodila pobuna, on je ošamario brata, jako se zasramio, tražio je da uđemo unutra, ali se malo stvorila panika i mi smo odlučili da ne uđemo da bi se oni bavili sami sa sobom kao porodica i da ćemo doći drugi put. U stvarnosti nismo otišli, ali je uveče cela porodica došla kod nas i bili smo smešteni u Njuđersi, u hotelu i tu je bio jedan albanski restoran „Il Galletto“ i oni su uveče došli u hotelu Il Galletto i sreli su nas i oprostili krv. Imali smo raznih slučajeva.
U jednom drugom slučaju pozvana je policija u Grinvič Konektikat, policija je pozvana i tražili su hapšenje Antona Čete, i policija je tako reagovala zato što nije znala koji je problem i ko su bile te osobe. Ja sam bio tu, osoba koja je bila tu priča policiji razlog zašto su otišli, i oni kažu, „Kako?“ Kaže, „Da, zbog ovog čoveka koji živi u Grinvič jedna porodica na Kosovu je zatvorena i ne sme da izađe napolje, ne sme da vodi decu u školi, ne sme da radi ništa“. I oni kažu, „Šta je ovo?“ I traže onog koji je tražio hapšenje Antona Ćete i kažu, „Zašto si nas zvao ovi su za mir, a ne za ono što si ti rekao, da su došli da ti prete,“ Osoba koja im je bila u pratnji [delegacije] kaže, „Ne, more [čoveče] on nije došao da preti, jer on je profesor univerziteta, a drugi je veoma poznat advokat na Kosovu“. Bio je Bajram Keljmendi sa njim, kaže, „Nisu došli da prete, nego su došli zbog ovog razloga“. I odu odatle, i sa tim čovekom nismo imali neki sporazum. On je iz porodice Ljekaj, opštine Dečane tu je i počelo pomirenje krvi, gde je Hava Šalja sa njenom grupom počela [kampanju].
Ta krv ni dan danas nije oproštena, jer osoba nije prihvatila nikada. On živi ovde u Grinvič u Sjedinjenim Američkim Državama, on je hteo da uhapse Antona Ćetu, a ne da oprosti krv. Imali smo razne slučajeve, imali smo posle tuču, nesporazum između ljudi koje smo pomirili, nismo imali neke poteškoće, poteškoće smo najviše imali samo kod krvnih osveta. Imali smo krvne osvete i između različitim verama, bio je katolik onaj ko je ubio, ne bio je musliman ovaj što je ubio katolika, oni su bili malo problematičniji jer ljude su navodili još više ali pomirili smo i njih, postigli smo da pomirimo i njih, ali tamo u Detroit, tamo postoji jedna druga vrsta pomirenja jer 1974. godine ako ne grešim Dećić je blizu Tuzi, tamo je Dećić, nisam siguran u Deći ili Traboine, cini mi se u Traboine su se zakleli. Profesor Đerđ Đokaj bio je iz Tuzi koji je organizovao jednu vrstu zakletve u to vreme kod albanaca u Crnoj Gori.
Anna Di Lellio: Sa 40, 1940?
Besim Maljota: 1974. godine.
Anna Di Lellio: 1974. okej.
Besim Maljota: Naziva se Besëlidhja Gore i on je ogranizovao jedan skroz drugačiji sistem jer on je poznavao albance u Crnoj Gori i znao je koliko je teško da od nekog tražiš da oprosti krv. On je odlučio da ih ubedi, nemoj da oprostiš krv, ali drugi deo porodice mora da bude slobodan. Mora da bude slobodan sin, žena, brat i svi ostali članovi porodice osim onog koji je izvršio zločin, njemu nemoj da oprostiš, ali sa drugima nemoj da se baviš. I on je postigao da poveže tu zakletvu i kada je organizovao tu vrstu ceremonije, tada tih godina svaka od porodica je imala svog predstavnika koji su dali zakletvu, od danas pa na dalje u Gori nema krvnih osveta osim izvršitelja, onog koji je izvršio zločin. Ako mozeš da ubiješ njega, osvetio si krv, ako bi ubio njegovog sina nisi deo Besëlidhje Gore i više nisi osvetio krv nego si započeo krv, isto tako ako bi ubio sina ili brata ili rođaka.
