Marta Prekpalaj

Has, Prizren | Date: 5 Jun. 2013 | Duration: 105 minuta

Bilo je petak ujutru kada smo ustale u ovom delu sela I videle smo da preko Drima {pokazuje na reku}, to je Drim, a preko je Mala Kruša; I već ujutru se videlo da kuće gore. Međutim, mi nismo znale šta se tamo dešava, šta se dešava sa selom i negde oko podneva, oko dvanaest sati videli smo grupu ljudi koja se kretala iz sela prema Drimu {pokazuje na reku}. Mi smo sa ove strane pomno pratili, moj brat je gleda dvogledom, sprava koja omogučuje da se gleda iz blizine, videli smo da su te žene, da su ti ljudi i da je skupina bila žene i deca I da su svi otišli tamo {pokazuje na reku}, okupili su se pred Drimom. Međutim, jedan deo sela je goreo, a ovde mi nismo znali šta se dešava, nismo mogli komunicirati sa njima direktno, napokon rekla sam bratu da te žene i deca nemaju gde da odu I da obavezno moramo da ih pokupimo nekako. Pošto je Drim veoma velik i nivo vode se bio podigao, bilo je teško da se pređe a nije bilo mosta, onda smo ja i brat odlučili da uzmemo traktor, još uvek imamo taj traktor, viši i veći, zajedno smo ga upalili o krenuli smo da pređemo Drim i da vidimo šta se dešava. Bilo je veoma težak trenutak, kada sam prešla preko traktorom i kada sam videla žene i decu kako plaču, vrište, uznemireni, prestravljeni, nisu znale gde su im muškarci, bilo je teško. U tim trenucima dobila sam snagu, ne znam ni sama odakle, snagu i energiju da pomognem tim ljudima, tako da sam ukrcavala žene i decu u prikolici traktora, moj brat ih je pratio do reke a sestra od strica sa ostalima su bile na ovoj strani, odvodili I sklanjalih ih po kućama. Morali smo preći Drim sa traktorom nekoliko puta jer su bili u velikom broju, negde 300-400 osoba, žene i deca, puno ih je bilo. Bila nam je veoma teška situacija, jer su one plakale i vrištale, nisu znale šta se desilo i šta se dešava njihovim muškarcima, a mi smo uspele da u kratkom vremenu dovedemo sve ovde {pokazuje na kuće}, sklonili smo ih u naše kuće u našem selu.  Kasnije smo shvatili da sve muškarce koju su odveli, 120 njih su masakrirali u Maloj Kruši, ubili su ih, bili smo zajedno u našim kućama sa ženama i decom četri noći i pet dana.


Anita Prapashtica (VODILA INTERVJU), Nicole Farnsworth (VODILA INTERVJU), Jung Chao (Kamera), Donjeta Berisha (Kamera)

Marta Prekpalaj je rođena 10 maja 1967 godine u Breg Drini u Hasu. Ona je učiteljica i prva direktorka škole u Hasu. Bila je aktivistkinja u udruženju Motrat Qiriazi i zalagala se za pismenost i osnaživanje žena. 2011 godine osnovala je organizaciju Vizionarne žene XXI veka. 2006 godine, Fondacija svetskog samita žena joj je dodelila nagradu za Žensku kreativnost u ruralnom životu

Marta Prekpalaj

Anita Prapashtica: Pričajte mi o vašem detinjstvu

Marta Prekpalaj: Da, prvo bih rekla da sam rođena 10 maja. 1967 godine. Drugo sam dete po redu u porodici. Prvo dete je bio stariji brat, Luz. Ja sam druga, i onda sam imala još dva brata, znači imam tri brata i ja. Rekli su mi da kada sam se rodila tadašnji mentalitet je bio da se ne raduju za ćerke, ali za mene su se mnogo obradovali, posebno se obradovao moj otac, sada pokojni, koji je bio jedini čovek kojega sam volela i za koga sam bila mogo vezana, moja jedina osoba u mom životu koga više nemam. Bili smo četvoro dece u selu Breg Drini u Hasu, naravno rođeni u vremenu kada su uslovi bili teški ali je bilo veoma važno da je bilo porodične topline. Porodica se sastojala od oca, majke, braće, bake ili nane kako sam je ja zvala. Bila sam veoma bliska sa nanom i stalno sam bila sa njom, pošto je majka rodila brata nakon mene pa onda drugog brata, tako da sam se vezala za nju. Ona je bila jedna žena, jedna veoma dobra nana, veoma vična žena koja je imala veoma težak život. Naravno porasla sam sa njenim pričama ali i sa njenim lekcijama, jer nana je bila, majka mog oca. Bila je žena, u to vreme udovica, koja je podizala siročiće, kao što je naš slučaj sad posle rata, naravno naučila sam puno od nje, posebno u obrazovanju.

Isto tako, i druga nana, sa majčine strane, i ona je bila nana, veoma dobra žena, volela sam je, naučila me dobre stvari, važne kao što je da pomažemo drugim ljudima. Detinjstvo ovde u selu je bilo dobro. živeli smo blizu reke i to su moji najlepši trenuci u životu kada sam bila dete, najlepše igre koje smo igrali tokom leta na reci, na Belom Drimu, naravno to su bila vremena kada nismo imali nikakvih briga. Samo smo se igrali tokom leta, a kada smo počeli da rastemo naravno počeli da pomažemo porodici. To su posla koja su trebala da se odrade na selu, kada, na primer, sećam se kada je majka brala pšenicu rukama, a mi smo sa nanom nosili svežu vodu iz sela. Odneti joj vodu i imati osećaj da smo uradili nešto je bilo zadovoljstvo i lepo osećanje.

Kasnije, postepeno u sedmoj godini smo krenuli u osnovnu školu. Bilo je teško za nas jer je škola bila mnogo daleko. Znači, od prvog razreda mi smo išli u školu koja se nalazila u drugom selu, selo Zym. Hodali smo četri kilometra u jednom pravcu i nazad, prelazili smo oko osam kilometra na dan preko planina. Međutim, želja i volja za školom je bila veoma velika u to vreme, ne samo kod mene, nego kod svih prijatelja i prijateljica iz moje generacije. Mnogo smo učili. To je bio lep deo mog života, učenje. Imala sam sreću da imam učiteljicu u prva četri razreda, to je bilo važan jer je možda uticao da kasnije postanem učiteljica, jer ona mi je bila idol. Zapravo to je moja profesija. Detinjstvo mi nije bilo ni dobro ni loše, uopšteno je bilo dobro, bitno mi je da kažem da sam imala porodičnu ljubav. Imala sam roditelje, nanu, obe nane, sa kojima sam stalno bila zajedno i sa dva mlađa brata. Morala sam i na njih da pazim. Tako da je bilo lepo detinjstvo.

Kasnije, u detinjstvu sam imala lepih i tužnih trenutaka. Jedan tužnih trenutaka je bio kada je preminula učiteljica. Bila sam u trećem razredu, bio je to težak trenutak za mene. Bio je težak trenutak za mene kada je preminula. Kao deca imali smo razne teške trenutke, razne probleme. Povređivali smo se, imali smo probleme, ali se ne sećam da su bili veliki. Odmah, pošto sam bila jedina ćerka u kući i htela sam da pomognem majci oko kućnih poslova, pomoći majci ali i ocu, uvek smo bili zauzeti jer na selu uvek ima posla, ali sam uvek bila zainteresovana i imala strast za knjige.

Imali smo sreću da u školi, u Zym, je postojala biblioteka i tu sam počela da čitam knjige, gde mi je i nastala ljubav i želja za školu. Govorim ovo o školi, jer kasnije, nakon što sam završila osnovnu školu, mentalitet mog okruženja je postao prepreka za moje dalje školovanje, jer zna  se da se devojčice ovde nisu školovale. Nakon što sam završila osnovnu školu, nastavila sam dve godine srednje škole ovde u Zym. Bilo je mnogo problema da nastavim, ali kasnije je bio problem da nastavim sa srednjom školom. Rodbina je govorila da se ne mogu nastaviti školu,  da devojke moraju da ostanu kući, da se vere, da naprave miraz i slićno. Ja sam bila tvrdoglava, ali najbitnije tokom ove moje životne priče o školovanju, je podrška moga oca, pokojnog oca, koji je podržavao školovanje. Majka ne što nije želela da se ja školujem, ali je bila pod uticajem rodbine koji su govorili da sam jedinica, da ne treba jer ne zna šta se može desiti, šta se  dešava. Iz mesta gde sam porasla, samo su tri devojke iz moje generacije nastavile školovanje. Zato je bilo veoma teško da se ubedi okurženje da se nastavi, ali sa mojom tvrdoglavnošću i podrškom oca, kasnije i velikog brata, iako sa kašnjenjem ja sam uspela da nastavim srednju školu.

Ja bih ispričala dve kratke priče iz mog detinjstva, jednu koju ja ne pamtim ali su mi je ispričali, to je kada mi je život bio u opasnosti. Kada sam bila beba od samo tri meseca, majka je otišla na svadbu kod očevog strica, i mene kao bebu su ostavili zamotanu u belim pelenama u sobi snaše. šta se desilo je da kada su doneli garderobu kao i celi miraz snaše, mene su pokrili njima, bilo je veoma teško u tim trenutcima jer snaša čim je ušla videla je da nešto nije u redu, jer se nešto čulo, ali tada nije bilo pravo da snaša govori jer je bio veoma osetljiv trenutak, ali kada je snaša videla da tu ima nečeg, da je nešto živo i da je u opasnosti, ona je progovorila i našli su bebu, izvukli me odande, zamalo sam se ugušila i spasili su me, vratili su me u život.

Zatim, drugi važan trenutak je u drugom razredu osnovne škole, u to vreme bili smo deca, tada je dinar bio. Bio je veliki novčić od pet dinara, i pokojna nana mi kaže, evo uzmi ove pare da kupiš nešto u radnji kada odeš u školu. I ja dok sam se vrtela oko stola uzela sam novčić, kako je ne bi uzeo mlađi brat i misleći da će je strpati u usta, ja sakrijem novčić u mojim ustima. Kada smo ustali sa stola nakon jela, zaboravila sam da mi je novčić u ustima i otišla mi je u grlu, zaglavio se, bio je veliki problem dok su me odveli kod lekara, dok su izvukli. Znači, na ova dva trenutka pomislim kada mi je život bio u opasnosti u detinjstvu, ali eto tu sam. Prvi put žena očevog brata od strica me je spasla. Drugi put mi je pomogla strina, spasli su me izgleda od sigurne smrti. Ovo su teški trenutci u detinjstvu, ali bilo je veoma teško kada je preminula nana, očeva majka. Bila je osoba koju sam mnogo volela i za koju sam bila mnogo mnogo vezana. Bio je to težak trenutak. Ove su važne priče iz detinjstva koje bih podelila.

Anita Prapashtica: Pričajte nam o vašoj profesionalnoj karijeri.

Marta Prekpalaj: Rekla sam vam da sam kao dete imala veliku želju i inspiraciju da postanem učiteljica. Ali, nakon što sam završila prve dve godine srednje škole u Zym, da bih nastavila u Prizren je bilo veoma teško da ih ubedim da me upišu. U to vreme, u našem je područiju postojala velika potreba za medicinskim sestrama. Na neki sam način odlučila, imala sam i drugaricu ovde, da odem i završim srednju medicinsku školu, pošto sam bila odlična učenica i ispunjavala sam uslove. Nakon toga završila sam srednju medicinsku školu u Prizrenu, naravno nakon što sam završila, još od prve školske godine počela sam da pomažem ljudima, jer su  tada ljudi ovde putovali kilometrima za jednu inekciju. Nakon što sam završila praktiku u prvoj godini, angažovala sam se i počela sam da se povezujem sa ljudima iz okoline kako bih pomogla sa onom sa čim sam mogla, prvu pomoč ili inekciju, ili po potrebi da dam neki lek ženama i deci.

