Drugi Deo
Momčilo Trajković: Tu pijacu sam ja napravio, pijacu u Prištini u Uljpiani preko puta novoj pošti, tu pijacu sam ja napravio. Onda, dosta dugo su je zvali Momina, kao ja, Momina Pijaca. Ja sam to napravio ka direktor “Ratara” u Lapljem Selu, ja sam bio direktor tada. Ja sam krenuo… mi smo uložili oko milion maraka u tu pijacu i posle rata došla mafija oduzela nam to. To je nase vlasništvo, oni su oduzelu pijacu. Ja sad pokušsam da vratim i evo 20 godina ne možemo da vratimo pijacu. Mi smo, radnici moji, mi smo napravili to. Napravili ove lokale, tezge, od toga smo ziveli. Jer ja sam tada, kad sam došao kao direktor, to je bilo ‘94. godine, rešio da ovaj narod ne seje samo pšenicu i kukuruz, nego hteo sam da idemo na toj ekstenz… intenzivnu proizvodu na povrtastvo. Te slike, treba da nadjem ovde, su tu…
Prvi put u istoriji ovoga sela počinj… Inače ovaj kraj je povrtarski, ali svi su… malo je bilo povrća. Čaglavica se bavila sa proizvodnjem povrća na reci Prištevki tamo dole, sada kada idete gde je novi put pa dole gde reka je. Tu su bile naše bašte. Mi smo imali nase bašte i to velika proizvodnja i oni su snadbevali Prištinu. Da bi se navodnjavalo napravi se čekrk i onda konj dodje ovrti se okolo i voda izlazi ide i navodnjava se paradajz, paprika, kupus i tako dalje, tako dalje. Dakle Čaglavica je po tome poznata. I taj deo je bio pored reke to je naša zemlja bila.
I ja sam onda, kad sam došao kao direktor odlučim, pošto imam neke prijatelje u, kod Bačkog Petrovca, oni se bave povrtarstvom, Vojvođani. I ja sam tamo video njih i zamolio da dođu da nam mi pomognu. I ovde su dosli Slovakinje koji žive tamo. Taj Bački Petrovac, taj deo oko Novog Sada , tamo su naseljeni Slovaci. I onda su oni došli ovde ono poslovno, spavali kod naših ljudi, došli su sa onim sadilicama specijalnim i to je… sadili su paprike. Celo celo to brdo je bilo od paprike, paradajza i krompira, 30 hektara krompira.
I onda smo mi, kad smo počeli da se bavimo poljupr… povrtastvom, onda sam ja tražio od ovih iz opštine da mi daju prostor, i oni su mi dali taj prostor gde smo mi napravili pijacu i onda smo prodavali povrće.
Kaljtrina Krasnići: To vi govorite o pijaci u Uljpiani?
Momčilo Trajković: Da, o pijaci u Uljpijani, to je naša pijaca. I kažem zovu je Momina Pijaca. Zvali su je dugo. I onda su nas posle rata maknuli. I onda mi smo uticali na, mi smo diktirali cenu jer pijačna mafija je jedna od najjačih mafija. Ja sam to upoznao kad sam počeo da se bavim time, nisam znao šta je to. Ja odem tamo, dodju oni kupe tezge, mesečno plaćaju tezgu, godišnje plaćaju tezgu. I, i počeli su da kupuju, negde voze i cene paradajz, paprika, paprene skupe. I kad smo mi počeli da se bavimo s proizvodnjom. Kad ja napunim, kad moji ljudi napunu traktore, svakog jutra pune traktore povrća i idu na pijacu. I mi bacimo c… na primer oni prodaju jedan eura, mi prodajemo 20 centi.
I padne mafija i poču meni da prete i ja se suprostavim. A inače ta pijaca mafija albanska, jer se Albanci bave tim tom preprodajom, na pijacima nije bilo ni tada ni sada Srba, nisu se bavili s tom preprodajom. I neki mafijaši opasni kad su videli da ja ne popuštam, jednog dana dolaze, moje sedište je bilo u Lapljem Selu tamo mi je bila kancelarija. Dolaze kod mene oni i kažu: “Koliko košta da ti kupimo čitavu proizvodnju?” Pa kažem majku mu… kažem: “Dođite sutra”. Da ja malo sračunam sve to. I oni meni su kupovali svake godine citavu proizvodnju.
Eremire Krasnići: Samo malo, jel to bilo društveno produzeće?
Momčilo Trajković: Društveno produzeće je tada bila, jes. Čitavu proizvodnju kupe. Sve… mi ne idemo više na pijacu. Oni dođu potovare, mi samo skupimo, oni nose. Kad tamo odnesu mi naplatimo taksu jel pijaca je naša. Tako da smo napravili jedan odličan savez sa njima. Inače su… onda su i cene malo [ponizili]. Malo balansirali cene jer čim imas monopol onda možeš da radiš šta hoćeš. I tako je bilo sa tom pijacom.
Kaljtrina Krasnići: A koje su to godine?
Momčilo Trajković: To je ‘94-ta, 5, 6, 7, 8-ma do bombardovanja.
Kaljtrina Krasnići: Aha, da idemo malo ranije?
Momčilo Trajković: Idemo.
Kaljtrina Krasnići: Vi ste dosli u Prištini ‘83-će.
Momčilo Trajković: ‘83-će sam se uselio u stan u Prištini u Dardaniji. A inače do tada…
Kaljtrina Krasnići: Kako je bilo u Dardaniji ‘83-će godine?