On je postigao takvu vrstu sistema tamo, koji je bio veoma uspešan, jer ja sam poznavao lično profesora Đerđ Đoku i pitao sam ga, „Zašto nisi tražio da se više ne vrše krvne osvete?“ I on kaže, „Nemoguće je, ali ja ti garantujem jednu stvar, da se krvna osveta nikada neće desiti, jer žrtva, u stvarnosti zločinac koji je izvršio zločin ide u zatvor 15. godina, kada izađe iz zatvora on izlazi iscrpljen, i još koliko godina može on da živi, deset, ni jedan nije postigao deset ili petnaest“, kaže, „svi su umrli,“ kaže, „i sa njim se utišaju, nema više, on je umro, nisi mogao da ga ubiješ, umro je, utišao se, nema krvnih osveta“.
Oni se drže tih zakletvi i danas, jedan deo albanaca koji su u Crnoj Gori, koji su u blizini Tuzija, imaju isti sistem i ovde u Sjedinjenim Američkim Državama, u Detroitu ili Njujorku, bilo gde da su. Mi ih zovemo crnogorci, gde god da su oni, ako se desi jedno ubistvo, desilo se pogotovo u Detroitu nekoliko ubistava pre nego što neko ode na saučešće kod kuće ili ide sveštenik crkve ili ide neki glavni starac neke porodice i pita gazdu kuće.“Jeste li u Zakletvi Gore?“ Ako oni kažu ne, ni jedan crnogorac ne ide ni na sahranu, i ne idu na saucešće, znači skroz ih ignorišu.
A to ni jedan od njih ne učini, svaki od njih kaže „Da, ja sam u Zakletvi Gore“, i tako od momenta kada on to kaže, „Ja sam u Zakletvi Gore“, prvi koji idu na saucešće kod porodice su oni koji su izvršili zločin, porodica onoga koji je izvršio zločin, oni odu i slobodni su. Idu na saucešće, idu kod kuće, idu svuda, međusobno se sastaju, i sve je u redu. To je drugačiji način, koji po mom mišljenju bi trebalo da se praktikuje i u Albaniji, jer je danas u Albaniji najveći problem krvna osveta, trebalo bi da se praktikuje ali se ne praktikuje nigde.
Anna Di Lellio: Ali ne na Kosovu, ne na Kosovu sada.
Besim Maljota: Na Kosovu ima nekoliko ubistva koja su se desila kasnije, ali tamo se više interveniše jer je još uvek deluje grupa koja je bila sa Anton Četom kao Mula Dževat. Meni se desilo da sam prisustvovao u pomirenjima na Kosovu posle rata, sa Mula Dževatom i nekolicinom drugih, bio sam tamo na odmoru i Mula Dževat je došao i poveo me i bili smo deo pomirenja tamo na Kosovu i pomirila se ta porodica na Kosovu. Dok je za ovu grupu lakše jer to su ljudi koji su pomirili mnogo krvnih osveta i ljudi ih mnogo poštuju, i ponovo prihvataju njihov zahtev da oproste krv ili nešto drugo, ali u Albaniji je mnogo problematično, mnogo problematičniji slučaji osvete.
Anna Di Lellio: Da, znam, znam.
Besim Maljota: Posle je interpretacija Kanuna. Svako naselje interpretuje Kanun kako imodgovara. Znači, Kanun važi kako ja kažem, niti se bave sa tim šta je Kanun, ili šta je pravni zakon, koji je prikupljen od Štjefen Đećovija, ne bave se sa tim. I sa tom grupom, sa tim misijama koje se bave pomirenjima krvi u Albaniji sam nekoliko puta bio u kontaktu. Ni oni sami nisu zainteresovani, više su zainteresovani za dobitak od tih sukoba, nego da ih pomire. Oni kada idu kod nekog kući, idu u ime Kanuna, to je nešto bezsmisleno, bezsmisleno je da ideš kod nekoga i da mu kažeš došao sam u ime Kanuna. Ti treba da, da ideš i da im objasniš da su danas druga vremena, da postoje zakoni države i da oni treba da se bave ovakvim slučajevima, osoba koja je izvršila zločin je kažnjena, i ostali treba da budu slobodni, ostali nisu krivi, nisu oni saučesnici, oni treba da budu slobodni. Ne, oni idu u ime Kanuna, i tako drže ljude povezanim i zatvorenim i dan danas.
Anna Di Lellio: Da.
Besim Maljota: Ja potpuno protivim takve načine da se u ime Kanuna ide i traži oproštaj. Treba da odeš i da im objasniš. Ja sam rekao i ranije, ni Anton Četa ni niko od njih nisu tražili oproštaj u ime Kanuna, nisu se ni bavili tim zakonom, jer ako ulaziš sa tim zakonom ti si dužan i oni ti ne opraštaju.
