Prvi Deo
Ebru Sulejman: Dobrodošli.
Mahmut Mumđi: Bolje vas našao, hvala. Koliko sam ja shvatio, vi želite da uradite intervju sa mnom. Za početak bi hteo da vam dam neke podatke o sebi. U stvari ja imam dva imena, i Mahmut i Idris. To se veže sa mojim rođenjem, u vreme kad sam se ja rodio, pre mene je bio jedan brat Idris, ali on je preminuo, tako da se ne bi ponovilo isto ime dali su mi ime Mahmut Idris, ali zato što nisu hteli da pominju ime preminulog brata zvali su me samo prvim imenom, samo Mahmut. Neću vas puno smarati sa imenima, ali ja tek kad sam završio osnovnu školu saznao sam ovu priču sa mojim imenom.
Da bi se registrovao u gimnaziji morao sam da izvadim izvod iz [matične] knjige rođenih u opštini, ni na jednom papiru se nije pranašlo [ime], ali srećom jedan naš komšija je radio kao državni službenik, Šerafetin Saljih. Nakon nekog vremena on je rekao: “Čekaj bre čekaj, ti nisi Idris” rekao je: “Idris je preminuo”. “Sad ću ja da te nađem, nisi ti Mahmut” ušao je u registre i tu je našao, “Ti si Idris”, tačno je našao datum, tako su sredili tu stvar. Pre nego što sam se registrovao u gimnaziji shvatio sam da nisam Mahmut nego Idris. Tu stvar smo sredili ali tokom života uvek sam se suočio sa dva imena. Svi najbliži, društvo, rođaci su me znali kao Mahmut, ali službeno ime mi je Idris.
Ebru Sulejman: To vas podseća na porodicu?
Mahmut Mumđi: Tačno. Ja sam se posle zainteresovao, zašto se to desilo, i kao što sam vam malo pre rekao, to su bili ti razlozi. Idris, moj me je stric registrovao samo kao Idrisa, sa imenom njegovog oca, dakle da bi ime mog dede bilo nastavljeno, tako da je registrovao samo ime Idris a Mahmut uopšte nije napisao. Elem, ovaj događaj se desio 10. septembra 1947, jer je to datum mog rođenja, rođendan.
Ja sam se rodio ovde u Prištini, u porodici trgovaca. Moj otac, deda i njihovi preci su se bavili ili zanatstvom ili trgovinom. Moj otac se bavio i njivom i zanatom. Imali smo njive, imali smo stoku. Taj stari stil života je trajao do 1968. godine. Onda je u Prištini izašao zakon da se stoka ne drži u kući, tako da su ih sklonili. Nastavio je rad samo u radnji, kao sedlar kako bi zaradio i odgajao decu.
Ebru Sulejman: Znači on je bio sedlar?
Mahmut Mumđi: Tata je bio sedlar. Sećam se kao dete da je Priština bila poznato mesto za zanatlije. Prema nekim podacima, u to vreme je bilo nekih 250 zanatskih radnji, na pijaci neki od najčešćih profesija su bili sedlari, obućari i krojači. Poznata porodica sedlara je bila naša porodica Mumđi. Dok je poznata porodica obućara bila porodica Sraja, oni su imali najmanje četiri ili pet radnji.
Ebru Sulejman: Da li možete da objasnite šta je sedlar za ljude koji ne znaju? Koji je ovo zanat?
Mahmut Mumđi: E sad, zanat sedlara je zanat koji se bavi životinjama. Drugim rečima, sedlar je onaj koji pruža i pravi potrebnu opremu (smeši se) da bi životinje bile u pokretu. Oni upotrebljavaju kožu u svom radu. Prave ovratnik vrata, prsten i sedlo, to što se koristi za jahanje konja. Uzde i konopac, oni su imali sve što je bilo potrebno. U stvari, mnogo sam vremena provodio kao pomoćnik u radnji mog oca. Međutim, nisam sve vreme bio tu, dok sam bio u trećoj godini univerziteta pomagao sam ocu u radnji.
