Prvi deo
Mimoza Pačuku: Možete li nam reći nešto o vašem detinjstvu?
Vjosa Dobruna: Mislim da je moje detinjstvo bilo srećno, kao i svako detinjstvo. Koliko mogu da se setim, verujem da mogu da se setim mnogo toga. Provela sam detinjstvo u Đakovici, tu sam i rođena, i bilo je veoma lepo jer sam odrasla sa oba moja roditelja koji su bili veoma zauzeti poslom, mojim dedom, četiri strica i tetkom, tako da bilo je to veoma srećno detinjstvo i uvek sam se osećala veoma voljenom i maženom. Onda su se moje sestre rodile i moj život je postao još bolji. Tri sestre su se rodile posle mene, četvoro nas je dece bilo. Onda na kraju moja najmlađa sestra se rodila kada sam ja bila u srednjoj školi, zato je ja vidim više kao moje dete nego kao sestru. To je bilo srećno detinjstvo, bila sam prvo dete u porodici gde generacijom za generacijom – oni kažu, ne znam da li je to mit – u jedanaest generacija bilo je samo jedna ili dve devojčice. Znam da u poslednje tri generacije je bila samo jedna devojčica i u mojoj generaciji ja sam bila prva devojčica rođena u porodici Dobruna. Tako da sam na neki način ja bila privilegovana, jer sam već svojim rođenjem tražila mnogo ljubavi. Četiri moja strica, moja tetka, moj deda, žena mog dede – ona nije bila moja baba, ali je bila dedina žena – svi su oni bili oko mene, i zbog toga što su oba moja roditelja radila, u to vreme čak je i moja majka radila.
U to vreme postojale se dve radne smene, majka nam je rekla da je morala da predaje prvom i drugom razredu ujutru, a trećem i četvrtom popodne. Tako da većinu vremena ona nije bila tu, i moj otac takođe, tako da sam ja odrasla sa mojim dedom. Čak i kada su se moje sestre rodile ja bih ostala sa mojim dedom, i mislim da su moj deda i moji stričevi imali više uticaja na mene nego moji roditelji. Tako sam ja provela svoje detinjstvo dok nisam napunila šest godina, šest i po, kada sam otišla. Ono čega se sećam iz mog detinjstva iz tog vremena, što opisuje i Kosovo dosta, je… kada je moj deda, bilo je to negde oko aprila ’69-e… uvek je imao sliku u sobi… bio je to muškarac, velika je slika bila i ja nisam znala ko je na toj slici. I svi su govorili “Ovo je tvoj stric, ovo je tvoj stric.” Ja bih pogledala i pitala “Ovo je moj stric, moj stric?” On [deda] bi rekao “Bila si veoma mala, kada je on otišao u zatvor… ali kada si se ti rodila on ti je dao ime Vjosa.” U redu. Jednog dana moj deda je došao i rekao “Sutra ćemo da idemo negde, popećemo se na konjsku prikolicu. Ići ćemo iz Đakovice u Peć na prikolici. U Peći ćemo uzeti voz za Prištinu, i prespavaćemo jednu noć u Prištini i sledećeg dana ćemo se uputiti ka Nišu.” Pitala sam “Šta ima tamo u Nišu?” “Videćeš tog čoveka, tvoj strica!”
Onda smo otišli u Prištinu, uzeli smo autobus, i otišli smo prvo, prvo, pre nego što smo ušli u Niš, ima mesto koje se zove Deligrad, i sa desne strane bilo je, bilo je nešto kao autobuska stanica, bilo je pokriveno. Sa druge strane bilo je, bila je zgrada sa visokim zidovima i mi smo ušli, ušli smo unutra okruženi policijom, oni su nas pretražili i ušli smo unutra i ja sam ga videla… stanite! {traži da prekinemo snimanje zbog prevelikog izliva emocija}.
Bio je tamo, ušli smo, pretražili su nas i poslali nas unutra i tamo je bio čovek iza rešetaka. Moj deda je bio pripremio kremu, uvek ju je pravio od masti i ja sam uvek pitala “Zašto?” On je rekao “Oni rade u zatvorskim livnicama i ruke im pomodre.” Mogla sam dodirnuti njegove ruke kroz rešetke i ovo je bio prvi put da sam ga videla. Od tog dana uvek se sećam razgovora sa mojim dedom, istog dana kad sam ga videla, i onda smo se vratili sa… Kada smo se vratili, sve su Albanci bili u autobusu, jer svi ljudi koji su išli u posetu bili su Albanci, ceo autobus. Vozač je bio jedini koji je govorio srpski. I sećam se da sam pitala mog dedu sve vreme “Zašto je on u zatvoru?” On je rekao “On radi protiv države.” Pitala sam “Šta je uradio? Jel ukrao nešto? Ubio nekoga?” On je rekao “Ne, ne. Bio je nastavnik matematike i želeo je da deca pričaju albanski u školama i predavao je albanski. Zajedno sa nekim prijateljima napisao je predlog.” “Ali zašto je bilo zabranjeno da se priča na albanskom? Mi pričamo albanski!” “Da, mi pričamo albanski kod kuće, ali u školi njima nije bilo dozvoljeno.”
Ovo je bio prvi put da sam bila u zatvoru, tom u Nišu. Nakon toga nastavila sam da idem s vremena na vreme, počevši od te godine, od ’60-ih. Poslednji put kada sam išla da vidim moje stričeve u zatvor, jer su bili u zatvoru jedan za drugim, bilo je 16. decembra 1996. godine. Poslednji put sam bila kada je moj treći stric, Sokol, Sokol Dobruna, bio pušten iz zatvora. Tako da, počevši sa Hydajet, Skender, Sokol i Muslim, ja sam posećivala zatvor svake treće subote, počevši od ’60-ih do 16. decembra 1996., u proseku 30 godina. Ali nisam posećivala samo moje stričeve. Jedanput kasnije, kada sam odrasla, posetila sam takođe… Mislim, pratila sam ili sam vozila članove porodice drugih političkih zatvorenika. Išla sam i iz ovih godina imam mnogo anegdota, mnogo stvari.
