Prvi deo
Ljura Ljimani: Da li možete da nam kažete…da predstavite sebe: da nam kažete kada ste rođeni i da nam kažete malo o vašem porodičnom poreklu.
Don Ljuš Đerđi: Jam Don Ljuš Đerđi, rođen 21. marta 1949. u Gornjoj Stubli, opština Vitina, deo Karadaka ili Anamorave, kako se danas naziva. Ja sam četvrti sin; mi smo četvorica braće. Svi smo, srećom, još živi. Četiri razreda osnovne škole sam završio u mestu rođenja; vrlo rano sam pošao u školu: negde, kada sam imao nešto više od pet godina, sa svojim drugovima.Tako da se i sam upis u prvi razred desio zadnjeg dana školske godine, kad je došao inspektor. I, tada, inspektor je za nas bio kao neki vanzemaljac! Pripremali smo se kako će biti, ko će biti.
I, ja sam bio u prvoj klupi, jer sam bio najmanji; odmah, inspektor mi je rekao: “Ti, izađi na tablu. Da li znaš da čitaš i da pišeš?” Rekoh: “Da, sve [evo] što smo učili znam”. I onda me je počeo ispitavati, i reče : “Da li si učio napamet, možda ovo, možda ono?” Na kraju, umešao se učitelj i rekao : “Druže inspektore, ovaj nije upisan .” “Zašto” reče, “Jer nema dovoljno godina, ali je nabolji u razredu ”. Tada dolaze trenuci mog zadovolstva i moje sreće: inspektor je pred svim učenicima rekao mom učitelju: “Upiši ga danas, nek pređe prvi razred sa odličnim uspehom. Šta više, i uz jedan poklon”. Poklon je bio neka vrsta filma, koji se kretao polako, polako, nepokretne slike i jedna knjiga koja je, za mene bila kao da su mi poklonili ceo svet.
Sećam se, došao sam kod kuće i ispričao sam mojoj pokojnoj majci, Dilje Đerđi, rekoh: “Ja sam prešao prvi razred sa odličnim uspehom; ona me malo pogleda i reče : “Sigurno si plakao pa su te izlagali, prevarili su te.” Rekoh: “Ne!” I kao dokaz sam pokazao knjigu i onaj film, koji je bio neki papir i koji je imao neki pokretni mehanizam, i mogao si jednim okom da vidiš nekoliko slika, koje su za mene bila jedna vrsta malog čuda.
Četiri razreda, kao što rekoh, sam završio u Stubli: i, onda je bila dilema, ili raskrsnica mog života, jer u Stubli je bilo samo četiri razreda. Da bi nastavio osmogodišnju školu, niži ciklus gimnazije, kako se onda zvao – morao si da pređeš veoma, veoma naporan put. I, bili smo prva generacija. Do tada nije se desilo da je neko drugi nešto slično preduzeo. Tadašnji sveštenik Don Deda Ramaj, je ubedio naše porodice, a i nas je uverio i motivirao da bez školovanja, bez obrazovanja i bez civilizacije nema nikakvog napretka. Tako smo odlučili…bili smo jedan grupa od oko dvanaest učenika. Prvu godinu smo upisali u Vitini. Odlazak-dolazak je bio 24 kilometara. Sada možete zamisliti da jedno devetogodišnje dete, još nisam imao deset, treba da savlada jedan takav put…
Bile su to ’59-te godine, kada je vladalo krajnje siromaštvo. Nikada nismo imali ni opanke, osim od svinjske kože, koje su izrađivale naše majke, kod kuće, ili odrasli. Odeća je bila sva od vune, jer da se nešto kupi, to ni u snu nisu pomislili seljaci ili ljudi tog vremena. Osim toga, veliki problem je bio i to što nije bilo puta. Često smo bili prinuđeni da savladamo i veoma opasne puteljke, koji se i danas nazivaju: “Potok Mađupa ”, kada se spuštate iz Stuble u pravcu Vitine, i gde je ova rečica bila široka oko 15-20 metara. I, kada je bilo dovoljno da se zimi samo malo oklizneš da bi se dogodila nesreća i da se izgubi život.