Nakon što sam prešao u treću godinu bilo je jasno koji ću put izabrati. Više od polovine predavanja na fakultetu se završilo. Bio sam dosta uspešan student. Zbog tog razloga sam morao da se udaljim od radnje. Nastavio sam sa universitetom. Pošto sam bio uspešan student, dobio sam univerzitetsku stipendiju. Istovremeno sam radio kao asistent na predmetima histologije. Imao sam sreću da je sve bilo odlično na poslednjim godinama fakulteta, tako da nikada nisam imao finansijskih problema. U to vreme sedlarska profesija je bila skoro gotova. Pošto su u Prištini bila zabranjena konjska kola, konji i životinje, zato više nije bilo potrebe za sedlarima.
Ebru Sulejman: Da li se sećate vašeg dede? Dede Idrisa.
Mahmut Mumđi: Sada, kada pričamo o mom porodičnom stablu (smeje se), ne sećam se svog dede, ali pošto me zanimaju takve stvari, znam da sam sedma generacija svoje porodice. Prema informacijama do kojih sam mogao da dođem, ja sam sedma generacija moje porodice koja je živela u Prištini. Posle mene tu su moja deca, tako da bih mogao da kažem da ovde u Prištini imamo istoriju osam generacija. Ako moram da budem baš precizan, ne mogu da objasnim jer nemam nikakve informacije o tome zašto su migrirali ovde. Ima nekoliko priča, ali mogu recći da smo tu već osam generacija.
Ebru Sulejman: Dakle osam generacija ste u Prištini?
Mahmut Mumđi: Da. E sad moj otac se zove Mehmet, Mehmetov otac je Idris, što je i moje formalno ime. Idrisov otac se takođe zvao Mehmet, a ime Mehmetovog oca je bio Aguš. Posle Aguša, postoji neko po imenu Ahmet. Pa ako ovako porediš, ja sam sedma generacija.
Ebru Sulejman: A majka?
Mahmut Mumđi: I majka potiče iz jedne stare porodice iz Prištine. U stvari majka potiče iz jedne mešane porodice. Otac moje majke je u stvari iz Đakovice… gde smo ostali? Koa što rekoh otac moje majke je rodom iz Đakovice, a sa majčine strane [bakine] su iz Prizrena. Gospođa Berđuzan, kao nevesta je došla u Prištini 1907. godine.
Ebru Sulejman: 1907?
Mahmut Mumđi: 1907. U stvari porodica moje majke je iz Skoplja. Njen otac Sadik, deda Hajrulah, su 1904. godine ili ranije došli iz Skoplja i preselili se ovde, u Prištini.
Ebru Sulejman: Vi ste rođeni 1947. godine, dakle vaše detinjstvo tokom 1950ih ste proveli u Prištini. Da li se sećate tog vremena? Naselja?
Mahmut Mumđi: Kako se ne sećam, kako se ne sećam?! Naša kuća je bila u jednom starom naselju u Prištini, naselje se zvalo “Yeni Meytepler” [Nove škole] jer je ulica bila blizu stare škole “Vuk Karadžić”. Čak su tu ulicu nazivali naselje “Kanlilar”. I upravo ispred kuće porodice Kanlilar je bio jedan veliki prostor.
Ebru Sulejman: Koja je to kuća porodice Kanlilar?
Mahmut Mumđi: Prekoputa nas, ispod kuće Sune. Tu je bio jedan veliki prostor koji su nazivali “Narka”. Deca celog naselja se tu okupljala. U celoj ulici nijedan stranac nije bio. Svi su bili prištevci, turskog porekla. Bila je samo jedna srpska porodica iz Crne Gore. Sećam se toga kao danas, kada ste ušli u našu ulicu posle gde su škole, sa desne strane kada nastavite da hodate, prva kuća pripada Abdurahmanu i njegovom bratu. Obojica su bili obućarske zanatlije. Onda su oko 50-ih, 56-57, migrirali u Tursku. Njihov komšija je bio Kemal Šaban, koji je takođe bio jedan od poslednjih direktora turske osnovne škole “Meto Bajraktari”, jedan od poslednjih direktora… Kemal Šaban je imao i dva brata. Jedan od njih je bio naš pesnik Naim, preminuo je, pisao je pesme za decu. A tu je bio i Ahmet, njegov drugi brat.