Znači, od 1986 godine kada sam počela sa školovanjem do završetka, pomagala sam ljudima malo po malo. Nakon što sam završila medicinsku školu, moja želja je bila da postanem učiteljica…Odlučila sam i upisala sam se u višu učiteljsku školu u Đakovici, visa pedagogšku škola, pravac biologija-hemija.  Tokom 1988-1989-1990 godine završila sam školu, odmah  sam diplomirala pošto sam znala da u područiju Hasa postoji potreba osobljem, za sve, ne samo za medicinskim osobljem nego i učiteljima. Data mi je mogučnost da se odmah zaposlim, neposredno nakon diplomiranja 1990 godine, i zaposlila sam se kao nastavnica u školi u  Kušinu, u Has. Ali 1989-1990 su godine kada je na Kosovu počeo pokret, kada su počele demostracije protiv Miloševićog ugnjetavanja. Međutim, 1989 godine se desilo nešto veoma važno za mene, kada se u selu Rumaj u Hasu osnovalo odeljenje udruženja Motrat Qiriazi (Sestre Ćiriazi) sa ciljem iskorenjivanja nepismenosti. U to vreme ovo je udruženje bilo organizovano po celom Kosovu i bila sam blizu diplomiranja kada su me pozvali kao predstavnicu moga sela Breg Drini, na onom velikom skupu koji se održao u selu Rumaje u Hasu, tada su prisustvovali veliki broj ljudi. Ovo je bila prva aktivnost i meni su odredili da se bavim mojim selom, iako je bio mali broj devojaka u njemu. Međutim, zadaci su bili nebrojeni i  na tom sastanku udruženja Motrat Qiriazi bile su prisutne veliki broj aktivistkinja sa celog Kosova. Safete Rogova je isto bila prisutna, kasnije smo nastavile da radimo zajedno, ali to je bio naš prvi susret. Pošto sam se suočila sa puno teškoća kako bih se školovala ali i tokom samog školovanja, a videla sam da puno devojaka imaju teškoće, obećala sam sebi da ću im nekako pomoći kada završim školovanje. Ali nisam znala kako i gde da počnem, ali sa dolaskom udruženja, prvim udruženjem na Kosovu koje je radilo na ovim pitanjima, osećala  sam se veoma dobro i data mi je mogučnost da se angažujem direktno u aktivnostima. I tako, tada smo sa svim aktivistkinjama Hasa, selima u Hasu, počele sa velikom kampanjom za iskorenjivanje nepismenosti. Znači, našle smo i registrovale sve žene i devojke koje nisu znale čitanje ili pisanje, iako ih nije ih bilo puno, ali to je bila naša prva aktivnost, i tu sam počela da se više angažujem. U međuvremenu, kako sam rekla, bila sam zaposlena kao učiteljica i tako su krenule brojne aktivnosti u područiju Hasa.  U to vreme. uz udruženje Motrat Qiriazi, postojao je  i Forum žena, sa kim smo organizovali aktivnost gde smo svi pomagali i ja sam bila deo toga.  Ja sam pokrivala sektor zdravlja i obrazovanja, jer se u to vreme, osonovalo nezavisno obrazovanje na Kosovu, škole su radile nazavisno sa našim nastavnim planom, tako da su tada počele prve organizovane aktivnosti u područiju Hasa. Do 1994 godine, radile smo na raznim aktivnostima, kursevi prve pomoči.

Ali krajem 1994 godine, pored mojeg posla učiteljice počela sam da radim mnogo više, jer su se Motrat Qiriazi reorganizovale. Sa ovom reorganizacijom, kao i sa povratkom Igbale Rogova iz Albanije reorganizovale smo i fokusirale rad u područiju Hasa. Ja sam bila malo povezana sa Safetom, od početka preko organizacijog odbora sela, tako smo krenule sa nebrojenim aktivnostima, jedno za drugim. Na početku smo se sa udruženjem Motrat Qiriazi sastajale sa ženama. Bili su neformalni sastanci. Okupljale smo žene, pričale sa njima i slušale njihove potrebe i zaheteve. Glavni problem koji se javljao na okupljanima je bio nedostatak školovanja devojaka. Počeli smo sa mnogim aktivnostima. Nismo radile samo sa ženama, polako smo uključivale i muškarce kako bi ih ubedili da školuju čerke. Ali nismo radili samo na školovanju devojaka, nego smo radili i sa njima. U to vreme, 1995 godine, počele smo da organizujemo razne kurseve ovde u Has. Počeli smo sa kursem šivanja; imali smo kurseve i treninge sa raznim aktivistkinjama koje je udruženje dovodilo, Igo je bila jedna od aktivistkinja, uvek je bila pored nas, Rachel isto. Održavali smo sa njom kurseve engleskog jezika, koje u to vreme u našem područiju, možda i na celom Kosovu nije bilo. Nakon toga smo osnovali kurseve kompjutera. Takođe, podržavali i inicirali smo otvaranje srednjih škola. Prva akcija i plan  projekat ikada u Hasu je otvaranje srednje škole u Đonaj, gde je naše udruženje imao svoj centar, centar žena Motrat Qiriazi u Đonaj. Radile smo sa zajednicom, sa aktivitistima i uspeli smo ne samo da otvorimo srednju školu preko Ministarstva Obrazovanja, nego su ljudi skupili finansijska sredstva za objekat. Znajuči da su većina Hasjana radili kao pekari i da rade van Kosova, mi aktivisti smo zajedno organizovali veliku akciju da sagradimo objekat u Đonaj, nešto što je je bilo nemoguče tokom 90tih, da se otvori škola u toj situaciji. Pošto je područije veoma prostrano, diskutovali smo sa aktivistima udruženja da otvorimo još jednu srednju školu u Romaje, ili paralelno odeljenje ali u oblasti medicine. Ovo je bio veliki projekat u saradnji sa Ministarstvom Obrazovanja, udruženja Motrat Qiriazi i zajednice. U isto vreme radili smo zajedno i uspeli da realizujemo još jedan projekat, otvaranje ambulante u saradnji sa udruženjem Majka Tereza. Ali tehnička organizaciju kao i sredstva smo obezbedili mi kao udruženje Motrat Qiriazi, naravno sa ljudima. Inicijativa je bila zajednička. Kada kažem to, mislim na to da smo bili velika grupa, nismo bili same, grupa devojaka koje su radile zajedno u udruženje Motrat Qiriazi.

U međuvremenu, važno je da se u 1995 godini pored svih aktivnosti koje smo radile, desio se događaj, važan trenutak za mene…. Kada sam ja po prvi put u područiju Hasa ili možda u Prizrenskoj opštini konkurisala za važno mesto direktorke škole i dobila mesto (osmehnuala se). Podrška kao i ideja su došle od koleginica i prijatelja iz udruženja, od Safete. Ona je bila  uporna, Igbala, sve “Ti možeš da budeš direktorka”. U početku mi je bilo nemoguče. Govorila sam “Kako mogu biti direktorka škole?”. Naravno bila je velika odgovornost, ali je bila jaka poruka za zajednicu i okruženje da jedna žena može da vodi školu. Bila sam jedina u tom područiju, čak i u Prizrenu na početku, posle su bile još dve koleginice. Bio je to izazov za  mene, jedno teško vreme u mom životu jer sam imala oko 600 učenika, oko 30 zaposlenika, znači bila je škola bez finansijskih sredstava, bez budžeta, seljaci su pomagali da obezbedimo sredstva. Zna se kako je bilo obrazovanje na Kosovu. Tokom našeg angažovanja sa udruženjem, zbog kurseva i ostalih organizacija, devojke su krenule da pohađaju školu u Đonaj. U Romaje broj se povećavao, i udruženje je veoma dobro sarađivalo sa ostalim organizacijama van Kosova. Postojala je veoma dobra saradnja sa ženama iz bivše Jugoslavije, pokretom Žene u crnom, sa ostalima, centrom žena iz Novog Sada. Naravno, udruženje Motrat Qiriazi su dobile veliku podršku i uspele smo da realizujemo i druge projekte. Počele smo sa otvaranjem biblioteka i bio je to veoma važan momenat za našu zajednicu, inicijativa udruženja kada smo otvorili biblioteke u područiju Hasa.

Nije bilo lako, ali smo snadbeli nekoliko biblioteka u Đonaj, Kušin, Mazrek, to su biblioteke koje smo otovorili u Romaj, Ljugište pre rata, a nekoliko od njih je spaljeno. Ceo naš rad je direktno bio vezan sa obrazovanjem, nastavom i generalno emancipacijom ove ruralnog područija. Prvi rezultati su se odmah videli. Naši uspesi I rezultati unutar zajednice su bili meriljivi. Prvi prioritet je bio školovanje devojaka, koje je pre bilo nemoguče, nedostižno. Bilo je veoma teško da se radi u ovom našem područiju jer je Has bio pogranična zona, s vremena na vreme smo imali probleme.  Ja  sam  imala  teškoća  sa  policijom,  bila  sam  ispitivana  puno  puta  o  našim aktvinostima od strane tadašnjeg inspektorata. U 19761[1]  godini sam naumila da predstavim
Kosovo- Albaniju. Bila sam deo regoinalne Balkanske konferencije, naravno u ime udruženja Motrat Qiriazi, ali i ovo je imalo posledice, jer nismo smeli ići u Albaniju. Onda sam imala probelma kao direktorka škole, bila sam ispitivana u vezi nastavnog plana. U okviru aktivnosti koje smo kao udruženje tada organizovali, pozivali smo kolege iz inostranstva, iz Amerike, Engleske, raznih Evropskih zemalja, ali I njihov dolazak je bio problem. Imali smo aktivnosti vezane za obrazovanje. Nije imalo ništa sa politikom, ali smo se suočavale sa teškoćama. Režim je hteo da stavi sve pod kontrolu i da diriguje sve šta se dešava. Naravno, bila je velika organizacija ovih aktivnosti. Čak smo organizaovali takmičenja ovde u Hasu. Takođe smo imali našu novinu Të Jesh Grua [Biti žena], kasnije zajednica je imala novinu Etja [Žeđ], znači udruženje, aktivistkinje smo bile angažovane u svim sferama I zbog toga nas je režim smatrao preprekom. “Zato što radite sve ove aktivnosti i uspevate u svim ciljevima, ispunjavate sve ove zadatke” (Osmehuje se).

Veoma interesantno je to da tokom prvih aktivnosti sa ženama u područiju Hasa, nismo imali teškoća sa muškarcima. Muškarci hasjani su to prihvatili. Možda su nas na početku gledali malo sumljivo, ne kažem da nije bilo toga. Međutim, mi smo stalno bile u pokretu i radili smo sa zajednicom, na primer sastajali smo se često u školama. Radili smo sa školskim direktorima, sa nastavnicima, sa vođama sela. I uvek su nas dobro dočekali, pogotovu aktivistkinje. Nekako su ljudi bili spremni za promene, samo je neko trebao da preduzme inicijativu da se organizujemo. Sećam se svaki put kada smo trebali da idemo iz jednog mesta u drugo išle smo peške. Za svaku aktivnost koju smo organizovali, zajedno smo putovali kao aktivisti sa čim god smo stigle kočijama, traktorima. Sećam se jednom kada smo otišle sa Safetom u najdalje selo Hasa, u Guružup, sa traktorom i ona bi pitala “Da li smo stigle?”, a ja bih odgovorila “Još malo, još malo!”. Selo je bilo daleko, ali je bilo pravo zadovoljstvo kad stignemo tamo i kada bi nas dočekale veliki broj žena.

Bila su to vremena…Prošle smo kroz razna vremena, kada bi nas ljudi videli, jer se nismo sastajali samo sa ženama, išle smo i na svadbe, na sedeljke, svako dešavanje koje su meštani organizovali. Uvek smo bili sa njima. Ali, i kada smo bili sa njima mi nikada nismo govorile došle smo da vas učimo. Ne, nego “mi smo sa vama, došle smo da vas saslušamo i da vas podržimo”. Safeta i Igbala su bile aktivistkinje sa velikim iskustvom, koje su dolazile i uvek su nalazile način, uvek su nalazile ključ. Možda ostale iz drugih područija kažu da su imale probleme sa muškarcima, mi nismo imale. Nije bio problem da se dođe na sastanke, da se angažuju u aktivnostima ili dođu na kruseve. Puno puta smo imale toliko zahteva da je bilo teško da zadovoljimo sve, jer je Has veliko područije. Has ima puno sela, veliko je područije.

Veoma je važno da se pamte naša putovanja na raznim mestima. Kao aktivstkinje, kako god da smo putovale traktorom ili autobusom, mi smo radile. Ako bi smo se srele u autobusu sa nekim ocem ili nekom ženom razgovarali smo sa njima svo vreme, diskutovali smo o pitanju emancipacije, jednom se čak desilo da smo ubedili jedanog roditelja u autobusu. Radili smo sa roditeljima kako bih ih ubedili koliko je važno školovanje. To su momenti koje treba pamtiti. Imali smo slučaj u Đonaj u Hasu gde smo zajedno sa Safetom i Igom danima ostali sa porodicom kako bismo ubedili braću, jednog dana bi rekli “Da” ali sutradan bi rekli “Ne” da se pošalje sestra u školu. Veoma se dobro sećam našeg gostovanja tamo na nekoliko dana, naše druženje sa porodicom, zajedno sa Safetom i Igom, uspeh nakon nekoliko dana jer bio je to specifičan slučaj. Bila je jedna sestra i imala je sedmoro braće. Oni nisu dozvoljavali da se ona školuje i ostale smo neko vreme da razgovaramo, damo druge primere, da pokažemo zašto je dobro da se školuje. Na primer, mi smo bile grupa aktivistkinja, bile smo školovane, bile smo primer, i bio je važan momentat kada smo na kraju nakon nekoliko dana uspele da ih ubedimo. Bilo je puno njih koje nismo uspele da ubedimo i opet su su nas isti dobro dočekali, imale smo ponekad poteškoća.