Anna Di Lellio: Sećaš li se reči Antona Čete ili Keljmendija?
Besim Maljota: U svakom slučaju kada je Anton Četa, bila je velika delegacija i svi su pričali, u svakom slučaju kada je Anton Četa, jer smo sa njim bili prisutni u nekim glavnim slučajevima na početku, počeo bi Anton Četa, bili smo odvojeni u dve grupe, jednu je grupu vodio akademik Mark Krasnići, a jedna je grupa bila sa Antonom Četom. U svakom slučaju kada je bi započeo, počeo je u ime omladine, tražeći im oproštaj i dao im je objašnjenje zašto treba da se to uradi, zašto ljudi treba da se klone tog puta i on je uvek govorio da se ne treba puno bazirati na Kanun. Kanun ne tvrdi da se porodica treba zatvoriti, to su bili zakoni prošlosti, ne sadašnji. I svaki put im je pričao da danas nije trenutak da mi budemo u neprijateljstvu sa drugima i nemamo nikakvu potrebu da budemo u neprijateljstvu sa jedni sa drugima.
Na Kosovu je imalo hiljadu krvih osveta, i hiljadu pomirenja koja su se desila na Kosovu, što znači, da su podaci kako sam čitao u jednoj knjizi oko 1200. – 1300. postignutih pomirenja. A ako su postignuta 1200. – 1300. pomirenja, znači 1200. – 1300. porodica, tu su uključeni oko 200.000. – 300.000. ljudi bezpotrebno zarobljeni u zatvore. I on je uvek objašnjavao da to je volja omladine, „Nismo došli u ime onog koji je izvršio zločin, nismo došli da kažemo, „Oprosti njemu“, nego „Oprosti nama, oprosti omladini Kosova, oprosti narodu Kosova“.
I to je bio najvažniji momenat, kad su oni postigli da ubede ljude jer nisu išli u ime onog koji je izvršio zločin, jer ako bi otišli u njegovo ime počeli bi ono, „Ne, uradio mi je ovo, uradio mi je ono, rekao mi je ovo, desilo se zbog ovoga“. On nije ni želeo to da čuje, čim bi počeli da raspravljaju u takvim okolnostima, on bi rekao: Ne, ne želim da znam, nisam došao ovde kao sudija da odredim ko je krivac, ne zanima me ni zašto se to dogodilo, pomirio sam nekoliko stotina krvnih osveta i nikoga nisam pitao“.
Anna Di Lellio: U Americi ili na Kosovu?
Besim Maljota: Ne, u Americi.
Anna Di Lellio: U Americi. Koliko dugo je trajala kampanja?
Besim Maljota: Trajala je 30. dana. Oni su bili ovde 30. dana, bili su smešteni u hotel jer je bila velika delegacija. Svakog dana smo išli sa jednog mesta na drugo, znači nije bilo lako, jer trebali smo da idemo tamo u Kenrik za jedno pomirenje, Veterburi, po Njuđersiju, Njujorku. Druga grupa je putovala u Detroit, tamo, i oni tamo, albanci u Detroit, Mičigan.
Anna Di Lellio: Koliko vas je to koštalo?
Besim Maljota: Koštalo je dosta, negde oko 130.000. dollara, u to vreme je toliko koštala cela ta akcija, zato što je imalo velikih troškova.
Anna Di Lellio: Ko je to financirao?
Besim Maljota: Udruzenje „Špresa“ je financioralo, najveći deo je bio od udruženja „Špresa“. Posle toga se poslužila večera za delegaciju pomirenja krvnih osveta i tu je prisustvovao veliki broj osoba, 500. ili 600. njih. Doprinos za tu večeru je bio deo promenjivih troškova. U to vreme osim braće Bitići, svi ostali su imali samo reči jer nisu doprinosili, a braća Bitići da. Sergjio Bitići, doprineo je zajedno sa njegovom braćom, jer on je napravio večeru u Manhattan u njegovom restoranu, u “ Toscana „.
Anna Di Lellio: Šaćir Gaši, ne?
Besim Maljota: Šaćir Gaši je napravio večeru na početku, ali večere smo dobili od svakog. Ljudi su ih zvali svuda, ovaj za ručak, onaj za večeru. Ali kada smo kod meterijalnog doprinosa na primer, braća Bitići ne samo da su poslužili večeru nego su zvali i goste i svaki od gostiju je platio večeru 150. dolara. Onih 150. dolara nisu zadržali za troškove restorana nego su predali udruženju, kao doprinos brace Bitići da nam pomognu u kampanji pomirenja. Nisam siguran koliko ih je bilo, ali znam da su bili prisutni negde oko 100. osoba, i to je bio jedini doprinos koji smo dobili od albanaca ovde u Americi.