Posle ovih kuća ostala je porodica koja je došla iz Janjeva i ovde se preselila, porodica Biklić, čika Hasim. Iznad njih je bila gospođa Đuzade. Gospođa Đuzade je bila žena koja je rano ostala udovica, imala je dve ćerke, Hatidžu i Hamdiju. Mnogi od ovih ljudi više nisu živi, već su preminuli. Samo jedna ćerka gospođe Đuzade je i dalje živa, Hamdija, živi u Prištini, ali ne u istom naselju. Iznad njih je bio gospodin Šemsi i gospođa Šukrie koji su živeli zajedno. Faruk, Đeljalj i Suvej su bili njihova deca. Suvej je nekada bio farmaceut, i on je preminuo. Đeljalj i Faruk su i dalje u Prištini, ali ne u svom starom domu, već su se preselili negde drugde. Posle njih je bio stric gospodina Šemsije, g. Ahmet. Ahmet je imao i četvoro dece, sinova. Jedan od njih je poginuo u ratu, u stvari bio je ratni heroj…
Ebru Sulejman: U kom ratu?
Mahmut Mumđi: U Drugom svetskom ratu, dok se borio kao partizan, zaklan je 1943. zvao se Zejnel. Njegova druga braća, Kemal, nekada je bio stolar. Takođe još jedan brat Bedri, nekada je bio i stolar, takođe je bio i Šerafedin. Šerafedin je onaj koga sam ranije spomenuo, onaj koji radi kao službenik u gradskoj većnici, koji je pronašao moje zvanično ime. Iznad nas je živeo čika Faik. Bio je i obućar, a i migrirao je u Tursku. Posle njih je bio dom porodice Mačkalar. U porodici Mačkalar bile su gospođa Đemilje i gospođa Vezire. Dvoje braće i sestara, od kojih jedan živi na prvom spratu, a drugi na drugom spratu. Imali su staru i veliku kuću, u turskom otomanskom stilu.
Ebru Sulejman: Da li je u to vreme naselje bilo takvo? Sa tim starim kućama?
Mahmut Mumđi: Tako, takve su sve bile.
Ebru Sulejman: Sad gde je “Elena Đika” tu blizu…
Mahmut Mumđi: Kuća Kođadiš…
Ebru Sulejman: Dakle izgledale su kao kuća Kođadiša?
Mahmut Mumđi: Malo manje, ne toliko velike ali bilo je kuća koje su ličile na nju. I onako u toj našoj ulici su ostale samo dve takve stare kuće. Jedna je kuća tetke Đuzade, njen unuk Pljeorat živi tu. A na kraju ulice je Šaćirova kuća, kuća pokojnog Šaćira Tojgara, bila je njena majka gospođa Ćamile. Sada Šačirova žena i deca i dalje žive tamo. Danas Emel, Abdulrahman i Erđan, i dalje žive tamo.
Oni su bili u desnom pravcu ulice. Ako opet idete u istom pravcu na levoj strani, prva kuća je bila kuća porodice Tanik. Bila su to i dva brata, zanatlija Halit i njegov brat koji je radio kao obućar. Imali su obućarsku radnju. Ispod njih je bila Zaimova kuća. Oni i dalje žive tamo, nisu se selili, njihova stara kuća je imala zaista veliku baštu, i bilo je zaista zanimljivo, ali su nažalost kuću srušili i napravili novu. Tu su nekada živeli čika Fetah i Ferat.
Ebru Sulejman: Šta je bilo interesantno vezano za tu kuću, arhitektura?
Mahmut Mumđi: Što se tiče arhitekture, posebno se sećam kada smo bili mali, išli smo tamo kao deca i bilo je veoma interesantnih ukrasa na plafonu, ali kakva šteta što ga sada nema, sve je nestalo… Ispod njih je bio g. Hajrulahova kuća, koji je bio čovek vere, hafiz Hajrulah. Bio je mirne prirode. Imao je i dva sina, Ismaila i Ibrahima. Obojica su preminuli. Ima jednog unuka Vedata, kuća im je i dalje [tu], ali žive u Turskoj. Dolazili su i odlazili, ali su u poslednje vreme prestali da posećuju svoju kuću.
