Prvi Deo
Marijana Toma: Danas je 14.07.[2017], intervju sa gospodinom Zoranom Plećašom. Gospodine Zorane, da li možete da mi kažete gde ste rođeni, kad ste rođeni i nešto malo o svojoj porodici i neka sećanja osnovna?
Zoran Plećaš: Da, ovaj, ja sam rođen 30. 07. ‘55. godine u Prištini od oca Nikole i majke Olivere. Moji su roditelji, znači jedno i drugo, rođeni Prištevci. S tim što je majčina familija i poreklom, mislim, poreklom je iz Prištine, starosedeoci Prištine, ljudi koji su znači možda je i moj čukundeda je došao iz jednog sela iz okoline Prištine koje se zove Krajište, pa je tu kupovao mahale, ovaj, mehane, imao svoju zemlju. Pa… to su nasledili njegovi, znači moj pradeda pa deda i tako to.
A očeva familija je znači moj pradeda je došao 1914-te, posle Prvog svetskog rata dobija od Kralja Aleksandra, da tada je, dobio je, ne ‘14-te, ‘18-te dobio je deo šume u Devet Jugovića, tako se zvalo. I oni su svi krčili šumu da bi dobili neko obradivo zemljište, odnosno da bi mogli da žive od te poljoprivrede, stočarstva i ostalog. Znači to je neka osnova. Znači ja sam rođen u Prištini, to sam vam rekao. Osnovnu školu sam završio u “Meto Barjaktari” prva tri razreda. Posle su otac i majka promenili adresu, napravili kuću u naselju Atlas pa sam od petog do osmog bio u Osnovnoj školi “Vladimir Nazor”. To su nazivi koji su bili.
Posle osnovne škole, posle završetka osnovne škole koja je bila u blizini moje kuće, gde sam rođen, gde sam ja živeo, tu se, ja sam nastavio svoje daljnje, ovaj, školovanje. Otišao sam u Srednju ekonomsku školu u Prištini, koju sam završio normalno za tri, četiri godine. Bio smer opšti, tada su bili smerovi, ali bio je opšti. Ta ekonomska škola je tada imala više smerova, da ne preskočim ni to. Znači ekonomski pravno-birotehnički, turistički i trgovački. Tada, mi smo zajedno išli sa Albancima u školu. To je bilo do ‘74-te godine. Tad smo, ja sam zajedno sa Albancima, ja sam i osnovnu školu završio zajedno sa Albancima. Čak sam imao i druga koji je u osnovnoj školi bio Albanac koji je završio sa mnom, znači na srpskom, međutim kasnije u srednjoj je prešao da ide na albanskom, u srednju tehničku da ide, neki Ismet, moj drug. Znači, završio tu srednju školu, posle toga upisao fakultet, isto u Prištini gde sam ’75-te godine smog a upisali, apsolvirao sam negde ‘80-te i onda sam malo posle odugovlačio, pa sam počeo i da radim, posle toga sam se i oženio. ‘81-e sam se i oženio i dobio tri ćere posle toga.
U međuvremenu sam radio, završavao fakultet i polako, polako u mojim nekim razmišljanjima pošto sam radio i u srednjoj školi kao profesor, pa sam radio u ovaj, predavao sam te ekonomske predmete, pa sam radio tada, u Izvršno veće Kosova. Bila je neka Direkcija za robne rezerve Kosova u saradnji za Direkcijom za robne rezerve tadašnje Jugoslavije. Posle toga sam ja, posle svega toga škole i te direkcije, meni se ukaže mogućnost i ja sam bio postavljen za, prešao sam u firmu “Jugoagent”[1] Beograd, ustvari Novi Beograd, gde sam bio postavljen za direktora tog predstavništva dole u Prištini. Tu sam proveo negde četiri godine do ’89-te godine.
Onda je stvarno sve bilo dobro i okej, ali uvođenjem sankcija jednostavno nije se imalo više posla. “Jugoagent” se bavio prevodom, prevozom robe brodovima, avionima, pretežno brodovima, prekookeanskim. Oni su imali svoje brodove, odnosno oni su prevozili. Ja sam bio zastupnik za Kosovo i imao sam dobru saradnju sa Trepčom, odnosno Trepči smo iz Sirije uvozili superfosfat da bi Trepča prerađivala u svojim pogonima i ovamo sa fabrikom baterija iz Gnjilana. Tada je fabrika baterija bila u zaletu i oni su izvozili tada, već počeli da izvoze za Ameriku. Fabrika baterija je bila pojam, imala mlade ljude koji su imali viziju i oni su to probili i stvarno je bilo, jedno vreme, do ‘90-te je bila jaka. Oni su imali čak svoj izvoz za Ameriku. Mi smo preko “Jugoagenta” radili taj izvoz.
