Treći deo
Zimer Neziri: Grupa koja je bila aktivna u Rugovi je bila jedna grupa koja je radila dosta, i imala je rezultate, skoro konačne rezultate za svaki slučaj. Nije bilo mnogo slučajeva, ali je to bila sreća, jer je u 1970, Besëlidhja održana u Rugovi, i u toj Besëlidhje proces osvete i ubistva je recimo bio zaustavljen. To je uticalo na činjenicu da u Rugovi nema mnogo slučajeva, bilo je nekoliko slučajeva. Ovo je bio najvažniji slučaj koji se dogodio u albanskim oblastima, znači Besëlidhja e Rugovës, zajedno sa drugom Besëlidhje koji je organizovan u istoj godini u Malësia e Madhe, u delu koji je ostao pod Crnom Gorom, znači sa sedištem u Tuz. Naravno, obe ove Besëlidhje su puno pomogle.
Hajde da se vratimo na slučaj Rugove. U Rugovi, znači tim koji je bio odgovoran, pod vodstvom Isa Nikćija, profesor albanskog jezika i književnosti, takođe Salji Ljajći, koji kasnije postaje komandant brigade 163. Rugova, zatim Zirafete Murići i nekih drugih koji smo tamo bili aktivni. Mislili smo da skup održimo što je ranije moguće, jer je postojala potreba da teren postane prikladan, znači, da se ne kaže: „Hajde da oprostimo krvne osvete i da niko ništa o tome ne čuje“, jer je policijska opsada bila veoma gruba. I pokreti ljudi tokom ovih opsada su bili veoma mali, čak je bilo nedostataka kretanja, i mi smo rekli: „Bez obzira na to, hajde da to uradimo“, i proširili smo reč da se skup održava.
Međutim, šta se desilo? Policija, kako kažu, kontrolisala je sedam ulaza u Peći, tako da mnogi ljudi nisu uspeli da dođu do tamo. Neki od njih su odustali dok su ostali bili primorani da odustanu. Ali ipak, taj skup je okupio oko 7.000 ljudi, i to je bilo, kako kažu, prvi raspad jugoslovenske policije u Peći i regionu, jer su skupovi ipak bili održani. Znači, bilo je nemoguće zaustaviti ih. Njihov cilj je bio da prekinu taj skup. Njihov cilj je bio da uplaše ljude kako oni ne bi izašli, a drugo da ih spreče da ne odu tamo. Slučaj kamere je veoma interesantan slučaj, recimo kako smo stigli da tamo postavimo kameru. Niko od njih nije uspeo, i na kraju jedan od njih, zvao se Ćerim, sada živi u Švajcarskoj, Ćerim Šelji, rekao je: „Ja ću staviti kameru,“ „Kako ćeš to da uradiš?“ Rekao je: „Lako.“ On je upoznao jednu devojku na ulici koju nije ranije poznavao, uhvatio ju je za ruke, „Ako policija pita, šta ste vas dvoje, recite da ste vereni.“ Oni se nisu ni poznavali: „Mi smo vereni,“ sa kamerom na ruke, „Mi ne idemo tamo gore u Štupec, nego idemo u šetnju.“ i oni su otišli ka desnoj strani onih platoa kako bi se, naravno, spustili posle dole da bi nam se pridružili. I tako se i dogodilo, ovde smo postavili kameru, znate, u Štupec, jednu od kamera.
Skup Štupeca nije bio toliko veliki u poređenju sa drugim skupovima koji su okupili više desetina hiljada ljudi, 100.000, 200.000 sve do 500.000 ljudi, ali ono veliko od ovog skupa je znači bilo da je to bio uništavanje napora jugoslovenske policije da zaustave okupljanja. Taj uništaj je i istovremeno bio veliki trijumf za svakog od aktivista na terenu i istovremeno veliki trijumf za one koji su oprostili [krv] i hteli da svečano oproste u tom skupu. U tom skupu je bio profesor Anton [Četa], on je učestvovao, on je održao govor, on je pozdravio. Tom skupu je prisustvovao i profesor Zekerija Cana, koji je bio desna ruka profesora Antona na terenu. Ali bilo je i drugih univerzitetskih profesora, nastavnika, studenta, đaka, lektora, poljoprivrednika i tako dalje. I ti skupovi su nesumnjivo dali snagu Pokretu pomirenja, jer su stalno ohrabrivali, kako da kažem, Pokret, da organizuje skupove u skoro svakom regionu. I oni su organizovani i bili su uspešni.
Ali detalj o kome se ne priča, koji se obično ne pominje, ali koji je veoma važan, pogotovo u današnje vreme kada život postaje sve više materijalističan, kada svaki čovek teži da sve izjednači sa evrom, ili ne, sa novcem. U to vreme, nije bilo nagrada za bilo koju od devojaka ili dečaka. Čak ponekad nisu ni imali novca da kupe vodu, ali kako kažu, oni su morali da čekaju dok su stigli do nekog izvora, recimo, do nekog izvora kako bi pili vodu. Nisu čak imali ni novca za hranu. Mnogo puta smo jeli hranu u našim rukama, recimo, malo parče hleba sa malo sira. A najveći problem je bilo da putujemo automobilima, gorivo je bilo skupo. Ali je bilo, veliko zadovoljstvo kada bi vam neko dao deset litara goriva, recimo. Ali, čak i ovaj deo stoji u duhu onoga što se zove prava ljudska mobilnost kao prvo, a zatim i nacionalni [pokret] tih mladih. Nikome nije stalo do novca tih 26-27. meseci, dok je Pokret trajao. Ne, i naravno, to je bilo ono što ga je predstavilo vrlo čistim u istoriji, kao modernog pokreta, kao humanog pokreta, kao ljudskog pokreta, ali zašto ne, i kao nacionalnog pokreta.
Eremire Krasnići: Koliko slučajeva su usaglašeni u Štupec, i kakvih, kakva su ta neslaganja bila?
Zimer Neziri: Da, neslaganja su bila ista kao i neslaganja u drugim oblastima. Neki od njih su bili uglavnom na skali koja podrazumeva, do koje ne bi trebalo da se stigne, ali kada greje krv, kako kažu, neočekivano se može desiti. Bilo je i slučajeva, znači, porodičnih nesporazuma, šireg porodičnog kruga, bilo je i krvnih slučajeva, kako da kažem, koji su u to vreme nazivani krvni, praštanje krvnih osveta za smrt koja su se desila u saobraćajnim nesrećama. Znači, bilo je raznih, ali glavna stvar je da je ekipa bila dobro primljena, dobro je primljena u svaku porodicu, izuzetno su bili dobro primiljeni, i ekipa je bila zaista ne, kako da kažem, neumorna i dosta je radila. I posle, nakon što su završili sa svojim regionom, ta ekipa je radila u selo Podgura, znači u selima u regionu Istoka. Radili su u dolinama koje delimično pripadaju Klini, sada znači u dolinama Peći. Ekipa je radila u selu Reka, sve do Rekë e Keqe, ali su takođe radili i u drugim regionima, gde god je bilo potrebno. I to je kako su timovi radili, kada su završili sa njihovom regionom, otišli bi u drugim regionima i pomogli u Pokretu pomirenja.