Ebru Sulejman: Detinjstvo ste proveli u ovom naselju?
Mahmut Mumđi: U ovom naselju. Imao sma mnogih drugova ovde. Ako počnemo odozgo, prvo siu bili janjevci Atif, Edip, Erdem, Mažar, Isak. Svi su oni bili iz iste kuće. Onda je iznad njih u našoj ulici živela albanska porodica Vrševci. Skender Vrševci, u stvari, i dalje žive tamo, a i naselili su se tako rano da smo samo turski pričali jedni sa drugima. Čak i danas (smeje se) još uvek pričamo turski, samo nas dvoje se nismo odselili odatle. Tu su i komšije Skender, Nozan koji tamo živi, unuci strica Ališa.
Iznad svih njih, u naselju koje sam pomenuo Kanlilar, živele su dve porodice. Porodica Binče, neki od njih i dalje žive tamo. Kemalj, Umran i Iskender. I imali su još dve sestre Masume i Suzan, trenutno žive u Danskoj. Kemalj je bio moj drug u školi. Tako… Ove koje sam pomenuo iz Janjeva, svi su se preselili u Tursku. Bio je tu ujak Haki, Mažarov deda, on je takođe bio moj drug iz razreda.
Ebru Sulejman: Kojih godina su oni otišli?
Mahmut Mumđi: Oni [su otišli] 1956. Emigracija je počela ‘55. godine, od ‘55. godine, emigracija prema Turskoj je počela ‘55, ‘56, ‘57. godina, ove tri godine su bile najintenzivnije. Vrlo je interesantno, imam sliku iz osnovne škole gde su oko 40 učenika. Samo 12 od onih 40 učenika su ostali ovde, i svi ostali su emigrirali u Turskoj.
Ebru Sulejman: Koje godine si počeo da ideš u školu?
Mahmut Mumđi: U školi sam počeo da idem 1954. godine.
Ebru Sulejman: Dakle, ‘54. godine, 40 učenika je bilo u razredu.
Mahmut Mumđi: Više od 40 učenika. Prvi razred je bio od ‘54. do ‘55. godine. Mi smo bili više od 40 učenika ‘54. godine, možda 42 ali ‘55. godine nakon emigracije, u drugom razredu, broj je bio možda prepolovljen. Ne mogu da se setim koliko od njih, ali sećam se većine onih koji su ovde ostali. Upisao sam se u osnovnu školu “Meto Bajraktari”, koja je upravo bila otvorena. A u našem odeljenju nije bilo 40 već više od 40 učenika. Moj prvi učitelj se zvao Ismail Sićan ili Aksoj, imao je dva prezimena, ali je više koristio Sićan. Onda su jednog dana naši učitelji napravili spisak gde ko živi. Po tom spisku podelili su nam razred na dve polovine, i neke od nas su preselili [u školu] “Vuk Karadžić”.
Ebru Sulejman: Dakle, vi ste započeli školu u “Meto Bajraktari” i nastavili u “Vuk Karadžić”.
Mahmut Mumđi: Da, da. Tu sam nastavio, tamo sam završio prvi razred. Za drugi razred otvorili su odeljenje u gimnaziji, današnjoj gimnaziji, koja se zove “Sami Frašeri”. Tada se zvala “Miladin Popović”. Mi koji smo bili osnovci, tu smo završili drugi razred. Te godine smo imali dva učitelja. Prvo Naima Šabana, zatim je otišao na odsluženje vojnog roka, a zamenila ga je gospođa Behiđe. Pa su nam opet u trećem razredu promenili školu. Išli smo u staru tehničku školu, koju smo zvali Lovac, bila je ispred Internata. Danas je to zgrada arhive opštine. I ta zgrada je ostala od Osmanlija.
Ebru Sulejman: Ona bela zgrada arhive, gde je danas Tehnička škola?