Marijana Toma: A recite mi, vratiću vas još malo na detinjstvo, porodica. Vi ste bili jedino dete ili?
Zoran Plećaš: Ne, ne. Ja imam i brata mlađeg, dve godine je razlika, Dragana, koji je isto živeo, pošto su meni roditelji bili razvedeni posle devete godine moje, njegove sedme pa sam ja živeo sa tim mojim ocem Nikolom. Ja sam živeo i on, on nas, ovaj je podigao, nije se ženio, školovao, napravio svadbe, oženio i sve to. Znači, mi smo živeli. Moj brat je posle otišao za Beograd, negde posle vojske, otišao je u vojsci, služio je armiju u Puli u Titovoj gardi pa pošto mi majka živela ovde, voleo je da izađe iz Prištine, nije voleo Prištinu kao ja i on je došao ovde da živi i radi. Isprva je radio u Puli, u Poreču itd iz vojske kad je izašao iz Pule. Radio je u Poreču jedno tri, četiri godine i onda je vremenom voleo da živi ovde i nastavio da živi ovde, do svoje ne znam koje godine i pošto sam ja dole ostao sa ocem on se posle pre ‘99-te znači ‘94-te vratio se sa familijom dole da živi. Pošto mu je žena bila pravnica, žena mu je bila izabrana za sudiju dole, sudiju za prekršaje, a on je radio u “Jugopetrolu”[2] na pumpi, tako da, on se vratio.
Moja žena je isto radila u “Jugopetrolu”, ona je bila finansijski direktor. Od početka, nije odmah. Ona je počela kao pripravnik u “Jugopetrolu”, tada OUR Kosovo, a posle vremenom ona je uvek zauzimala znači te, što se tiče isto ekonomista, uvek je zauzimala te pozicije u finansijama. Ona je ostala da radi u “Jugopetrolu” do kraja, odnosno do onog momenta kad je “Jugopetrol” stupio u štrajk. To je štrajk koji je po, prvi štrajk, i o tome ću vam pričam, gde su Albanci i Srbi zajedno ustali protiv jednog čoveka. To je bilo neviđeno.
Marijana Toma: Koje je to godine bilo?
Zoran Plećaš: To je bilo ’96-te, sedme godine. Ne mogu tačno da se setim, mogu da je pitam. To je prvi put, u životu, mislim posle onih ‘90-tih godina kad su Albanci napuštali. Međutim Jugopetrol je bila jaka firma i Albanci, možda su neki napustili, ali većina je ostala da radi i onda su osetili tu da su imali podršku svih svojih kolega kao ono bilo je ‘ajmo svi da napustimo‘. Međutim oni su razmislili ljudi, dobra plata, dobra firma i što bi sad. Onda su se u početku malo krili, dolazili ranije na posao ranije ovo-ono, a u suštini nije im se napuštao posao i ostali su.
I onda je došlo po naređenju. Tada je u “Jugopetrolu” bio neki direktor Veljko Lalić i on je čovek otišao u penziju i onda po strukturi, znaš, tada SPS[3] i kosovopoljska klika i onda postave nekog Kecmana za direktora “Jugopetrola”. I ono nezadovoljstvo radnika je i moja žena povede taj štrajk, tako se zove i za njom svi. Znači od 230 radnika njih je skoro 200 bilo u štrajku. To je bio prvi slučaj od ’90-te godine da zajedno i Albanci i Srbi protiv jednog čoveka, pogotovo tada kad je bilo nemoguće spojiti takve, međutim ljudi su bili, pošto je ona odbila neka njegova rešenja, rešenja da se otkupljuju devize, nešto glupost neka. Ja ću da ti iskreno ka kažem, reko to je tvoj problem. I onda kad je on pokušao i onda je jednostavno spontano se, jer ona je mnogo uživala poverenje svojih kolega i koleginica i Albanaca i Srba, Turaka, Cigana, sadašnjih Roma, i tako to, ali živa istina je to. Ali to ima zapisano i fala Bogu i u novinama i ima ona svu tu dokumentaciju u novinama i sve. Dobro to je bilo tada u službi tadašnje vlasti.