Bilo je slučaja kada su sami roditelji doveli čerku. Čuli su da mi radimo na tome “da devojke idu u školu”. Sećam se slučaja u Kušin. Ja sam bila u školi, naravno radila sam, dođe otac sa čerkom i kaže “Direktorko, evo moje čerke”. Devojka se zvala Barie. “Evo ti Barie, radi šta hočeš sa njom, pošalji je u školu, radi šta god želiš. Tvoja je!” Ostala sam bez teksta. Bio je trenutak… (osmehuje se). Jer smo mu rekli ranije, nije prihvatio i nakon nekoliko dana je shvatio, bio je veoma emotivan trenutak. Devojka je nastavila školovanje i danas radi kao medicinska sestra.

Bila je puno slučaja, iskusile smo veoma emotivne trenutke. Bilo je važno da smo se fokusirale na nešto, radile smo na tome i na kraju smo uspele. Nikada nismo odustajale, čak ni da probamo. Pričam vam da smo imale slučajeve kada su sami dolazili kod nas i tražili podršku od nas.

Još jedan važan trenutak kojeg treba naglasiti je prvi sastanak udruženja Motrat Qiriazi koji se održao u Romaju. Osnovali smo podružnicu, oraganizaciju u 1989 godini. Negde tokom 90tih godina, bio je jedan osetljiv momenat kada je na skupu jedna žena oprostila krv svoga muža, jer tada je postojao pokret za oprost krvnih osveta i naravno mi smo pomagale koliko smo mogle u tome. Ali, kada je ta žena otišla u Odbor za oprost nije htela tada da oprosti, nego je odlučila da oprosti krv svog muža na skupu Motrat Qiriazi, bio je to veliki skup. Oprostila je tu krv, bio je istorijski momenat gde je ta žena oprostila krv muža u prisustvu žena udruženja Motrat Qiriazi u Romaje u Hasu. To je jedan slučaj…Pored aktivnosti koje sam spomenula vezano za obrazovanje za zdravlje, veoma je važno napomenuti da pored obrazovanja za lične potrebe I zdravlje, žene lekari su dolazile sa raznih strana kako bi nam pomogle. Počele smo pomagati i učiti praktično žene o prvoj pomoči, I to nam je bilo korisno tokom rata. Ali, kako bi ih naučile o prvoj pomoči trebala su nam i sredstva, tako da smo se organizovale unutar zajednica da u nekim selima otvorimo mini ambulante, i skrivali medicinsku opremu u njima. Osim ambulante Majke Tereze u Breg te Drinit imali smo još nekoliko skrivenih mesta koje su služile za pomoč u specifičnim slučajevima, jer je bilo veoma opasno imati ih zbog režima. Bilo je veoma opasno po nas jer kada sam ispitivana, pitali su me i za ove stvari. Zašto? Imala sam sreće da sam se spasila, jer je bilo mnogo opasno po mene i za aktivnosti.

Pamtim puno događaja…kao što je otvaranje dve škole. Obavezno još jednom moram da se vratim svim onim ljudima, muškarcima i ženama iz Đonaja, kada se otvorila srednja škola, gimnazija. Ministar Xhevat Ahmeti je došao, koji nam je mnogo pomogao, jer nije bilo lako otvoriti škole, došla je velika masa ljudi iz Hasa. Srdačno su dočekali taj događaj. Kasnije je bilo otvaranje našeg centra sa našim aktivnostima bio je glavni centar u Đonaju, ženski centar Motrat Qiriazi. Tu je bila kancelarija gde smo održavali sastanke, kurseve, tu je bila biblioteka. Pored svega, nismo ostavili sa strane ni kulturni život, pružali smo kulturne aktivnosti zajednci. Imali smo sreće da imamo glumicu Safete Rogova.  U to vreme pored svih ostalih aktivnostim sa kojima se bavila, preko udruženja ona je realizovala jednu radio dramu. Onda smo izdali knjigu spisateljice Margite Markaj iz Hasa. Podržali smo nju i njenu knjigu koja govori o jednoj devojci koja je imala teškoće da se školuje i na kraju je uspela da je završi. Onda, gospođa Safete sa ostalim glumcima je snimila radio dramu na kaseti, koju smo mi onda puštali na našim aktivnostima, i davali smo je ženama koje su slušale sa ostalim ženama. Radio drama je motivisala mlade devojke. Onda su bile motivisane da nastave školovanje. Ovo je bio veoma važan projekat koji nam je mnogo pomogao, jednostavno mnogo važan jer u to vreme nismo imali ni televiziju. Pored toga održavale su se razne aktivnosti sa školama. Pomagali smo i sarađivale sa školama, uključivale folklor iz Hasa, našu tradicionalnu odeću, održavale razne programe za dan škola, dane učiteljice, svaku moguču aktivnost koje smo mogle da organizujemo. Takođe smo oragnizovale sportske aktivnosti. U Hasu naj poularaniji sport je bio i jeste još odbojka. To je sport koje igraju puno devojaka, muškarci isto, ali uglavnom devojke.

Kada smo videle da postoji interesovanje, sa malim oganizacijama, bez majica, bez ičega, i unutar Hasa, organizovale smo takmičenja odbojke za devojke, bilo je neverovatno. Bila je veoma važna podrška roditelja tih devojaka koji su dolazili da ih gledaju kako igraju.

Pored brojnih aktivnosti koje smo organizovali kao udruženje Motrat Qiriazi ovde u Hasu, naravno da smo u to vreme sarađivali sa organizacijama koje su se osnovale u drugim gradovima Kosova. Ali ono što je važno je da samo kao organizacija imali veoma dobru saradnju sa regionom. Udruženje Motrat Qiriazi je imalo veoma dobru reputaciju među organizacijama iz bivše Jugoslavije, redovno smo se sastajale i sarađivale. Sarađivale smo na predlozima projekata jer smo videli rat u Bosni i posledice rata, i Motrat Qiriazi i mi kao aktivistkinje smo u svakoj prilici govorile o tome šta se desilo u Bosni. Zato tokom 1995, 1996 I 1997 godina do pred veliki rat na Kosovu, mi smo bile u stalnom kontaktu sa udruženjima žena u zemljama bivše Jugoslavije, u ovom slučaju sa njihovom kancelarijom u Beogradu. Ja sam učestvovala na nekoliko konferencija u Novom Sadu i Teršnovacu. Bili su to razni sastanci međunarodnih žena I žena iz regiona, Žene u Crnom, žene iz raznih mesta bivše Jugoslavije, ne samo iz Srbije nego iz cele bivše Jugoslavije, iz Bosne, Hrvatske i Slovenije. Postojala je veoma dobra saradnja, a pored toga za mene je bilo veoma dobro iskustvo jer sam imala mogučnost da upoznam sa aktivistkinjama za prava žena iz celog sveta, bile su jake feministkinje i meni je bila čast i zadovoljstvo da ih upoznam, naravno data mi je mogučnost da ih upoznam i znam, to me je osnažilo i motiviralo u mom daljem radu. Svaki put kada bih se vratila kući sa tih raznih sastanaka ili konferencija, želja i volja za radom mi se povećavala, jer sam videla puno primera jakih žena koje su pravile promene u svojim zemljama kao što smo mi pokušavale, ja I moje drugarice smo pokušavale da pravimo promene ovde na Kosovu, konkretno u područiju Hasa, jer nije bilo lako praviti promene, da promenimo život nabolje, jer život u Hasu je bio težak.

Rekla sam ranije da se ovo područije pozudalo puno na imigraciju. Muškarci su išli u inostranstvo a žene su ostajale kući. Žene su se brinule o kućnim poslovima, takođe morale su da se bave i sa zemljom, jer joj muž nije bio u kući, podizala je decu, pripremala hranu, i obrađivala zemlju. Znači bilo je veoma težak život žena u Hasu a pored toga u to vreme nije postojala infrastruktura, nije bilo puteva I nije bilo vode. Ovo je bio problem za žene ovde u Hasu, da ode i donosi vodu drvenim koritom. Nosili smo vodu, nosila sam i ja kao dete do kasno. Nosili smo vodu za život i da održimo čistoču. Bila su ponekad teška vremena I neki teški životni uslovi ali žena je uspela da preživi. Nekoliko veoma lepih priča su objavljene u našim novinama Te jesh grua i Etja. Mi smo bile angažovane da pišemo I za novine. U tom vremenu nije bilo lako biti žena u Hasu, ali žene su ovde bile jake, veoma jake. Tako je bila I moja majka, koja nas je podizala u to vreme, ali isto je brala pšenicu, radila teške poslove na zemlji a pored toga nosila je mnogo lepu tradicionalnu odeću, koju nije bilo lako nositi dok je radila a kamoli je nositi svo vreme.

[1]Ovo se desilo 1996 godine

Anita Prapashtica: Pričajte nam o vašoj profesionalnoj karijeri.

Marta Prekpalaj: Rekla sam vam da sam kao dete imala veliku želju i inspiraciju da postanem učiteljica. Ali, nakon što sam završila prve dve godine srednje škole u Zym, da bih nastavila u Prizren je bilo veoma teško da ih ubedim da me upišu. U to vreme, u našem je područiju postojala velika potreba za medicinskim sestrama. Na neki sam način odlučila, imala sam i drugaricu ovde, da odem i završim srednju medicinsku školu, pošto sam bila odlična učenica i ispunjavala sam uslove. Nakon toga završila sam srednju medicinsku školu u Prizrenu, naravno nakon što sam završila, još od prve školske godine počela sam da pomažem ljudima, jer su  tada ljudi ovde putovali kilometrima za jednu inekciju. Nakon što sam završila praktiku u prvoj godini, angažovala sam se i počela sam da se povezujem sa ljudima iz okoline kako bih pomogla sa onom sa čim sam mogla, prvu pomoč ili inekciju, ili po potrebi da dam neki lek ženama i deci.

Znači, od 1986 godine kada sam počela sa školovanjem do završetka, pomagala sam ljudima malo po malo. Nakon što sam završila medicinsku školu, moja želja je bila da postanem učiteljica…Odlučila sam i upisala sam se u višu učiteljsku školu u Đakovici, visa pedagogšku škola, pravac biologija-hemija.  Tokom 1988-1989-1990 godine završila sam školu, odmah  sam diplomirala pošto sam znala da u područiju Hasa postoji potreba osobljem, za sve, ne samo za medicinskim osobljem nego i učiteljima. Data mi je mogučnost da se odmah zaposlim, neposredno nakon diplomiranja 1990 godine, i zaposlila sam se kao nastavnica u školi u  Kušinu, u Has. Ali 1989-1990 su godine kada je na Kosovu počeo pokret, kada su počele demostracije protiv Miloševićog ugnjetavanja. Međutim, 1989 godine se desilo nešto veoma važno za mene, kada se u selu Rumaj u Hasu osnovalo odeljenje udruženja Motrat Qiriazi (Sestre Ćiriazi) sa ciljem iskorenjivanja nepismenosti. U to vreme ovo je udruženje bilo organizovano po celom Kosovu i bila sam blizu diplomiranja kada su me pozvali kao predstavnicu moga sela Breg Drini, na onom velikom skupu koji se održao u selu Rumaje u Hasu, tada su prisustvovali veliki broj ljudi. Ovo je bila prva aktivnost i meni su odredili da se bavim mojim selom, iako je bio mali broj devojaka u njemu. Međutim, zadaci su bili nebrojeni i  na tom sastanku udruženja Motrat Qiriazi bile su prisutne veliki broj aktivistkinja sa celog Kosova. Safete Rogova je isto bila prisutna, kasnije smo nastavile da radimo zajedno, ali to je bio naš prvi susret. Pošto sam se suočila sa puno teškoća kako bih se školovala ali i tokom samog školovanja, a videla sam da puno devojaka imaju teškoće, obećala sam sebi da ću im nekako pomoći kada završim školovanje. Ali nisam znala kako i gde da počnem, ali sa dolaskom udruženja, prvim udruženjem na Kosovu koje je radilo na ovim pitanjima, osećala  sam se veoma dobro i data mi je mogučnost da se angažujem direktno u aktivnostima. I tako, tada smo sa svim aktivistkinjama Hasa, selima u Hasu, počele sa velikom kampanjom za iskorenjivanje nepismenosti. Znači, našle smo i registrovale sve žene i devojke koje nisu znale čitanje ili pisanje, iako ih nije ih bilo puno, ali to je bila naša prva aktivnost, i tu sam počela da se više angažujem. U međuvremenu, kako sam rekla, bila sam zaposlena kao učiteljica i tako su krenule brojne aktivnosti u područiju Hasa.  U to vreme. uz udruženje Motrat Qiriazi, postojao je  i Forum žena, sa kim smo organizovali aktivnost gde smo svi pomagali i ja sam bila deo toga.  Ja sam pokrivala sektor zdravlja i obrazovanja, jer se u to vreme, osonovalo nezavisno obrazovanje na Kosovu, škole su radile nazavisno sa našim nastavnim planom, tako da su tada počele prve organizovane aktivnosti u područiju Hasa. Do 1994 godine, radile smo na raznim aktivnostima, kursevi prve pomoči.