Momčilo Trajković: Pa pazite, to je bilo, ta zgrada je bila nova. Nova zgrada a u nju su živeli, naseljeni su stari Srbi prištevci, stari prištevci Turci i stari prištevci Albanci. Oni su imali kuće gde je sada bio bioskop, ranije bio Bioskop Omladina, da li znate pa ono naselje sada one zgrade. I kad su te zgrade pravljene oni su, pošto su bile one stare kuće, oni su dali stanove ovim domaćinima vlasnicima kuća i svi su ziveli u toj zgradi. Svi su naseljeni u toj zgradi. Jedino sam ja i još jedan novinar bio, bili smo, ovako da kažem sa strane. Svi ostali su… oni su jednostavno čitavo svoje naselje preneseli u tu zgradu: stari albanci, stari srbi, stari turci. I to je bilo vrlo interesantno.
Kad sam ja došao tamo, pošto se oni navikli da se, da sednu ispred kapije, ispred kuće tu da pričaju… taj mentalitet i taj običaj su preneli i kod zgrade. Oba su stavili tamo klupe, tu se pije kafa, sve se (smeje se)… ta zgrada je bila drugačija od svih. I tako su ljudi bili bliski.
Pošto sam ja bio u poziciji, ja i neki Stihović, ja kažem… neki i iz Novogbrda beše, jedan Albanac je bio direktor ovog rasadnika, Vitija, da. Sećam se, Vitija. Ja sam tada bio funkcioner, ja sam se bavio politikom ne znam koliko vi znate… Ja sam bio Izvršni Sekretar u Komitetu Priština, i znate to je bilo vreme kada ko ima takvu poziciju onda svi te poštuju, pogotovo oni koji imaju neke pozicije.
Kaljtrina Krasnići: Kad ste Vi to počeli raditi?
Momčilo Trajković: ‘86-te godine, ‘86-te godine. I dolazi kod mene: “Šta da uradim za tebe, za tebe druže Trajkoviću?” Tako je bilo. Ja kažem: “Slušaj, hajde idi pogledaj snimi ono ispred moje zgrade gde živim oni ljudi su tako, znaš tako dobri. Daj da napravi, napravi posadi drveće”. I ono drveće sad, ne znam da li znate kad idete pre onog tunela dole ima one zgrade. Svo te drveće sam ja na pod… ja, mos plan je bio, ja sam zahteo, zbog mene je to zasađeno. To niko ne zna, znaju oni koji su tu živeli. A inače ovi ostali ne znaju. Tako je to nastao, ta… šuma prosto ispred te zgrade.
I onda su tu, uopšte nije bilo problema. Svuda gde su sadili dođe neko počupa, a ovi su tu, čuvali su, zalivali i to je poraslo. To je danas takav park da prosto neviđeno. To je taj deo Prištine koji…
Onda sam ja, ja sam malo bio tu u kući, jer sam radio. Ja sam ‘86. godine ušao u politiku ‘36.godinu, bio sam Izvršni Sekretar Komiteta u Prištine, pa onda Sekretar Komiteta Prištine i onda sam bio, postao sam potpresednik vlade Srbije. Dakle potpresednik vlade Srbije. Ovo što je sad Kosovo je malo, tad je bila Jugoslavija, to je moćna država bila, nije to Kosovo ili Srbija danas.
Potpresednik velike ono, velike Jugoslavije ono velike Jugoslavije. Na primer ono što je Dačić u Srbiji, otprilike to sam bio ja.
Eremire Krasnići: Kako ste ušli u politiku? Kako je to bilo u to vreme biti u politiku? Šta je to značilo?
Momčilo Trajković: To je jedno prelomno vreme bilo, teško vreme bilo, vreme nerazumevanja, vreme kada država, institucije nisu imale odgovor na problem, problem naroda.
Kaljtrina Krasnići: To je počelo ‘81-ve?
Momčilo Trajković: To je počelo ‘81-ve posle demonstracije u Prištini Albanaca. Pošto je, po ustavu ‘74-te godine Kosovo je bilo sve samo se što se nije zvala država. Albanci su vodili, od prilike je bilo kao sto je sada za vreme komunizma, kao sada je bilo. S tim što je ranije, ono što je danas Beograd, ne Srbija nego Jugoslavija, sad je Amerika. Tada su bili komunisti, a sada su nacionalisti i balisti evo tako. Od prilike, tako mogu da kažem. Dakle samo se ideologija promenila, inače isto.
Pošto je u Kosovo bilo uvek više Albanaca oni su imali sve u svojim rukama. I uvek su birali svoje Srbe, kao sto i sada… sada i Vučić je oduzeo tu priliku pa ne biraju. Oni koji su bili Tačijevi Srbi, sada su postali Vučićevi Srbi. Tako i u svoje vreme je bilo Srba koji su služili toj albanskoj politici, albanskim komunistima. I ako si dobar možeš da ideš, ako ne.. To je tako bilo. Međutim, to kasnije Milošević je imao svoje Albance. To je ta formula, to je ta formula i tako se simulira, simuliraju odnosi.
I kaže se: “Pa vidite Bratstvo Jedinstvo”. A Bratstvo Jedinstvo je bila jedna velika simulacija, simulacija je bila u eliti. Nije bila mnogo simulacija u narodu. U narodu, narod nije mnogo razmišljao o Bratstvu Jedinstvu, narod je razmišljao o komšijskim odnosima. Albanci i Srbi uvek su živeli jedni pored drugih, ali nikako jedni protiv drugih. To je. I Albanci i Srbi nikad nisu ratovali, pa ni sada posle što se desilo ‘99-te godine, Srbi i Albanci nisu ratovali. To su ratovali neke lude vojske. Dakle, narod, narod je samo nastradao. Narod je posledica, žrtva.
Eremire Krasnići: Kako je bilo u Izvršnom Veću u to vreme kada je imalo i Albanaca?