Albanska Gradska Liga je obećala, ali na kraju se povukla i ni jedan cent nisu doprineli. Nego smo čak imali i nesporazum sa njima jer su i sami prisustvovali na večeru i tražili su da uzmu prihod večere. Mi smo im rekli, „Jeste vi pri sebi?“ Omladina koja je bila deo udruženja „Špresa“ je dala veći doprinos. Ja njih cenim, jer su samo članovi udruženja „Špresa“ pokrili troškove. Kada se završilo sve, sve što smo imali, znači, od onoga što smo prikupili sa te večere organizovane od braće Bitići, ne mogu da zaobidjem braću Brumćaj jer oni su imali mnogo veće troškove u njihovom restoranu, jer su tu doručak i ručak služili svakog dana. Ali smo imali dogovor za plaćanje, jer ne besplatno, i na kraju Ali Brumćaj je smanjio račun za 5000. dollara, to znam jer sam potpisivao svakog dana, i kada sam izračunao sve sa njim, on je snizio 5000. dollara iz naplate, sve ostalo sam mu platio sve.
Anna Di Lellio: Koliko godina ste imali?
Besim Maljota: Imao sam 23. godina u to vreme, bio sam skoro najmlađi u delegaciji u to vreme. U to vreme nisam bio ni u predstavništvu udruženja, ali kada je predstavnižtvo udruženja preuzelo akciju odredila je ljude, ko će da se bavi sa ovom grupom, a ja sam bio lider grupe. To nije bila moja zasluga, bila je zasluga udruženja, zasluga svih nas. Predsednik je bio Jakup Krasnići, sekretar udruženja je bio Sami Suljejmani, posle je bilo predstvaništvo koje je učestvovalo, ali određeni za grupu smo bili ja, Dževat Kukaj koji je bio glavni urednik radija, jer smo imali i u to vreme našu emisiju u radio „Glas Kosova“ u Njujorku. Tahir Nikći, Riza Rugova i još mnogo mnogo drugih su bili deo udruženja. Za mene je samo bila pružena prilika.
Anna Di Lellio: Kada ste počeli „Špresu“ ?
Besim Maljota: „Špresa“ je počela 1986. godine.
Anna Di Lellio: 1986.
Besim Maljota: Ja sam došao ovde 1986. godine u Americi. Kada sam došao ovde u Americi bio je samo nacionalni klub „Jusuf Gervala“. Bile su i ove ostale partije, Nacionalni Front, Druga Prizrenska Liga, Pokret Legaliteta, posle još nekoliko drugih partija koje su bile nezavisne. Ali između ovih grupa su postojala mnoga neprijateljstva, imalo je puno neprijateljstva, umesto da se bore protiv Beograda oni su se bavili sa jednim drugom. Ne, ko je levičar? Ne, ko je komunista? Kada sam ja došao, angažovao sam se u nacionalni klub „Jusuf Gervala“ jer tu sam pronašao većinu i uistinu nacionalni klub „Jusuf Gervala“ je bio je pod uticajem Albanije.
Anna Di Lellio: Zašto?
Besim Maljota: Bio je direktno pod uticajem stalne misije koja je bila u Ujedinjene Nacije i oni nisu radili ni jednu drugu aktivnost osim one aktivnosti koje su bile upravljane od misije Albanije, način kako da se organizuju i šta da rade. Nisam mnogo ostao, video sam mnogo nezadovoljstva kod ljudi, jer se slučaj Kosova ne treba mešati sa slučajem Albanije. Tu se mešalo sve, stvorio se neki način koji je donosio mržnju između onih koji su iz Albanije, da su oni izdajnici, a oni sa Kosova koji nisu sa nama, oni su pro-srpski nastrojeni. Donosili su mržnju između nacije, pogotovo ono predstavništvo koje je tu bilo, donosili su neku mržnju između nacije. Video sam nezadovoljstvo, odmah sam se sastao sa nekoliko mladih, većina njih su bili studenti koji su došli sa Kosova, ljudi koji su došli i koji su bili aktivini i tamo. I raspravljali smo način, na primer ako bi ja hteo marksizam-lenjinizam otišao bi u Albaniji, a ne u Americi. Da smo hteli tu vrstu sistema, mnogo bliže nam je Albanija bila i to je bio razlog zašto je počelo udruženje „Špresa“. Bilo je tačno ta podela.