Eremire Krasnići: Da li su vama služile vaše studije da bi, da bi pomiri ljude, znači, da bolje upoznate slučaj?
Zimer Neziri: Da budem iskren i oni koju su bili obrazovani, onoliko koliko je znao profesor u to vreme, čak i oni koji su znali koliko je student znao bilo je skoro jednako… Da pomenem slučaj…
Eremire Krasnići: Mislila sam o studijama pojedinih regiona.
Zimer Neziri: Da to, da to, naravno da su bili korisni. Ali, u preciznim slučajevima kada su u pitanju, recimo o onome što se zove, što se zove… investicija, moralna investicija, ljudska investicija, nacionalna investicija za pomirenje, to je kad, to je kada je bilo mesta za glas mlade generacije, naravno da je bilo veoma, veoma efikasnije. Recimo slučaj, recimo slučaj Have, Hava Šalja, slučaj Mirvete Drešaj, ali i drugih, kao što sam rekao, Zirafete Murići i mnogih, mnogih drugih devojaka koje su bile aktivne u pokretu. Bilo je veoma u interesu da jedna devojka govori u muškoj odi, u vezi sa muškarcima, o muškim problemima, krvnim osvetama izazvanih od strane muškaraca, kao i naravno i zbog žena. Znači njihov glas je bio veoma važan glas. I na skupovima, kao što sam rekao u odi sa muškarcima, ali i na skupovima u kojima je bilo desetine hiljada ljudi, ali i [glas] momaka [je bio važan]. Zato ja kažem da je je glas mladih bio najviše osvežavajuća stvar u Pokretu pomirenja, i sami kao generacije, ali i njihov glas, njihova reč. Naravno, sve to naslonjeno na nacionalnom i društvenom polju. Moramo se složiti, jer možemo da živimo bolje i moramo da se pomirimo jer tako će nam biti lakše da se oslobodimo, znači, od, od okupatora i…
Eremire Krasnići: Da li je učešće žena u pokretu bilo ohrabljeno, ili se to desilo spontano?
Zimer Neziri: Ne, to je… bilo je, bilo je spontanosti i istovremeno nije bilo spontanosti, ja govorim o grupi mladih. Ja se ne sećam da su momci prevladali, bilo je slučajeva kada su devojčice imale prednosti, znači, grupa devojaka je bila vrlo aktivna grupa. Naravno, bile su to mešovite grupe, oni su bili pomešani zajedno, ali je grupa pola, znači, grupa ženskog pola, posebno ona sastavljena od mladih devojaka je bila jako, jako lepa, primetna (smeši se), čak i u smislu broja članova. Ako njih nije bilo više od momaka, bili su ravnopravni sa njima. Ali i druge žene, nastavnici, ostali nastavnici, žene koje su bile deo pokreta, studenti, profesori, naravno ova grupa je bila manja. Ali, grupa drugih nastavnica znači, drugih žena nastavnica koje su učestvovale u Pokretu, istraživačica, profesorki znači, naravno ovo je bila manja ekipa. Ali grupa studentkinja je bila veoma velika grupa, bilo je veoma velika, naravno, kao što sam rekao, nije se razlikovala od grupe momaka uopšte, da je [grupa momaka] bila veća od one sa devojkama. Naprotiv, oni su bili jednaki. I kao što sam rekao, njihova reč je bila veoma važna.
Kada sam ja bio u skupovima, recimo, kada je jedna od devojaka govorila, recimo studentkinja, znao sam da je njihova reč efikasnija nego ona od dvoje momaka zajedno, koji bi govorili. Da, jer su njih slušali vrlo pažljivo i slušali izgovore, stvarno su te izgovore slušali svojim srcima, jer je bilo teško u nekim slučajevima, ako niste oslabili njihova srca i dotakli im dušu, rekli bi: „Da more, ajde završićemo ovaj posao“ (smeši se). Bilo je slučajeva kada bi otišli jedanput, dva puta, tri puta i vratili bi se uzalud. Znači, bilo je potrebno da slučaj bude omekšan, kako kažu, u onom smislu, da se omekša duša onog u tom smislu, i uveličavati ga sa druge strane kako bi on rekao: „Da, da, oprotićemo krv.“
Dakle, uloga, uloga žena u Pokretu pomirenja je bila zaista najvišeg nivoa u istoriji, kažem ovo jer su žene učestvovale u Pomirenjima krvnih osveta i ranije, ali manje, jer one nisu imale pravo da prisustvuju po muškim okupljanjima. Kao što znamo, u Prizrenskoj Ligi i tokom Rilindja i posle, i ranije, u skupovima pre 600. godina, ali i ranije, naročito za vreme Skenderbega, znači, recimo za vreme njegove borbe za slobodu Albanije, žena stoji jednako sa muškarcem, nešto što niste mogli da nađete u Evropi. Nije toga bilo u Evropi, imale su pravo da govore među muškarcima, čak i čobanica, da ne govorimo o onima iz kraljevskih porodica, one naravno, imale su to pravo, ali je i čobanica imala to pravo, kao, ako je darovana po prirodi da bude pametna kao muškarac, kako kažu, čak je i bila bolja od muškaraca.
Znači, ova tradicija se i sada nastavlja u Pokretu pomirenja, znači u ovoj poslednjoj fazi pomirenja, 1990-ih, u prošlom veku. I ja verujem da će u bliskoj budućnosti biti sprovedena posebna studija o ulozi žena u Pokretu pomirenja, o jednoj veoma važnoj ulozi koja ima poseban značaj za istoriju, kao i za samu Evropu, Evropu, znači, i tradiciju, Evropsku tradiciju ravnopravnosti, rodne ravnopravnosti.
Kao što sam rekao studenti, nastavnici i žene koje su bile deo Pokreta pomirenja su bili aktivisti, rekao sam da je njihova uloga imala veoma važan značaj, s vremena na vreme je bilo od odlučujućeg značaja. Ali ono što ste čuli, znači ono što je profesor Anton rekao, ali su to rekli i mnogi drugi aktivisti, to je sasvim tačno da su devojke, žene, znači aktivistikinje Pokreta pomirenja, mnogo lakše prodrle u porodicama, posebno u ženskom svetu. Znači, kod majki koje su ostale bez svojih sinova, supruge koje su ostale bez svojih muževa, kod sestara koje su ostale bez svoje braće, do njih su prodrle na lakši način. Sa njima su mnogo lakše razgovarale i njihov rad u tom slučaju je, znate, stvarno, stvarno veliki i kada je porodica bila spremna da oprosti, naravno prvi pokušaji i rezultati su upravo došli iz ženskog sveta. I znači ja mislim da je to bila dvostruka uloga aktivistkinja, znači da su uradile dvostruki posao, jer su one prodrle duboko u porodici. I naravno, kada je od tih porodica stiglo jedno „Da“ recimo od majke za sina, zatim kada je stiglo jedno „Da“ od sestre za svog brata, kada je jedno „Da“ stiglo od žene koja je ostala bez muža. To je bilo veliko „Da“, to je bio odlučujuće „Da,“ da je ta krv oproštena i da te dve porodice više nemaju razloga da ostanu u neprijateljstvu, ili kako kažu, u neprijateljstvu.