Marijana Toma: A recite mi vi ste ‘57 godište?
Zoran Plećaš: ‘55-o.
Marijana Toma: ‘55-o. Vi ste ustvari, gde ste služili vojsku?
Zoran Plećaš: Ja sam služio vojsku u Skoplju. Ja sam otišao u armiju, dobio sam ćerku Milicu ‘81-e. znači Milica se rodila ‘81-a, oktobra meseca, a ja sam ‘82-e odmah u martu već ona je mala, znači tada sam već tada otišao i u Skoplju služio u kasarni Goce Delčeva.
Marijana Toma: Zanima me ta, to je jedan period negde taj ‘70-te, kraj ‘70-tih taj jedan vrlo bezbrižan period. Zanima me vaša mladost ustvari u Prištini, kako je izgledala?
Zoran Plećaš: Pa znate šta, pa to se ja malopre kad smo pričali. Priština je imala dušu, znači bez obzira. Mi smo imali svoj korzo. To jeste bilo podeljeno korzo, leva strana idu Srbi, levo od “Granda”[4] prema Božuru, desno idu Albanci, razumeš. Onda svako društvo ima svoje drvo i tako smo, i tu smo se skupljali. U suštini nije bilo problema, nije bilo nikavog nasilja na tom korzou. Čak je bilo više nasilja između istih nacija oko ne drveta, oko devojke istih nacija. Retko kad je bilo međunacionalne te, ma ne sećamo se. Bilo je par puta, znači, ali nije to toliko bilo izraženo. To nisu bili na nacionalnoj. Nisu se oni svađali bili, ovaj Šiptar ovaj Srbin. Ne, nego je nešto drugo bilo. Ili oko neke devojke ili razumeš, škola, fudbal, rukomet, te stvari su bile, nije… Priština je imala bez obzira šta, imala je tu dušu, kako da vam kažem, gajenu od starina. Znači, ti ljudi koji su, prenosili su, znači stari su nama prenosili da mi poštujemo i tu drugu naciju kroz, pravo da vam kažem… Tada je bilo, moji baba i deda su slavili slavu, znate kako ovamo zabrana pa kod Albanaca oni su slavili Ramazan i Bajram. Što kaže jedan Albanac, mi kaže, član partije, pa pričaju oni to, mi kaže, kad je sve to prošlo: “Ja u partiju, primili me u partiju, ali mi dali odmah crkveni kalendar.” Kaže: “Što će mi? E kad ti damo ti ćeš da gledaš pa da ideš pa da vidiš koji Srbi slave slavu.” Pazi nema logike, ali tako je bilo, oni sami. Ali on kaže šta će mi. Ali oni su bez obzira oni su slavili Bajram, Ramazan, postili.
Ali kod Srba je opet bilo, mi kao Srbi znate šta i onda ima ta, učlanio sam se u tu partiju, ovo, ono i onda morao si to sve, što ja kažem, da neutrališeš taj srpski nacionalizam. Nije to, kad si Srbin, nije to nacionalizam nego jednostavno, da si, izvini. I sad to je kroz te stvari i onda su vremenom, to je bilo do, ja se toga ne sećam, ali po pričanjima dok je bio Ranković[5], to je sve bilo drugačije, odnosno odlaskom Rankovića, dolaskom te đakovačke klike onda su sve to menja. Istorija Srba na Kosovu se menja. Ljudi koji su radili u SUP-u[6] odmah su penzionisani. To su drugari moga oca iz rata, mladi ljudi otišli u penziju, a ne znaš zašto.
Marijana Toma: Koje je to godine bilo kad se to dešavalo.
Zoran Plećaš: To je ‘68-e.
Marijana Toma: Aha, to je posle ’68-e.
Zoran Plećaš: Da onaj kongres [misli se na Brionski plenum 1966. godine, nakon koga je Ranković isključen iz SK Jugoslavije], to je sve bilo tada. To je počelo, mislim to je bilo pre ‘68-e, ali ‘64-e. Valjda kad je ono Ranković, ne mogu da se setim, da ne lupam, ali posle smene Rankovića to se sve dešava. Znači dosta ljudi je moralo da napusti…
Marijana Toma: Službu?