Mahmut Mumđi: Da, zgrada arhive tamo. Ime škole je bilo “Miladin Popović”, i ja sam tamo završio treći i četvrti razred. Naša učiteljica je bila učiteljica Mubera, ona je bila iz Mitrovice, ali njen muž je bio političar, pa su morali da se presele u Prištinu i tako nam je postala učiteljica. Onda smo se ponovo preselili u “Meto Bajraktar” i tamo sam završio petu, šestu, sedmu i osmu godinu, a onda krenuo u srednju školu. Posle srednje škole, otišao sam na fakultet.
Ebru Sulejman: Što se tiče migracija koje su počele ‘55, tokom ‘55 – ‘56, zašto su ljudi u tako velikom broju migrirali odavde?
Mahmut Mumđi: Bili smo tako mladi, pa nismo mogli tačno da razumemo zašto. Samo smo to predvideli, ove porodice nema, možda će i ovi otići. Ali kada smo posle nekog uzrasta stekli svest, sigurno mogu reći da je razlog bio pritisak. Postojao je slučaj koji su svi dobro poznavali i koji je mnogima zagorčao živote. Govorili su da navodno ima nekih porodica koje kriju oružje u svojoj kući, i ulazili su silom po kućama porodica kako bi navodno pokupili oružje. Ovde su naši ljudi bili ti koji su mnogo propatili. Uz sve batine, novac, nisu mogli da podnesu ovaj pritisak, tako da su, drugim rečima, bili primorani da migriraju. Pitali su: “Zašto Turska?” Jer niko drugi nije prihvatao, u to vreme ljudi koji su migrirali nisu bili samo Turci, bilo je i albanskih porodica, ali Turska je prihvatala sve. Evo, evo, prema nekim podacima, navodno je postojao sporazum između Jugoslavije i Turske, na osnovu ovog sporazuma Turska je prihvatila sve imigrante. Skoro su bili prisiljeni da migriraju, ljudi su prodali sve svoje stvari ili su napustili svoje domove i migrirali gotovo goli.
Ebru Sulejman: Većina porodica je imala njive i stvari ali je sve to uzela država.
Mahmut Mumđi: Da, sve je oduzela država i to je neki pritisak. Oni su nasilno prekinuli njihov životni stil, na primer, feredža je u to vreme bila tradicija i zabranili su nošenje. U školama je vršen pritisak na veru, da bi se ljudi udaljili od vere, džamije su ili pretvarane u tržne centre ili su se rušile.
Ebru Sulejman: Tada na početku ‘50ih kako su se oblačili ljudi? Da li su nosili feredžu?
Mahmut Mumđi: Bogami, koliko se ja sećam, do ‘51 – ‘52. godine gospođe u Prištini su hodale u feredži. Iako je to bilo retko, mogle su se videti žene bez fereja, one koje su ga nosile bile su obično meštanke. Onda je ‘51, ‘52. feredža bila zabranjena, bilo je zabranjeno nošenje. Feredže je bilo zabranjeno, ali su oni koji su želeli mogli da nose samo maramu na glavi. Onda, kada polako sagledamo stanje u školama, sada možemo razumeti neke pritiske kojih ranije nismo bili svesni. Recimo, pored ostalih časova, srpski jezik smo imali kao obavezan čas, skoro svaki dan u nedelji, najmanje tri časa. Takođe, ako ste imali lošu ocenu iz srpskog jezika, bilo je obavezno da ponavljate. Izgubili biste godinu dana samo zato što niste znali srpski jezik.
Ebru Sulejman: Dakle, nastava se obično održavala na turskom jeziku, ali je srpski jezik bio dodatni.
Mahmut Mumđi: U osnovnoj školi smo imali samo jedan čas srpskog jezika. Ostali su održani na turskom. To je bilo zato što ste imali samo jednog nastavnika, ali smo često držali nastavu na srpskom jer navodno nije bilo dovoljno osoblja za nastavu na turskom. Recimo, hemija, fizika, likovno, u to vreme smo imali čas “lepog pisanja”, te časove su nam predavali i nastavnici srpskog.
Ebru Sulejman: Kada ste bili dete, očigledno ste izlazili napolje da se igrate. Sećate li se tih vremena?