Ali krajem 1994 godine, pored mojeg posla učiteljice počela sam da radim mnogo više, jer su se Motrat Qiriazi reorganizovale. Sa ovom reorganizacijom, kao i sa povratkom Igbale Rogova iz Albanije reorganizovale smo i fokusirale rad u područiju Hasa. Ja sam bila malo povezana sa Safetom, od početka preko organizacijog odbora sela, tako smo krenule sa nebrojenim aktivnostima, jedno za drugim. Na početku smo se sa udruženjem Motrat Qiriazi sastajale sa ženama. Bili su neformalni sastanci. Okupljale smo žene, pričale sa njima i slušale njihove potrebe i zaheteve. Glavni problem koji se javljao na okupljanima je bio nedostatak školovanja devojaka. Počeli smo sa mnogim aktivnostima. Nismo radile samo sa ženama, polako smo uključivale i muškarce kako bi ih ubedili da školuju čerke. Ali nismo radili samo na školovanju devojaka, nego smo radili i sa njima. U to vreme, 1995 godine, počele smo da organizujemo razne kurseve ovde u Has. Počeli smo sa kursem šivanja; imali smo kurseve i treninge sa raznim aktivistkinjama koje je udruženje dovodilo, Igo je bila jedna od aktivistkinja, uvek je bila pored nas, Rachel isto. Održavali smo sa njom kurseve engleskog jezika, koje u to vreme u našem područiju, možda i na celom Kosovu nije bilo. Nakon toga smo osnovali kurseve kompjutera. Takođe, podržavali i inicirali smo otvaranje srednjih škola. Prva akcija i plan  projekat ikada u Hasu je otvaranje srednje škole u Đonaj, gde je naše udruženje imao svoj centar, centar žena Motrat Qiriazi u Đonaj. Radile smo sa zajednicom, sa aktivitistima i uspeli smo ne samo da otvorimo srednju školu preko Ministarstva Obrazovanja, nego su ljudi skupili finansijska sredstva za objekat. Znajuči da su većina Hasjana radili kao pekari i da rade van Kosova, mi aktivisti smo zajedno organizovali veliku akciju da sagradimo objekat u Đonaj, nešto što je je bilo nemoguče tokom 90tih, da se otvori škola u toj situaciji. Pošto je područije veoma prostrano, diskutovali smo sa aktivistima udruženja da otvorimo još jednu srednju školu u Romaje, ili paralelno odeljenje ali u oblasti medicine. Ovo je bio veliki projekat u saradnji sa Ministarstvom Obrazovanja, udruženja Motrat Qiriazi i zajednice. U isto vreme radili smo zajedno i uspeli da realizujemo još jedan projekat, otvaranje ambulante u saradnji sa udruženjem Majka Tereza. Ali tehnička organizaciju kao i sredstva smo obezbedili mi kao udruženje Motrat Qiriazi, naravno sa ljudima. Inicijativa je bila zajednička. Kada kažem to, mislim na to da smo bili velika grupa, nismo bili same, grupa devojaka koje su radile zajedno u udruženje Motrat Qiriazi.

U međuvremenu, važno je da se u 1995 godini pored svih aktivnosti koje smo radile, desio se događaj, važan trenutak za mene…. Kada sam ja po prvi put u područiju Hasa ili možda u Prizrenskoj opštini konkurisala za važno mesto direktorke škole i dobila mesto (osmehnuala se). Podrška kao i ideja su došle od koleginica i prijatelja iz udruženja, od Safete. Ona je bila  uporna, Igbala, sve “Ti možeš da budeš direktorka”. U početku mi je bilo nemoguče. Govorila sam “Kako mogu biti direktorka škole?”. Naravno bila je velika odgovornost, ali je bila jaka poruka za zajednicu i okruženje da jedna žena može da vodi školu. Bila sam jedina u tom područiju, čak i u Prizrenu na početku, posle su bile još dve koleginice. Bio je to izazov za  mene, jedno teško vreme u mom životu jer sam imala oko 600 učenika, oko 30 zaposlenika, znači bila je škola bez finansijskih sredstava, bez budžeta, seljaci su pomagali da obezbedimo sredstva. Zna se kako je bilo obrazovanje na Kosovu. Tokom našeg angažovanja sa udruženjem, zbog kurseva i ostalih organizacija, devojke su krenule da pohađaju školu u Đonaj. U Romaje broj se povećavao, i udruženje je veoma dobro sarađivalo sa ostalim organizacijama van Kosova. Postojala je veoma dobra saradnja sa ženama iz bivše Jugoslavije, pokretom Žene u crnom, sa ostalima, centrom žena iz Novog Sada. Naravno, udruženje Motrat Qiriazi su dobile veliku podršku i uspele smo da realizujemo i druge projekte. Počele smo sa otvaranjem biblioteka i bio je to veoma važan momenat za našu zajednicu, inicijativa udruženja kada smo otvorili biblioteke u područiju Hasa.

Nije bilo lako, ali smo snadbeli nekoliko biblioteka u Đonaj, Kušin, Mazrek, to su biblioteke koje smo otovorili u Romaj, Ljugište pre rata, a nekoliko od njih je spaljeno. Ceo naš rad je direktno bio vezan sa obrazovanjem, nastavom i generalno emancipacijom ove ruralnog područija. Prvi rezultati su se odmah videli. Naši uspesi I rezultati unutar zajednice su bili meriljivi. Prvi prioritet je bio školovanje devojaka, koje je pre bilo nemoguče, nedostižno. Bilo je veoma teško da se radi u ovom našem područiju jer je Has bio pogranična zona, s vremena na vreme smo imali probleme.  Ja  sam  imala  teškoća  sa  policijom,  bila  sam  ispitivana  puno  puta  o  našim aktvinostima od strane tadašnjeg inspektorata. U 19761[1]  godini sam naumila da predstavim
Kosovo- Albaniju. Bila sam deo regoinalne Balkanske konferencije, naravno u ime udruženja Motrat Qiriazi, ali i ovo je imalo posledice, jer nismo smeli ići u Albaniju. Onda sam imala probelma kao direktorka škole, bila sam ispitivana u vezi nastavnog plana. U okviru aktivnosti koje smo kao udruženje tada organizovali, pozivali smo kolege iz inostranstva, iz Amerike, Engleske, raznih Evropskih zemalja, ali I njihov dolazak je bio problem. Imali smo aktivnosti vezane za obrazovanje. Nije imalo ništa sa politikom, ali smo se suočavale sa teškoćama. Režim je hteo da stavi sve pod kontrolu i da diriguje sve šta se dešava. Naravno, bila je velika organizacija ovih aktivnosti. Čak smo organizaovali takmičenja ovde u Hasu. Takođe smo imali našu novinu Të Jesh Grua [Biti žena], kasnije zajednica je imala novinu Etja [Žeđ], znači udruženje, aktivistkinje smo bile angažovane u svim sferama I zbog toga nas je režim smatrao preprekom. “Zato što radite sve ove aktivnosti i uspevate u svim ciljevima, ispunjavate sve ove zadatke” (Osmehuje se).

Veoma interesantno je to da tokom prvih aktivnosti sa ženama u područiju Hasa, nismo imali teškoća sa muškarcima. Muškarci hasjani su to prihvatili. Možda su nas na početku gledali malo sumljivo, ne kažem da nije bilo toga. Međutim, mi smo stalno bile u pokretu i radili smo sa zajednicom, na primer sastajali smo se često u školama. Radili smo sa školskim direktorima, sa nastavnicima, sa vođama sela. I uvek su nas dobro dočekali, pogotovu aktivistkinje. Nekako su ljudi bili spremni za promene, samo je neko trebao da preduzme inicijativu da se organizujemo. Sećam se svaki put kada smo trebali da idemo iz jednog mesta u drugo išle smo peške. Za svaku aktivnost koju smo organizovali, zajedno smo putovali kao aktivisti sa čim god smo stigle kočijama, traktorima. Sećam se jednom kada smo otišle sa Safetom u najdalje selo Hasa, u Guružup, sa traktorom i ona bi pitala “Da li smo stigle?”, a ja bih odgovorila “Još malo, još malo!”. Selo je bilo daleko, ali je bilo pravo zadovoljstvo kad stignemo tamo i kada bi nas dočekale veliki broj žena.

Bila su to vremena…Prošle smo kroz razna vremena, kada bi nas ljudi videli, jer se nismo sastajali samo sa ženama, išle smo i na svadbe, na sedeljke, svako dešavanje koje su meštani organizovali. Uvek smo bili sa njima. Ali, i kada smo bili sa njima mi nikada nismo govorile došle smo da vas učimo. Ne, nego “mi smo sa vama, došle smo da vas saslušamo i da vas podržimo”. Safeta i Igbala su bile aktivistkinje sa velikim iskustvom, koje su dolazile i uvek su nalazile način, uvek su nalazile ključ. Možda ostale iz drugih područija kažu da su imale probleme sa muškarcima, mi nismo imale. Nije bio problem da se dođe na sastanke, da se angažuju u aktivnostima ili dođu na kruseve. Puno puta smo imale toliko zahteva da je bilo teško da zadovoljimo sve, jer je Has veliko područije. Has ima puno sela, veliko je područije.

Veoma je važno da se pamte naša putovanja na raznim mestima. Kao aktivstkinje, kako god da smo putovale traktorom ili autobusom, mi smo radile. Ako bi smo se srele u autobusu sa nekim ocem ili nekom ženom razgovarali smo sa njima svo vreme, diskutovali smo o pitanju emancipacije, jednom se čak desilo da smo ubedili jedanog roditelja u autobusu. Radili smo sa roditeljima kako bih ih ubedili koliko je važno školovanje. To su momenti koje treba pamtiti. Imali smo slučaj u Đonaj u Hasu gde smo zajedno sa Safetom i Igom danima ostali sa porodicom kako bismo ubedili braću, jednog dana bi rekli “Da” ali sutradan bi rekli “Ne” da se pošalje sestra u školu. Veoma se dobro sećam našeg gostovanja tamo na nekoliko dana, naše druženje sa porodicom, zajedno sa Safetom i Igom, uspeh nakon nekoliko dana jer bio je to specifičan slučaj. Bila je jedna sestra i imala je sedmoro braće. Oni nisu dozvoljavali da se ona školuje i ostale smo neko vreme da razgovaramo, damo druge primere, da pokažemo zašto je dobro da se školuje. Na primer, mi smo bile grupa aktivistkinja, bile smo školovane, bile smo primer, i bio je važan momentat kada smo na kraju nakon nekoliko dana uspele da ih ubedimo. Bilo je puno njih koje nismo uspele da ubedimo i opet su su nas isti dobro dočekali, imale smo ponekad poteškoća.

Bilo je slučaja kada su sami roditelji doveli čerku. Čuli su da mi radimo na tome “da devojke idu u školu”. Sećam se slučaja u Kušin. Ja sam bila u školi, naravno radila sam, dođe otac sa čerkom i kaže “Direktorko, evo moje čerke”. Devojka se zvala Barie. “Evo ti Barie, radi šta hočeš sa njom, pošalji je u školu, radi šta god želiš. Tvoja je!” Ostala sam bez teksta. Bio je trenutak… (osmehuje se). Jer smo mu rekli ranije, nije prihvatio i nakon nekoliko dana je shvatio, bio je veoma emotivan trenutak. Devojka je nastavila školovanje i danas radi kao medicinska sestra.