Osim toga, putevi nisu ni postojali, bile su to staze za ovce, ili bolje reći kozje staze, jer koza prelazi svugde. I ovcama bi bilo teško da prolaze kuda sam ja prolazio sa drugovima. Bila je reka Letnica koje se nekoliko puta ukrštavala sa našim stazicama. I, ova reka nije imala nijedan most, samo su bili postavljeni neki balvani, često puta nepričvršćeni, često puta i zaleđeni ili kvasni, tako da je opasnost po život vrebala, tako reći na svakom koraku. Ono što je bilo čudno tada, ometali su nas i Srbi iz dva sela, pored kojih smo morali proći, nažalost! Vrbovac i Grnčar. I to ne samo deca, već često puta, i odrasli, jer su puštali pse ili su vikali na nas zašto prolazimo kroz njihovo mesto. Tada smo morali pronaći neki drugi put ili puteljak, ili preko obradivih njiva. I drugi su se žalili, ali ipak nisu reagovali tako agresivno, jer su shvatili da smo deca i nekuda…ne možemo leteti, već nekuda moramo proći.
Sve ovo me podseća na jedno vrlo teško i gorko detinstvo. Ali još teže mi je to padalo, jer mi je otac iznenada umro kada sam imao tri godine. Umro je kod prijatelja, kod porodice moje pokojne majke. Umro je od i tuge i patnje, jer je nedelju dana ranije bila umrla moja sedamnaestogodišnja sestra, čije je ime bilo Tereza. I kada se, često puta, osvrnem na moj život, na to da sam značajan deo života posvetio Majci Terezi, da sam napisao 15 knjiga i da sam se družio sa njom 29 godina; možda u mojoj podsvesti ja sam u njoj tražio i moju sestru, koju ja nisam uopšte upoznao, jer je smrt mog oca izbrisala sva sećanja prema mojoj sestri. Bio sam skoro trogodišnjak – još nisam bio napunio tri godine. Oca se sećam! Sećam se kao kroz san, sećam ga se kroz igre. Ali sestre se ne sećam uopšte. Sve me je ovo još više motivisalo za život i za rad.
Nakon petog razreda [prešli smo] u Žegar, promenili smo mesto. Promenili smo mesto zbog okolnosti koje sam naveo: da smo imali problema, da je bila reka koja je, često puta, bila pretnja i predstavljala je opasnost za nas, a posebno zbog ponašannja odraslih. Onda sam se javio svešteniku Don Dedi i rekao mu: “Ne možemo ići više u Vitinu!” On reče: “Postoji rešenje! A rešenje je Žegar, jer Žegar je deo našeg Karadaka, u Žegri postoje ljaramani, znaju da smo katolici, i u Žegri imamo prijatelje. Znači, mi smo na istom teritorijalnom delu i imamo isti mentalitet. Ali postoji jedan problem!”
Ja u Žegri nisam nikada bio. Bio sam u Terzeji, koji je bio na delu puta odakle je bila moja majka; pitam sveštenika: “A gde je Žegar?” On kaže: “Nemamo kartu, ali ona,takođe, ima oko dvanaest kilometara u polasku i dvanaest kilometra u dolasku, ali ima jedan problem: nema ni jedno mesto za stanovanje ”. I, ja sam se veselio tome, rekoh: “Nema mesta za stanovanje, ali niko neće da nas bije ni da nam preti.” Reče: “Polako Ljuš, jer su svugde bregovi i planine a ima i vukova.” Onda rekoh: “Imamo rešenje za to!” “Kakvo rešenje?,” reče, “ti se ne bojiš vukova?” Kažem: “Ja se bojim , kao svaki čovek, kao svako dete, ali imamo jednog jakog psa, i čitavo selo ima nekoliko njih koji su u stanju da se bore sa vukovima i sigurno će nas zaštititi. ” I tako smo uradili.
Našli smo četiri-pet najjačih pasa koji su bili … onda smo ih zvali „psi sa lanca“, jer su čitavo vreme bili vezani lancima. Oni bi nas pratili od prvog koraka iz kuće do škole u Žegri. Vrlo interesantno! U Žegri nisu ulazili u selo, ili u gradiću kao što je bila tada Žegra – već bi se zaustavili i tu nas čekali dok se ne vratimo iz škole. Nisu se međusobno napadali ili izujedali. Počeli su da se druže kao što smo se i mi družili. I ovo je bio naš spas, jer tokom četiri godine, često puta, sam čuo zavijanje vukova, pogotovo zimi, kada je bila velika glad, ali srećom, naši psi – koji su na neki način postali naši anđeli čuvari – nisu nikad dozvolili da bude nekog…..