Anna Di Lellio: Svi su bili Kosovari?
Besim Maljota: Ne nisu bili svi Kosovari. Bilo ih je sa svih strana, bili su iz Crne Gore, Vusanja, iz Dibra je bilo mnogo. Dibrana je bilo mnogo koji su bili deo udruženja „Špresa“, i Kosovari su bili, ali bili su svi oni koji se nisu slagali da budemo pod uticajem misiije albanaca, nego da trebamo biti slobodni da sami delujemo. Ono što mi znamo koji su zahtevi Kosova, ali mi smo došli tačno tu gde je izvor zahteva, i nismo imali potrebu da dolazimo ovde da slušamo njih u vezi Kosova i nisu trebali da nam kažu šta treba i šta znači Republika Kosovo ili kako treba da se postupi i na koji način treba postupiti. Posle je počela Albanska Gradska Liga, mi smo bili desno rame Albanske Gradske Lige i većina je podržala Albansku Gradsku Ligu, dok je ona dobila malo veći tempo.
Posle su počele ove političke partije koje su ugasile sva udruženja. I to je bila velika greška koja se desila u Sjedinjenim Američkim Državama, osnivanje političkih partija, jer ne mozeš osnovati partiju u drugoj državi. Partija na Kosovu, grana u Americi, to je nešto bezsmisleno, neprihvatljivo. Raspraljvali smo ovaj slučaj, raspravljali smo i sa pokojnim doktorom Ibrahim Rugova, bili smo nekoliko puta na sastanicma sa njim. Bio je protiv osnivanja Demokratskog Liga Kosova.
Demokratska Liga Kosova u Njujorku je bila osnovana od strane doktora Alji Aljiu. I on nije hteo ni da čuje, mi smo još tada znali da nema nikakav interes da se osnuje DLK (LDK) u Njujorku, ali interes je bio skupljanje fondova, i tada smo to rekli i Rugovi i Alji Aljiji. Mi kao nacija vam obećavamo 300.000. dolara godišnje, i šaljemo vam 300.000. dolara ali nemojte da osnovati partiju ovde jer ćete jedino odvojiti narod. U početku je bila aktivna, postigli su, ali gde su danas? Sve su ugašene. Uništili su udruženja i na kraju i oni su se uništili sami od sebe su uništeni, jer oni više nemaju interesa ovde. I nemaju potrebe da imaju partije ovde, i ne bave se uopšte sa njima. To je bila velika greška, veoma velika.
Anna Di Lellio: Šta je bio vaš posao tada?
Besim Maljota: Ja sam tada bio, tada sam radio u Bolnicu NYU, bio sam doorman [čuvar]. Kasnije sam bio supervisor [nadzornik] u maintenance [održavanja] u to vreme. Kada smo došli ovde bilo je nemoguće, jer smo svi mi došli preko različitih kanala, sa Meksika, znači, došli smo sa dugovima. Nismo došli sa nečim, nego smo došli sa dugovima. I bili smo primorani da počnemo posao, jer je bilo nemoguće da nastavimo obrazovanje zbog uslova koje smo imali u to vreme. Albanska nacija nisu imali novac, organizovali smo se da pomognemo mladima kada smo došli, u to vreme, znači da nađemo neki način da pomognemo onima koji dolaze da najmanje nastave obrazovanje ovde, nismo imali novac, nismo imali ništa, nijedna vrsta aktivnosti u tom pravcu se nije preuzela. Trebao si da radiš da bi stvorio svoju i porodično postojanje.
Tako da, sada je situacija drugačija, bolja sitacija. Ljudi su sada su u višim položajima, mnogo su svesniji ljudi ovde, počevši i od obrazovanja naše dece ovde, vidi se da smo unapredovali. Kada sam ja došao ovde našao sam ih veoma zaostalim. Sa svim poštovanjem, radili su, postigli su da stvore bogastvo, ali nisu postigli da obrazuju njihovu decu. Za roditelje je duže vreme bilo mnogo razumnije da pošalju sina posle srednje skole u piceriju, nego da ga registruju u Univerzitetu negde. Bilo je razumnije da oni donesu 50. dolara kući nego da ga šalje negde na obrazovanje, to je bila velika greška naših emigranata ovde. Jer kada smo došli ovde u Njujork, nijedan od albanaca nije bio advokat. Kada sam ja došao, nije bilo nijednog.
Anna Di Lellio: Jedan?