Bila je puno slučaja, iskusile smo veoma emotivne trenutke. Bilo je važno da smo se fokusirale na nešto, radile smo na tome i na kraju smo uspele. Nikada nismo odustajale, čak ni da probamo. Pričam vam da smo imale slučajeve kada su sami dolazili kod nas i tražili podršku od nas.

Još jedan važan trenutak kojeg treba naglasiti je prvi sastanak udruženja Motrat Qiriazi koji se održao u Romaju. Osnovali smo podružnicu, oraganizaciju u 1989 godini. Negde tokom 90tih godina, bio je jedan osetljiv momenat kada je na skupu jedna žena oprostila krv svoga muža, jer tada je postojao pokret za oprost krvnih osveta i naravno mi smo pomagale koliko smo mogle u tome. Ali, kada je ta žena otišla u Odbor za oprost nije htela tada da oprosti, nego je odlučila da oprosti krv svog muža na skupu Motrat Qiriazi, bio je to veliki skup. Oprostila je tu krv, bio je istorijski momenat gde je ta žena oprostila krv muža u prisustvu žena udruženja Motrat Qiriazi u Romaje u Hasu. To je jedan slučaj…Pored aktivnosti koje sam spomenula vezano za obrazovanje za zdravlje, veoma je važno napomenuti da pored obrazovanja za lične potrebe I zdravlje, žene lekari su dolazile sa raznih strana kako bi nam pomogle. Počele smo pomagati i učiti praktično žene o prvoj pomoči, I to nam je bilo korisno tokom rata. Ali, kako bi ih naučile o prvoj pomoči trebala su nam i sredstva, tako da smo se organizovale unutar zajednica da u nekim selima otvorimo mini ambulante, i skrivali medicinsku opremu u njima. Osim ambulante Majke Tereze u Breg te Drinit imali smo još nekoliko skrivenih mesta koje su služile za pomoč u specifičnim slučajevima, jer je bilo veoma opasno imati ih zbog režima. Bilo je veoma opasno po nas jer kada sam ispitivana, pitali su me i za ove stvari. Zašto? Imala sam sreće da sam se spasila, jer je bilo mnogo opasno po mene i za aktivnosti.

Pamtim puno događaja…kao što je otvaranje dve škole. Obavezno još jednom moram da se vratim svim onim ljudima, muškarcima i ženama iz Đonaja, kada se otvorila srednja škola, gimnazija. Ministar Xhevat Ahmeti je došao, koji nam je mnogo pomogao, jer nije bilo lako otvoriti škole, došla je velika masa ljudi iz Hasa. Srdačno su dočekali taj događaj. Kasnije je bilo otvaranje našeg centra sa našim aktivnostima bio je glavni centar u Đonaju, ženski centar Motrat Qiriazi. Tu je bila kancelarija gde smo održavali sastanke, kurseve, tu je bila biblioteka. Pored svega, nismo ostavili sa strane ni kulturni život, pružali smo kulturne aktivnosti zajednci. Imali smo sreće da imamo glumicu Safete Rogova.  U to vreme pored svih ostalih aktivnostim sa kojima se bavila, preko udruženja ona je realizovala jednu radio dramu. Onda smo izdali knjigu spisateljice Margite Markaj iz Hasa. Podržali smo nju i njenu knjigu koja govori o jednoj devojci koja je imala teškoće da se školuje i na kraju je uspela da je završi. Onda, gospođa Safete sa ostalim glumcima je snimila radio dramu na kaseti, koju smo mi onda puštali na našim aktivnostima, i davali smo je ženama koje su slušale sa ostalim ženama. Radio drama je motivisala mlade devojke. Onda su bile motivisane da nastave školovanje. Ovo je bio veoma važan projekat koji nam je mnogo pomogao, jednostavno mnogo važan jer u to vreme nismo imali ni televiziju. Pored toga održavale su se razne aktivnosti sa školama. Pomagali smo i sarađivale sa školama, uključivale folklor iz Hasa, našu tradicionalnu odeću, održavale razne programe za dan škola, dane učiteljice, svaku moguču aktivnost koje smo mogle da organizujemo. Takođe smo oragnizovale sportske aktivnosti. U Hasu naj poularaniji sport je bio i jeste još odbojka. To je sport koje igraju puno devojaka, muškarci isto, ali uglavnom devojke.

Kada smo videle da postoji interesovanje, sa malim oganizacijama, bez majica, bez ičega, i unutar Hasa, organizovale smo takmičenja odbojke za devojke, bilo je neverovatno. Bila je veoma važna podrška roditelja tih devojaka koji su dolazili da ih gledaju kako igraju.

Pored brojnih aktivnosti koje smo organizovali kao udruženje Motrat Qiriazi ovde u Hasu, naravno da smo u to vreme sarađivali sa organizacijama koje su se osnovale u drugim gradovima Kosova. Ali ono što je važno je da samo kao organizacija imali veoma dobru saradnju sa regionom. Udruženje Motrat Qiriazi je imalo veoma dobru reputaciju među organizacijama iz bivše Jugoslavije, redovno smo se sastajale i sarađivale. Sarađivale smo na predlozima projekata jer smo videli rat u Bosni i posledice rata, i Motrat Qiriazi i mi kao aktivistkinje smo u svakoj prilici govorile o tome šta se desilo u Bosni. Zato tokom 1995, 1996 I 1997 godina do pred veliki rat na Kosovu, mi smo bile u stalnom kontaktu sa udruženjima žena u zemljama bivše Jugoslavije, u ovom slučaju sa njihovom kancelarijom u Beogradu. Ja sam učestvovala na nekoliko konferencija u Novom Sadu i Teršnovacu. Bili su to razni sastanci međunarodnih žena I žena iz regiona, Žene u Crnom, žene iz raznih mesta bivše Jugoslavije, ne samo iz Srbije nego iz cele bivše Jugoslavije, iz Bosne, Hrvatske i Slovenije. Postojala je veoma dobra saradnja, a pored toga za mene je bilo veoma dobro iskustvo jer sam imala mogučnost da upoznam sa aktivistkinjama za prava žena iz celog sveta, bile su jake feministkinje i meni je bila čast i zadovoljstvo da ih upoznam, naravno data mi je mogučnost da ih upoznam i znam, to me je osnažilo i motiviralo u mom daljem radu. Svaki put kada bih se vratila kući sa tih raznih sastanaka ili konferencija, želja i volja za radom mi se povećavala, jer sam videla puno primera jakih žena koje su pravile promene u svojim zemljama kao što smo mi pokušavale, ja I moje drugarice smo pokušavale da pravimo promene ovde na Kosovu, konkretno u područiju Hasa, jer nije bilo lako praviti promene, da promenimo život nabolje, jer život u Hasu je bio težak.

Rekla sam ranije da se ovo područije pozudalo puno na imigraciju. Muškarci su išli u inostranstvo a žene su ostajale kući. Žene su se brinule o kućnim poslovima, takođe morale su da se bave i sa zemljom, jer joj muž nije bio u kući, podizala je decu, pripremala hranu, i obrađivala zemlju. Znači bilo je veoma težak život žena u Hasu a pored toga u to vreme nije postojala infrastruktura, nije bilo puteva I nije bilo vode. Ovo je bio problem za žene ovde u Hasu, da ode i donosi vodu drvenim koritom. Nosili smo vodu, nosila sam i ja kao dete do kasno. Nosili smo vodu za život i da održimo čistoču. Bila su ponekad teška vremena I neki teški životni uslovi ali žena je uspela da preživi. Nekoliko veoma lepih priča su objavljene u našim novinama Te jesh grua i Etja. Mi smo bile angažovane da pišemo I za novine. U tom vremenu nije bilo lako biti žena u Hasu, ali žene su ovde bile jake, veoma jake. Tako je bila I moja majka, koja nas je podizala u to vreme, ali isto je brala pšenicu, radila teške poslove na zemlji a pored toga nosila je mnogo lepu tradicionalnu odeću, koju nije bilo lako nositi dok je radila a kamoli je nositi svo vreme.

[1]Ovo se desilo 1996 godine

Ali, ako uporedimo život žena sada i tada videli bi smo da postoje velike razlike, postoje velike razlike. Rekla bih, mi delimo po periodima, period tokom 90 – 99 godine je period kada su počele promene, ali muškarci iz Hasa su bili van Kosova.  Oni su videli promene, kasnije su nas i podržali u tome, podržavali su obrazovanje i tako dalje. Nakon toga dolazi drugi period, period rata. Has je pogranična oblast sa Albanijom i znamo da se Narodna Oslobodilačka Vojska Kosova osnovala ovde, tako da je bilo teško da nastavimo sa našim aktivnostima. Krajem 1998 godine, krajem 1998 -1999 godine udruženje je imalo manje aktivnsoti. Videli smo da se žene i muškaraci iz drugih područijua pokrecu tako da smo se fokusirale na naselje u Prizrenu koje se naziva Arbana, ili bivše Dušanovo. Počeli smo naše aktivnosti sa ženama koje su raseljene iz područija u kojima je 1998 godine počelo ratovanje. Veoma je važan rad udruženja Motrat Qiriazi u Arbani, naselje Prizena neposredno pred velikim ratom, tokom 1998 i 1999 godine. Tu smo bili sa ženama, pružali smo kurseve prve pomoči. Takođe smo organizovale pomoč za žene, kako bi pomogli raseljene porodice da se sklone u manje opasnim zonama. Ovo je bilo veoma težak period, pogotovu za aktivistkinje koje su dolazile, Igbala, Safet kojima je bilo teže doći u Has i ostalim aktivistkinjama koje su nam pomagale, jer su postavljeni policijski punktovi. Granice su bile zatvorene I bilo je velikih kontrola. Kasnije, je bilo i na ulazu u Prizren, znaju da je bilo veoma teško proći, pogotovu kada su donosile knjige ili materijale. Bilo je veoma teško. Najteži trenutak je bio kada je udruženje Motrat Qiriazi našao način da snabde centar Majka Tereza ovde u Breg Drini. I dok smo putovali kombijem punog zaliha, kontingent nas je zadržao u Arbani, bilo je problema, medicinska sestra… jedva smo prošle. Srećom tog dana nismo imale lekove za povređene nego smo nosili druge zalihe, ovo je bilo najteže vreme za slobodono kretanje u regionu. Da ne zaboravimo, naše aktivistkinje su radile i u Mitrovici. Veoma je važno, naša grupa sa aktivistkinjom Sanije Voca koja je bila tamo 1998 godine. Imala je velike teškoće kada je počela tamo sa aktivnostima, povremeno smo je obilazile, bilo je veoma težak period tada tamo. Znači sada je trenutak pred početkom velikog rata, malo pre toga naše aktivnosti, veze sa ljudima, I ono malo lekova koje smo imale u Majka Terezi, nekoliko malih poslova tokom ovog perioda  će nam mnogo poslužiti.