Jedanput, jedanput ’80.-ih, išli smo, išli smo u Leskovac, i zatvor je bio u ulici Cara Dušana br. 1. I svi zatvorenici su bili… odbijali su da pričaju srpski sa članovima porodica, jer kada smo odlazili u posete u zatvor trebalo je da pričamo na srpskom, ne na albanskom. Stavljali su kasetofone sa obe strane rešetaka da bi smo mi pričali na albanskom i oni su morali… ali nisu želeli, odbijali su da pričaju srpski. I ja sam bila sa… bila sam blizu Karaqeva da pokupim jednog starijeg čoveka čiji je sin bio u zatvoru, otac nekoga po imenu Emin Krasniqi. Polomio je bio nogu. Uvek bih odlazila iz Prištine da pokupim ovog starijeg čoveka u njegovoj kući i da ga odvedem u zatvor. I kada smo odlazili tamo, nisu nam dozvolili da uđemo jer su ih [zarobljenike] pitali „Da li ćete govoriti srpski?“ Oni su rekli da ne. Pitali su nas „Da li ćete govoriti srpski?“ Mi smo rekli „Ne!“ I onda kad smo bili napolju imali smo neki jogurt i svež luk, jer je bio maj mesec, kupili smo ih, kada smo izašli napolje ja sam rekla „Bac Hazir, jako sam besna.“ On je rekao „Pa, šta možemo da uradimo?“ Pitala sam ga „Možemo li da bacimo ovaj jogurt na zatvorske prozore?“ On je rekao „Hajde, baci i svež luk takođe.“ Dao mi ih je – poneli smo dva jogurta za svakog od zarobljenika – oba jogurta u našim rukama, stariji čovek, parkirali smo auto izvan zatvorskog ulaza, dao mi je dva jogurta i dve hrpe svežeg luka i ja sam ih bacila iz svog mog besa na prozor, sveži luk i jogurt. Bilo mi je lakše. Ušla sam u auto i nastavili smo da vozimo nazad i vratili bac Hazir blizu Karaqeva. I stariji čovek je bio veoma fin prema meni, svaki put kada sam išla da pokupim nešto, rekla bih, „Šta radimo sada?“ „Moramo se oslobiti našeg besa Vjosa, radićemo nešto drugo“, tako da… imam mnogo, mnogo, mnogo priča, anegdota iz ovih zatvorskih godina, trideset godina posećivanja zatvora.
Otišla sam jednom kada sam postala doktor. Tukli su ih mnogo pre i posle sprovođenja istrage. Tukli su ih čak i kasnije, sve zatvorenike. Tako da sam ovo odlučila, jer nisam znala šta da radim: počela sam da skupljam sedative i stavljam ih u šećer. Samlela bih ih i pomešala sa šećerom. I svaki zatvorenik je imao pravo na četiri kilograma hrane mesečno, tako da bih ja stavila jedan kilogram šećera i stavila bih dovoljno sedativa, smrvila bih ih ili uzela kapsule i njih stavila u šećer. Uz to, dobijali su i donji veš, sto pakli cigareta i malo hrane koja bi mogla da potraje, gurabija [tradicionalni kolač], dimljeno meso i druge stvari i kilogram šećera. Pomešala bih šećer sa sedativima tako da su mogli da podele među sobom svaki put kada su ih zvali u… “posebne sobe” gde… su ih mučili. Jeli su jednu, dve kašike šećera.
Jednom su sam vratili hranu jer su svi bili u štrajku, i mi smo se vratili u Prištinu. Kada smo se vratili u Prištinu, bili smo zajedno sa ženom drugog političkog zatvorenika i pripremali smo kolač koji nije morao da se peče i nismo ni primetili… iskoristili smo taj šećer da napravimo fil za kolač. Sve smo pripremili i stavili u frižider. Imali smo neke goste, ja sam poslužila kolač tako što sam ga sekla na manju parčad i dala im. Svi su počeli, počeli da jedu, nismo znali šta se dešava. Kasnije, rekli su “Vjosa, svi smo uspavani, šta je to, šta se dešava? Dala si nam nešto.” “Kako to mislite dala sam vam nešto?!” “Dala si nam nešto!” Rekla sam Teuta “Teuta” “Molim?” “Gde je šećer iz paketa koji smo vratili iz Niša?” Ona je rekla “Tu je!” “Ali gde tu?” Morali smo da stavljamo hranu u kartonske kutije. Ona je rekla da ga je izvadila iz kartonske kutije! Rekla sam “ Kuku, ja sam koristila taj šećer”… svi su se osećali uspavano.
Radila bih različite stvari. Na primer, nisu im dozvoljavali da čitaju albanske novine. U to vreme Zeri se izdavao, nedeljni Zeri, tako da sam ja odvojila sto pakli cigareta i umotala svaku u jedan list Zeri. Tako da su oni dobijali tri nedelje izdavanog Zeri, sada, dve nedelje… tri nedelje tačno, jer smo mi išli jedanput mesečno. Bilo je tačno tri izdanja Zeri, sto pakli cigareta i one su odlazile u Niš i Deligrad. Onda bi čuvari otpakovali cigarete iz novina, sklonili sve, dali pakle cigara zatvorenicima i bacilli sve novine. Jedan od Albanskih zatvorenika bi otišao i skupio sve novine, skoplio ih u novine, i oni bi ih prosleđivali među političkim zarobljenicima, svi su čitali novine. Imam mnogo, mnogo priča iz poseta njima jedanput mesečno trideset godina. Nakon toga, dešavale su se [posete] u kontinuitetu. Videla sam ih ne samo kao deo mog detinjstva, nego i kao deo mog odrastanja i takođe kao deo mog političkog obrazovanja, jer sam ja bila kao prenosilac poruka. Prenosila bih informaciju od jedne grupe do druge u različitim zatvorima, čak iako me ne bi pustili unutra, ja bih ulazila unutra samo uz posebno odobrenje da posetim svog strica, i druge članove porodica ljudi koje sam vozila, jer bih obično popunila kola sa petoro ljudi, jer smo zajedno popunjavali sobu za posetu zatvorenicima.
Praktično, ja sam posećivala zatvore celog mog života i to je na neki način oblikovalo moje političko mišljenje… pitanje ljudskih prava, prava Albanaca u bivšoj Jugoslaviji. Nakon nekoliko godina… kada sam se vratila iz Sjedinjenih Američkih država nakon što sam završila srednju školu, naučila sam o funkcionisnaju organizacija koje izveštavaju o stanju ljudskih prava i naučila sam o zagovaranju za ljudska prava, posebno pravima građana. Onda sam počela da sakupljam informacije i svedočenja i da razgovaram sa različitim organizacijama kao što je Amnesty International, i kasnije Human Rights Watch, Međunarodni Crveni Krst u Ženevi. I ja sam izveštavala godinama… ’80-ih i ’90-ih i nakon toga, stanovništvo Kosova uopšteno i obrazovani deo stanovništva počeli su da shvataju važnost zagovaranja za prava Albanaca u Jugoslaviji i komunikacije sa spoljnim svetom o tome. Ali ’70-ih i ’80-ih stvarno skoro niko na Kosovu nije znao o organizacijama kojima bismo mogli da se obratimo. Ja sam izveštavala šta se dešavalo sa pravima na Kosovu… ne samo na Kosovu nego i u celoj Jugoslaviji.