Zoran Plećaš: Ne službu nego i Kosovo. Tad se dešavalo: “E ti si bio to e sad ću ja da te…” Šta? I onda su ljudi, hteli ne hteli, odlazili. Drugo znate šta je, postoji pisani zakon. I Tito nije dozvolio Srbima da se vraćaju na Kosovo. Moj otac i stric pošto su bili u ratu, a roditelji su im izašli sa Kosova i onda su došli negde do Kuršumlije. E tu je sad bilo, kako ući na Kosovo kad je zabrana, ali onda znaš, bandoglavi Ličani sednu u vagon i šta im Bog da i oni pravo, ali oni ne idu na tuđe oni idu na svoje imanje i pravo u Prištinu i Jugović ali to je bilo vrlo. I to je bio vid pritiska da se smanji ta populacija Srba. To je od tada počelo, nije to da je sad počelo nego od tada.
Ja se sećam još nešto. Moj pokojni deda je pričao, do ubistva Kralja Aleksandra. On je ubijen u Marseju?
Marijana Toma: Da, u Marseju.
Zoran Plećaš: On je, kako da vam kažem to, on je, nije on raseljavao Albance nego jednostavno kupovao tu zemlju u Anadoliji[7] i nudio im kvalitetniju zemlju. Kaže, evo to su reči mog dede, kaže da nije počeo rat, on bi za dve godine, ne bi bilo ni jednog Albanca na Kosovu. Zato što jednostavno oni su počeli da se iseljavaju jer su dobijali mnogo bolje uslove. Veću, za tu zemlju na Kosovu, za kuću, za ovo, dobijali su pare. A tamo su dobijali zemlju kvalitetniju, i ovo, ono i tako da je to bilo to, negde tako pričaju. Ali dobro prošlo je to što je bilo bilo je. Ali to je ono, to pričam iz priče.
A što se tiče Prištine same koju ja pamtim znači pamtim je sa tim Albancima i sa Turcima, Muslimanima. Na kraju krajeva Muslimani i deo Turaka i Srbi oni su išli u istu školu, isto odeljenje. Pazite i odeljenje, e tek kasnije čak ja vam kažem ja sam osnovnu školu završio i sa tim Albancem Ismetom, ali kasnije je počelo, jer mi smo kasnije posle toga dobili da moramo da imamo fakultativno albanski jezik, ali nije bilo dovoljno Albanaca i onda su oni što ja to kažem učili ne silom, nego oni su učili srpski, zato što ih je bilo više pa su to. I trebao im je za komunikaciju, malo ih je bilo dole. Vremenom, natalitetom, mi kad smo bili dva, dva je bilo kad sam završio osnovnu školu. Dva albanska odeljenja dva srpska.
Marijana Toma: Dva srpska?
Zoran Plećaš: Čak da vam kažem da je srpskih bilo 30 u odeljenju a tamo je bilo 20, 22, znači posle sve se okrenulo.
Marijana Toma: Kada su, vi ste se prvi put zaposlili odmah, odmah još u toku fakulteta rekli ste?
Zoran Plećaš: Prvi posao mi je bio tu rekao sam vam kad sam zavaršio, kad sam apsolvirao i to sve, u Ekonomskoj školi profesor. To je bilo ‘80-e.
Marijana Toma: U Prištini jel?
Zoran Plećaš: Ne u Lipljanu.
Marijana Toma: U Lipljanu.
Zoran Plećaš: U Lipljanu, u Lipljanu. Pošto u Prištini nisam našao, onda u Lipljanu. Tako se potrefilo da je trebao kadar, ovaj što je držao ekonomski predmet našo novi posao i to mi je kum bio, i kaže: “Ajde, kume, ja ću ovamo, ti dođi ovamo.” I onda tako, na osnovu toga sam ja došao do tog posla.
Marijana Toma: Kako je to izgledalo? Znači to je bila, u tu školu su išli samo…?
Zoran Plećaš: Ne, ne, zajedno.
Marijana Toma: A zajedno.
Zoran Plećaš: Zajedno. Ja vam govorim, do ‘81-e. Do ‘89-e. Svi smo mi zajedno išli.
Marijana Toma: Da.