Možda bih nastavila sa trenutkom, događajem u toku rata, veoma važnim trenutkom. Pošto je Has pogranična zona, stalno su dolazile velike policijske snage koje su pokušavale da uhvate našu vojsku kako prelazi ovuda I mi smo bile u opasnosti. Rat na Kosovu je počeo sa bombardovanjem NATO-a, počeo je veliki rat, koji je pozdravljen ovde jer smo mislili da će proći brzo, da nećemo imati problema. Nažalost, trećeg dana bombardovanja ovde su počeli problemi i razni masakri, I ono što se desilo u Maloj Kruši je važan događaj. Bilo je petak ujutru kada smo ustale u ovom delu sela I videle smo da preko Drima {pokazuje na reku}, to je Drim, a preko je Mala Kruša; I već ujutru se videlo da kuće gore. Međutim, mi nismo znale šta se tamo dešava, šta se dešava sa selom i negde oko podneva, oko dvanaest sati videli smo grupu ljudi koja se kretala iz sela prema Drimu {pokazuje na reku}. Mi smo sa ove strane pomno pratili, moj brat je gleda dvogledom, sprava koja omogučuje da se gleda iz blizine, videli smo da su te žene, da su ti ljudi i da je skupina bila žene i deca I da su svi otišli tamo {pokazuje na reku}, okupili su se pred Drimom. Međutim, jedan deo sela je goreo, a ovde mi nismo znali šta se dešava, nismo mogli komunicirati sa njima direktno, napokon rekla sam bratu da te žene i deca nemaju gde da odu I da obavezno moramo da ih pokupimo nekako. Pošto je Drim veoma velik i nivo vode se bio podigao, bilo je teško da se pređe a nije bilo mosta, onda smo ja i brat odlučili da uzmemo traktor, još uvek imamo taj traktor, viši i veći, zajedno smo ga upalili o krenuli smo da pređemo Drim i da vidimo šta se dešava. Bilo je veoma težak trenutak, kada sam prešla preko traktorom i kada sam videla žene i decu kako plaču, vrište, uznemireni, prestravljeni, nisu znale gde su im muškarci, bilo je teško. U tim trenucima dobila sam snagu, ne znam ni sama odakle, snagu i energiju da pomognem tim ljudima, tako da sam ukrcavala žene i decu u prikolici traktora, moj brat ih je pratio do reke a sestra od strica sa ostalima su bile na ovoj strani, odvodili I sklanjalih ih po kućama. Morali smo preći Drim sa traktorom nekoliko puta jer su bili u velikom broju, negde 300-400 osoba, žene i deca, puno ih je bilo. Bila nam je veoma teška situacija, jer su one plakale i vrištale, nisu znale šta se desilo i šta se dešava njihovim muškarcima, a mi smo uspele da u kratkom vremenu dovedemo sve ovde {pokazuje na kuće}, sklonili smo ih u naše kuće u našem selu.  Kasnije smo shvatili da sve muškarce koju su odveli, 120 njih su masakrirali u Maloj Kruši, ubili su ih, bili smo zajedno u našim kućama sa ženama i decom četri noći i pet dana. Morala sam da organizujem lekove kako bih ih smirila, jer su bile mnogo traumatizirane, dve su bile povređene kada su prelazile pored kuća u njihovom selu povređene su delićima granata a kojima su gađane… davali smo im sredstva za smirenje, lečile rane. Obezbedili smo hranu jer je bilo mnogo ljudi, selo se opteretilo, bilo je i drugih koji su došli, nije bilo lako, ljudi su se plašili, i da budem iskrena na moju inicijatvu, sama sam pokrenula tu inicijativu, jer je bili opasno da dovedeš sve te ljude ovde jer su snage mogle doći ovde, jer nismo bili zaštićeni ali nam se činilo malo bolje, planina je bila bliže, kako da ih ostavimo tamo, policija im je rekla da odu kod Drima i nisu im dozvolili da krenu prema Prizrenu ili Đakovici. Bio je i ostaće veoma težak događaj meni lično težak. Emocionalno je bio veoma težak trenutak, ali i za porodicu da vidi te žene kako plaču, deca kako traže svoje voljene, bilo je teško da ih smirimo, ali sa dobrom organizacijom smo uspeli da ih smestimo u selu četri noći i pet dana. Osigurali smo sve i nakon pet dana dobili smo naređenje da napustimo svi selo, da svi odemo u Albaniju. Otišli smo zajedno sa tim ženama I decom, nastavili smo put prema granici i otišli smo za Albaniju.

Kao dete, imala sam puno bezazlenih trenutaka, sećam se onih trenutaka kada bismo se probudili rano ujutru da bi se spremili za školu i naravno dok smo se spremali majka bi nam brzo pripremila hranu, spremila bih male pitice od testa, pravila ih je od testa za hleb, brzo ih je popržila i naravno stavila bi parče sira unutra, i bili smo spremni za školu. Važno je napomenuti da je naš put do škole bio planinski put, zajedno smo išli sa drugarima i drugaricama, i taj smo put koristili da naučimo pesmicu ku smo pevali, ili smo ponavljali neku lekciju, i zamisli hodali smo četri kilometra dok nismo videli školu! Bili su lepi trenuci kao dete kada smo slavili razne praznike, kao deca nama su ti dani bili posebni. Kupovali su nam novu odeću, jeli smo malo drugačiju hranu nego obično. Selo je imalo i još uvek ima svoju lepotu i iako smo imali teške uslove, bilo je lepih momentata. Onda, kao dete osim što sam pohađala školu ja sam se brinula i o stoci, sećam se kako sam čuvala ovce, imali smo ovce i bilo je pravo zadovoljstvo da povedeš ovce i uzmeš malu torbicu koju je majka pripremila sa svežim hlebom i sirom (osmehuje se) da izađeš na našim livadam i njivama i vodiš ovce na ispašu. Imali smo prelepe trenutke dok smo čuvali ovce i igrali, tadsa nismo imali lutke ili televiziju ili ostale sprave, tako da smo improvizovali različite igre i uživali u lepom danu.

Nicole Farnsworth: Da li ste imali neki problem ili da li ste napravili neki problem kada ste bili mali?

Marta Prekpalaj: Ne, nisam pravila probleme, nisam bila problematično dete, ne, ne mogu da se setim nekog problema, možda da pitam majku [smeje se], ne sećam se nikakvog problema, ne.

Ali pomenula bih posebno moja prelepa sećanja na moju nanu, tako sam zvala majku moga  oca, ona je bila tipična žena iz Hasa koja je preživela teške godine. Bila je veoma pametna i bistra žena, ona me je naučila svačemu, počevši sa poslovima do ponekad…iako nije znala dobro da čita i piše, bila je autodidaktična, kontrolisala je da li smo dobro uradili domaće zadatke. Naučila je da kuva, ona me je naučila da šijem jer smo tada šili stvari jer nismo mogli da kupujemo nove. Imala je posebean način šivanja. Uvek je pričala o dogodovštinama, savetovala me i obrazovala me, ali najbolji nauk koji sam dobila od nje je to da je bila veoma humanitarna i pomagala je ljudima. Kada je ljudima iz sela zatrebalo nešto , ona je uvek  govorila da treba da pomažemo jedni drugima. Bila je jedna veoma voljena i pametna osoba za mene. Iako nije bila školovana, ona je sama naučila da piše i čita, bila je autodidaktična I volela je mnogo školu. Krivo mi je što je preminula dok sam bila u osnovnoj školi, bilo bi odlično da je ovde da me vidi jer je mnogo volela školu.

Cela populacija je morala da ode sa Kosova. I ja, zajedno sa ljudima iz moga sela i iz Male Kruše, poslati smo za Albaniju, prešli smo deo Prizrena kod granice sa Vrmicom i nastavili za Kuks, pa sam ostala jednu noć u Kuksu. Bilo je veoma teško tamo, bili su veliki broj ljudi sa traktorima, sa raznim stvarima, mnogo je bilo teško. Iako smo se osećali sigurnije bilo je veoma teško jer puno ljudi je tražilo svoje voljene od koji su odvojenI, bilo je svakakvih prizora.

Kao što je većina kosovske popluacije prisilno oterana van zemlje, i nas su oterali, skoro celo područije Hasa se ispraznio u jednom danu. Mi zajedno sa ženama i decom iz Male Kruše sa traktorima kako smo stigli, rečeno nam je da ostavimo kuće. Naravno da su to nisu bili laki trenuci i prešli smo deo Vrmice u Prizrenu, izašli u Kuks i tamo je bilo veoma teško, jer su porodice bile podeljene, tražili su jedne druge, bio je veliki broj ljudi koji nisu znali kuda da idu.

Međutim, organizovali su da nas prebace u raznim delovima Albanije; mi smo imali sreću da naša porodice ode u Drač. Naši rođaci su živeli u Hrvatskoj i nismo znali da li je moguče, nismo znali koliko će trajati rat, ali ti ljudi koji su nas prebacili kolima, odveli su nas u veoma udobno mesto pošto smo imali mnogo dece. Jer moja porodica u tom trenutku, moja braća su imali malu decu i sa stričevom decom, imali smo oko desetoro male dece, od pet-šest meseci do šest, sedam i osam godina. Imali smo i stare ljude. Bilo je malo problematično i oni su nas poslali u jedan kamp blizu crkve u Draču, mesto gde smo se sklonili.

U početku, kamp u kojem smo otišle je imalo malo ljudi, i odamah smo ja i sestra od strica, kao aktivistkinje nismo mogle da sedimo skršenih ruku, odmah smo se angažovale u centar gde su se registrovale izbeglice, gde su ljudi radili i povezale smo se sa nekoliko aktivista nemačkih organizacija. To je bila unija nemačkih crkava ASB, koja je radila tamo sa Caritas i ja sam se predstavila kao aktivistkinja i ispričala sta sam radila. Oni su nas dočekali, odmah smo se anagažovale i radile smo sa novim ljudima koji su dolazili, uzimali smo ljude i sklanjali ih u gradovima. Počeli smo da proširimo kamp gde smo radili preko Caritas I crkve, doneli su vise šatora i kamp je rastao i naravno da je bilo prirodno da radim direktno tu u kampu. Bilo je veoma teško da se radi sa ženama, ceo dan sam bila na terenu i noću bi me opet dočekale žene, svake večeri smo organizovake neku aktivnost, jer je bilo veoma teško da se prevaziđu njihove trauma.

Moram da spomenem jedan specifičan slučaj, koji je veoma…jedna žena iz Drenice, Shkurte Gashi koja je došla trudna sa dvoje dece, a muža su joj ubili putem za Đakovicu, zaustavili su ga a ona je uspela da dođe do kampa sa talasom izbeglica. Žena nije…nije govorila dve nedelje, Caritas je angažovao razne psihologe ali nisu uspeli da je ubede da progovori. Videla sam ne psiholozi ne pomažu, tiho sam je posečivala najmanje tri puta dnevno, nosila joj hranu, sa decom sam govorila ali nju ništa nisam pitala, jer sam našla način da je ne ispitujem a da budem sa njom. Nakon dve nedelje ta je žena progovorila samnom, samo samnom i psikolozi su me pitali “šta si joj uradila, koja je tvoja moć?”. Ja sam joj se posvetila i bila sma pored nje, kako sam radila sa njima, zagrilala sam je ali je nisam ispitivala kako bih izbegla provokaciju. To je bio oseeća, moć koja je vezala mene za moj posao sa ženama kao I moje dugogodišnje iskustvo. Uspela sam da aktiviram tu ženu, da je smirim I rehabilitujem, jer ona je htela…kasnije je mislila da abortira dete, da više ne živi jer nije mogla da zamisli život bez muža i sama sa malom decom.

Tokom dva meseca izbeglištva, bila sam aktivna u tom kampu, pomagala ljudima i povezivala ih sa porodicom. Putovala sam za Tiranu jednom nedeljno, kako bi našli ljude preko novena, pomagala sam kako sam mogla. Od trenutka kada je počeo rat ovde, kada sam dovela žene i decu iz Male Kruše do momenta kada sam se vratila, mislim da nisam spavala vise od četri-pet sati tokom noći. Znači da sam bila aktivna tokom celog dana i noći bez prestanka, sa voljom koju ni sama neznam odakle mi je dolazila, samo sam htela da pomognem što više ljudima, da budem blizu njih, sa onim traumatizovanim ženama i decom.

Odman nakon našeg povratka iz Albanije kao izbeglice, naravno udruženje Motrat Qiriazi se odmah sastalo sa aktivistkinjama koje su bile rasute na sve strane. Safete i Igbale su bile u Makedoniji, Sanija malo u Crnog Gori i naravno u Albaniju, sastale smo se ponovo, naravno odmah počele sa poslom i posao je bio veoma intenzivan. Pored brojnih aktivnosti koje smo kao udruženje imali ranije u obalstima kao što je Has i ostalim mestima, podnela sam zahtev koji mi je udruženje odbrilo na nastavim da radim sa ženama iz Male Kruše, jer pre rata nismo radile sa njima, samo u toku rata smo se bavile sa njima. Proširile smo aktivnosti i u Maloj Kruši. Bilo je to period vandrednog stanja i udruženje je imalo puno poslova i puno projeketa. Planirali smo puno projekata, prvoshodno kako bi odmah pomogli ovim ženama. Nije bilo lako, ne zbog nedostatka fondova, ali raditi sa ovim ženama, bile su mnogo mnogo tužne, mnogo traumatizirane. Bilo je teško za bilo koga da radi, ko je želeo da radi jer su dolazili iz drugih sela, ali mnogo im je bilo teško. Pošto sam se vezala za njih tokom rata, odmah smo otvoreli centar tamo u Maloj Kruši i krenule smo sa aktivnostima za rehabilitiaciju žena, dovodili smo pomoč kroz ostale organizacije sa kojima samo sarađivale. Doveli smo brojne donatore, ne mogu ni da ih prebrojim, ne znam odakle bih krenula.