Momčilo Trajković: Tada su Albanci vladali, to je bila, to je bila, ja sam ‘86-te godine tamo otišao. Tad je bio Mahmut Bakali, Fadil Hodža tamo gore u Beogradu, sve dakle, oni su držali. Oni su komunisti e sada imaju poltrone Srbe oko sebe i sad glume Bratstvo Jedinstvo. A predstavljaju… to je bila Titova politika, on je imao najbolje namere da to bude. Međutim, znate od izvora voda se bistri i to je onda koštalo sve…
Posle ‘70 i… ‘68-me godine, posle ‘74. godine kada Kosovo dobije ustav , kada postaje skoro sve a ne ko postoje, ali nije država. Nije republika nego je autonomija kao da je država, oni naprave demonstracije ‘81. godine. I Srbi su ionako, Srba ima nešto, Srbi su smatrali pošto je Srbija oni treba da budu, oni su Srbi i oni treba da budu, ipak oni treba da se pitaju, znate. Ali to je bilo negde do ‘66. godine posle pada Rankovića, dolazi jedno drugo vreme. One koje je Ranković hteo da zatvori dolaze u prvi plan i počinje, e sada počinje balans.
Stvaranje te komunističke opcije. Inače, Crnogorci, Srbi dakle od Tita ide, Tito nije ni Srbin ni Crnogorac ali tempo, Dušan Mugoša, Miladin Popović. Oni su stvorili komunističku partiju Albanije, znate. Mugoša, Popović, Miladin Popović i još jedan broj komunista srpskih, oni su stvorili, opredelili su se za albanske komuniste. Ko će biti njihov partner, to je bio Fadilj Hodža, Džavid Nimani, Mahmut Bakali. Mahmut Bakali kasnije, Veli Deva, to je ta stara grupa.
U toj grupi je bio ovaj Boro Vukmirović i Ramiz. Oni su, oni su ubijeni. Znate kako je to bilo. I sve je to bilo do ‘66. godine. Posle ‘66. godine pošto su kao kao i danas, pozicije su zauzeli ‘45. godine oni koji su bili u šumi. Partizani. Oni koji su bili u šumi, oni su došli na vlast. Sada kao isto UČK, to je isto samo kažem što su ideologije druge. Ovi koji su bili u šumi, nije bitno koliko znaš, bitno jesi bio tamo ili nisi bio tamo. Ili ‘oće li neko da potvrdi, da laže za tebe da si bio tamo ili nisi bio tamo.
Eremire Krasnići: Gde ste Vi bili ‘81-e?
Momčilo Trajković: ‘81. godine ja sam radio u Izvršnom Veću Kosova. Ja se sećam, sećam kako da ne. Ja ću da vam ispričam to. To se osećalo, ja sam radio u Izvršnom Veću Kosova, imao sam jednog drugara, neću da ga pominjem, Albanac, moj veliki prijatelj {stavlja ruku na srce}. Ja ne znam kuda, ja pričam jer nema, ne znam, šta može od toga da bude je li, osim da ga s dobrim namerama ovo koristite. Ali ne želim da njega u to mešam.
Mi smo zajedno radili, u istoj kancelariji. Prvo, jedva su mene primili, tada je vrlo teško bilo da se zaposlite kao Srbin je vrlo teško da se zaposlite. Ja sam konkurisao u tom sekretarijatu za rad Kosova, na mesto saradnika stručnog, pravnika. Poslao sam ovaj, dokumenta i vojsku nisam odslužio i dolazi pre vojske meni dolazi odgovor, pošto sam samo ja jedini konkurisao, kaže: “Ne možete, odbijeni ste, Vaš zahtev je odbijen zato što niste imali konkurenciju”. Možete da mislite, i zato što nisam imao konkurenciju oni mene odbiju, ja napišem žalbu i razočaran odem u vojsku.
To je bilo ‘77. godine negde aprila meseca, juna, ne ne, juna sam otišao u vojsku, maja meseca je bilo. I ja dolazim aprila ‘77- ‘78 godine iz vojske, 28. aprila a pre toga mene zove žena i kaže: “Stiglo ti je rešenje, pozivaju te da ideš na posao”. Moja žalba je razmatrana godinu dana, ja sam bio u armiji i kad dođem ja iz vojske, pravo na posao. Kad sam tamo došao, sa mnom istoga dana se zaposlio i taj moj drugar, Rugovac, Pećanac, vaš. Ja i mi tu sedimo, radimo, družimo se ovako malo stariji od mene, on je četiri godine stariji od mene, a mladi, ja sam tada imao 28 godina, mladi smo bili.
I mene, sad dolazi kod mene neke informacije o njemu, kaže, da je on bio učesnik demonstracija ‘68. godine a tad je bilo ako si učesnik demostracije ‘68. godine zatvarju ti se sva vrata. Međutim on je iz Peći došao i tu se zaposlio i ušao unutra. I ništa, ja saznam to i sad mi sedimo, pričamo, ja znam, on ne zna da ja znam i tako dalje (smeje se). Međutim ja sam u njemu video jednog dobrog dobrog pravog Albanca. Nikad neću zaboravim kad mi je na (smeje se) skoro kad smo se videli i uvek pričam koliko je, ali je bio duhovit.
Čudno ima, te te narodne priče, legende, anegdote albanske, to su neverovatna. Tek sutradan kada razmislite, malo vidite gde ste (smeje se). Kaže on meni pazite, verujte mi, ne znam u šta da se kunem. 1978. godine on meni kaže sve dok smo doručkovali tamo, sedeli, pili kafu, kaže: “Momo da ti ispričam jedan vic”. “Ajde”, Seljim se zove: “Ajde Seljime pričaj”. Kaže: “Razgovaraju dva Albanca 2000-te godine…” Majke mi (smeje se) ovo mi je rek’o tako čovek, ‘78. godine mi je ovo rekao. “Hej” kaže komšija „Hajde dođi“ kaže: “Da pijemo čaj” a ovaj drugi kaže: “Ha bre došao bi ali čekam jednog Srbina da mi reže drva” (smeje se i tapše rukama).