Mahmut Mumđi: Naravno, nema dece koja se nisu igrala na ulici (smeši se), igrali smo se oko našeg naselja sa decom, igrali smo se različitih igara. Igrali smo se žmurke (smeši se), igrali smo se igre koja se zvala “fanta” sa klikerima, ili smo nekad upotrebljavali i orahe da bi igrali tu igru. Onda je bila i igra koja se zvala “pet kamenčića”, iskopali smo rupu i bacali kamenje u tu rupu iz daljine, onaj ko je mogao da baci sve kamenje u rupu je pobedio u igri. Bila je i igra koja se zvala derecik [turski – rečica], mi smo to igrali. Palili smo karbid posebnih dana kao što je Bajram ili Ramazan. Iskopali bismo rupu u Narki što sam ranije pomenuo. Tamo bismo postavili limenku i napunili je karbidom kako bi se čuo zvuk kada bi eksplodirao…
Ebru Sulejman: Šta je karbid?
Mahmut Mumđi: Karbid je barut, dakle nešto kao barut samo rafinirano. Tako smo to zvali eksplozija karbida. U to vreme često smo izlazili sa decom iz komšiluka i šetali okolo. Išli smo u Taukbahće, u Grmiji. Pre Taukbahće je bilo jedno mesto koje se zvalo “Strelište”, mesto streljanja. Tu je neko vreme bilo i mesto teferića [piknika] građana, često su izlazili tu na poljani. Tada smo u Prištini imali četiri emsta za piknik, ta poljana, onda pod dva Taukbahća, pod tri Grmija i četvrta ono tšo se danas poznaje kao Dragodan, to smo nazivali vinogradi Roma, i tu su porodice izlazile na piknik.
Ebru Sulejman: Šta ste radili na teferiću?
Mahmut Mumđi: Teferiçi je kao piknik iz današnjih dana, dakle kao piknik. Spremala su se jela, jela koja si mogao da poneseš sa sobom, pio se čaj, kafa.
Ebru Sulejman: Tada se čaj pio iz samovara zar ne?
Mahmut Mumđi: Iz samovara, čak smo palili i vatru. Koliko se ja sećam čaj se pio u svakoj kući, najmanje jednom u toku dana. Nekad kada su i gosti dolazili, ali uobičajno se pilo jednom dnevno, to da. U tom naselju je svaka kuća imala velika dvorišta. U tim dvorištima se sadilo cveće i razno drveće. Onda među njima se pravio çüşk, tu smo sedeli, tu smo uživali (smeši se).
Ebru Sulejman: Çüşk u dvorištu?
Mahmut Mumđi: Sredilo se, napravilo sa drvećem, tu smo sedeli, u sredini dvorišta ili na nekom drugom delu, ali nijedna kuća nike bila bez bašte, bez cveća.
Ebru Sulejman: Dakle grad je pre bio mnogo lepši.
Mahmut Mumđi: Sad ako izbrojimo, u našoj ulici do škole, do “Riječke”, bilo je osam kuća na drugoj strani, deset {broji}, nekada je bilo 18 kuća, danas, ako opet idemo tamo da izbrojimo kuće, bilo bi ih više od 30. Tako da su svi imali velike bašte, gde si mogao da uživaš u udobnosti. I kuće su bile velike, nije bilo malih kuća.
Ebru Sulejman: Nakon što ste završili osnovnu školu registrovali ste gimnaziju?
Mahmut Mumđi: Nakon osnovne škole sam se registrovao u gimnaziji.
Ebru Sulejman: Gde ste nastavili gimnaziju?
Mahmut Mumđi: U Prištini.
Ebru Sulejman: Ali u koju gimnaziju?
Mahmut Mumđi: Sad se ta gimnazija zove “Sami Frašeri”, tu sam se školovao. Tada je bio “Miladin Popović”, onda su mu promenili ime umesto “Miladin Popović” dali su ime “Ivo Lola Ribar”. I poslednje ime “Sami Frašeri”.
Ebru Sulejman: Tokom celog ovog vremena išli ste u gimnaziju i pomagali ocu u radnji?
Mahmut Mumđi: Da, sve dok nisam završio gimnaziju, radio sam kao pomoćnik u očevoj radnji.