Eremire Krasnići: Pomenuli ste da tokom godina kampanje za pomirenje krvnih osveta bilo je porodica koje su vam dali besa. Možete li nam nešto reći o tome?
Zimer Neziri: Nije bilo mnogo slučajeva koji su ostali neoprošteni. Postoje regioni u kojima ne postoji nijedan slučaj, ali postoje regioni u kojima postoje slučajevi koji su ostali neoprošteni. Međutim, u tim slučajevima, znači, svaki put kad bi pokušali, jednom, dvaput i mnogo puta nismo imali rezultate, ali ipak ovo što vi spominjete je bio rezultat, jer su nam te porodice rekle: „Nek se ne brinu uopšte, ne nameravamo da ih ubijemo, i oni imaju našu bese i ako je potrebno, mi ćemo im ponovo dati bese.“ Znači, „Nećemo se krvno osvetiti za vreme Pokreta pomirenja.“ I to je istina, oni su ispunili svoje obećanje.
Ja ne znam, jedan slučaj znači tokom ’90-ih, nakon početka akcije za Pomirenje krvnih osveta koja se kasnije pretvara u pokret, posle 1. februara 1990. godine, da se neko krvno osvetio. Ne znam, znači, nije bilo takvih slučajeva. Iako sam ja taj koji bi trebao da zna, profesor Anton, naš tim ovde u Institutu, pošto sam ja i bio odgovoran za arhiv Pokreta. Ovo je bilo ono dobro u lošem, loše je kada krv nije oproštena, ali je bilo dobro da su oni dali svoju reč da se neće krvno osvetiti, ili se na tradicionalan način dala besa. Kao što se i danas daje, i ove porodice, znači, ljudi izlaze slobodno, vrše svoje svakodnevne poslove na tržištu, njihove svakodnevne poslove u zemlji, znači oni su pod bese. Dakle, nismo imali priliku [da se pomire], i ipak ovo je bila druga strana medalje Pokreta, znači nije bio potpuno uspešan, ali ipak bilo je uspeha, uspeh je bio da se ubistva neće dogoditi.
Eremire Krasnići: Pomenuli ste da je Albanološki institut bio glavni stub… koji je podržao akciju za Pomirenje krvnih osveta. Da li bi ste mogli da detaljnije govorite o ulozi Instituta?
Zimer Neziri: Da, s obzirom da je profesor Anton bio iz ovog instituta, kao i Zeća, Zekerija Cana i sada i pokojni Muhamet Piraku. Ja spominjem ovaj trio jer su preminuli, ali je bilo i drugih koji su bili iz ovog instituta i naravno ovaj institut je imao drugo ime, drugo ime. U smislu da je to bio veći glas za velike napore koje čine, jer je ovaj institut stvarno, pored Pokreta pomirenja i drugih akcija, ovaj institut je tokom ’90-ih objavio 88. puta. Kada smo mi radili bez plate, i dok smo radili u uslovima okupacije, i radili smo ivan ovog instituta, znači u privatnoj kući u Sunčanom bregu i ovo je rekord onoga što se zove intelektualni svet, istraživanje, naučni svet, da objavljuje 88. puta. Čak i u poređenju sa Akademijom nauka u Tirani i one u Prištini, ili sa svim fakultetima u okviru Univerziteta u Prištini. Znači mi smo bili oni koji smo svaki dan izlazili na terenu, jer ako se nismo ničime bavili, makar smo izlazili i istraživali. Morali smo da objavimo „Gjurmimet Albanologjike“ [Albanološko izviđanje], naš časopis koji je započet 1971. godine u tri serije i srećom još uvek se objavljuje. Broj 45. je upravo izašao iz štampe, i mi bi radili, radili smo bez novca, jer nije bilo plate.
Ali, kada bi došlo do štamparije, imali smo neku podršku, ali ne i za celi deo koji je bio potreban da se plati, mi bi otišli, recimo do Suva Reke, Peći, u regionu, izašli bi bilo gde. Imali smo jednog prijatelja, jednog drugara sa kojim smo posle večere izašli i prikupljali [novac], neko pet [Deutsche] maraka, neko deset maraka, neko petnaest, prikupili bi novac i dali ih u tu štampariju, kako bi knjiga mogla biti objavljena. Mi bi onda distribuirali na terenu za decu i za škole, kao i za nastavnike. Drugim rečima, Institut je imao popularni glas u tom pogledu, zato, zato su i radnici bili spremni da budu na terenu. I ovako je postala centralni stub koji je unutar sebe imao centralni stub za Pokret pomirenja, znači profesora Antona Četu. Ovaj institut je imao svoju posebnu zaslugu, jer kao što sam rekao, ovde je osnovan i arhiv pokreta, ovo je mesto gde su podaci bili prikupljeni, gde su izrađene i prve knjige o Pokretu, znači kako treba voditi i čuvati beleške, i na svu sreću, veliki deo tih radova se i dan danas čuva u arhiv Instituta, dok se drugi deo njih čuva u arhiv profesora Antona.
Zato je ovaj Institut imao puno značaja, ne samo u Pokretu pomirenja, ali u pokretu uopšte, znači u Nacionalnom pokretu, do poslednjeg rata, kada je deo onoga što se zove znači hitna apoteka, nalazila se ovde, naravno, sa znanjem samo dvoje ili troje osoba, ali i do tada, znači bilo je direktnih angažmana i tokom rata, kao i za majke koje su morale da se porode, angažovanje za novorođenčad. Recimo moj kolega Emin Kabaši se pobrinuo za ovaj repart zajedno sa Fljora Brovinom. I ovaj institut, stvarno, ove zasluge koje nisu neobične, ali su obične za jednu instituciju i njen narod, one su stvarno bile velike, i sada je stiglo vreme nakon rata, koje smo veoma loše platili, platili smo u veoma lošem stanju sa UNMIK-om i sa drugima koji su radili upravo istu stvar kao i UNMIK, sa našim ministrima od prvog do pretposlednjeg, pretposlednji je znači sprovodio zakon, koji je bio, bio je, bio je zakon, zakon koji je najviše diskriminisao intelektualce na Kosovu, gde se radnik Instituta plaća 39%. Cilj je bio, idite ako imate gde da idete a vi ostali ako hoćete da dođete, nema više mesta za vas.
Posle embargo, sa zapošljavanjem nove generacije istraživača i sada situacija u institutu je onakva gde je njih manje za skoro četvrtinu nego što ih je bilo 1999. godine. Ali međutim, zasluge su stvarno velike za ovaj deo istorije albanaca, jer je ova institucija zaista bila velika, imala je velike zadatke pred istorijom i albanologijom. To je razlog zašto i dan danas stoji ponosno sa oko 600. publikacija koje je sprovelo tokom svog putovanja od osnivanja 1953. godine. Moramo uzeti u obzir i prekid znači, i moramo uzeti u obzir i, i zabrane. Ali danas ovaj institut, znači, za svoje istorijske zasluge, koje nisu bile znači tako male, ali dozvolite mi da ponovim, to jeste bila obaveza prema istoriji i albanologiji, ne poštuju se danas. Danas se ne poštuju od strane Vlade Kosova, nisu bile ispoštovane ni juče, niti su bile poštovane od 1999. godine pa na dalje, jer ovaj Institut koji je bio smatran kao drugi centar evropske albanologije, ovaj Institut loše živi. Biblioteku koju ste imali priliku da ranije vidite {obraća se osobi koja vodi intervju} preživljava već 17. godina sa datim knjigama. Nije bilo 17. puta, da je ovaj Institut kupio knjige, ne, nemaju čime da ih kupe. Nemaju čime da ih kupe jer će im država reći: „Nemam! I tvoj je posao da li ćeš ti da kupiš knjige ili nećeš„.