Ne od onda Srbi ne režu drva ali kol’ko se situacija promenila, koliko se promenila, to mi je rekao i još jednom mi je rekao uvek, uvek kada kiša padne ja se setim njega. Kaže: “Bre koliko glavu imaš, uvek kad prođeš ispod struje nemaš gde da promaši”. Kiša mora po glavi da padne i uvek kada je setim se njega, kažem: “Seljo, bio si u pravu”. I međutim ja nikad nikome nisam rekao, jer jer smo, i ja sam sličan njemu. Ja sam slobodno misleći čovek, imam stav, ja volim svoj narod, volim, ne mrzim druge, volim i poštujem. Ja imam dosta prijatelja i ja sam video da je on kao ja.
I sedim posle na sekretar osnovne organizacije Saveza komunista tamo i ja napravim, ne znam, nešto sam rekao tamo, znate kako je to tad bilo. Jer čekaju u ćošku šta ćeš da kažeš (smeje se), odma’ odma’ partijski sastanak. Ja, i sada kaže ‘ajde Seljim da zakaže, prvo Seljim neće da zakaže sastanak. “Kakav sastanak, šta o Momi da, ‘ajde bre bežite”, kaže. I onda jednog dana morao sastanak. I počeli oni mene da napadaju… I kad Seljim ustane (smeje se), kaže: “Kako vas nije sramota, kako je moguće? Pa ja sam sa Momom svaki dan. To što vi pričate, to nije tačno”.
I tako, ja i Seljim postanemo… moj otac je mnogo voleo Seljima, ovde mi smo dolazili kod njega, neverovatno ga je voleo, kao da ne kažem k’o mene. Sigurno je mene više voleo nego Seljima ali evo, Seljim danas da pričam, on je neverovatno mnogo voleo Seljima. Jer je Seljim jedan pravi onaj Rugovac. Pravi Albanac, onaj pravi Albanac, koji, koji, za poštovanje. Ne Albanac ovako, nego, pa Albanac za poštovanje. Dakle to je jedan karakter, jedan moralni integritet, otvorenost i poštovanje, to je ono.
I, ja sam Albanac, ja moj narod ovo, moj narod, i mi to, o tome uvek razgovaramo i uvek sa, sa takvim čovekom se, mnogo bolje možeš da razgovoaraš nego sa onima koji ti glume bratstvo, jedinstvo i tako dalje, i tako dalje. I onda, kad ja postanem potpredsednik Vlade, ja počnem da pričam neku moju priču i Seljim, Seljimu se to ne dopadne. I on naljuti se na mene. Ali sad ću da vam ispričam još nešto. To je vrlo interesantno, ja sam to do sad, samo sam da večeras neću da zaplačem, trudiću se da ne zaplačem. Postanem ja potpredsednik Vlade Srbije…
Eremire Krasnići: Koja je godina bila?
Momčilo Trajković: To je bila ‘90. godina. Tada pošto Albanci napuštaju posao, ovaj, policija napušta, Albanci napuštaju. Srbija donese odluku da suspenzuje autonomiju, a ja sam na čelu te politike. Dakle ja sam na čelu politike ‘90. godine kada je Srbija donela odluku da se autonomija suspenduje. I ja dolazim u, moj kabinet je bio u Beogradu. E tada se donese odluka da kad moj kabinet bude i u Beogradu i u Prištini. Ja sam sa Jusufom Zejnulahom bio dobar prijatelj.
Jusuf Zejnulahu je poslednji Albanac koji je bio uz Miloševića. Jeste čuli za Jusufa Zejnulahua? Bio je predsednik vlade tada. On je poslednji Albanac koji je na neki način, kada je mene Milošević pozvao da me postavi za potpredsednika vlade, ja sam njemu rekao: “To će biti konačan naš kraj sa Albancima”. Jer milion i po Albanaca, Srbija nema ni jednoga koji će sprovodi njenu politiku i postavi Srbina. To je znači kraj. Kažem mi, zbog toga mi nećemo, nećemo mi sada da kažemo: „Evo vam republika.“ kažemo Miloševiću.
Ja sam sa Miloševićem sedeo kao sa vama, godinu dana smo bili izuzetno bliski. Dok se nismo posvađali. Ja sam imao sukob posle sa njim i onda sam ja došao za direktora zadruge. Od potpredsednika vlade sam postao direktor zadruge. I dolazim ja u Prištinu i sva se, da se stvari smire, da vidimo kako ćemo dalje, međutim ne. Albanci ne prihvataju {odmahuje rukom} takvu politiku Miloševića i napuštaju, suprotstavljaju se, u početku. I ja sad dolazim u Prištinu.
Moj kabinet je na drugoj, na drugom spratu, ovaj, one zgrade {pokazuje rukom} gde je Parlament sada. Sad je Vlada u onoj velikoj zgradi ali je ranije bila tamo. I pitaju sad kakvo je stanje, dođem, kakvo je stanje u zgradi prvo, tamo gde su službe, gde su ministarstva, kakvo je stanje. I svakoga dana ja dobijem od službe izveštaj. Pošto sam ja potpredsednik vlade, to je moćan čovek. Policija, sve je pod mojim ingerencijom, ja držim to sve. I dođem jednog dana, dobijem izveštaj sve, kako je sve u zgradi, „Sve je okej,“ kaže :“Samo ima jedan, jedan pravi problem.“ „Ko pravi problem?“ „Neki Seljim Nikći.“ {tapše rukom}.