U Žegri mi smo bili odlično prihvaćeni. Žegra je mesto koga se sećam sa mnogo, mnogo, nostalgije i sa mnogo ljubavi. Jer su nas u Žegri prihvatli kao da smo bili žegrani, čak i bolje. I, na našu sreću, svi smo mi iz Stuble bili odlični učenici. Onda su nas još više voleli. Jer smo tokom odlaska obnavljali gradivo: zajedno smo učili, zajedno smo se igrali, zajedno smo provodili život. Tako da je Žegra za mene bila i ostala škola koju sam naradije pohađao, sa velikom željom i entuzijazmom za učenje, za studiranje i za život.
Sećam se pokojnog direktora, Ismajlj Rame, koji je nažalost izgubio život u saobraćajnoj nesreći,…pre nekoliko godina, kada smo radili jedan probni test… pitanje je bilo “Šta ćete uraditi sada, nakon osnovne škole?” I, ja sam, tada sam već bio odlučio da idem na seminar, da bi se pripremio za sveštenika, za katoličkog sveštenika, napisao : “klasična gimnazija”. Svi drugovi i drugarice su me pitali: „Šta je ovo?” , jer je postojala realna gimnazija ali klasične nije nigde bilo; jedina takva gimnazija je bila u Dubrovniku koju su vodili jezuiti i koju je priznavala tadašnja država Jugoslavija.
Onda sam ja počeo da im objašnjavam ; direktor, pokoj mu duša, Ismailj, ustao je …bio je gospodin, jedan odličan govornik, jedan neverovatno dobar vaspitač…reče: “Deco, sada ću vam objasniti šta je izabrao Ljuš. Izabrao je nabolju školu, gde se pripremaju buduċi svešteniči ”.
I onda je stao da veliča katolički kler, i kaže: “Jel’ znate nešto? Kako mi sad pričamo?” “Albanski.” “Mi pričamo albanski jer je katolički kler sačuvao jezik, kulturu, itd. itd. ”.I počinje da spominje ličnosti za koje smo mi vrlo malo znali, ili smo znali samo ime, i kaže: “Njihovim stopama će ići i naš Ljuš ”. Nikad ne zaboravljam ovaj momenat. Pomilovao me je i zagrlio pred učenicima, rekavši: “Izabrao si najbolji put”.
Nešto drugo čega se sećam je i međusobna saradnja koju smo imali. Imali smo školski hor. Po prvi put smo iz Žegre išli u Gnjilane peške na jedan koncert. Bili smo umorni nakon dva-tri sata putovanja , ipak smo zauzeli prvo mesto. I po prvi put – tada na trećoj godini- sam došao u Prištinu, jer se održavalo takmičenje osnovnih škola Kosova; to su moja seċanja…
Kao najbolji učenik razreda i skole išao sam na ekskurziju u Beograd. I, bila je to moja prva poseta…prvo putovanje vozom. Do Skoplja sam bio, ali do Beograda…i, jedna sredina koja je pričala jednim skroz drugačijim jezikom, jer sam srpski vrlo malo znao, tek poneki pozdrav- ja potičem iz jednog sela gde su svi Albanci, svi katolici. Na mene je ostavio utisak , u prvom redu Beograd kao glavni grad i veliki grad, a drugo, što nisam znao da komuniciram sa drugim školama, ili sa ostalima. Ostalo mi je u sećanju i utisak , doživljaj koji me je mučio: “Zašto ne znam srpski jezik , ili slavenski ?” , kako su ga onda zvali.
I ovo je bilo jedna, kako da kaže, psihička i duševna priprema za ono što će se kasnije desiti, jer klasične gimnazije za pripremu sveštenika nije bilo u albanskim krajevima. Tada sam morao da uputim zahtev biskupiji, čije je sedište tada bilo u Skoplju, i – bio sam primljen. Primljen sam na seminar “Ruđer Bošković”; Ruđer Bošković je bio naučnik, jedan jezuita svetskog glasa. Klasična gimnazija “ Ruđer Bošković ” je u to vreme bila najpoznatija u Jugoslaviji.