Eremire Krasnići:. Kako ste proveli rat i kako je Institut proveo rat, ako biste mogli da nam to opišete?
Zimer Neziri: Da, prvi put kada su studente i nastavnike svih fakulteta prisilno izbacili iz [zgrada] i Univerzitet je okupiran, u ovo, ovo vreme. Naravno, oni su i Institutu rekli: „Izlazite!“ i sve do Akademije nauka su svi izašli, ali je jedino ovaj Institut rekao: „Ne, nećemo da izađemo.“ Primili smo pisma sa crvenim linijama, kako ih zovu, i mi bi ih sve vratili, mi smo u našoj zgradi, Institut je naš, ona pripada nama papirima i mi ćemo nastaviti naš posao ovde. I mi smo preživeli, znači, u vreme kada su zauzeli sve institucije Kosova, mi smo bili ovde.
Eremire Krasnići: Vratili ste se u to vreme…
Zimer Neziri: Ne, nismo se vratili, bili smo tu, nismo uopšte izašli…
Eremire Krasnići: Mislim, da li ste se vratili na posao ovde u Institutu?
Zimer Neziri: Ne, ja nisam. Vratio sam se u vreme, 1990. godine. Mene su izbacili iz banke i ja sam prešao ovde, proveo sam vreme ovde, zajedno sa profesorom Antonom, 1991-1992. Pokret za pomirenje krvnih osveta je prekinut17. maja 1992. godine, ja nisam još uvek imao status [zaposlenog], jer su se plašili da će se neko probuditi kao fantom i ponovo ujediniti Jugoslaviju, i dobio sam status nazad tek u junu 1992. godine znači, tačno 26. juna 1992. godine, imao sam status, iako sam ja bio ovde, bio sam aktivan u Pokretu. I u to vreme Institut, unutrašnja organizacija Instituta je bila vrlo dobra, i ono što se zvalo, znači, spremnost koja je bila evidentna unutar Instituta, da bi se suprostavili, znači da bi rekli: „Ne“.
Ali kada smo stigli do lošeg trenutka, kada smo očekivali, znači trenutak kada ćemo biti napadnuli, to je kad smo uzeli 17. vreća iz arhive, najbolji deo od onoga što smo imali, najređe knjige koje smo imali, i izvadili smo ih tokom noći, posle ponoći. Onda smo ih odveli u nekim tačkama po gradu, naravno da smo ih i fotokopirali, kako bi ono što se zove ulje rukopisa Instituta, svojoj srži, ostane van, i to je urađeno sa veoma uspeha. Onda smo odlučili da izvadimo i knjige, uzeli smo kamion od 15. tona, uzeli smo vreće od brašna i neki studenti is hemijskog su nam pomogli i toliko smo bili umorni, bio je mesec Ramazana. Neki od njih su gladovali i mi smo natovarili skoro 300. sveća. Policijska patrola je došla i rekla: „Šta to radite?“ „Natovaramo kjige.“ „Čije su to knjige?“ „Naše su.“ „Gde ćete ih poslati?“ „Vadimo ih odavde, i šaljemo ih u magazin.“ „U redu.“ druga patrola je došla posle, sa istim pitanjima: „Stanite!“ Došla je druga: „Istovarite kamion!“ I to je bio najteži deo, jer smo bili umorni i nismo više imali energije. Knjiga, njena težina je bila kao kamen, i mi istovarili oko 100. sveća, oni su otišli.
Stiglo je vreme iftar, zaustavili smo se kod ovog mesta… kako se zove pekare ovde u Sunčani Breg, prva pekara tamo, i uzeli smo hleba, uzeli smo sve što smo prvo našli, jeli smo dosta i onda smo opet natovarili knjige. Patrola nije došla, posle ponoći smo ih odveli tamo kod Lagjja e Spitalit u kući jedne porodice tamo, i tamo smo ih ostavili (kašlje). Neki od njih su se probudili za vreme syfyr, oni su nam pomogli, oni su nas pozvali na čaj (smeši se) i tako. Posle toga nam nisu, nisu nam više smetali sa knjigama. U prvoj fazi smo bili stvarno, stvarno pripremljeni, sa uklanjanjem radova, rukopisa i retkih knjiga. U prvoj fazi smo bili veoma, veoma uspešni, ali šta se desilo posle? Desile su se druge stvari. Odluka je ponovo došla sa tri crvenih linija, 1994. godina nas je ovde pronašla, proveli smo 1993. ovde, da.
Znači ovaj Institut u tom periodu, okupacija svih kulturnih, obrazovnih i naučnih institucija na Kosovu sve do Akademije nauka, ovaj Institut je preživeo zahvaljujući insistiranju da se ne odustaje od zgrade Instituta. U jednom trenutku su izgubili strpljenje sa nama, i naravno, i oni su organizovali svoje paravojne jedinice koji su dolazili ovde i psovali, ali i razbili prozore kamenjem, i s vremena na vreme su bacili molotovljeve koktele prema gornjem spratu. Znači da smo stalno bili na meti uličara, huligana, kako ih drugačije nazivaju, ili policije, međutim, mi smo još uvek nastavljali. Ali, šta se desilo? Neposredno pre nego što je Institut bio okupiran, postavili su jedan puško-mitraljez u vrtiću ovde ispred Instituta, na gornjem spratu, onako polusprat {pokazuje rukama}, i oni su nas stalno kontrolisali odatle sa cevom, kako da kažem, sa cevom oružja i istovremeno sa kamerama. I naravno da su se pitali: „Šta rade oni ovde? Imaju samo olovku u ruci i oni prave sav ovaj otpor. Niko se ne opire na Kosovu jedino oni.“
Ovde bi mi ostali od večernjih sati pa sve do pet ujutru, bili smo čuvari, nas petoro. Bilo nas je pedesetak onih koji smo čuvali do ponoći, znači, ovde bi ostali u ovoj sali ali i u drugim dvoranama. Ujutru smo normalno nastavili, policija nas je naravno nadgledala i 8. marta 1994. godine, primetili smo da se nešto promenilo. Bio sam na straži te noći, glavni čuvar i ujutru nisam otišao u moj stan da bi spavao, nego sam ovde ostao do tri sati. I rekli smo: „Šta se dešava? Nešto se dešava.“ Znači primetili smo i u tri časova su mi rekli: „Idi ti da spavaš, odmori se malo.“ Oni su rekli: „Ako se nešto desi, mi ćemo te pozvati na telefon i pozvaćemo te da dođeš.“ Otišao sam u moj stan, samo sam skinuo moj kaput i legao sam onako kako bi uhvatio malo, kako kažu (smeši se) malo sna. Ali nije dugo trajalo, to je trajalo vrlo kratko, prekratko, jer me je moja žena probudila i rekla: „Oni te zove, oni su došli.“ Ona nije znala šta znači: „Oni su došli,“ (smeši se). Uzeo sam kaput u ruci i uzeo sam prvi autobus u naselju „Qafa“, i došao sam ovde.
