Uoči Drugog Svetskog rata, u gradu Prištini je postojalo preko tri stotine zanatskih radnji. Ove radnje su bile izgrađene od pločica, zemljanih cigli i drveta, čiji su ulazi bili ukrašeni ogradama u orijentalnom stilu. Kotlari su prerađivali bakar i olovo, od kojih su pravili različite posude za domaćinstvo. Postojale su dve vrste kotlara u Prištini: meštani i zanatlije iz Prizrena koji su došli u Prištinu da vežbaju svoj zanat. Njihove radionice su se nalazile na periferijama grada pošto je njihov posao viđen kao nehigijenski. Njihove radnje su imale odžake i mesto za odlaganje alata i za prodaju svojih proizvoda. Navodno, bilo je jako teško postati kotlar; učenje trajalo je optrilike šest godina. Prva posuda koju je šegrt učio da pravi je bila tepsija, onda tek kotao, šolja, alat za berberina, pribor za kupatilo, kutije za šećer, džezva za kafu i pribor za liturgiju. Mnogi od zanata koji su postojali tada su sada nestali ili su modernizovali svoju praksu i ne smatraju se zanatom već umetnošću.