Putovalo se iz Stuble do Uroševca, peške, nije bilo autobusa. Sa nekom velikom torbom od kartona, jer nije bilo dobrih torbi. Da je pala kiša pokvasila bi sve što sam imao u njoj, što sam poneo sa sobom, nešto robe. Iz Uroševca u Beograd. Beograd mi se učinio poznatim, jer sam bio pre. Onda iz Beograda za Sarajevo. Opet negde 16-18, do 20 časova. Ali stvarna avantura je bilo putovanje Sarajevo – Dubrovnik; bio je voz uskog koloseka, koga su zvali „Ċiro”, koji je išao sporo, i u mestima gde se išlo uzbrdo ili nizbrdo, vezali bi ga lancima – tada su putnici izlazili napolje, tako da su išli paralelno sa vozom. I ovo je bilo za mene avantura. Mislio sam: “Da li ću ikada da se vratim u moju Stublu?”, jer je putovanje trajalo dva dana i dve noći.
I kada sam stigao u Dubrovnik, jedna srednjovekovna tvrđava , jedan čudesan grad ; ali ja sam do tada bio rastao i navikao na jedno planinsko mesto, sa puno zelenila, gde je bilo puno voća i povrća, sa puno livada; kada sam ugledao sve one zidine, kada sam po prvi put video more, kada sam video grad koji liči na naše tvrđave i naše kule, utisak je bio šokantan. I počeo sam da govorim samom sebi: “Možda ću ostati 24 sata”.
Moje promene i iskustva su bile šokantne, jer je bio i ostao: Jadranska perla. Jedan srednjovekovni grad, okružen velikim zidinama, sa zamkovima, sa crkvama, ali nigde nijedno drvo, ni jednog zelenila, nije bilo ćveća, ništa nije imao. Sa jedne strane jedno brdo, ne kao naša Sublovača -puna zelenila, ali se zove Srđ, – bilo je sve kamenito. Na drugoj strani je bilo more. Mi smo bili između. Ali ja nisam znao kuda da gledam. Svaki pogled na more me je šokirao, izazvao je strah – sva ta voda. S druge strane jedno brdo, koje nije imalo ništa, osim poneki grm. Nisam znao gde da odmorim moje oči.
Nakon prvog dana i prve noći…bili nas je negde 180 učenika, imali smo naše spavaonice od po deset,15 i 20 kreveta. Bile su sale određene za učenje. Disciplina je bila kao kod jezuita: tokom dva sata strogog učenja nisi smeo glavu da okreneš ni levo ni desno, niti da otvoriš klupu, jer je klupa imala jednu dasku gde smo držali naše knjige i sveske. Oni su nas vaspitali da unapred učimo i da se pripremamo za strogo studiranje, kako se zvalo. Ako nisi otvorio na vreme knjige i sveske , onda tu ostaješ, ali nemaš paravo da izađeš, niti da otvaraš klupu, kako se onda zvala…bio je tehnički termin “pult” za držanje knjiga i svesaka.
Sve ove okolnosti su, razumljivo, bile teške za mene, gotovo nepremostive. Nakon dva,tri dana ja sam bio odlučio: “Vraćam se” Srećom, samnom je bio moj brat Don Ndue Đerđi, koji je bio tri godine stariji od mene…ja sam imao negde 14 godina, on je imao 17. Čekao je da ja završim osnovnu i da zajedno nastavimo studije. Ja sam „pojeo“ jednu godinu jer sam ranije išao u školu, on je pauzirao jednu. I rekoh mu: “Ja ne mogu više ostati ovde”. Ali njegova sposobnost, njegova pamet, njegova zrelost u poređenju sa mojom ..reče : “Ostaćemo još koji dan, pa da vidimo…imamo vremena, možemo se vratiti kad hoćeš, i ja ću se vratiti stobom ”. Tako, jedan ili dva puta; sa ovim dobrim i bratskim prevarama, ja sam počeo polako da se prilagođavam.