Kaže: “‘Oće da ga [izbace]”, ja kažem: “Ne smete da ga dirate. Ja ću s njim da razgovaram”. I ništa, posle ja kažem mojoj sekretarici, a Seljim tamo u kancelariji (priča uzbuđeno, maše rukama) gde smo on i ja radili, da (smeje se). Kažem ja Seljimu, ovaj, sekretarici: “Dajte mi, pozovite mi Seljima”. Ova zove Seljima, ovaj kaže: “Neću da dođem”. Dobro. Kaže neće da dođe, on je iz, tu iz radne službe, državna bezbednost, ovo ono. Kažem: “Ne, ostavite ga, ja ću da idem tamo”. I ja ustanem, pazi (smeši se). Odem tamo, u kancelariju gde smo ja i on radili zajedno tolikih godina (smeje se).
On skupio Albance, oni koji rade {maše rukom u krug} tu, neki Heset Mazrekaj, koji je bio, šta je bio, javni pravobranilac je bio, Heset Mazrekaj. On je Šema Uka mali advokat, jedan mali, jedan, do brave je {pokazuje rukom visinu}. Seljim kaže kad ovaj Šema ulazi, a Seljim i ja smo ga zaposlili tu, kaže kad Šema ulazi on otvara vrata {odmahuje rukom naglo} kao da će ući neki veliki čovek (smeje se) ali ono, kaže: “Pa vidi kakav si”, kaže: “Do kvake, otvaraš vrata” (smeje se). I uđem ja: “Dobar dan”. Oni ćute.
“Mi tebe ne priznajemo, nećemo kontakt” {odmahuje rukom}. “Ne priznajemo mi politiku Srbije”. Ja otvorim vrata, korak nazad i kažem: “Pu pu pu, ja nisam potpredsednik, evo nisam potpredsednik, ja sam ovde došao kao vaš drugar Moma Trajković”. Sedimo i razgovaramo, ja njima kažem: “Vidite kako je vreme, ovo su velike odluke, vi ovo da zaustavite ne možete. Dajte radite svoj posao, tu sam ja”. Pošto smo mi zajedno radili. “Ja ću tu da štitim koliko mogu. Vi radite svoj posao, dođite na posao, idite”.
Okej, tu smo se malo kao dogovorili, ja odem, a pošto je, svaki, svakog četvrtka sednica Vlade u Beogradu. Ja moram da idem četvrtkom tamo… dođem ponovo, na stolu izveštaj, ko pravi problem? Seljim Nikći (smeši se). Ja kažem: “Nemojte da ga dirate. Nemojte {odmahuje rukom} da ga dirate”. Ponovo idem, kad sam došao treći put, dobijem izveštaj da je Seljim Nikći {odmahuje rukom} oteran kući. Jer znate, možete Vi da budete i potpredsednik i predsednik ali službe koje imaju procene, znate, oni ne čekaju da neko reaguje od političara, nego oni reaguju.
Radi zaštite jednostavno oni reaguju i Seljim je kući. {dubok uzdah} Majko moja mila, a šta je kao, šta je kao dva brata, dva brata znaš i sad ja, ja sam egzekuter nad Seljimom. Ne ja lično, nego politika {pokazuje na sebe}. Koji ja da… Zovem ja Seljima da se vidimo. Ima neki zeleni stojadin stari, ja službenim autom do negde, od negde kažem ja ću da izađem peške pa ćemo u tvom autu da razgovaramo. I tamo baš ispred zgrade, on je stanovao tamo gde sam ja stanovao, stanemo. Ja izađem iz auta, malo peške idem da ne vide znaš. Sednem u njegov auto i sedimo, počnemo da pričamo.
“Jesi bre ti normalan?” Ja njemu kažem. “Žena ti je napustila posao” ili isterana, nemam pojma sad šta je bilo. “Ti si napustio posao” {broji na prste primere} “Od čega ćeš da živiš?” “Ja neću da budem izdajnik moga naroda”. Ovako mi Seljim kaže. “Ko bre izdajnik tvoga naroda, idi sutra dođi na posao. Ja sam tamo. Sedi tamo, nekoliko dana budi, idi. Ako neko pita, ja sam te pustio”. i odem. Ništa, isplačemo se mi onda, ja i on se isplačemo tu, ja ti kažem (smeši se) samo da isplačemo se kao dva drugara. Mi smo drugari, kućni prijatelji, moj otac voli njega k’o mene, razumeš. Tad mi je otac već umro, otac mi umro ‘86. godine, dva meseca pre nego što sam ušao u politiku, meni je otac umro.
I moj otac, koji je toliko voleo da mu svoj sin uspe, nije siromah dočekao da vidi posle šta je bilo sa mnom, kako je i… i ja sam mislio da će Seljim da dođe. Nikad taj pas {pokazuje prstom} ovako pod znakom navoda “qen” [na Albanskom] nije došao. Toliko je, i kasnije kad smo, ulicom kad idem na ja s jedne, kad on mene vidi, neće da se sretne sa mnom. Za vreme rata, pošto sam ja mnogima pomogao, to znaju, sad da ne pričam ali, za vreme rata sam mnogima, prvo u zgradi mojoj… {maše rukom} Mada tad sam bio ja Miloševićev protivnik, ja sam bio Miloševićev protivnik. Ja sam, ja Miloševića napunio, napustio ‘91.godine.
Kaljtrina Krasnići: Šta se desilo?
Momčilo Trajković: Pa sukobili smo se, oko Kosova. Ja se nisam složio oko demokratskih procesa tamo u Srbiji. Ja sam bio moćan čovek, dakle, nisam se složio. Inače bi bio predsednik Jugoslavije, ja sam bio pri, spreman za predsednika. U mojoj knjizi {pokazuje u pravcu} ima to, stenogrami gde sam ja predložen da budem član predstavništva Jugoslavije. I Lilić kad je bio predsednik Jugoslavije, u stvari ja sam trebao da budem predsednik Jugoslavije.