Moj deda sa tatine strane praktično nije radio celog svog života, bio je sin bogate porodice, zato nije radio. Tata mi je govorio da su se u nekom periodu selili u Mitrovicu i on bi tamo radio, ali bi se ubrzo vratili [u Đakovicu]. Moja baba je bila mlada žena, udala se kada je imala 15 godina i imala je mog oca. Rodila je mog oca kada je imala 16 godina i bila je veoma bogata žena, tako da niko od njih nije radio u to vreme, živeli su od bogatstva koje su imali do Drugog svetskog rata. Tokom Drugog svetskog rata moj deda je ostao kod kuće, a moja baba je otišla u rat. Bila je borac u Drugom svetskom ratu, u narodno-oslobodilačkom ratu, i postoji mnogo anegdota o tome. Bila je veoma lepa žena i bila je veoma jaka, baš mnogo. I oni kažu da su je nakon rata slavili… Shefkije, i do skora se ulica u Đakovici zvala po njoj, Shefkije Dobruna. I pitali su je, nakon rata želeli su da joj daju mesto u Đakovici. “Ne. ja to ne želim, ne želim da sarađujem sa vama!” “Kako to?! Borila si se zajedno sa nama!” “Da, ali ja sam antifašista, ja nisam komunistkinja. A vi komunisti ste sve preuzeli. Ja vas neću podržati.” Bila je veoma jaka. Kažu, kažu da čak i kad joj majka umrla, ona ju je spremila i ostavila u jednoj sobi, jer se to desilo za vreme sestrinog venčanja. Nikome nije rekla. Otišla je, spremila se, obukla lepu haljinu za venčanje i otišla na svadbu. Zaključala je preminulu majku u sobi. Kažu da ima mnogo mnogo, mnogo, mnogo priča o tome kako je jaka bila. Bila je veoma jaka i bila je jako lepa i veoma ponosna, veoma ponosna.
Tako da nakon Drugog svetskog rata, kada su nacionalizovali sve iz njene porodice [što su posedovali], sve, čak i zemlju i sve stvari, njima [porodici] nije ništa ostalo. Nisu imali čak ništa ni da jedu. Kažu da je popunila korpu, korpu, gde su obično držali hleb, i pokrila ju je sa belim platnom, tako da ukoliko bi rođaci došli, izgledalo bi kao da je puno, čak i ako bi pipnuo, osetilo bi se da je puno, tako da niko ne bi primetio da je prazno. Jer nakon rata, nakon Drugog svetskog rata, Kosovo je bilo pod vojnim zakonom… represijom. Većina Albanaca, čak i oni koji su učestvovali u narodno-oslobodilačkom ratu, ali koji nisu bili članovi Komunističke partije, je bila veoma diskriminisana. Tako da su različite porodice, čak iako su bile članice Nacionalno Oslobodilačkog Pokreta, bile mučene i proganjane kao da su bile protiv narodno oslobodilačkog rata. Naša porodica je bila jedna od tih, bez obzira [što su bili članovi Nacionalno oslobodilačkog Pokreta]: moja baba i moj otac i moj stric, koji je poginuo poslednjeg dana rata i po kojem su Osnovna škola u Juniku i Srednja škola dobile ime, ali pošto nije bio član Komunističke partije vršili su represiju, koja je pogotovu bila primenjivana protiv Albanaca u bivšoj Jugoslaviji, naročito na Kosovu, jer je Kosovo bilo viđeno kao centar jačeg nacionalno identitetskog pokreta, i zbog veće koncentracije [albanske] populacije. Zbog toga su neke porodice koje su bile identifikovane kao takve živele pod [represijom], praktično celo moje detinjstvo i mladost je bila takva, mislim ja sam ih tako osetila, jer sam uvek uviđala policijsku prismotru, kada bi došli u našu kuću i probudili nas… i sećam se kao mala kada bi se približili krevetu. Nas je bilo četiri sestre i imale smo dve sobe, ali u dve sobe smo imale krevete… ne ležaje, nego krevete jedan do drugog. I sećam se kada policija dođe, oni polome krevete, izvade sve daske i jednom je moja tetka bila tamo, i bilo je… zvalo se qumlek, bio je to deo kuće, kao neka vrsta kamina za grejanje. Pretražili su čak i papire kojima smo palili vatru na peći, koja je bila napravljena od keramičkih pločica, tako da su oni pretraživali čak i to, i moja tetka se baš bila uznemirila. Bile smo male, veoma smo se plašile policije, ona je uzela veliki sat i rekla „Gledajte, možda ćete i ovde nešto pronaći, neki propagandni materijal.“
Za mene to je bilo, na neki način, ima nekih… kasnije, kada sam porasla postalo je teže. Nekada sam to videla kao deo normalnog života, da policija dođe u tri ili četiri sata ujutru, i probudi nas jer su naši stričevi bili u zatvoru. Ja nisam bila u kući mog strica. Ili ’86. godine, na primer, sva deca iz Dobruna porodice su bila izbačena sa Univerziteta, sva. Gurakuq je bio na prvoj godini studija arhitekture, Elbasan je bio druga godina, Shpend treća, Ilitjana je počela da studira medicinu, Valbona je studirala građevinski fakultet, i svi su bili izbačeni. Pričamo o ’86. godini, 1986. Ja sam bila prva koja je tužila državu, Univerzitet na Kosovu u to vreme, zbog uskraćivanja mog prava na obrazovanje. Devetoro od dece koja su bila izbačena imale su očeve u zatvoru, [imali su] stričeve. Ali svi su bili izbačeni iz škole, sa univerziteta. Nisu bili na prvoj godini studija, već su napredovali. Profesori su bili svi Albanci, univerzitet nije bio još zatvoren. Ali bili su uplašeni i sistem je bio takav. Sada mi bude loše kada vidim iste profesore na univerzitetu koji prodaju patriotizam, neki su čak i u parlamentu. Kada bi izašli napolje… odlazila sam i pitala ih “Zašto ste izbacili decu” Zašto ste izbacili decu iz škole? Ali zašto ste izbacili Shpend, Valbona i Ilirjana kada njihove majke ni nisu Albanke nego Hrvatice! Zašto ste ih izbacili?” Kažem vam, ja sam odrasla uz ovakve stvari, tako da sam kasnije prikupila informacije o svakome, i tužila sam univerzitet za izbacivanje [mojih rođaka]. I kada sam otišla na sud, kada sam videla te sudije, kada sam ih videla i pričala sa njima na normalan način oni bi se smejali i rekli „Eh, Vjosa“.
1986. se završavala… kada sam početkom okrobra podnela tužbu zbog izbacivanja dece, sve dece mog strica, oni su emigrirali, otišli su u različite delove sveta da se obrazuju. I problem nije bilo samo njihovo izbacivanje, u to vreme svaka opština je slala spisak dece neprijatelja, poslali bi ih na univerzitet, i univerzitet bi ih izbacio. Pričam o 1986., a ne o ’56. godini. I tadašnji zamenik rektora univerziteta je bio Albanac, jer je rektor bio Srbin. I on mi je rekao „Ali Vjosa, ovo je sistem. Oni su deca iredentista, nacionalističkih porodica.“ „Da li su deca uradila nešto?“ „Ne.“ „Pa zašto onda?“ „Ovo je spisak koji smo dobili iz Đakovice, mi moramo da izbacimo ovu decu.“ „Ali vi izbacujete decu sa treće godine studija, četvrte, samo što ne diplomiraju?“ Tako se to desilo, takva su bila vremena. I kažem ponovo, uz sve ovo, ponekad pomislim da sam živela više od jednog života. Ovo je bio deo života Albanaca u Jugoslaviji. Naravno, nisu napadali sve porodice. Neke porodice su tražile svoja prava glasnije i opirale se sistemu – sistem je bio takav – a neke manje, ali mi, Dobruna porodica, mi smo patili, patili smo mnogo.