Da, došao sam ovde i naišao sam na otprilike desetoro njih koji su došli ispred vrata, oni su već bili unutra, oni su pretukli radnike, one u službi, i oni su uzeli velik i debeo lanac i jedan veliki katanac, i oni su ga tu stavili i zaključali i zatvorili Institut. I šta smo mi mogli da radimo? Razvalili smo katanac (smeši se), ušli smo unutra, kupili smo novi katanac, onda smo mi sami zaključali vrata sa drugom bravom. Znači, ovo je bila druga akcija. Rekli smo ženama i nekim starijim ljudima ovde u sali dole, među njima je bio i profesor Idriz Ajeti koji je bio direktor tog Instituta, znači naš profesor, on je bio i rektor Univerziteta, i mi smo mu rekli: „Idite, profesore.“ Da, mi smo takođe zatražili i od profesora Antona i nekih drugih da odu: „Idite,“ imali smo osobe sa invaliditetom i osobe koje nisu bila u mogućnosti da hodaju. Jedan od istraživača i jedna druga osoba iz uprave, rekli smo im: „I vi takođe idite.“ Oni su rekli: „Ne, šta god se desi vama, nek se desi i nama.“ I žene i muškarci, niko od njih nije otišao. Bilo nas je više od 44-45, pretpostavljam da nas je bilo tačno 43. nas, ako se ne varam. U mojoj kancelariji je bilo 15. njih koji su pili kafu i koji su pričali, kada smo čuli veoma veliki povik iz ulaza dole.
Oni su opet po drugi put provalili vrata, vrata koja smo mi ranije slomili, ista vrata koja su oni zaključali, sada su oni razbili vrata koja smo mi zatvorili (smeši se). Da, i oni su pretukli, kako da kažem, radnike koje su tamo sreli, među njima i direktora. On je rekao, „Ja sam direktor.“ „Ti si?“ „Da.“ I oni su pretukli direktora, krvavo su ga pretukli, slomili su mu vilicu, slomili su mu zube, nos i čoveka su skroz oprali u krvi, isto su to uradili i ostalima. Onda su otišli do biblioteke, tamo gde ste i vi bili {obraća se osobi koja vodi intervju i kamermanu}, oni su tu napravili liniju, kako kažu spazler, na levoj i na desnoj strani i tu si ti morao da pređeš kroz nju, naravno, tukli su sve one koji su prošli tuda. Mi smo pokušali zajedno sa jednim od mojom kolegom, recimo, da branimo jednu od naših koleginica, naravno da su nju manje tukli a nas nešto više. I tako sve do stepenica. Kod stepenica sam naišao na profesora Antona, u prvom podestu, on je ležao na podu sa glavom nadole, a noge su mu bile ovako {pokazuje pokretima}, podigao sam ga, i rekao sam kolegi, Emin: „Možeš li povesti profesora? „On je rekao: “ Da“, i krenuo je ka dvorištu.
Dole na drugom podestu, video sam profesora Idriza: „Profesore, jesi li dobro?“ Rekao je (smeši se), „Da, da, gde su vrata?“ {pokazuje rukama}. Vrata su bila tu, blizu njega. On je pretučen u trećem spratu, tamo gde smo mi sada, znači, u kancelariji direktora. Jedan od asistenta: „Nemojte profesora!“ (na sprskom) znači: „Nemojte tući profesora!“ I njega su uhvatili za kosu i savili mu glavu ovako {pokazuje rukama}, i oborili su i njega na podu. I to je bila borba Instituta, znači, datuma, datuma znači, 9. marta 1994. godine, kada smo otišli na vratima. Jedan od kolega, Ragib se zvao, Ragib Muljaku, jedan od najboljih radnika u Odeljenju lingvistike, naravno dok se branio, oni su mislili da je hteo da se bori sa njima, oni su ga uhvatili za ruke i savili ih {pokazuje rukama stavili mu ruke nazad, bacili ga dole na podu, zgazili ga i teško su ga kaznili, stvarno teško.
Opet, jedna druga koleginica, njeno ime je Mizafere, Mizafere Mustafa je rekla: „Ubili su Ragipa“ Sadri Fetiu, direktor, mi smo bili unutra, mi smo još uvek bili ovde, znači, nismo izašli, i rekao sam: „Nesmemo da izađmo!“ „Ne“, rekla je: „Ja hoću. Nek me ubiju.“ On je sav bio u krvi i zajedno sa Mizafere i sa, nas troje smo ušli unutra, ali su oni već završili posla sa Ragipom. Nisu ga pustili zato što smo mi ušli, nego su ga ipak pustili. Kada smo otišli u blizini prozora, pored vrata, napali su nas veoma loše, ja sam srećom podigao obe ruke {pokazuje pokretima} i tako sam uspeo da zaštitim ovaj deo ovde. Tako smo izašli odatle, sav krvavi, sa slomljenim zubima, sa slomljenim vilicama, slomljenih ruku, sa nogama, povređena tela, izašli smo napolju. Oni su zaključali ovaj ulaz ovde u blizini semafora, tamo u blizini studentske kantine, a kod drugog semafora dole nije bilo ni kretanja automobila niti ljudi.
Ali kada smo izašli, baš kada što smo krenuli prema bolnici, kod prve pomoći, kada smo otišli tamo, ulice su bile pune ljudi, ljudi su cirkulisali, o Bože, imali smo utisak da je to bio neki praznik. Mi smo bili, naravno, prekriveni krvlju, nastavili smo put do bolnice u kojoj svako od nas je imao potrebe na prvu pomoć, i ovako, znači, doživeli smo ponovno okupaciju Instituta i nisu nam dozvoliti da se više vratimo ovde. Posle su nam vratili Institut neposredno pre početka rata, prema nekim sporazumima koji su takođe bili samo igra Srbije i naravno ostalih. Ali ni to nije trajalo dugo, do tada smo radili u Sunčani Breg, moja kancelarija u kojoj sam ja bio odgovoran za dvanaest radnika, bio je dvanaest metara kvadratnih, tačan prostor koji vam pripada recimo u zatvoru ako odete tamo. Ali, tu smo radili u tri smene, zato sam rekao da smo imali mnogo rezultata, izvanrednih rezultata i zaslužujemo da danas u 2016. imamo bolji status (smeši se) bolji od onog koji imamo.
Eremire Krasnići: Možemo li pričati o ratu, kako ste vi i vaša porodica prošli rat?