Ja sam napustio Miloševića, rek’o sam njemu: “Slušaj, idem da pasem travu u Čaglavici. Moj otac mi je ostavio četiri hektara zemlje”. I napustio sam ga i nikada više njega nisam video. I onda sam postao direktor zadruge, svi su se čudili zar je moguće. I onda pošto nismo imali od čega da živimo, ja sam otvorio trafiku u centru Prištine. Preko puta Granda, ispod Avale. Tu sam imao trafiku gde sam ja radio u trafici. I rad, po cele noći je radila trafika.
[Intervju se prekinuo zbog tehničkih problema]
Kaljtrina Krasnići: Znači otvorili ste trafiku gde?
Momčilo Trajković: Da, Avala. To je jedna, KEK sad je gde je, tu ispod, {pokazuje rukom na dole} dole. Onaj plato gde je, tu ali tu smo imali sve do posle ‘99. do juna meseca, kada su nam odneli, uzeli nam to, ukrali sve to. I toliko sam, ali dobro, i onda sam ja za vreme rata mnogima pomogao.
Kaljtrina Krasnići: Nemojte do rata, samo malo da pričamo o tome, Vi ste bili, kako se kaže, bili ste u poziciji.
Momčilo Trajković: Da.
Kaljtrina Krasnići: Funkcioner važan. Kako je Vama bilo, kakva je bila atmosfera kada se sve to promenilo? U početku rekli ste, to je bila komunistička država…
Momčilo Trajković: Pa od komunističke, od, od nacionalističko komunističke albanske, došlo je do nacionalističko srpske politike, posle je došao Milošević. Onda je došao Milošević.
Kaljtrina Krasnići: Kako ste se osećali kad su Vaši prijatelji bili izbačeni sa posla ili su?
Momčilo Trajković: Ja sam svedok toga. U početku su Albanci, da bi se suprotstavili Miloševićevoj politici, napuštali posao. Policija, niko policiju nije terao, kosovsku policiju tada. Oni su napuštali policiju. Demonstrirajući protiv politike. Međutim, kasnije ja sam već se sukobio sa Miloševićem. Mi smo se, na primer, ja sam došao u veliki sukob sa Miloševićem i nekim Kecmanom, koji je negde juna, ne juna nego septembra, ja mislim trećeg septembra kad je bio generalni štrajk Albanaca. Zatvarao, stavljao katance na radnjama.
Albanci nisu došli, štrajkuju, ovaj katance znate, {pokazuje rukom} ja sam se tada sam se prvi put žestoko suprotstavio. Rekao sam mu: “Ne može”. I sećam se, dao sam izjavu, na Tanjugu sam izjavu dao, žestoko sam to, ovaj, kritikovao. A onda su došli, posle mene su došli, oni, oni koji su do juče bili sa albanskim komunistima. Na primer, jedan Papović, rektor Papović, on je, on je čedo, dete derviša Rožaje. Derviš ga je stvorio i kao profesora i kao komunistu. Da bi on bio jedan od najžešćih protiv Albanaca. Ja sam posle toga otišao i onda je posle krenulo, a onda je došlo do isterivanja, kako da ne.
Onda, onda se, je krenulo. I došlo je, isterivani su ljudi s posla.
Kaljtrina Krasnići: Znači Vi ste bili prisutni u dva jako važna, važna momenta ‘81. a Vi ste bili jako mlad.
Momčilo Trajković: Da, tad sam bio, ja sam tad dobio šećer. Evo na primer, od tada sam šećer, pritisak, ja se izvinjavam. Od tada sam dobio pritisak, to nikad neću da zaboravim.
Kaljtrina Krasnići: Da li se sećate tog dana?
Momčilo Trajković: Kako da se ne sećam, ja i Seljim smo išli. Dobijemo mi zadatak, dobijemo zadatak da idemo da demonstrante smirujemo, da sprečimo. Da, baš je bilo, da. Partija daje zadatak, i Seljim i ja krenemo tamo. I kad smo došli u tu masu, mene Seljim moli i kaže: “Molim te, nemoj da progovoriš nijednu reč srpski”. To je bila ‘81.godina. “Nemoj da govoriš srpski” znaš. I stvarno ja sam ćutao, vidim, neko zato što mora, niko, niko, niko nije bio iskren da te odvrati. Niti je mogao da te odvati. Da ide sad da ubeđuješ ti ljude koji su već usmereni na tako nešto.
I to je bilo, to je bilo jedan, jedna dosta konfuzna situacija. Tada Albanci pokušavaju da to opravdaju, da je to organizovala srpska državna bezbednost. Mislim da to nema veze. Prvo, u to vreme srpski komunisti, vodeći komunisti i albanski komunisti bili su braća. I Tito, to je bila jugoslovenska, to nije bila srpska politika. Tad je bila jugoslovenska politika. Demonstracija ‘81. godine nije smirilo Beograd, odnosno Srbija. Nije ni postojao Milošević tada. Nego je Savezna policija to radila.
Stane Dolanc i u Ajvaliji je bio veliki, velika kasarna Savezne policije koje je. I Slovenci i Hrvati iz svih republika i pokrajina su bili tu da sprečavaju. Međutim u pravdanju toga, pa često ćete naći, ovaj, izgovor da su to radili, da je to radila srpska državna bezbednost. Mislim da to nije tačno, to nije tačno da je srpska državna bezbednost nije bila nastrojena tako i nije bila glavna. Glavna je bila Savezna državna bezbednost, koja je sve držala pod kontrolom. I to je bilo, tužila je zato što je to bilo odmah posle Tita. Posle smrti Tita, taman je ovaj, ovaj nekako…
Eremire Krasnići: I onda ste Vi imali zadatak da pričate sa studentima?