Nemam [mnogo sećanja] o porodici moje majke, imam nekoliko sećanja jer je moja majka bila jedino dete. Oni su bili rođeni, mislim… oboje su umrli mladi, tako da je moja mama odrasla uz svoju babu i njene tetke i stričeve. I to je bilo dobro i nesvakidašnje za to vreme za siroče, moja majka je bila obrazovana. Nije bilo uobičajeno u to vreme da se žensko dete šalje u školu, ali oni su je poslali, jer je za vreme italijanske okupacije stric moje majke, Qamil Benxija, radio za Ministarstvo obrazovanja. Diplomirao je filozofiju u Padovi i medicinu na Sorboni. Tako da nije bilo mnogo dece koja su išla u školu. Kada su Italijani okupirali Albaniju, i kada su potom došli na Kosovo, ti student koji su studirali u Italiji su radili za njih, i moj stric Qamil je bio student u Padovi. Tako je omogućio da moja mama ide u školu. Zajedno sa svojom majkom vaspitavao je moju majku i poslao ju je u školu… Moja majka je diplomirala na vreme i bila je jedna od prvih albanskih učitelja na Kosovu, počela je da radi kao nastavnica u Orahovcu kada je imala 16 ipo, 17 godina, imam i njenu fotografiju. Posle toga u Gnjilanu, zajedno sa njenim stricem Qamil Benxhija osnovali su srednju školu u Gnjilanu, tako da imam dobra sećanja na to.
Ponosna sam na obe strane moje porodice, majčinu stranu i očevu. Moja majka je radila kao nastavnica, otac je studirao vajarstvo do 1954. Bila je 1954. kada su zatvorili njegovog brata prvi put i izbacili ga sa Univerziteta u Beogradu. Pre diplomiranja on se vratio u Đakovicu. Kasnije, kada je imao troje dece, kada smo Pranvera, Aida i ja bile rođene, moj otac je otišao ponovo da studira u Beograd kako bi postao socijalni radnik. Sa troje dece u to vreme, moja majka je pazila na nas dok je naš otac studirao. Putovali smo često. Išli smo iz Đakovice, to su bila izvrsna putovanja, uzeli bismo autobuse, vozeve do Beograda da vidimo našeg oca svaka dva-tri meseca. Tako da imamo lepa sećanja, imali su običaj da nam kupe igračke tad, sve stvari za decu, kako bi nadomestili odsustvo naših roditelja. Kada smo odlazili u Beograd da posetimo oca, mnogo igračaka nas je čekalo, mnogo odeće, mnogo stvari. Meni su nadomestili to i na drugačiji način takođe, jer su me slali da pričam sa političkim zatvorenicima, da posetim moje stričeve u zatvorima.
I moj deda je imao potrebu da mi nadoknadi, jer se osećao krivim, jer sam počela da idem [u zatvor] kao veoma mala, tako da mi je uvek sve ispunjavao. Kada sam počela, bila sam u pubertetu, počela sam da odstastam. Kada bismo se vratili iz Niša ili Požarevca, iz zatvora u Srbiji, on bi rekao, “Ponašala si se lepo ovog meseca, šta želiš ovog meseca?” Ja bih rekla “Želim italijanske farmerke.” “U redu, kupićeš italijanske farmerke.” Ili bi rekao “Sledećeg meseca…” Uvek bi pokušavao da mi nadomesti jer su mislili da mi uništavaju detinjstvo. Ali ne samo moj deda, i moji mama i tata su bili slabi na mene, jer u to vreme čak iako bi posetili jedinog strica koji je bio van zatvora, izgubili bi svoje poslove, tako da niko nije mogao da ih poseti u zatvoru, samo moj deda koji je bio star i ja jer sam bila dete. Svi ostali… na primer, jedan od njih je bio u zatvoru deset godina, drugi brat ga ne bi video po deset godina. Drugi je bio [u zatvoru] 14 godina, i ne bi videli jedno drugog po 14 godina. Ja sam bila jedina koja ih je posećivala sa mojim dedom. I uvek su pokušavali da nekako… urade nešto za mene, da mi naprave da se osetim kao dete, i da se ne osećan tako odraslom. I… bojali su se bola, kad ja stvarno budem počela da razumem. Čak i u školi, deca bi me zadirkivala…
U redu, sećam se prelepog trenutka iz mog detinjstva. Rekla sam vam ranije da sam bila prva devojčica u mojoj porodici i da nije bilo mnogo dečaka, tako da sam ja uživala privilegovan položaj sa svima, posebno sa mojim dedom. Moj deda, njegova kuća je bila stara kuća i sprat koji je bio kao podrum je pola bio napravljen od kamena, i bilo je kamena, i bile su stepenice napravljene od kamena, onda sprat, i bašta, verujem, bilo je veoma retko to naći [baštu]. Bilo je oko pedeset, sto vrsta ruža i bile su svuda po dvorištu, koje je bilo tri stotine metara dugačko i imalo je ruže. U kući je bila bašta sa manjim cvećem i iznad toga bila nadstrešnica i drvo šljive. Kada sam pošla u školu, moj deda je znao da ću ja nakon škole dolaziti kod njega, a ne u kuću mojih roditelja. Odlazila sam kod dede, napravio je za mene sto za mene ispod drveta šljive, a drvo šljive bilo je blizu nadstrešnice. Moj deda bi sedeo za tim stolom i pio. Moj deda je pio mnogo alkohola. Živeo je svoj život, Teki Dervishi je napisao knjigu, Teki Dervishi pisac, i rekao “Posvećujem ovo prvom boemu kog sam upoznao u životu, Qazim Dobruna.” Bio je boem, pio je, hteo je da ima mnogo prijatelja, čitao je mnogo, bio je Bektashi, i ja bih ga uvek zadirkivala, “Deda, ti si Bektashi ne zato što veruješ u neku religiju, već zato što si u čitalačkom klubu.” Bektashi čitaju mnogo i takođe piju mnogo. Tako da je kuća mog dede bila neka vrsta Bektashi kluba i moj otac bi stalno dolazio da proveri da li radim svoj domaći, [za stolom] koji je moj deda napravio ispod drveta šljive, zvalo se šljiva bardhake. Rađalo bi velike šljive, a stablo je bilo tanko. Napravio je sto za mene, i moj deda bi pio tamo sa svojim prijateljima uz meze na stolu pored vina. Bila sam tamo i on bi rekao „Imaš li bilo kakva pitanja vezana za tvoj domaći?“ Rekla bih „Ne, nema potrebe, kada budem imala pitanje, pitaću.“ I ja bih radila moj domaći tamo, tokom leta naravno, ja sam radila svoj domaći. Tokom zime opet sam bila kod kuće mog dede, koliko se sećam imala sam ugao, a kada je moj deda bio bolestan, najviše vremena je provodio u njegovom krevetu. Na kraju dnevne sobe, velika soba, bilo je mnogo ugrađenih starih ormara, nisi mogao da ih razlikuješ od vrata od kupatila, u Đakovici se to zvalo ostava, sagrađena na istom zidu na kraju sobe, jer sva vrata su bila lepa vrata i ručno pravljena kao i plafon kuće. Tražila sam da mi naprave sto u sobi, jer moj deda nije želeo da sedim na sofi i tu radim domaći. Napravili su mi sto od vrata, u jednom delu ostave i mogao si to da vidiš spolja. Ručno su mi napravili sto, kao pisaći sto, od drveta koji je bio isklesan i morali su da stave karton na vrh, kako bih ja mogla da radim domaći. Napravili su mi sto sa shkom. I kada je žena mog dede, maćeha mog tate [videla to] pobunila se jer su to uradili. Rekla je “Učim devojčicu kako da ima osećaj za estetiku, kako da voli lepe stvari.” I… oni mi naprave sto. Ova dva sećanja me vezuju za mog dedu.