Zoran Plećaš: I živeli. Mi smo i nastavili da živimo. Ali smo zajedno išli. Samo što nismo u odelenja, možda je neko i bio. Ali zajedno. Pre podne imaš od prvog do četvrtog razreda, ali svi su od prvog do četvrtog i albanska deca i srpska deca.
Marijana Toma: Kako je to izgledalo?
Zoran Plećaš: Pa normalno. Bilo je tu čačkanja, znaš, ali nije to na nacionalnoj, Albanci. Bilo je to, prođe udari te, ti njega, razumeš i to. Kao i sad, na kraju krajeva, u svakoj školi je to. Ja ne znam, sad kad čovek pomisli, možda je i gore sad ovde nego dole. Ali normalno, nije to bilo, ja ponavljam do toga. Sećam se i onih prvih…
Pošto je moj otac, Nikola se zvao, pošto su razvedeni, on je radio, ali ostavljao dvoje dece od sedam i devet godina u toj kući. I on je radio u sindikatu Kosova, i da bi imao nekakav kontakt sa nama, on je morao da razvuče mrežu jedno kilometar, da plati, da bi bio sa nama u kontaktu, da nas kontroliše, da nas pozove, jer ništa… I onda sećam se, mi spavamo, zvoni telefon, neko zlo doba, ej kaže Nikola, ja čuo razgovor, izađi pre svega, kad pođu deca u školu, pošto je naša škola, naša kuća bila blizu škole, i onda je moj otac morao da izađe maltene na tu glavnu ulicu, da decu vraća da ne idu, da se ne bi skupljala, on je dobio direktivu, tada to, Savez komunista, SSRN [Socijalistički savez radnog naroda][8], ne znam ni kako, on je dobio nalog da to izađe, on je pa sa nekim čika Borom, isto prvoborcem, Trgovčevićem, i oni su izašli i vraćali decu i kao nema i onda su i drugi profesori i onda je on objasnio šta je dobio i onda su bile, slušale su se direktive. Naređenje.
Marijana Toma: Od gore?
Zoran Plećaš: Naređenje od gore, što kažeš. Tako da to je to. Sve je to bilo. I od tada već počinje malo, ne malo, počinje raslojavanje.
Marijana Toma: Kad ste prvi put primetili to raslojavanje kako kažete ili možda tu neku podelu?
Zoran Plećaš: Prva podela se po meni, ajde ja sam, dobro osnovna ne možeš još ni da… Negde treći, četvrti razred srednje škole se već oseti. Jer mi u osnovnoj ne mogu sad ja da kažem jer ipak si dete u osnovnoj, dvanaest, trinaest, četrnaest i onda sedamnaest, već se tad oseti. Jer počeli su da budu grubi prema ženama, našim devojčicama, napadni.
Bez obzira što, ekonomska škola je bila preko puta kasarne u Prištini ali opet trebalo je autobusom otići ili peške. A jedno odeljenje, dva odeljenja je bilo ekonomske, po jedno odeljenje ove trgovačke, jedno ugostitelji, ne znam, dva ekonomske, jedno ugostitelji, jedno trgovci i turistički smer, da. Znači pet odeljenja u godini je bilo a ovamo je bilo Albanaca ma najmanje duplo, najmanje duplo. Znaš ipak one stepenice uske pa znaš ono. Ali ipak, opet su to držali koliko toliko pod kontrolom, što ja kažem, koliko toliko su držali pod kontrolom. Ali se oseća tu sad da li je to početak puberteta, muško, žensko, ovo, ono, ali se oseća ona bahatost. Znaš ono kad počnu da pokazuju silu, kad su više njih. Znači ono nije sila, ne. Šta sad. Sila je najgora, ili počeli su i da pišu tada. Nisu oni nešto, tada nije bilo ovo UČK, neke bljuvotine na zidu da pišu protiv Srba, razumeš.
Marijana Toma: A recite mi sad vi ste rekli vi ste ćerku prvu, je li tako, Milicu dobili ‘81?.
Zoran Plećaš: Ovu drugu ‘83-će i najmlađu Mašu ‘91-e.
Marijana Toma: Svaka čast. Taj period dakle vi ste se već zaposlili, radili ste?
Zoran Plećaš: Da, da.
Marijana Toma: Onda, koje godine ste se oženili?
Zoran Plećaš: Pa ‘81-e sam se ja i oženio. ‘81-e sam se ja oženio, 15. marta tako da.