Ebru Sulejman: Gde je bila radnja vašeg oca?
Mahmut Mumđi: U staroj čaršiji.
Ebru Sulejman: U Zatvorenoj čaršiji [Kapali Carsia] kod Divan Jola?
Mahmut Mumđi: Eh Zatvorenu čaršiju ja nisam doživeo jer su je srušili ‘46. – ‘47. Ali ima podataka da je bila odmah ispod Čaršijske džamije.
Ebru Sulejman: Bila je ispod Čaršijske džamije?
Mahmut Mumđi: Kada ideš prema Divan Jolu, tu je jedan prostor. Bile su tri ulice {opisuje rukama} Zatvorene čaršije. I na kraju te Zatvorene čaršije je bio jedan šadrvan, iza šadrvana još tri ulice koje su išle prema severu, i tu su bile sve radnje zanatlija.
Ebru Sulejman: Taj šadrvan sigurno više ne postoji?
Mahmut Mumđi: Ne, ne, ne. Ovaj šadrvan je nekada bio veoma blizu spomenika na glavnom trgu. Mislim da su ostaci šadrvana tu bili do 1960. godine. Zatim su postojali pejzažni projekti. Zbog toga je čaršija srušena, a od starih spomenika nije ostalo ni traga. Prema nekim podacima, u staroj čaršiji nekada je u Prištini bilo više od 200 zanatskih radnji. Svi su imali određene lokacije, na primer, bila je kovačka čaršija, sedlarska ili krojačka čaršija. Svi su imali određene lokacije.
Ebru Sulejman: Gde su oni bili na primer? Krojači?
Mahmut Mumđi: Krojači… sad kad se iz čaršije ide prema severu prvom ulicom, nekada su bili sedlari i obućari. Osim ovih zanimanja, u drugoj ulici su bili uglavnom krojači. A u trećoj ulici je bila prodavnica “Uzor”. Ta ulica je bila ulica užarca, tamo su bile užarske radnje.
Ebru Sulejman: A radnja vašeg oca koju ste pomenuli, gde se nalazila unutar Stare čaršije?
Mahmut Mumđi: U staroj čaršiji sam proveo vreme kao dete tako da sam bio pomoćnik, to su mesto takođe zvali ulica Stare čaršije, sećam se vlasnika svake radnje. Sada je…
Ebru Sulejman: A gde je sada to?
Mahmut Mumđi: Jedino preostalo mesto od stare čaršije su prodavnice ispod zgrade kosovskog parlamenta i Zavoda za socijalno osiguranje. Sada je prva radnja nakita, druga je valjda advokatska, pa je tu kafana, valjda je vodi Bariš iz Belukbašove porodice. Postoji samo jedna obućarska radnja koja se nikada nije promenila, pripada porodici Straja. Preminuo je poslednji vlasnik Irfan, sada je izdat nekome ko nastavlja istu profesiju.
Ebru Sulejman: Dakle od te stare čaršije samo je to preostalo…
Mahmut Mumđi: Od te Stare čaršije samo je ta radnja ostala. Sa druge strane od početka Divan Jola skoro su sve radnje tu samo što su se promenili vlasnici i zanati. Prekputa ovih radnji je bio jedan han, zvali su Bitli Han [Han vaški]. Blizu ulice “Bitli” bio je i “Bitli” šadrvan. Jedan veliki deo čaršije je tu uzimao vodu. Ili su tu [uzimali vodu] ili iz šadrvana blizu Čaršijske džamije. Stari šadrvan je i dalje tu.
Ebru Sulejman: Da li se sećate tog han-a?
Mahmut Mumđi: Sećam se, sećam se. Taj han je srušen 1956. godine. Umesto njega izgradili su onaj objekat gde je sad zgrada “ProCredit” banke.
Ebru Sulejman: Moj deda mi je pričao o tome, taj han je bio od njegovog oca, tu je radio.
Mahmut Mumđi: Da, moguće je. Sećam se kad je tu bio han, takođe, sećam se da je bio jedan ulaz u han-u iz ulice “Bitli” {opisuje rukama} lučna vrata, ulaz je bio tu, i imao je jedan veliki prostor za kola, ljudi su tu dolazili nedeljom sa njihovim vozilima. Bilo je na dva sparta, bilo je soba gore, i donji spratovi su se iskorišćavali kao depo.