Zimer Neziri: Da moja porodica, naravno moja šira i bliska porodica ovde u Prištini se nije dobro provela, jer u to vreme, bilo je mnogo ljudi i mnoge porodice koje su morale da napuste Prištinu, posebno mi koji smo bili u lošijoj situaciji u poređenju sa drugima. Bar za biografiju koju smo imali, ali i aktivnost u veoma dubokim okolnostima, kako oni to zovu, od onoga što se naziva veza sa štabovima brigada, veze, veze sa vojnicima na frontu, morali smo, mi smo morali da vodimo više računa. Recimo, predložili su mi da odem, rekao sam: „Ne, neću da odem, jer ću na taj način postati loš primer za 600. porodica u naselju Qafa, ja neću da odem.“ I zamislite, porodična nesreća se desila tačno u tom trenutku, i to nije bila mala nesreća, moja žena je slomila ruku, da, dok je pokušavala da očisti bojler, okliznula se i pala je dole na ovom delu {pokazuje rukama}, i slomila je ruku na dva dela. I sada, ona je bila skroz pokrivena u gipsu {pokazuje rukama}. Naša deca su bila mala, jedan od naših sinova je imao deset godina, dok je drugi imao jedanaest, naša ćerka je imala negde slično njih dvoje, znači, to je bila porodica koja nije mogla da se suoči sa Srbijom, praznih ruku.
Mi smo davali moralni ali znači i nacionalni primer, da ne odemo. I to je trajalo koliko je trajalo. I znate, počelo je NATO bombardovanje, za vreme bombardovanja, prvu noć smo proveli u našem stanu. Da, dobio sam pozive iz Nemačke, Amerike, Švajcarske i drugih zemalja. „Molim te, nemoj da ugroziš tvoju decu, ako ti umreš, barem neka oni prežive, nemoj njih da ugroziš.“ U redu, otišao sam preko puta, kod jednog od mojih rođaka tamo, proveli smo drugu noć tamo i ja sam se predomislio, hteo sam da izađem i da se ponovo vratim u svoj stan. I izađemo, nas petorica koliko nas je bilo, izašli smo, ja, moja žena i troje dece. Prešli smo ulicu i ušli, kad smo došli, moj stariji sin je rekao: „Tata, milicija je kod našeg ulaza.“ Dobro, vratili smo se i ušli kroz drugi ulaz, otišli smo gore do predposlednjeg sprata čini mi se, kod jednog od mojih prijatelja i tu smo proveli neko vreme.
Posle dva ili tri sata smo izašli. Rekao sam mom sinu: „Nastavi ti ovuda, a ja ću da nastavim s druge strane.“ Znači, kako bi proverili da li su ulazi bezbedni ili se tu nalazi polica. I moj sin kaže: „Ne“, kaže on: „Oni nisu tu.“ Policija je ušla unutra, krenuli su gore i tražili su od ljudi da im daju stolice da sednu, da, znači, nije bilo policije do drugog sprata. Moj sin je rekao: „Nema policije“, i otišli smo gore. Kada smo se popeli, moja supruga je rekla (smeši se) „Milicija je unutra.“ „Gde su oni? Ona kaže: „Oni su kucali na vrata.“ „Šta traže?“ „Stolice.“ Rekla je: „Trebale su im za sklonište.“ Jer nije da smo imali ko zna koliko dobre stolice, rekla je: „I oni su otišli gore.“ Nismo imali pojma šta se dešava. Oni su došli, dve policijske patrole, znači da patroliraju i čuvaju 24-sata.
Jedan, jedan od njih je bio na ulazu, a drugi na šestom spratu, oni su došli zbog šestog sprata, jer je jedan komandant policije došao i preselio na šestom spratu, policije za brzu reakciju, onaj čije ime nikada neću zaboraviti, njegovo prezime je bilo, Barjaktarević. I sada, zbog njega, znači, oni su čuvali, nekoliko njih su čuvali dole i nekoliko njih tamo gore kod njega. I sada, znači, oni su postavili jedan štab, jer izgleda da su ih njihovi prijatelji iz NATO obavestili o danu bombardovanja i oni su uklonili neke od svojih komandi iz tačke koju su napali znači, iz komandnog centra u dvorištu Ministarstva unutrašnjih poslova sada. I taj čovek, znači, bio je smešten tamo pre bombardovanja NATO-a, da, znači, oni su već bili upoznati time i kasnije se ispostavilo da ih je francuski general izdao, i on je obavestio, znači Jugolaviju, ono što je ostalo od Jugoslavije u to vreme i rekao im je, rekao im je, znači, da će biti napada nad, nad Srbijom.
Sada je problem bio je kako izaći iz, iz, iz, iz zgrade. Moja supruga, zajedno sa ženom mog prijatelja koji je bio jedini koji nam je otvorio svoja vrata, on je bio jedan sprat ispod nas, jer se niko nije usudio da ide gore, znači, bez znanja policije, i one su izlazile, jedna bi otišla u pekaru „Te Sahiti“, tako se zove, a druga… malo smeća, i postali smo tu, znači bili smo dve porodice u tom malom stanu od 30. metara. Plus, oni su imali starca koji je bio bolestan od bubrega, znači, on je bio u, u jednom ne baš dobrom stanju. Četvrti dan je prošao, i četvrtog dana, znači, jedini cilj je bio da mene odvedu odatle, ne porodicu, nego mene, jer ja sam bio onaj koji je predstavljao opasnosti za sve ostale.
I tu je bio policajac iz Bosne, koji je bio nagrađeni sa stanom tamo, znači, policajac koji je verovatno masakrirao ljude u Bosni, i on je bio jedan, čovek koji nije znao šta je policija, kad te je video on bi te pratio otpozadi baš kao pas. Da, da, ne kao policajac koji te gleda na profesionalan način i posle te pogleda, da, prati te leđima baš kao što to policija radi. I bilo je opasno, recimo, da on zna da sam ja bio tamo. Recimo, jer neki drugi policajci… tako su rekli: „Da vidimo, hajde da uradimo nešto, i mi smo izašli odatle“. U stvari ja sam izašao, i supruga mog prijatelja, mog prijatelja, ja kažem, čoveku kome dugujem, kako kažu, ceo svoj život i svoju decu, što je imao hrabrosti da mene i moju porodicu prihvatiti unutra. Tu je bila jedna tačka na ulici u koju bismo mi gledali, znači, sa prozora, i ako se ne bi tu zaustavio, to znači da nije bilo opasnosti, a ako bi se tu zaustavio, morao bi da se stalno tu zaustaviš.
I mi smo pratili i moju ženu i njegovu ženu, jer ako, znači, postoji opasnost, primetili bi opasnost. I ja sam dobio signal, znači, signal da nije bilo, da policija nije bila na vratima, jer se čula pucnjava. Oni su napustili svoju kontrolnu tačku i prešli u sredini, jer u sred dvorišta je bio još jedan automobil bez krova, sa puškomitraljezom koji se rotirao. Iza je bila druga jedinica, oni su ispunjivali skladište dole, znači skladište za oružje tamo gde su imali, znači, gde su sada garaže. I ja sam izašao, kada sam izašao ona se skoro onesvestila, i rekla: „O, moj bože“, rekla je ona: „Oni će nas zvati izdajnicima celog našeg života,“ kaže: „ako te uhvate.“ „Nemoj da brineš uopšte.“ Prošao sam kroz tunel. Prešao sam ulicu, otišao sam kod one porodice kod koje smo ranije boravili, prezime porodice je Iberdemaj, oni su moji rođaci iz sela Štupeć i možete da zamislite, u dužini od osamdeset metara vazdušne linije. Znači, mojoj porodici je bilo potrebno više od osam da se premesti od jedne tačke do te druge tačke. Znači, kako da se ne bi primetili. Idi do pekare, uzmi jedno dete, vrati se ovde do ugla ostavi dete tu, da izađe tamo, dođi sam ovuda, izađi sa drugim detetom posle ručka, drugim, znači kako se ne bi primetili.