Momčilo Trajković: Da, zadatak da idemo, da izađemo tamo. Ja, zato mi Seljim kaže: “Nemoj da pričaš, nemoj da pričaš srpski, da pričaš srpski”. Ovaj, ali je, ali je znači nemoć države, nemoć institucija. Čim spadnete vi na to, gotovo je. Institucije nisu funkcionisale, ja ću da vam kažem još, na primer, problem je bio u samom sistemu, sistem je, sistem separatizma u Jugoslaviji, pa dakle i albanski separatizam, i slovenački i hrvatski je u institucijama. Ustav je, Ustav ‘74. godine definisao takve odnose, a Ustav nije do kraja sproveden da bi sprečio. Dakle ko je kriv, kriv je Ustav ‘74. godine i njegovo nesprovođenje, jer da je taj Ustav spoveden kako treba, ne bi ni došlo do toga. I dakle, institucije nisu funkcionisale, a onda su krenuli da se obračunavaju sa narodom, sa zavedenim ljudima.
Ja se sećam ako dete napiše “KR” na klupi, albanski dete, đak, napiše “KR” na klupi, odmah čitave porodice se izoluju. Ja sam tada ustao, imam ovaj diskusiju o tome, “Tradicionalizmom protiv separatizma”. O čemu se radi, to u stvari na taj način ti liferuješ, širiš taj pokret. Mora da postoje institucije, da vidimo o čemu se radi. Dakle to je, to je taj, taj problem bio. I to je, to je, iskreno da budemo, moramo da budemo iskreni tu. Ja sam sa Azem Vlasijem razgovarao skoro, a i on sad tad govori to, to sada govori.
Da albanski komunisti nikada nisu bili iskreni u stvaranju Jugoslavije. Albanski komunisti su u svakom mom, čak i albanski komunisti, kao i albanski nacionalisti, imali su zadatak da urade ovo što je danas. Možda ne na način kako je došlo nego da jedna stvore. Cilj je bio republika Kosovo, a od Fadilja do Azema bili su, oni su bili žestoko protiv toga, kao žestoko protiv toga, u stvari kad je sve to prošlo, svi su se hvalili da su učestvovali u stvaranju takve politike.
Dakle nije, nije bilo iskrenih odnosa u tome. To je dalo šansu velikosrpskim nacionalistima da kažu: “Vidite, o čemu se ovde radi?” I da oni velikosrpski nacionalizam ponude kao odgovor na separatizam, što ni jedno ni drugo nije rešenje. To je taj, to je taj problem bio. {lupi rukom u nogu} Sada, jer taj, ta prizrenska liga, ona je postavljena. Kao što svi, svi nacionalni, nacionalni pokreti imaju svoje ciljeve. Tako i albanski nacionalni pokret je imao svoj cilj.
Politika, uspeo je Tito da ga, Tito je uspeo da to {odmahne rukom} na neki način da to “amortizuje”. Ali Tito nije imao sistem, sistem Titov je bio on. Onog momenta kada je on nestao, nestali su i, nestao je sistem, nestale su institucije i onda je to moralo silno da se raspada. Ali nažalost, raspalo se u krvi. Ono što je bilo u Bosni, ono što je bilo u Hrvatskoj, ono što je bilo na Kosovu, to je jedna velika tragedija.
Eremire Krasnići: A Vaša deca su išla u Dardaniju u školu?
Momčilo Trajković: Da.
Eremire Krasnići: Jel’ ta škola je bila podeljena na dva…
Momčilo Trajković: Pre tada kad su oni išli, bila je i, pa kasnije je bila podeljena.
Eremire Krasnići: Da.
Momčilo Trajković: Ona je kasnije bila podeljena ali je kasnije jednom u početku su išli zajedno. Zajedno, ma nikad to nije bilo zajedno, nikad to nije bilo zajedno, ali je bio, bilo je tolerancija je bila neka. Ja sam u ekon, ja sam se prvi put sa Albancima sreo kad sam otišao u srednjoj školi, u srednju školu. Tad sam se prvi, ja do tada, ja sam živeo u Čaglavici, onde nikad Albanci nisu živeli.
I to je moj veliki problem, zašto ja nisam naučio albanski jezik, a živim ovde. Dakle kad sam, tada kad sam ja otišao u srednju školu, tada su Albanci učili na albanskom ali su, imali smo predvojničku obuku, to su, zajedno smo učili na srpskom. {maše rukom} Ja nisam uopšte bio u obavezi da znam albanski jezik. Albanci su bar na toj predvojničkoj obuci ili kad odu u vojsku, znate, kad odu u vojsku nauče jezik. Ja kao Srbin, nisam imao neku obavezu.
Eremire Krasnići: A jel’ Vam to bilo čudno?
Momčilo Trajković: Pa nije mi bilo čudno, nije bilo čudno. To je Jugoslavija, Srbija i to je, tako sam ja, tako sam ja zamišljao to, znaš. A onda sam se sa Albancima sreo ozbiljnije na fakultetu. ‘70ih godina ali tada kada je jezik bio sredstvo za obračun jedan protiv drugih. Tada su, tada se krenulo da Albanci ne uče srpski jezik, a Srbi ne uče albanski jezik. Tad je bilo, već je bilo podvajanje, čuvene demonstracije na Pravnom fakultetu, ja sam bio tamo ‘71. godine. Znate…
Dakle jezik je bio sredstvo za obračun. I onda, tako nesposoban, jezički da komuniciraš odlaziš ti u institucije u kojima, jeste srpski se poštuje u sistemu, poštuje. Znate ima prevod ovamo onamo ali onaj ko zna albanski, ko zna dvojezičnost. Albanci znaju jedan i drugi, oni imaju nagradu, ne znam dobije se na platu, povećava se. Ali Srbin koji zna jedan i drugi, i njemu se, ali manje je Srba bilo koji su znali albanski jezik, a više je Albanaca bilo koji su znali i albanski i srpski.