Još nešto o mom dedi, kada sam imala 12-13 godina, moji mama i tata su bili, ne bih rekla rigorozni, ali pokušali su da uspostave neka pravila, tako da ukoliko bi pogrešila “Tvoje mlađe sestre bi bile odgovorne za tu grešku. Tako da imaš odgovornost ne samo za sebe, nego i za svoje mlađe sestre jer si ti najstarija od sve dece.” Onda su Shpend, Ilirjana, Valbona, Nderim se rodile, deca mog strica su se rodila. “Ti si najstarija, ukoliko ti namestiš grešku, svi su namestili grešku” i ona je pokušala… Imala sam mnogo ograničenja, mnogo ograničenja. Nisam imala ta ograničenja kod dede. Kada sam išla kod njega, imala sam mnogo slobode. Moj deda… jednom mi je deda rekao “Znaš šta? Ići ćemo napolje.” U blizini Qarshia e Vogel je bilo nekih kafana gde je moj deda imao običaj da ide, i rekao je, “Idemo napolje, naučiću te nešto.” “Šta? “Videla sam, nedeljom ne daju vino deci.” A on je rekao “Odvešću te sad u kafanu da te naučim kako se pije vino, i još jednu stvar, kako se puši.” Poveo me je sa sobom i otišli smo u kafanu u Qarshia e Vogel. Prijatelji mog dede su se okupili i moj deda je naručio čašu vina za mene. Prvi put je naručio shire, a drugi put je naručio takođe vino i cigarete. Zapalio je cigaretu za mene. Imala sam oko 13 godina, 12-13 godina. Za vikend sam išla kući, nisam išla kod dede, i ispričala sam roditeljima. “Deda me je naučio kako da pijem vino i sada kada budemo išli na ručak u nedelju daćete mi vino.” Moj otac je rekao “Vino? Da li ti znaš koliko godina imaš?” Rekla sam “Da.” Rekao je “Ko te je naučio?” Rekla sam “Deda, išli smo u kafanu i naučio me je kako da pijem vino.” Znam da sam osetila da će biti jake rasprave između mog dede i tate. Otac me je uzeo za ruku i otišli smo u kuću mog dede, i čula sam vrištanje. Moj deda je rekao “Ja je vaspitavam, mora da nauči kako se pije vino, moram da je naučim kako se puši cigara da postane nezavisna, da se raspravlja sa vama jer vi niste uvek u pravu. Ona takođe mora da bude kao njena baba. I ja ću je naučiti sve to.”
Dok moj deda nije umro, imala sam 16 godina kada je on umro, uvek je bilo rasprave između mojih roditelja koji su želeli da me vaspitavaju drugačije i oni bi pravili… i moj deda koji je čitao sve, dobro ne sve, ali sve! I šta je on uradio? Dobio je penziju za veterana iz ’41. Dali su mu je kasnije, kada je moja baba umrla, dali su mom dedi. Ta penzija je bila veća nego plate moje majke i oca zajedno. Moj deda ju je podelio sa mnom. Rekao je “Podelićemo na pola.” Ja sam je obično trošila na hranu i odeću koju smo slali u zatvor, i nizašta drugo. Ali on je želeo, uvek je želeo da mi pruži priliku da budem više nezavisna, i ponosna, na to što uvek imam mnogo. I kada je umro, kada su otvorili testament koji je ostavio, sve što je imao, ostavio je nama devojkama, [devojkama] drugih stričeva, samo devojkama. Uvek je govorio “Devojke moraju da imaju mnogo, moramo da izgradimo veću sigurnost za devojke. Moramo da razmazimo devojke, i ne bi trebalo da im dozvolimo da rade previše.” Uvek devojke, uvek je bio veliki podržavalac i uvek bi govorio“ Šetaj visoko uzdignutom glavom, nikad ne gledaj dole.”
Kada bismo se vratili iz zatvora ili slično, ja sam, malo… bila sam zadirkivana od strane dece u školi, pogotovu dece komunističkih roditelja, govorili su mi da sam nacionalistkinja, njeni stričevi su u zatvoru, ne bi trebalo da se družimo sa njom, ili druge stvari. Ili, na primer, kada su se održavale svečanosti, kada je Tito dolazio na Kosovo, ili na 25. maj, sva deca su nosila štafetu… mi deca iz porodice Dobruna nismo išli jer nam škola nije omogućavala to. Čak ni da čekamo [na trku za štafetu], čak ni da slavimo 25. maj, jer “Vi ste nacionalisti.” Kasnije sam razumela ovo i nisam bila uzrujana, ali kao dete, u osnovnoj školi, osećala sam se veoma loše kada su sva dece izlazila na ulicu. Mislim, mi smo bili jedini kojima nije bilo dozvoljeno da izađu na ulicu. I… posle toga, počela sam da pravim, mislim, moju vrstu problema. Kada sam bila u osmom razredu nisu dozvoljavali [albansku] zastavu. I… organizovala bih celo odeljenje, jer… oni bi stavili sve zastave, a mi ne bismo stavili albansku zastavu 28. i 27. (novembra), raširili bi zastave Jugoslavije i Srbije. I… mogu da spomenem čak i imena, neki od njih su živi, a neki umrli, moji prijatelji iz osnovne škole Mustafa Bakija u Đakovici. I mi smo to organizovali. Pitala sam mog dedu gde mogu da nađem albanske zastave. Rekao mi je za njegovog prijatelja u Prizrenu, osoba iz Đakovice koja živi u Prizrenu, koja se vratila ponovo da živi u Đakovicu, koji je šio zastave u tajnosti, albanske zastave. I pitala sam svog dedu gde možemo da nabavimo novac da platimo. “Za šta ti trebaju?” Rekla sam “Treba mi stotinu zastava.” Rekao je “Idi kod njega i reci mu da ću ja platiti. I ne pitam te za šta ti trebaju.” “U redu.”
