Nakon ukidanja autonomije Kosova 1989. godine i sistematskog isključivanja Albanaca iz javnih institucija pod Saveznom Republikom Jugoslavijom, devedesete su donele pojavu paralelnog obrazovnog sistema. Pošto je nastava na albanskom jeziku bila zabranjena, domaće škole, organizovane u privatnim kućama, podrumima i improvizovanim prostorima, postale su ključan oblik otpora i opstanka. Nastavnici, roditelji i učenici zajednički su radili na očuvanju obrazovanja uprkos represiji države. Ovi napori odozdo nisu bili samo u službi nastave, već i očuvanja kulturnog identiteta i iskazivanja političke volje. Usmene istorije onih koji su pod tim uslovima podučavali i učili otkrivaju priče o istrajnosti, strahu i svakodnevnom prkosu.