Besim Maljota: Ne nijedan. Nula. Danas su negde preko 60-70. Sve je to bilo rezultat dolazka novih emigranata sa Kosova, koji su dolazili posle studija, posle škole, oni su imali drugačiji način, oni su znali da mozeš da stekneš bogastvo, ali ako nisi školovao decu, ti si nikud, ostaćeš nikud i kasnije. Obrazovanje dece je najveće bogastvo, i to je počelo, i zajednica je sada u višim položajima.
Anna Di Lellio: Imam pitanje. Koliko i kada ste imali ideju da pozovete delegaciju u Americi. Koliko i kada?
Besim Maljota: Da, ideja se rodila odma posle početka akcija na Kosovu, jer pomenuo sam i pre, imali smo slučaj da jedan od članova predstavnika koje smo imali Đerđ Domđonaj bio u sukobu sa porodicom Šabanaj. I svaki put je neko trebao da interveniše između porodica da bi dobili besu. Ili je neko trebao da ide po Đerđa kući, i normalno ako je on ušao u nečija kola, niko neće da izađe i da ga ubije jer je u besi tog čoveka koji je sa njim. Ili smo morali često da ga vodimo kući, on je i nedostajao na aktivnostima.
To je bio razlog zašto se rodila ideja u udruženju, posle smo proveravali troškove, koliko su ti troškovi, koliki će budžet udruženja biti. Odvojili smo jedan deo para od budžeta udruženja, tada su bile samo dve linije koje su putovale za bivšu Jugoslaviju, jedna je bila u Beogradu gde je leteo Jati, a drugi je bio Panami koji je leteo do Zagreba. Karte su bile veoma skupe, sećam se da smo u to vreme plaćali negde oko 1600. dollara za kartu po osobi. Sada su mnogo jeftinije nego što su tada bile, jer su postojale samo dve linije koje su išle i cene su bile monopol u to vreme pogotovo za avione. Ljudi nisu putovali toliko puno. Udruženje je odvojilo budžet karti, budžet smeštaja posle smo morali da unapred platimo hotel, jer hotel ne čeka da mi skupimo pare nego smo trebali unapred platiti. Dva člana udruženja su dali svoje kreditne kartice u hotelu, i tako se odredio budžet hotela i bilo je puno troškova. I sve se to rano pripremalo, ali je trajalo dva meseca. Posle smo se konsultovali sa grupom tamo.
Anna Di Lellio: Sa Antonom Četom?
Besim Maljota: Tamo je sve vodio akademik Mark Krasnići. Oni su odredili ko će da dođe, išli smo na onaj način, da uključimo ljude iz svake teritorije a ne samo sa jednog mesta, jer su ljudi ovde veoma izmešani. I postigli smo uključimo ljude iz Makedonije, bio je profesor doktor Agim Vinca, koji se uopšte nije bavio sa pomirenjima krvnih osveta na Kosovu, jedina aktivnost je bila pomirenje krvnih osveta u Americi gde je on učestvovao, Agim Vinca. Ostali su bili deo pomirenja skoro sa svih strana, ali jedino je Agim Vinca učestvovao u pomirenju krvnih osveta u SAD. On i kada se tamo vratio nije se bavio, jer je on prihvatio poziv samo zašto što je bio iz Makedonije.
Ovde imamo veliki broj albanaca iz Makedonije, ili profesor Tom Beriša bio je pokojni, došao je iz Zagreba, ili Đerđ Đokaj koji je došao iz Crne Gore, pomenuo sam i ranije Đerđa Đokaj, znači mi se nismo mešali u tu zakletvu koju je stvorio Đerđ Đokaj. Te porodice koje su bile u toj vrsti zakletve mi smo ih ostavili i nismo ih dirali uopšte, jer su svi govorili da su u Detroit preko 200. – 300. porodica, ali kada je došao počestvovani profesor pokojni Đerđ Đokaj, on na bazi spiska, jer imao je sve, reče, „Ovo su zavrešene stvari i ne treba da se mešate u njih jer oni se pridržavaju ovog sporazuma i to je dugotrajno, nije samo jedan oproštaj nego je dugotrajno“. Sutra ako se desi nekom ponovo isti ljudi idu i kažu mu, „Jesi li u Zakletvu Gore?“ Da ili ne, to su dve reči, ako kaže da to znači da nema osvete, i tu nismo dirali uopšte. Bili su dva meseca spremanja posle su oni došli, boravili su 30. dana ovde, i posle 30. dana vratili su se na Kosovu.