Kaljtrina Krasnići: A zašto mislite da je to bilo slučaj?
Momčilo Trajković: Kako?
Kaljtrina Krasnići: Pa zbog toga, na primer, Albanci su uglavnom učili srpski jezik, iako su imali škole na albanskom jeziku…
Momčilo Trajković: Pa bili su, bili su u sistemu Jugoslavije i Srbije. Oni su bili, oni su dalje. Oni su čitavo vreme bili, od Kraljevine Jugoslavije bili su usmereni na srpski jezik. Srbi nisu bili usmereni na to, pogotovo Srbi koji, kao mi. Ja, ja sam, sad ću da vam pričati o, molim vas, da vratim se na Orahovac, da vam ispričam, to je vrlo važno za ovaj kraj i za Čaglavicu. Da vidite ko’lko je to prijateljstvo bilo.
I k’o da je, dakle predvojnička obuka, znači to je, to su časovi koji je priprema za vojsku, za pred vojsku. Znači svi se mi pripremamo ali sve na srpskom, nije bilo, to to, tako bilo, to je bio napredak. Dakle ja sam se sa Albancima sreo na predvojničkoj obuci, zajedno u odelenju smo bili Albanci i Srbi i onaj oficir nekad drži nam predavanje o oružju, o vojsci, i tako dalje. Kada odemo u armiju, u vojsku, tamo se govori srpski, odnosno hrvatski, odnosno sada {maše rukom} crnogorski i tako dalje. Slovenački i tako dalje.
Dakle, Albanci i svi oni koji su bili ne-sloveni, oni su morali da nauče da bi mogli da komuniciraju sa slovenskom državom, sa institucijama. Mada su mogli na lokalu da komuniciraju na svom jeziku i dakle to je već, to je već bio problem. I…
Kaljtrina Krasnići: A recite mi, kakva je bila atmosfera ‘80ih? Jeste posle demonstracija ‘81-ve promenila situacija?
Momčilo Trajković: E od tad. Onda, onda počinje, to su simuliranje borbe protiv albanskog separatizma. To je ‘81 godina, separatistički pokret pokazao to se tako, to su političke ocene. Znate, šta je sada, to, drugi će drugačiji su, {maše rukom} ja govorim sada sa onog aspekta, ja danas mogu i drugačije da pričam o tome, ali kako je to tada u to vreme gledano.
To je separatistički pokret koji je hteo da iskoristi Titovu smrt, da gura ovaj, da traži republiku i tako dalje, i tako dalje. I sada, Savez komunista, centralni komiteti raspravljaju, međutim niko ne ulazi u suštinu problema, znate. Ono o čemu sam malopre pričao, dakle to simuliraju tu borbu, međutim s druge strane taj, taj nacionalizam još kad je primamljiv, da kada govori kako je neravnopravan, kako znaš, da pridobija mase. E pošto je neuspešan bio, neuspešna bila borba komunista, u to vreme, {diže pesnicu} jugoslovenskih, srpskih, hrvatskih, i ovih albanskih ovde protiv separatizma, onda u srpskom narodu počinje da tinja nezadovoljstvo.
Dakle oni koji su bili ‘81. godine, jedan broj ljudi je osuđen, situacija je takva, oni koji su kreirali sve to i dalje tako. I tada dolazi do nekoga malog kompromisa kada su, kada su pali Mahmut Bakali i Fadilj Hodža, kad Azem Vlasi, Azem Vlasi i ovi novi komunisti, mladi komunisti skinuli su stare komuniste. Njih optužili da su oni za separatizam bili i podržavali a oni će kao popraviti situaciju. Međutim nisu mogli da poprave situaciju. I onda se pojavljuje, javlja srpski pokret, srpski otpor i počinje mitinzi, populizam. Tako da odjednom sad dolazi populizam na. E ja nastajem kao političar u vreme populizma.
Eremire Krasnići: Jel’ se Vi sećate ovog ‘87-me kad je Milošević došao u…?
Momčilo Trajković: Sad ću da vam kažem. Jer o tome, o tome ja pričam, ja se, ja se, ja se dakle pojavljujem kao političar u vreme kada narod, srpski narod izlazi na površinu, kada, do tada su ćutali. Neće ljudi da ćutu, i onda, ćute, {kašlje} i onda od jedne dobre namere, da se stvarno ukaže na probleme, srpski nacionalizam, oni nacionalisti koriste tu poziciju da je narod na ulici i onda oni ulaze.
I kreće, i odlaze u drugu krajnost. Tako da imate odjednom umesto da se reši problem, imate dve krajnosti. Do juče albanski separatizam, demonstracije, koji nije zadovoljan i sa tim što ima a mnogo ima, to se ne guši, to izaziva drugu stranu koja je kao nezadovoljna protiv albanske strane u stvari da ulazi u drugu krajnost. Ulazi u, u institucije, ovaj, pritiska institucije koje koje dovode na površinu Miloševića i dalje kreće to što je bilo.
Eremire Krasnići: To se nije smatralo kao separatizam u to vreme kad su se Srbi sa tim nekako..?
Momčilo Trajković: Srbi nisu separatisti, znači, znate separatisti su oni koji žele da deo teritorije {maše rukom} odvoje, znate to. A ovi su, ovi su unitaristi, oni su unitaristi, oni su, oni žele da se ukine pokrajina, da bude jedinstvena Srbija. Znate, da nema autonomne pokrajine jer znate, kao, kao drugu krajnost. I te dve krajnosti su stvorili problem. E onda, onda se pojavljuje, onda se pojavljuje otpor Albanaca, taj, i tu je, tu je veliku ulogu, istorijsku ulogu odigrao, odigrao Ibrahim Rugova. Koga sam lično poznavao.