Otišla sam sa prijateljem iz odeljenja. Delili smo sto u odeljenju. Otišli smo i rekli smo mu. I on je pitao “Za kad vam trebaju?” “Trebaju nam do noći 27. novembra.” Rekao je “U redu.” Otišli smo 27. novembra posle 11 sati noću, izašli smo, raširili zastave na [telefonske] stubove, bilo nas je tridesetoro iz odeljenja, svi. Popeli smo se, izvadili zastave i raširili albanske zastave. I sledećeg dana, 28. novembra, celom Đakovicom se se viorile albanske zastave, od groblja bliže Prizrenu do Qarshia e Vogel. Ostali smo kod kuće jer smo znali da će policija doći. I došli su… policija je pritvorila [studente], ali niko nije došao po mene jer sam ja bila izvanredan učenik, sa veoma dobrim ponašanjem. Znali su da posećujem moje stričeve u zatvor jer su me pratili, ali nisam radila ništa nesvakidašnje, ekstremno. Moja majka je radila u istoj školi kao nastavnica. Tako da…
U redu, bilo je to ovako… zamenili smo sve zastave, i sledećeg dana policija je otišla i pritvorila one koji su bili osumnjičeni. Ali ja sam bila veoma veoma dobro dete i zaista, bila sam izvanredna u školi, nikad nisam pravila probleme, nikada nisam propustila čas, radila sam svoj domaći na vreme uvek, do situacije da me druga deca gledaju sa malo sumnje, bila sam veoma veoma dobra. Jer su me, kažem, učili tako, da ako napravim grešku [računalo bi se kao da su] sva druga deca bi napravila grešku. Tako da sam bila dobar učenik i nisam se ponašala ružno samo da ne bih osramotila moju porodicu. Tako da sam bila zaista takva. Tako da nisu došli u moju kuću. Ali onda sam shvatila da to nije bio jedini razlog. Savetnik nastavnika odeljenja koji se smatrao špijunom, bio je primoran na to [da postane špijun]. On me nije prijavio. Rekao je, svi su otišli… niko nije ništa rekao, niko nije ništa rekao o meni. Posle nekog vremena, kada smo završili srednju školu, sa istim savetnikom nastavnika odeljenja, okupili smo se u Dečanima gde je jedan od mojih prijatelja rekao savetniku nastavnika, rekao je, “Vjosa je bila ta koja nas je organizovala, Vjosa je donela stotinu zastava od jednog krojača iz Đakovice koji je sašio te zastave, Vjosa je to uradila. “Uvek sam sumnjao u to” rekao je, “ali ukoliko bi zvali Vjosa, ne samo da bi je pritvorili, nego bi bilo više problema. Obzirom da vi niste bi ti koji su organizovali bilo je lakše za vas da vas ispituju.” Tako da su ti koji su obaveštavali policiju štitili decu na taj način.
I… u školi… videla sam koju vrstu “nevolje” sam izazvala. Ali bio je to uglavnom slučaj zatvora, kada su oni… godinu dana ranije zatvorili mnogo ljudi za širenje zastava. Ovo je bila poslednja godina da je albanska zastava bila zabranjena na Kosovu. Sledeće godine širenje zastave je bilo dozvoljeno, jer je došlo do ustavnih promena 1971. godine, doneti su amandmani na Ustav, onda je ’74. donesen novi Ustav, tako da je sa novim ustavnim promenama 1971. upotreba albanske zastave bila dozvoljena. To je bilo 28. novembra pre promena, poslednji put kada sam ja bila u osnovnoj školi, kada smo zamenili zastave, i bacilli smo jugoslovenske zastave na zemlju, i raširili smo albanske zastave. To se desilo tad… bilo je, bilo je fantastično, jer je moj otac otišao na ulicu tog 28. jer je morao da ide da radi. Ali moj otac je otišao na ulicu čak i brže, jer ukoliko ne bi izašao napolje, ukoliko nisi bio viđen u javnosti, UBDA i policija je uvek dolazila i hapsila [te] u slučaju da si pripremao zaveru, pogotovu mog oca, čija su braća već bila u zatvoru. Imali su običaj da ostanu u kafiću, tako da bi ljudi videli da su u javnosti. I on kaže da su sledećeg dana otišli na ulicu i da je video sve zastave, i policija se sa Qabrati – to je bila organizacija za čišćenje – penjala sa stubove. Bilo je starijih ljudi koji su se peli na stubove i moj otac je pitao uz osmeh “Ko je uradio to?” On je rekao “Ja sam mislio da bi mogao biti ti, ali… ne, ne verujem.” Kada je došao kući rekao je “Desilo se.” “Aha… desilo se, dobro je. Da li ti znaš nešto o ovome?” “Ne!” “Dobro je.” Sećam se da mi je rekao “Uvek ti verujem.” Rekla sam “I ja tebi isto.” I ta se priča završila. Nije sumnjao u mene. Posle mnoog mnogo vremena, kada su saznali ko je organizovao sve, ko je doneo zastave, ko ih je imao, jer smo se svi penjali na stubove, ne samo dečaci, devojke takođe, oni su razumeli. Menjanje zastava nije izazvalo posledice, ali je postalo veoma poznato. Čak su i novine Rilindja u to vreme, i televizija, izveštavale da su u Đakovici nacionalisti i iredentisti i kontra-revolucionari i sva druga imena kojima su nas zvali, promenili su ih: bacilli su jugoslovenske zastave i zamenili ih sa albanskim zastavama. Posao je bio obavljen. Pravili smo, pravili bismo ih, ovakve vrste nevolja.
Čitali bismo knjige u tajnosti ako bismo ih imali. Uzeli bismo knjigu i čitali. Ja bih uzimala knjige od mojih stričeva, ili neko iz grupe političkih zatvorenika bi mi dao knjigu. Ia bih bila prva koja čita knjigu i onda bih dala drugima, ne knjigu Dimri i madh [Dimri i vetmise se madhe, Zima velike usamljenosti] Ismail Kadare, Gjarperinjet e gjakut [Zmija od krvi] Adem Demaci. I bilo je nekih, nekih knjiga, nekih knjiga o Čubriloviću, u to vreme imali su… Bili smo u osnovnoj školi, početak srednje škole kada smo ih čitali. Bilo je veoma opasno čitati ih. Ali neko bi ih uzeo, uglavnom sam ja bila ta koja ih je nalazila, i onda bih dala drugima, ali nikad se nije desilo da me prijatelji izdaju, i da kažu “To je Vjosa.” Čak i kada bi ih uhvatili sa knjigama nikada ne bi rekli da je Vjosa bila ta koja im je dala. Nikad! Uvek bi bacili knjige, pocepali ih, uradili nešto, ne… “Našla sam ih na ulici”, nešto bi smislili. Ošamarili bi ih jer su imali manje od 17-18 godina i na kraju bi ih pustili, ali nikad me nisu izdali. Uvek su imali… Ja sam im nalazila knjige, sve knjige, i sve druge aktivnosti koje smo morali da sprovodimo u to vreme kako bismo pokazali otpor.