Naravno krenule su aktivnosti sa fokusom na žene. Na početku smo ih posećivale po kućama jer nisu htele da izlaze iz kuće, nisu mogle da se pomire sa činjenicom da su izgubile njihove voljene. Postepeno smo sa udruženjem krenuli sa aktivnostima za svaku starosnu grupu za devojke i žene, a ni starije žene nismo ostavile po strani. Na primer, starije žene smo angažovale da se bave ručnim radom, koje smo kroz razne aktivnosti uspele da prodamo van zemelje. Ali isto da ih malo prođe ta tuga, da im prođe vreme a da istovremeno nešto i zarade. Počele smo sa prvim projektima, sa raznim profitabilnim kursevima. Mi žene iz Kruše, posebno udovice koje su ostale bez muževa, grupa je tražila kurseve šivanje koje su sve pohađale i danas one nastavljaju da rade i zarađuju, održavaju svoje porodice. Takođe smo obezbedile šivaće mašine i ostale materijale. Ponekad smo organizovale i kolektivne poslove u centru. Na primer šile smo pižame za bolnicu, uniforme, zavese, zajedno sa Kinderbergom i ostalim udruženjima sa kojima smo sarađivale. Nakon toga, jedna grupa žena i devojaka su tražile kurseve iz informatike, znači počeli smo sa kompjuterima, sa kursevima engleskog jezika. Organizovali smo i kurseve kuvanja u Kruši i u nekoliko sela u Hasu, gde su žene htele da nauče u detaljima kako da kuvaju.

Ali jedan od najvećih i najvažnijih projekata za Krušu, za koji na početku ljudi nisu verovali da se može ostvariti, je bio kurs vožnje za žene, da nauče i znači da dobiju vozačku dozvolu. Kada smo prvi put konkurisali sa tim projektom, prvo su donatori mislili da je to luks ili slićno, ali mi smo ih ubedili da te žene imaju potrebu da voze traktor i kola. Moraju da ispune porodične obaveze. Tako da su oko pedeset žena iz Male i Velike Kruše dobile vozačke dozvole. I danas većina rade i zarađuju time. U Kruši smo morali da mislimo na dugoročne projekte kako bi žene mogle da održavaju porodice na duže vreme.

U Kruši smo davale i stipendije za decu. Udruženje Motrat Qiriazi je osiguralo preko donatora stipendije za decu kako ne bi prekinuli školovanje. U centru se se održavale razne aktivnosti i tu smo počele polako da radimo sa decom jer žene ponekad nisu htele. Organizirale smo razne programe i aktivnosti, dovodile smo razne glumice. Organizirali smo i razne kurseve za zdravlje, dovodile lekare, koje su ih tu pregledale. Tri, četri godine imali smo lekarku koja je dolazila jednom nedeljno u udruženje Motrat Qiriazi u saradnji sa lokalnim donatorima. Posete su bile besplatne za žene, imale smo veliki broj aktivnosti i dale smo podršku ženama dok god je udruženje postojalo. Ali, osim poslova, u ovom periodu odmah nakon rata morali smo da se suočimo sa jedim drugim problemom sa ženama iz Male Kruše. Organizovale smo proteste o nestalima, poznati su protesti žena iz Male Kruše, iz Prizrena do Prištine. I dan danas se ne zna gde su njihove kosti. Nije bilo lako organizovati ove proteste, da se osiguraju autobusi, da se vode za Prištinu, da se suočimo sa njima u Prizrenu. Naravno, zahvaljujući dobroj organizaciji koju je udruženje posedovalo i Igbalinoj velikoj posvećenosti, zajedno smo uspele da ispunimo zahteve tih žena da budemo sa njima i tokom protesta i u ostalim stvarima kako se ne bi osećale da su same i da ih neko podržava da nastave život. Pokušale smo da budemo tamo kad god je moguče i da im pružimo emocionalnu i finansijsku podršku. I dan danas iako nemamo nikakvih aktivnosti, ja sam još uvek u kontaktu i radim sve kako ne bih izgubila kontakt sa njima. Organizovale smo razmene sa ostalim ženama na Kosovu. Išle smo i posetile Prekaz u Drenici, Rečak, kako bi žene pričale sa jedna drugom, da zajedno plaču i govore o zajedničkim problemima. Ove aktivnosti su bile važne za njih iako je za nas bilo malo naporno, zamorno ali smo bile posvećene i nikada se nismo umorile.

Postojao je projekat koji je trajao tri godine koji više ne postoji; bila je naša inicijativa za žene da osiguraju fabriku koju je podržala Nemačka. Mi smo podneli tu mogučnost ali kasnije je bilo nekih problema i nisu uspeli da nastave posao. Radilo je samo tri godine, unutar naših mogučnosti, onda kroz našu saradnju sa UNHCR-om osigurale smo poljoprovredna dobra. I danas se nastavlja sa raznim aktivnostima i projektima ostalih organizacija od kojih su žene imale koristi u Maloj Kruši.

Nakon rata, ne samo Mala Kruša ni Has nije stavljen po strani. Imali smo slučajeve u Lugištu, imamo žene tamo kao i mladu siročad. U Lugištu i mnogim drugim selima smo ponovo otvorile biblioteke koje su bile spaljenje tokom rata. Otvorili smo ponovo u Đonaj, Lugištu i Romaju, ali bitno je da smo u Lugištu ponovo otvorili centar za decu zajedno sa udruženjem. Zajedno sa ASB iz Nemačke tamo gde je bio dečiji centar, snabdeli su centar sa potrebnom opremom i deca su tu provodila dan sa dva instruktora koje smo obučili preko udruženja Motrat Qiriazi. Bio je to lep period tokom kojeg je centar nastavio da radi sa malo novca, nešto kao obdanište ili predškolska ustanova koja nije postojala pre I mi smo organizovale puno lepih aktivnosti za decu. Znači, pokušale smo da podržimo i pomognemo sve starosne grupe.

Veoma je bitno da pomenem još jednu važnu aktivnost i akciju za Has. Kada sam ranije rekla da su svi putevi u Hasu bili neasfaltirani, bili su putevi sa puno rupa, veoma se teško prelazilo. Nije bilo transporta, imali smo samo jedan autobus za ceo Has. Mi smo putovali traktorima, kolima, peške i ljudi su bili povezani sa jedni drugima, stanovnici bez obzira na sela, i mi smo bili direktno uključeni, posebno u onom organizacijonom odboru kako bismo realizovali veliki projekat, da asfaltujemo put do Hasa. Ovaj put koji je povezivao Has sa opštinama Prizrena i Đakovice, je bio put od 36 kilomentra i u to vreme Vlada Kosova je bila bez budžeta, nije imala dovoljan budžet. Bio je tu naravno UNMIK, mi smo zagovarale nekoliko meseci preko opština Prizrena i Đakovice, preko Ministarstva Transporta, kada smo dolazile u Prištinu naravno imale smo podršku gospođe Safete Rogova, koja je bila stalno sa našom delegacijom. Ja i nekoliko drugih aktivista iz Hasa smo tražile najbrži način da što pre asfaltiramo ovaj put, jer smo imali problem da su ljudi počeli da se sele odatle. Životni uslovi su bili teški, puno kuća je bilo spaljeno, nije bilo puteva, nije bilo vode, tako da samo preduzeli inicijativu zajedno sa stanovnicima sela da nađemo sredstva kako bismo počeli sa projektom. Postojala je mogučnost da preko Ministarstva transporta da nam obezbede deo sredstava, ne kao stanovnicima, da nam asfaltiraju put. Tako da ja i četri ostalih aktivista iz Hasa smo otputovali u Hrvatsku.

Organizirali smo se tamo sa našim ljudima koji su radili kao pekari i sakupili smo 600.000 evra. Bilo je nešto nezamislivo. Ni donatori nisu verovali da postoje ljudi sa takvo dobrom voljom, da su ljudi mogli da organizuju nešto tako, i ta smo sredstva naravno stavili u banku. Ova sredstva su donirana Ministrastvu za obrazovanje i Ministarstvu transporta i u kratkom roku se počelo sa pravljenjem i asfaltiranjem puta, put koji je kompletno promenio život u Hasu i za stanovnike Hasa, danas je ovo područije skroz drugačija. Ne bih govorila o školovanju jer je taj problem skroz prevaziđen. Devojke i muškarci normalno pohađaju srednje škole, visoke škole, fakultete. Velika je promena, veliko je zadovoljstvo kada to vidim, sva ta posvećenost koju ne možemo opisati. Ja sam tu zajedno sa prijateljima i nikada nisam bila sama.

Veoma važan trenutak za mene se desio u 2006 godini, kada smo bile nagrađene sa nagradom Fondacije za mir iz Ženeve, koji su dele nagrade ženama koje su doprinele promenama u ruralnim mestima. Imala sam sreću da budem među ženama iz Evrope, samo nas tri, ja sam bila treća, ostale su bile iz Italije i Francuske. To je bio veoma važan trenutak za mene koji ne mogu opisati. Bilo je veoma emocionalno kada sam shvatila da me je Mreža predložila i nominirala, Mreža žena, kao aktivistkinju koja je doprinela i donela promene. Dodela nagrada se održala u Prištini, bilo je ljudi iz Hasa, puno iz Prištine, puno predstavnika, puno prijateljica, koleginica i bio je momenat kada je sav moj posao i moje anagažovanje bio aplaudirano. Iako kada smo radile i tokom našeg rada kao aktivistkinje, nikada nismo mislile o tome da li ćemo biti nagrađene ili ne. Mi smo radile humanitarni posao, voluntirale smo u svim sferama kako bi pomogli ljudima. Kada smo pomagali ženama, pomagali smo porodicama. U Hasu smo doneli promene na svim poljima.

Anita Prashtica: Koje je najveće dostignuće?

Marta Prekpalaj: Najveće dostignuće za mene je to da smo uspeli da povećamo broj devojaka  u školama. Školovanje devojaka iz Hasa, sad je u velikom broju. Za mene je definitivno ovo najveći uspeh, jer sam sama preživela ranije tu realnost u teškim vremenima i borila sam se za školovanje. Ne mogu da se setim svih pojedinačno, ali generalno najveći uspeh za mene je podrška mladim devojkama u Hasu da se školuju. Školovanje devojaka je znatno promenilo ovo područije, celo područije Hasa. Tu su mlade devojke koje su završile srednju medicinsku školu i to je veoma bitno. Danas, ta generacija rade i zaposlene su u svim ambulantama u oblasti Hasa. To je generacija paralelnog odeljenja medicinske škole koje smo otvorili preko udruženja Motrat Qiriazi u Romaju. Tu su se školovali devojke i muškarci zajedno, završili škole I danas rade, aktivni su. I ovo je veliki uspeh za mene, za moje ljude za Has. Školovanje je danas na nivou. Sve ide kako treba. Projekat za asfaltiranje puta koji je naravno bio veliki, doprineo je razvitku ovde u Hasu. Podrška i pažnja žena iz Male Kruše, za koje sam veoma posebna  osoba. Gde kod da ih sretnem, kad god ih vidim osećam se veoma dobro i za mene je veliko zadovoljstvo. Svi ovi uspesi su za mene veliko zadovoljstvo i čast, i bila je moja sudbina da radim sa dve velike žene, sa sestrama Safetom i Igbalom Rogova, koje su me istinito vodile tokom celog angažovanja. Bile su one koje su me podržavale, delile svoje iskustvo samnom koje su mi davale volju za poslom.  I danas nastavljam sa poslom, jer je veoma važno kako  radiš ali i sa kim radiš. Naše udruženje je završilo misiju sa velikim uspehom. Razmišljam kako smo imale efektivnu i dobru organizaciju i to je veliko zadovoljstvo za mene, bili smo odličan tim, bili smo efektivno udruženje, i to je bilo retko. Zna se da dobra organizacija i dobra saradnja je rezultiralo uspehom koji postoji danas, koji se može videti konkretno u Hasu. To je sve.

Anita Prapashtica: Da li je sada kako ste očekivali da će biti? Da li je sve drugačije nego što  ste očekivali ili je blisko vašim očekivanjima?