Od han-a do ulice Divan Joli, nekada je bio bačvar, zanatlija koji pravi burad. Takođe, imali smo druga iz škole Ibrahim, zvali smo ga Kataroz, tamo je bila njihova radnja. Pored njih je bila ćevabdžinica. Od stare čaršijske ulice koja se spuštala do haljinarske ulice, nekada je bila sinagoga, pa su u čaršiji, pored Turaka i Albanaca, prodavnice imali i Jevreji. U to vreme postojala su dva jorgandžija, jedan časovničar i dva krojača kojih se sećam. Kara Kusević i Nasko su bili jevrejski časovničari. Postojala je i porodica Pirličević koji su bili krojači. To su bile zanatlije iz stare čaršije.
Ebru Sulejman: Gde je tačno bila sinagoga?
Mahmut Mumđi: Eh, sad sinagoga, ona se nalazila pored najvećeg ulaza u parlament. Nakon što je taj prostor srušen, sinagogu su premestili. Sinagoga je i danas ostala, premestili su je kod Emindžikove kuće, pored Etnološkog muzeja.
Ebru Sulejman: Što se tiče jevrejskih porodica, oni su otišli?
Mahmut Mumđi: Čuo sam da su tokom Drugog svetskog rata ovde živele jevrejske porodice. Zaštitili su ih meštani. Neke od njih su nemački osvajači odveli u koncentracione logore. Zatim, nakon uspostavljanja izraelske države, oni su polako počeli da migriraju. Sećam se da je iznad Tavuk Bahče bilo jevrejsko groblje. Nije bilo daleko od našeg komšiluka, pa smo često odlazili tamo. Ne sećam se tačnog broja, ali bilo je deset, dvanaest grobova kao grobnica. Otišli bismo tamo (smeši se) ležali pored grobova, skinuli se i sunčali. Bilo je jevrejskih simbola i hebranskih zapisa, ali nisam siguran da li su i dalje ostali ili ne. Čuo sam da još ima tri-četiri groba i da su ih uzeli pod zaštitu {objašnjava rukama}, ali nisam video.
Ebru Sulejman: Ovo mesto koje zovu Bokserski klub, šta je tu bilo pre?
Mahmut Mumđi: Zgrada je građena u srpskom periodu, periodu srpsko-hrvatske kraljevine. Napravljen je kao sportski klub. Napravljen je za bavljenje raznim sportovima, kao sportski klub. Takođe, posle rata, vlasnik rezidencije Sokol je bio Bokserski klub Priština, tamo su nastavili svoje vežbe. Takođe, Priština je postigla najbolje rezultate u boksu. Sećam se da je postojao Radnički klub čiji su bokseri više puta osvajali šampionate dok smo živeli u Jugoslaviji. Bilo je tu uspešnih boksera iz centra grada. Na primer, Mehmet Alji Turbedar, Ibuš Ćolak. Bio je Birkljač u boksu teške kategorije, niko nije mogao da ga pobedi, bio je zaista uspešan.
Ebru Sulejman: Interesanto dakle boks je bio sport Prištine.
Mahmut Mumđi: Najbolji rezultati u Prištini u sportu bili su iz boksa. Do ‘50ih, ‘60ih, ‘70ih bilo je uspešno, pa do ‘80ih godina je bio period nazadovanja. Tada je ‘80ih osnovan prvi rvački klub. Takođe, napravili su veliki napredak, čak je i taj prištinski rvački klub imao svetskog prvaka u slobodnom rvanju. Imali smo i šampiona Mediterana. O svemu tome znam jer sam bio jedan od odbornika kada je klub osnovan. Čak sam bio raspoređen na mesto predsednika na dva perioda. Zato smo imali tako sjajne rezultate.
Ebru Sulejman: Da li ste se i vi time bavili?
Mahmut Mumđi: Ne u rvanju, samo u administraciji (smeje se), nisam aktivan u sportu, nemam telo sportiste.