Otišli smo tamo, smestili smo se tu, oni su nas dobro dočekali, bilo je dovoljno mesta i proveli smo dve-tri noći tamo dok je došla jedna banda paravojnih jedinica i opljačkali su porodicu koja je bila bogata, i nas su opljačkali, uzevli su sve što smo imali, dokumente, cev pištolja ovde u grlu {pokazuje rukama}, čak sam uzeo malog sina, uplašio sam se da je malo prevelik, rekao sam: „Ostavi meni ovog malog“, rekoh ženi: „uzmi ti drugog.“ Da… i oni su završili svoj posao i posle nekog vremena su rekli: „Gubite, izađite odavde, imate pet minuta!“ I mi smo izašli, bilo nas je oko 17-oro, jer su tamo bile tri porodice, izašli smo napolje, patrola nas je zaustavila: „Kuda idete?“ Nisi ni znao gde da mu kažeš da ideš, rekli smo im da su nas izbacili, oni su rekli: „Tokom policijskog časa?“ Otišli su oni, pa smo mi odlučili da se vratimo. Ali ne da se vratimo da bi nas oni primetili, nego da se razdvojimo u naselju „Tophane“ i da lagano uđemo, lagano kao da smo ušli da krademo, i ušli smo, okupili smo se posle nekog vremena.
Proveli smo noć tu, proveli smo još jednu noć, ali šta se desilo? Došli su drugi. Oni su došli u uniformama, u vojnim uniformama, bilo je paravojnih snaga među njima, i oni su se ponašali kao ovi prvi, ali oni su rekli, nakon što su završili svoj posao, rekli su: „Imate samo tri minuta! Nismo mi oni od pet minuta.“ Znači, oni su znali da je pre njih neko drugi bio tamo i ponovo smo izašli, i ponovo se isto dogodilo, patrola nas je zaustavila i rekli: „Sada je vojni policijski čas, nije dozvoljeno da se krećete“.
Eremire Krasnići:. Zar vas nisu usmeravali prema vozovima, ili negde?
Zimer Neziri: Da slušaj, ova patrola odmah (smeši se), znači na samom izlazu iz kuće, na izlazu iz kuće… ne, mi nismo krenuli prema vozu [stanice], mi smo odlučili, mi smo odlučili, odlučili smo da tu ostanemo, ali smo odlučili da obe naše žene i deca idu. Ali, naravno, kada smo imali priliku, proverili smo i ispostavilo se da je bezbedno da se kreće kolima, ali nije moglo da se krene, jer je jedna guma točka bila probušena, nije imao rezervni točak i tako je, znači, stvorena ova nova situacija. Onda smo opet postupili kao prvi put, opet smo ušli tamo ni živi ni mrtvi, i nismo dali nikakav signal posle ponoći. I tamo smo proveli opet jedu noć.
Sledeće noći tamo se dogodilo nešto ne toliko dobro, znači zbog mene, sa jednim drugim koji je došao tamo. Počeo je da glumi i rekao: „Evo, oni će ubiti moju ženu, ubiće mi decu i ubiće i mene samo zbog Zimera“, jer znači: „Zimer se nije dobro ponašao, on je pravio probleme, on je pravio probleme Jugoslaviji, i ako Jugoslavija sazna da živim ovde, oni će i nas da ubiju.“ I kako sam ja otišao da spavam i skoro zaspao, moja žena je došla kod mene i rekla:“Filan je poludeo.“ Onda sam ja otišao da porazgovaram sa njim i rekao sam mu: „Jugoslavija je zaslužila mnogo više od onoga što sam ja učinio, ali ja nisam bio u mogućnosti da učinim više od toga, ali znači jesam činio, ali koliko sam uspeo da činim, što se tiče tebe, tvoje žene i tvoje dece da bog da budete zdravi, jer ćete sigurno preživeti jer vas ja neću vas ne rizikujem.“ Rekao sam ženi: „Čim počne da svane, ja ću te ispratiti, znači, sa krova gore, ti ćeš izaći, ti ćeš uzeti našeg sina sa sobom, starijeg sina, da, i ti ćeš krenuti prema pekari.“ Znači, bilo je oko pet sati ujutru, „Ako ne staneš kod stopa, ja ću znati da je ulica bezbedna, i ja ću izaći sa malim sinom,“ imao je deset godina, i ja sam rekao: „mi ćemo izaći odavde.“
Imao sam vezu u naselju „Qafa“, da odem kod jedne porodice koja je bila iz Vučitrna i koja je imala jednog, jednu paralizovanu osobu u porodici, oni su bili jedini koji su ostali u naselju „Qafa“ u ovu, u treću zgradu, i moja žena se družila zajedno sa ženom koja je bila, bila je sestra žene od mog prijatelja i ona nam je rekla da ako se ikada nalazimo u nekom teškom trenutku i nemamo drugo rešenje, imajte do znanja da kod nas imate utočište. I ja sam krenuo tamo. Ja sam izašao, moja žena nije dala nikakav signal da je bilo policije, izašao sam sa malim sinom i kako smo prilazili zgradi A, prvoj, znači bilo je to put od 50. metara, i kako smo krenuli ka zgradi B „Tata“, rekao je on: „Milicia,“ moj sin… tamo u pravcu gde je moja žena krenula, kako je krenula da ide do pekare, bila je gomila policajaca, oko šest ili sedam njih, rekao sam: „oni nemaju posla sa nama“. Nastavili smo, oni nisu mogli da zamisle da smo izašli u to vreme, i mi smo se približili, ušli smo u tu zgradu, zgradu C. U tom stanu su nas dobro dočekali, kada je moja žena otišla tamo po drugi put, povela je drugo dete, pa drugo, pa drugo. Opet, kretali smo ceo jedan dan, znači, na 200. metara dugoj ulici kako bi se svi zajedno okupili.