Za mene to je bila vrsta sigurnosnog ventila od svega što sam preživela u svakodnevnom životu, jer… na primer, niko u mojoj porodici nije radio, samo je moja majka radila. Onda, zbog toga što su moji stričevi bili u zatvoru, otpustili bi ih sa posla, dali su otkaz i mom ocu i svakome ko je bio van [zatvora]. Tako da jedini sigurnosni ventil koji sam imala je bio da radim takve stvari i da čitam, jer često moji prijatelji i ja… sećam se ’85. radila sam kao doktorka u dečjem dispanzeru, kada su 5. oktobra, 5. marta zatvorili četiri moja strica, razumete? Čula sam na televiziji, jer sam bila na poslu, radila sam kao doktorka i, 5. marta uveče, ustvari 6. marta čuli smo preko televizije, na vestima, šta se desilo. To se desilo 8. marta, u to vreme slavio se 8. mart ceo dečji dispanzer se okupio da slavi 8. mart, mene nisu pozvali, polovina ljudi koji su radili tamo su sada poslanici, partiote. U to vreme oni bi pozvali, ukupljali bi se da slave 8. mart, ali mene nisu zvali, jer to je bilo… “Ne želimo da zovemo nju jer može da izazove problem, mogu da nas uhapse ili ispituju takođe. Ne usuđujemo se da je zovemo čak ni na svečanosti.” Nisu me nigde zvali jer sam imala stričeve u zatvoru. Čak i ’85. ,’86., ostavljali bi jednog čuvara koji je stajao ispred moje kancelarije, celu smenu, od 7 do 14h, on je trebalo da stoji tamo. Plašio je moje pacijente, plašio ih je. Ali niko iz dispanzera nije dolazio i pričao sa mnom. Pričam o ’85., ’86., pre mog odlaska na specijalizaciju, radeći kao doktorka u dečjem dispanzeru, niko nije želeo da priča samnom jer su mi stričevi bili u zatvoru, svi. Mesecima nismo znali gde su, tako da zajedno sa moje četiri sestre seli bismo u kola, lepo se obukle, u italijanskim cipelama, Jugoeksport haljinama jer su one bile najbolje ili italijanske farmerke i obukle bismo se moderno i otišle u zatvor u Đakovici. “Da li su naši stričevi ovde?” Ne. U Prizrenskom zatvoru nisu, u Gnjilanskom zatvoru nisu, u zatvoru u Prištini nisu, zatvor u Podujevu nije, u Mitrovici takođe. Tri meseca nismo znali da li su živi ili ne. Nisu nam rekli gde su se nalazili u bilo kom od ovih zatvora. Oni su bili sve vreme u zatvoru u Prizrenu. Nikad nam nisu rekli, za tri meseca. Ali mi smo ušle u rutinu za ta tri meseca, nas pet, čekale smo da idemo svakog petka popodne. Stavili su me da radim namerno petkom popodne. Onda bih išla petkom prepodne do dve policijske stanice, došla bih kolima sa mojim sestrama i vratila se na posao do 13h, jer radna smena počinje u 13h. Namerno su mi to radili jer su videli da ja kupim moje sestre za posetu [stričeva]. Moj otac se plašio da… da će nas silovati kada odemo u policijsku stanicu, uvek je govorio “Bolje je da idete vas pet, muškarci ne mogu da idu.” Moj otac je jedini ostao od muškaraca [u porodici] jer su svi drugi bili zatvoreni, kada je otišao, i deca drugih su bila baš mala, nisu mogla da idu i da ih vide u zatvoru, ili u policijskim stanicama. I u policijskoj stanici u Peći toliko smo već bile poznate svima da smo mogle da odemo u sud u Peći da dobijemo dozvolu da posetimo zatvorenike. Tako da smo odlazile po dozvole iako nismo znale gde se oni nalaze, samo nam je trebalo da dobijemo dozvolu. Otišle smo… prvo u Peć i onda smo obilazile policijske stanice tri meseca. Posle tri meseca otkrile smo da su bili u Prizrenu. Onda je bilo lakše, jer su postojali određeni dani za posetu. I, da, počeli su da ih šalju na različita mesta. I onda im je određena kazna. Najmlađi je dobio 14 godina u zatvoru, drugi jednu godinu manje. Ovo nije bio prvi put. I da… da poslu je bilo veoma teško, kod kuće je bilo veoma teško, jer niko nije kucao na naša vrata. Nikada! Niko nije mario. Jedino moja prijateljica, devojka, doktorka Klara. Ona je bila jedina koja se usuđivala da dođe kod nas u kuću. Jer niko drugi nije hteo. Izbacili su svu nas decu sa univerziteta. Dali su otkaze svima na poslu, ali ne meni kao doktorki, i Pranveri. Svi ostali su dobili otkaze na poslu.
Svi moji stričevi su bili u zatvoru i ja sam rekla “Hvala Bogu da su naši baba i deda umrli.” Jer bi moja baba rekla “Nemam za šta da se borim!” U to vreme Pranvera i ja smo praktično izdržavale sve porodice mojih stričeva. Jedan je imao četvoro dece, drugi troje, jedan četvoro, jedino najmlađi nije bio oženjen i mi smo obezbeđivale sve za celu porodicu, i dobro smo to radile.