Jedan drugi šok je bio pitanje jezika. Ja sam tada imao tako dobru memoriju, srećom imam je donekle i danas, da čim pročitam stranicu i zatvorim oči, ja sam znao napamet sadržaj i ako nisam razumeo. Ali kada bi me profesor nešto upitao ja bi se ukočio i ništa nisam znao. I moja srećna okolnost kod profesora, koji su bili….većina su bili magistri i doktori nauka iz različitih obasti. Kada su videli moja svedočanstava, kada su videli da sam prošao sve razrede sa primernim, odličnim, onda su me pozvali da se uvere koliko razumem , rekoše … da će se ocenivanje vršiti tromesečno : prvo tromesečje, šestomesečje, tj, polugođe i tako redom. Takav je sitem bio tamo. I, direktor škole mi reče: “Ljuš, nećemo te ocenjivati u prvom tromesečju”. Meni je bilo muka zbog toga: “Zašto?“ I, tada me naterao da shvatim: “ Imas sve ocene, ti si izuzetan učenik! Ali ne poznaješ jezik. Dajemo ti šansu da naučiš jezik ”.Ovo je bio moj spas. Ja sam za tri meseca naučio hrvatski jezik, tako lepo, zajedno sa drugima klasičnim jezicima, starolatinski , starogrčki, nemački, italijanski, francuski, da nakon završetka prvog tromesečja nisu me ocenivali, ali na kraju drugog tromesečja ili na polugodištu, ja sam bio najbolji učenik i sve ocene sam imao petice.
I, to mi je dalo volje, više nisam sanjao ….iako je nostalgija bila velika, jer nije bilo komunikacije, pismo je putovalo mesec dana, glavno je bilo samo da dođem do neke informacije Telefona nije ni bilo, niti je ko mislio o tome. Tako da je to bilo jedno iskustvo, jedno čudesno iskustvo, iskustvo što se tiče studija, ali jedno nesvakidašnje iskustvo za jednog četrnaestogodišnjaka. Uz jednu gvozdenu disciplinu, uz poštovanja pravila i zakonskih normi; da nije bilo podrške mog brata, i da nije bilo moje velike volje i želje da učim sto više…jer su se otvarali horizonti…
Kad sam bio mali mislio sam da znam sve, jer sve ono što mi je predavao učitelj ja sam znao. Dok su mi se sada otvarali prozori i vrata, horizonti nauke, kulture. Počeo sam da uživam, posebno, u klasicima, u tekstove na latinskom. Počeo sam da uživama u umetnosti, počeo sam da uživam u Dobrovniku, počeo sam da uživam u moru , na obalama i da šetam. Sećam se odlaska u Zadar, po prvi put u mom životu video sam mesto Arbanasi. Kažemo: “ovo bi trebalo da ima veze sa nama!”; i tu sam naučio istoriju od pre 300 godina; bili su Albanci koji su pobegli od progona turaka-otomana i smestili se tamo. Sećam se prve posete Splitu, i groblju Dioklecijana, rimskog imperatora, poreklom Ilira, i ostalog.
Zači, sve više se kod mene razvijala volja, želja, rad, toliko da sam, često puta, imao osećaj da padam u greh, da grešim kada spavam. Međutim, vreme je bilo planirano, tako da nisam mogao ići bilo gde drugde, jer je bilo sve planirano. Zvono i raspored su posatle sastavni deo mog života, iako sam po prirodi bio veoma živ i veoma dinamičan. I bio sam u dobu kada sam imao potrebe za stvaranjem, za više kretanja. Jedino moje kretanje je bio jedan sportski teren koji je pripadao školi i koledžu; nas je bilo 180 … tada je jedini sport bio plivanje. I ja sam ubrzo naučio da plivam, tako da je tih dana kada smo mogli da izađemo i da idemo na plažu da plivamo i da se sunčamo, onda sam počeo da uživam u životu, uz neopisivo uživanje i ljepote prilikom pisanja, čitanja i sve je to bila jedna izuzetna avantura u mom životu i u mojoj mladosti.
Ljura Ljimani: Napomenuli ste da niste mogli komunicirati sa porodicom koju ste ostavili u selu jer nije bilo telefona. Koga ste otavili tamo, vi i vaš brat?
Don Ljuš Đerđi: Bila je moja pokojna majka i bila su dva moja brata. Stariji brat, Zef, koji je bio sedamnaestogošnjak kada je umro otac, te je imao ulogu starijeg brata i oca, jer nas je on podigao,on nam je pomagao, on nas je vaspitavao, on nas je podržavao. I drugi brat, Mhil. A nas dvojica, Ndou i ja smo bili u Dubrovniku. Nostalgija je bila izuzetno teška. Ja sam je preboleo uz pomoć brata i uz pomoć jedne grupe Albanaca koji su bili tu. I da bih pobegao od nostalgije i žala, ja sam čitao, studirao, radio. To bio moj jedini spas!