Marta Prekpalaj: Kada smo počeli sa aktivnostima tokom 90tih godina nije bilo lako niti smo mogli da zamislimo, znale smo da neće biti lako da se oslobodi Kosovo, čak smo mislile da će se desiti brže, ali trajalo je duže. Trajalo je skoro deset godina, otpor koji je na početku mirni pokret, a pri kraju postao oružani otpor ljudi iz Oslobodilačke Vojske Kosova koji su doprineli, i naravno mi smo pomagale posredno i neposredno tim ljudima. U našim krajevima mi smo osigurale lekove za vojsku, slale smo im. Ali moram da budem iskrena i da priznam da sam tada mislila da će biti drugačije nakon nezavisnosti. Mislila sam da će biti bolje nego što je sada. Na primer, kada sam razmišljala koliko dugo će trebati da dobijemo nezavisnost nakon oslobođenja i da se organizujemo kao država i društvo, sada izgleda veoma dugo vreme. Nije kako smo mislile. Ne kažem da nismo uspeli, da nismo došli do toga. Ali nije tako kako smo razmišljali tokom 90tih godina, ali okolnosti su se promenile ne samo na Kosovu, nego i u svetu, i možda ne zavisi sve od nas. Može zavisiti od međunarodnog faktora koje imamo ovde kod nas sa raznim organizacijama, KFOR i UNMIK, sada EULEX. To su strukture koje možda nisu pristupile realnošću na Kosovu, našem mentalitetu i okolini kako treba. Kao aktivistkinje mi smo dizale glas protiv toga sa vremena na vreme. Kada se nismo slagala sa nekim aktivnostima, mi smo govorile da se ne slažemo i da ne bi trebalo da se desi. Pokušale smo da dignemo glas za puno stvari, u puno pravaca. I danas nastavljamo, ali naravno moramo da radimo da osnažimo žene i njihova prava, sa kojima i danas nastavljamo.

Naravno otpor ženskin aktivista nikada nije prestao i verujem da nikada neće, možda postane glasniji. Svedoci smo mnogih aktivnosti organizacija koje je civilno društvo pokrenulo, u našem slučaju je osnivanje Ženske mreže, koje uključuje dobro organizirane ženske grupe koje pružaju otpor u skladu sa okolnostima, ali naravno da planiramo dugoročne programe za pitanja žena. Aktivistikinje za ženska prava na Kosovu su stalano i u sve uključene, i kada treba reaguju. Organizirale su i sarađivale su na primer sa ženama koje donose odluke. Nakon nekog  vremena počele smo da zagovaramo o zakonu o rodnoj ravnopravnosti, borbi protiv nasilju u porodici i uopšteno o pravima žena u kosovoskom društvu, i još imamo puno toga da uradimo. Ali s vremena na vreme nastavićemo sa otporom u skladu sa vremenom, momentu, pristupu prema ženskim pravima i osnaživanju žena. Mislim da smo sada mnogo veća grupa žena.  Veliki smo broj aktivistkinja, veliki je broj organizacija koje će nastaviti sa mirovnim otporom za prava. Kada je bilo potrebno organizovale smo razne proteste koje su poznate društvu, u Prištini i ostalim mestima na Kosovu, da bi digi glas protiv nepravde, protiv bilo koga ko je učinio nepravdu, bilo to vlada, međunarodna zajedinca, bilo ko ko učini nepravdu prema ženama. Mi smo te koje dižu glas i pravimo potreban otpor u skladu sa vremenom i momentom.

Nakon rata, nakon što smo dobile naše televizije, jer na Kosovu pre rata je bio nedostatak medija, veliki nedostatak, ali srećom nako rata nekoliko televizija je počelo sa radom, bilo na lokalnom ili nacionalnom nivou. Bilo je veoma važno jer društvo je počelo da dobija mnoge i razne informacije. Mi kao aktivistkinje udruženja Motrat Qiriazi smo bez prestanka radile i planirale aktivnosti. Nakon rata otvorila se televizija ovde u Prizrenu; bila je to lokalna televizija, regionalna televizija koja je pokrivala pola Kosova, vlasnik je bio osoba iz Hasa koji se vratio iz inostranstva kakobi investirao u medijima, prvo se nazvao televizija Hasa a kasnije TV Opinioni. Informisala sam udruženje i diskutovali smo u našoj grupi, da uradimo neke projekte sa medijima, jer mediji su najače oružje u komunikaciji sa društvom. U ovom slučaju nas je više interesovalo porodica i žene, ženski rod, ali naravno ovaj program je imao uticaja na celu porodicu, nije pisano samo za žene. Tako smo našli podršku i počeli so sa emisijama gde sam imala čast da vodim emisije tokom godina, emisije o raznim temama koje su organizovale udruženje Motrat Qiriazi.

Važno je to da kada si na televiziji, publika te gleda, u ovom slučaju gledale su nas žene a  važno je bilo to da su emisije išle uživo. One su imale prava da se izraze, da pitaju, da kažu svoja mišljenja i zavisno od toga šta su one tražile mi smo birale teme. Na primer, pre rata mi smo morale da idemo od sela do sela, da organizujemo sastanke, da dajemo zdrastvene savete, bilo šta. Sada, kroz medije nam je data mogučnost da komuniciramo sa većim brojem žena u regoinu, da direktno i uživo prenosimo našu poruku o njihovim pravima, za njihovu zaštitu, za puno ostalih stvari, ali naravno i edukativne teme sa savetima eksperta u raznim poljima, kao što su doktori, psikolozi i tako dalje, sve na osnovu zahteva. Mislim da smo zahvalni medijima puno, realizovali smo projekte, pošto su nezamenjivi za naša mišljenja i društvo. Televizije kod nas imaju veliku gledanost pored razvitka internet, iako nema kuće u selu koje  nema internet.  Ali  televizija,  mediji  imaju  svoju  ulogu  jer  oni  komuniciraju  direktno sa gledaocima i daje im mogučnost da dobiju razne informacije u skaldu sa njihovim potrebama.

Feminizam ili feministkinja kod nas ranije je bio nerazumljiv ili čak tabu, ali sada mislim da celo društvo razumelo i prihvatilo shvatanje feminizma. Znači, ja sam bila i biću [feministkinja], nema govora o tome, jer nema ništa loše u tome da se boriš za ženska prava. Nema ničega negativnog o ovoj temi, pravo svake osobe je da razvije svoje ideje, mišljenje u vezi bilo koje teme na koju žele da se fokusiraju, to je veoma normalno i nije “ne, to nije u u redu”. Rekla sam malopre, da se možda ranije pogrešno razumelo, ali mislim da se sada razume i ja sam ponosna, neću to poreći i nastaviću biti, i radi ću što je više moguče za ljudska prava, bez obzira na rod. Ali u realnosti žena ima više potreba i još ima potreba da se podrži njena sigurnost u našem društvu i mislim isto i u ostalim društvima. Mislim da smo u ovom pravcu napravili pozitivan razvitak na Kosovu, postoji jak pokret žena feministkinja koje rade, ali imamo i muškarce feministe i mislim da ovo pitanje više nije problem, mislim da je Kosovo jedna od zemlja koja vodi sa aktivnostima koje vode ka uspehu feminizma. Naravno imale smo podršku prijateljica van Kosova, puno je njih koje su nam pomogle, podržale, podelile svoja iskustva da osnažimo i nastavimo I dalje sa ovim pokretom.

Sav posao koji su žene uradile, neću ni govoriti o tome šta je sve urađeno pre 90tih do početka rata, tokom i posle rata, ako dobro pogledamo, se nije isplatio. Nije se isplatio jer veruj te mi, žene su radile puno, ne možemo ni opisati posao koji su radile tokom rata kada je bila kriza, kada su žene išle tamo gde muškarci nisu mogli. I sada umesto da im vlada i društvo daju  mesta koje su zaslužile, žene još uvek moraju da dignu glas kako bi ih dobile. Daću vam konkretne primere. Imamo žene koje su bile borci u Oslobodilačkoj Vojsci Kosova, bilo je junakinja koje su poginule tokom rata, i ja ne znam, da li ste vi videli neki spomenik u njihovu čast, malo je knjiga napisano, samo onda kada su žene pisale o ženama. Znači, kao aktivistkinja koja je učestvovala u ratu koji nije prestajao, dan i noć, mi nismo srećne jer se nije uradilo ono što je moglo da se uradi, mi još uvek moramo da same gurama i preduzimamo incijative. Zadnjih…nakon izbora Predsednice [Atifete Jahjaga], ona je počela da dodeljuje nagrade ali to nije dovoljno. Kao konkretan primer ja i puno drugih aktivistkinja smo stalno nagrađivane od strane međunarodne zajednice, dobile smo nagrade, Safeta i Igbala. Skoro je udruženju Motrat Qiriazi dato priznanje, ali udruženje Motrat Qiriazi nije samo Marta koja je radila u Hasu sa aktivistkinjama, nego udruženje Motrat Qiriazi je radilo po celom Kosovu, nemoguće mi je da govorim o svemu. Veliki broj poslova je odrađen. Bilo je puno aktivistkinja koje su radile individualno bez nekog udruženja, razne grupe..

Morale smo da se borimo kako bi predstavljale žene u Skupštini, sada imamo kvotu od 30%, morale smo da radimo kampanje za osnaživanje žena, znate da smo to uradile sa Mrežom kroz medije, za odlučivanje, kako bismo imale što više žena na pozicijama. Nemamo ni jednu gradonačelnicu na Kosovu. Zašto da ne, kada znamo da puno žena rade veoma naporno, imamo dve ministarke i jednu predsednicu, ali nažalost njena uloga nije toliko velika da bi mogla da ima jak uticaj na Kosovu. Premijer vlade je uticajniji od Skupštine, ali uzimajuči u obzir da je Kosovo je imalo aktivistkinje kao Majka Tereza koja je dobila Nobelovu nagradu, možemo reči  da se nešto uradilo ali ne dovoljno. Mi smo uvek uz one koje pričaju u ime žena, mislim na ženske grupe, aktivistkinje koje se bore za ta prava na lokalnom i centralnom nivou, boreći se kako bismo napredovale, donosile odluke i da nam se prizna, neumorni rad pre rata ali i sada posle rata.

Anita Prapshtica: Koje vaše snove želite da ostvarite u budućnosti?

Marta Prekpalaj: Imam puno ali bih stala na dva. Prva je da sad imam centar za žene ovde u Hasu, gde bih nastavila moj rad kao savetnica, kako bih savetovala i pripremala druge aktivistkinje u Hasu, volela bih to da uradim ovde. Jer ima potreba za ovim poslom, da pružimo razne treninge da ne bi prekidali rad u određenim periodima. Druga želja koju imam, kao žena iz Hasa je da osnujem profesionalnu školu u Hasu, slično srednjoj školi, jer imamo potrebu ali za viši nivo, jer imamo potrebu za to, uzimajuči u obzir reforme u obrazovanju. Ali ovo ne zavisi od mene, niti od udruženja. Ovo zavisi od Vlade i mi smo uputili zahtev. Moramo da zagovaramo da osnujemo profesionalnu školu za žene ovde u Hasu, koja bi nastavila dalji ekonomski razvitak Hasa. Ovo su dve moje ideje na kojima ću raditi preko udruženja koje sam osnovala Vizionarske žene 21 veka. Moramo da se angažiramo, da imamo osoblje koje će nastaviti sa aktivnostima. Znači to je. Imam I druge, ali ću stati ovde.

Nicole Farnsworth: Koje su ostale?

Marta Prekpalaj: Da vidim. Imamo planove, znači da nastavimo sa raznim aktivnostima čak I u drugim područijima u kojima nismo bile, jer postoje nekoliko područija u kojima ima malo aktivnosti. U Prizrenskoj regiji, su nekoliko područija, sela, jer ja sam radila I bila fokusirana na ruralna dela. Znači, područije koje se naziva Ana e Vrinit u okolini Prizrena, malo se radilo u tome delu. Ali postoji potreba za radom i anagažovanjem i u Opoji. Nešto je bilo počelo, neke koleginice su počele da pomažu, koliko god mogu. Hvala za realizovanje ovoga (smeje se), hvala što ste me izabrale za ovaj projekat. Želim vam uspeh! Želela bih da zahvalim puno Mrežu žena Kosova! Igbalu, i tebe Nicole! Hvala svima!

Nicole Farnsworth: Da li mogu da postavim još jedno pitanje? Koje si snove imala kao mala?

Šta si htela da postaneš kada porasteš?

Marta Prekpalaj: Naravno svako dete ima razne snove, puno snova. Ja sam želela da postanem učiteljica i postala sam jedna, i još uvek radim kao učiteljica. Mislim da mi se san ispunio. Cilj mi je bio da postanem učiteljica i to sam i postala. Mislim da je to, to.

Nicole Farnsworth: A ti srce? Šta želiš?

Marta Prekpalaj: Tokom naših aktivnosti, ponekad sam glumila. Sviđala mi se gluma, ali nisam imala mogučnosti. Kao amaterka, realizovala sam nekoliko drama kao učenica, studentkinja.

Nicole Farnsworth: Diana ti? Šta želiš da postaneš kada porasteš? Da li i ti želiš da postaneš uciteljica?

Diana [Marta nećaka]: Ne znam.

Download PDF