Kako bismo im pokazale da smo bili nesalomljivi, uzele smo svu decu i provele dve nedelje odmora u Grčkoj, jer su ih držali [stričeve] u zatvoru nekoliko dana, ili bismo otišli da kupimo novu odeću, kupili smo nove fudbalske lopte i slične stvari koje deca vole, ili nove bicikle, samo nešto da im pokažemo da mi opstajemo, i odabrale smo ljude koji bi mogli da ih vide [u zatvoru], jer mnogi doušnici su dolazili samo da nas provociraju, ili bi ostavili nešto u kući i nakon dva sata policija bi došla praveći se da hoće da pretraži kuću, i onda bi pronašli neku vrstu promotivnog materijala. Ili sećam se jednom kada smo krečili kuću mog dede i neka farba je ostala i mi smo je zadržali, u slučaju da se zidovi isprljaju da možemo da ih prefarbamo. Kada je policija došla, jedan je rekao “Pravite Molotovljeve koktele, vi držite Molotovljeve.” “Koje Molotovljeve?” Rekao je “Držite Molotovljeve ispod stepenica.” “U redu” rekla sam. “Uzmite, to je farba.” Rekao je “Ne, to je Molotovljev”… “Uzmite Molotovljev.” Rekao je “Dođite u policijsku stanicu.” Rekla sam “U redu, doći ću u policijsku stanicu.” Rekla sam, “Ali prvo, ovo nije moja kuća”… Uzeli su Molotovljeve. Smejem se toj osobi mnogo, verujte mi, mnogo, jer sada vidim da je član srpskih snaga bezbednosti, kada su me ispitivali, i ne samo mene, takođe i Gurakuqin, Saranda i Leka koje su imale devet, deset i jedanaest godina. I nastavili su da nas ispituju do 23h o flaši farbe koja je ostala od farbanja kuće. “Eto, vi pravite Molotovljeve koktele.” Dajte… Uzeli su sve nas decu i odveli u policijsku stanicu i držali su nas tamo satima i oni su bili Albanci, ne Srbi… i svi oni su još živi. Hvala Bogu da su još živi, i hvala Bogu da su velike patriote… Ne mogu čak ni da ih pogledam u oči kada ih vidim na različitim događajima ili kada pišu patriotske knjige, ti isti koji su mene ispitivali u policijskoj stanici tako dugo, koji su me ispitivali svaki put kada sam posećivala moje stričeve kada su oni bili u štrajku, i vodili me u stanicu kada bih se vraćala iz poseta i ispitivali satima. Moji mama i tata su ostali ispred policijske stanice satima, uvek se plašeći da će mi se nešto desiti. I ovi članovi srpskih snaga bezbednosti su uvek bili Albanci i ono što mi je stric rekao o porodicama drugih koje sam upoznala pre zatvora u Deligradu “Šta su oni rekli?” “Šta si ti rekla?”
Ovo nisu bila laka vremena, čini se sada, i čak i tada je izgledalo teško, verujte mi! Moja porodica me je podržavala, bila sam voljena u mojoj porodici, nije mi nedostajalo topline velike porodice. Sada vidim da sam bila povređena, ali da sam držala to u sebi, usključila sam to. Sada kaka ponekad vidim te ljude setim ih se, i sada ih krivim više nego tada. Onda mi je izgledalo normalnije nego sada, bio je deo sistema, radio je svoj posao, trebalo je da budem pažljiva jer je bio deo srpskih snaga bezbednosti, bio je doušnik, bio je to, bio je ono, nisam mnogo mislila o tome, videla sam kao normalno, i sada kada vidim te ljude, više me boli, osećam bes… Nisam osvetoljubiva, ne želim osvetu, ali činjenica da nije bilo ikakve lustracije na Kosovu me uznemirava. Uznemirava me kad im ljudi daju nepostojeća priznanja, a ja znam sve, ja znam te ljude, znam ko je špijunirao za koga, ko je špijunirao političke zatvorenike, znam ko me je ispitivao. Prepoznajem bolje albansku nego srpsku policiju koja me je ispitivala više od jedanaest puta tokom aparthejda i rata na Kosovu, srpska policija. Ne sećam se lica Srba, ne sećam se njihovih lica, jedino posledica kada su mi polomili kičmu. Ali Albanaca koji su me ispitivali, pogotovu ‘80ih, kada su moji stričevi zatvoreni, sećam se svakog od njih. Čak i sada kada sam starija, i dalje osećam nešto kada ih sretnem na ulici ili bilo gde drugo i prepoznam ih istog trenutka. Neverovatno je kako ih dobro prepoznam, ne Srbe, jer je bio aparthejd i bili smo u velikom sukobu, i ja sam znala da radim nešto protiv njih, ali ovi pre rata koji su bili deo UDBA-e, Albanci koji su ispitivali. Nikad to neću preći preko toga, nikada ih ne mogu opravdati. Opravdavam Srbe, ali ne Albance, koji su me ostavili sa posledicama [polomljena kičma od prebijanja] i onda ja objasnim kada pričam sa ovim ljudima iz različitih razloga, i ja znam da sam pomalo gruba… Uvek se trudim da ih navedem da razumeju da ja znam, da ja nisam zaboravila, ja znam šta si uradio čak iako ne meni, ja znam šta si sve radio. Znam slučajeve kada su zatvorenici bili silovani, znam i kada vidim ove ljude ne mogu da budem pristojna sa njima, ne mogu da radim šta društvo očekuje od mene da radim, ja kažem nešto da im dam do znanja da znam, da se ne osećaju sigurno. Čuvam to za sebe, ali zasvetli kao svetlo kad ih ugledam, i ja jednostavno ne mogu da zadržim čak iako pokušam, ne mogu da zadržim, jer ja znam koliko su toga ovi građani prošli, znam, živela sam to.
Bilo je ljudi koji nisu znali ništa o obrazovanju, bilo je samo nekoliko ljudi koji su bili okruženi sa više obrazovanih ljudi nego što sam ja, sa obe strane. Rekla sam vam, majčin stric je studirao na Sorboni i u Padovi i prethodne generacije u mojoj porodici su bile obrazovane. Stvar je obrazovanja, ali oni su stvorili sloj društva koji uživa blagodeti iz različitih razloga i koji osuđuju druge, pogotovu one zvane nacionalistima ili iredentima ili koji su imali nekoga u zatvoru. Onda si više diskriminisan, i znam kada sam završila medicinsku školu, nisam bila najbolja, ali jedna od boljih u mojoj generaciji. I rekli su mi “Nemoj ni da se trudiš da se boriš za poziciju asistenta profesoru. Svi tvoji stričevi us uhapšeni, o čemu razmišljaš?” Moji profesori koji su me voleli i poštovali su rekli “Nemoj da se prijavljuješ, nemoj da nas stavljaš u tešku poziciju.” I rekla sam “A šta sa ostalima?” “Oni nisu umešani u politiku, ti iz porodice Dobruna, budi doktor.” “Ali ja želim da se bavim obrazovanjem.” “Ti ne možeš da se baviš obrazovanjem.” To je bilo normalno, sada zaboravljamo kako su stvari izgledale, jer je sada drugačije vreme, zaboravljamo kroz šta su neke porodice prošle, pogotovu seoske porodice, one su više patile.
Naša porodica u Đakovici, ne samo naša nego i druge porodice u Đakovici, imali smo “poseban položaj” {pokazuje rukama navodnike}. Sva deca su prolazila kroz to, ali ja sam bila najstarija, tako da sam imala više obaveza. Ali verujte mi, sva deca su išla u policijske stanice, sva… iako su bili samo deca. Leka je imao osam ili devet godina kada su ga prvi put ispitivali u policijskoj stanici satima. Sva naša deca su bila učena da… deca, drugačije je kad su starija, sva su išla u OVK [Oslobodilačku Vojsku Kosova]. Devet… svi su se priključili OVK, to je bilo stalno porodično obrazovanje, i svi oni su sad nezaposleni (smeje se). Jer niko od njih se nije priključio političkim partijama, a ovde ako ne podržavaš nekog od “vođa” {pokazuje rukama navodnike} nećeš naći posao. Svi oni su nezaposleni, svi, svi, svako od njih… (osmehuje se).