Da… i mi smo se jedino uveče skupili, uveče, uveče… baš kada su služili sofra, neko je pokucao na vrata prilično jako, vlasnik kuće je izašao, i na vratima sam video policijsku ili vojnu kapu, ovako {pokazuje rukama}, video sam, znači, osobu u unif… uniformi, znači, video sam samo kapu, ali nisam mogao da vidim ništa više od toga, jer je tokom razgovora on prešao iz ugla iz kojeg sam ja mogao da vidim. Ispostavilo se da je bio bosanac koji je u to vreme radio u carini, carinik, rekao mu je: „komšija“, rekao je on: „Stvari ne izgledaju dobro za vas“, rekao je on: „Niti za nas, bosance „, rekao je: „Nisu stvari toliko dobro „, rekao je on: „Ali, za vas stvari su veoma loše, imate samo jednu prednost, jer je grupa koja je opljačkala i silovala u pravcu stadiona i u ovom delu stanice“ rekao je: „ta grupa nije više ovde, policija ih je sama uklonila, više od toga.“ reče on: „nemate ništa.“ Kaže on: „Nemate razloga da ostanete ovde!“ I mi smo bili prisiljeni da napustimo mesto ujutru, znači, iz naselja „Qafa“, krenuli smo ka železničkoj stanici, naravno, sa velikim bolom. Na putu smo se sastali sa dve ili tri policijske patrole, ali niko od njih nas nije zaustavio. Na železničkoj stanici nije bilo živog čoveka, a kada je voz stigao, ne znam koliko smo dugo čekali, možda oko 30-40. minuta, ne više od toga, činilo se kao da su ljudi padali na zemlji.
Eremire Krasnići: Koji dan bombardovanja je to bio?
Zimer Neziri: To je bio datum, 3, 3. april, da. I mi smo se popeli u vagon, ali ne, naravno ostali su se popeli i ja sam im pomogao da se popnu i u jednom vagonu nas je bilo više od 20. ljudi u jednom kao gnezdu, da. Dakle, ovako je bilo ovo putovanje, znači bio je jedan od najtežih putovanja u mom životu, ne za mene, kažem, nego za moju suprugu, jer kao što sam rekao, ona je bila obučena u jednom, {pokazuje rukama} jedna strana tela joj je bila skroz u gipsu, deca su bila mala, znači, veoma mladi, i naravno druga tuga je bila vezana za Prištinu i za Kosovo. Putovali smo ovako, prošli smo Kosovo Polje, Uroševac, Kačanik, sve do Blaca. Prešao sam Blacu, proveo sam pet dana i noći tamo, i to je bila velika nesreća, znači, od onoga što se zove Evropa, sa makedonskom policijom, naročito sa njima, smrt ljudi, znači, desetine i desetine ljudi je tamo poginulo. Tamo postoje preko sto grobova koje su gradili, bilo je i novorođenčada, šta sve nije bilo tamo?! Bilo je strašno, to je bio pakao.
Odatle su posle rekli: „Ne, kolera je širena. I mi ih sve puštamo.“ Jer nas nisu pustili, nisu nas pustili, i onda smo putovali tokom cele noći do Korče, do stadiona u Korči. Odatle su se autobusi vratili nazad. Imali smo veoma loše uslove u autobusima, bilo je tu, ja ne želim da se ponovo vratim pričama i drami. Možete zamisliti, ljudi nisu mogli da izvrše svoj fiziološke potrebe i trebalo je da se koriste flaše i da se fiziološke potrebe izvrše u boci, i da se bace napolje, i tako dalje i tako dalje. Znači, bili ste u gorim uslovima nego u zatvoru. Putovanje je trajalo vrlo dugo, ne znam ni kojem putu smo putovali, pretpostavljam da su prošli kroz Ohrid i Korči.
Onda smo otišli kod lekara zbog moje supruge. „Ne, administracija bi trebala da ti da papire,“ dok su nam dali papire da idemo u Tiranu ili Drač, ali nije bilo stanova u Tirani i Draču. Našli smo jedan stan cena kojeg je bila visoka kao tokom letnjeg odmora (smeši se), da, vlasnik stana je čak bio fudbaler, koji je živeo u Italiji, neka porodica Qendro. Ali mi nismo imali para, ali smo imali prilike da imamo, jer je moj brat živeo u Nemačkoj, moji nećaci su bili u Švajcarskoj i Americi, tako da smo imali prilike da imamo novca.
Jer smo imali malo, i to malo novca koje smo imali su nam uzeli prve noći, tokom prve racije, i onda, naravno, u bolnici u Draču, tretman je tamo bio vrlo dobar. Ja sam nastavio u Tirani, češće sam išao u Institutu, sreo sam se sa momcima koji su bili mobilisani, zadržao sam vezu sa njima. Onda su se pojavili ovi iz naše brigade Rugova 136. i postavili vojnu bolnicu tamo, uz pomoć, opet, generala, kao što sam rekao, Kudus [Ljama]. To je bio deo koji naravno boli, ali najbolniji deo je bio to što Priština nije imala organizaciju za samoodbranu, Priština je nije imala. Momci iz jedinice BIA koja je bila veoma mala, nisu imali prilike, a taj deo nije bio uopšte planiran, da Priština treba da se isprazni. To je bio najbolniji deo, veoma bolan, ali rat se dogodio na onaj način na koji se dogodio, sada mogu da izmišljaju koliko god hoće: „Moglo je biti ovako, onako…“ završen je, znači, kao istorijski proces, zavšen je. Ali to ne znači da je problem albanaca sa srbima takođe završen.
Eremire Krasnići: Kada ste se vratili iz Albanije?
Zimer Neziri: Da, vratili smo se… Da, bombardovanje se završilo, bio sam u misiji koju je organizovana od strane izbeglica, sa ljudima koji su pobegli sa Kosova od Akademije nauka i Instituta, ja sam bio u misiji sa njima nekoliko dana i vratili smo se zajedno sa njima, naravno, u to vreme povratka. Vi znate kakvi su to uslovi bili, pogotovu za naše porodice van Prištine? Dva člana moje porodice je ubijeno. U velikom krugu porodice, kushëri, kako oni zovu, bilo je još četiri člana masakruarih. Jedan od njih bio je politički zatvorenik, i bio je osuđen na smrt posle Drugog svetskog rata, svoje vreme je proveo u zatvoru, izašao jo, i oni su ga zatim odveli. Njegov stariji sin je rekao: „Nemojte mi uzeti tatu“, bio je starac, oko sedamdeset godina. Oni su rekli: „Ne, tvoj otac previše govori.“ I to je istina, njegov otac je puno pričao, jer je bio gluv, ogluveo je zbog velikih muka u zatvoru, znači on je ogluveo i nije znao kako da koordinira svoj ton kada bi pričao sa drugima. „Da, starac govori previše, dođi i ti.“ Ustane, drugi sin, „Pustite mi brata i tatu, jer su oni stari, uzmite mene“, znači, da ih streljaju. „U redu, dođi i ti, ali njih nećemo osloboditi.“ Ustaje i ovaj drugi koji je bio mojih godina, njegovo ime je Šaćir, i rekao je: „Pustite njih, uzmite mene.“ i oni su rekli: „Dođi i ti.“ I oni su poveli oca sa tri njegovih sinova i masakrirali ih u jednoj kući na ulazu u Zahać, sa očima sa… onda su ih i spalili, tako da, kad smo ih sahranili, morali smo da sami od njih napravimo četiri leša.
I ovo je bilo ono što su mnoge albanske porodice doživele u poslednjem ratu, to je rat koji se završio, ali rat koji vekovima postoji sa Srbijom, mnogi ratovi, mnoge bitke. Nije završen, jer Srbija ne želi da prestane, i oni ne znaju i čak nemaju ni najmanju volju da kažu: „Mi smo puno grešili, mi ćemo da prestanema“, recimo onako kako je cela Nemačka znala da kaže posle Hitlera.