Marijana Toma: Gde ste živeli sa suprugom?
Zoran Plećaš: Zajednički sa ocem u toj kući koja je, znači zajedno.
Marijana Toma: Aha sa ocem.
Zoran Plećaš: U toj kući zajedno do devedesetdevete. Sa svo troje dece otac koji, rekao sam, nije se ženio. Brat je već otišao ovamo, iako se vratio 2000, ‘94-te, pete. Ali ja sam imao neki stan. Radio sam hvala Bogu pa je žena dobila u nasledstvo neki stan pa je otišao u taj stan da ne pravimo gužvu. I moj otac mu je rekao nemaš potrebe, ja sam navikao da živim s njima. Evo ti stan ako ti daje Zoran ako ne nađi privatno. Takav je čovek. Želeo je da proživi kao jedan sa unučadi, sa nama, navikao je čovek od ‘81-e već 13, 14 godina živimo zajedno i odjednom nešto se menja neprirodno, a nisi nikad živeo sa nama. Ali dobro, tada je tako bilo.
Marijana Toma: I to je period, ta ‘81 je ono, onaj haos na Kosovu?
Zoran Plećaš: Da.
Marijana Toma: Jel se sećate nečeg iz tog perioda?
Zoran Plećaš: Kako ne. Evo ovako sad ja moram. Znači moja kuća je udaljena od Ekonomskog fakulteta, vazdušno 100 metara, kuća znači. To je centar grada, ovo ono. I sad, ide Sonja u drugom stanju sa Milicom, demonstracije počele. Ne, 11. marta sam se ja oženio a 15. marta su počele demonstracije. Sonja je već bila gravidna i to i sad nailazi, ja i ona pošli kao nešto. Jer to je bilo na etape, prvo u martu pa posle odmor, ali nailazi grupa koja beži, juri je policija. Ne juri je policija s Kosova nego došlo pojačanje. E sad, kao: “E mi smo Srbi”. Baš njega briga policajca kaže makni se kaže, Srbi, njemu je svako jer on ne zna čovek. On je dobio naređenje da sređuje. Sad ti si Srbin, tebi na čelu piše da si Srbin. A mi kao pa i ja sam Srbin pa ili da gledamo, ali dobro to je ludost, mladost. Mi smo Srbi kao. Ajde neka bude tako. Toga se sećam. Sećam se. Posle toga se sećam ja i jedan, jer nije to trajalo jedan dan, pa nego odlože pa za mesec dana opet pa.
Odemo ja i jedan komšija odemo da šetamo. On Albanac, ja Srbin i opet demonstracije. I demonstracije i gde da nas uhvate, gde je Izvršno veće onaj spomenik i ovo. I mi sad gde ćemo, tu ima kafana neka “Kod Ćora” pored opštine i mi, a mi smo kumovi starinom ja i ovaj Albanac, oni bace suzavac a mi beži gde ćemo, bežimo u kafanu. Kosa neka drži vrata. “More Koso puštaj vrata samo da nas ne stignu ovi ubiće nas.” Sreća bio tu kum Mile živ pa otvori i uđosmo. Ali pazi tih stvari znači Albanac, pa šta sad.
Mi nismo išli da demonstriramo. To familija nije nešto… Znači zajedno smo izašli da šetamo. Znači i dan danas kad odem dole on svima priča ja i on kad smo bili na demontracije. Bežali smo da nas ne biju. Ja Albanac, još Srbin, ali stvarno je tako.
Vrlo loše je bilo posle i tog policijskog časa i svega ostalog. Da vam ne pričam, zatvoriš se u osam, moraš da dođeš do osam, devet, ne znam, da ne lupam da li je do osam, devet ili deset da budeš u kući, možda i dvanaest, ali tako je to bilo, mislim to. I onda ja posle toga odem u armiju ‘82-e. Milica se rodi u oktobru i pošto je to bilo sve i ja posle u martu odem u armiju. Prvo sam dobio Maribor i odem u opštinu i kažem: “Ama ljudi ‘de Maribor ja sam sad dobio dete.” Oni se smilovaše i kaže ajde idi za Skoplje. I tako da sam u Skoplju služio deset mesesci kao hranilac porodice. Bio sam u “Goce Delčev” kasarni.
Marijana Toma: A koliko, jeste imali prijatelje neke ili ste češće dolazili kući u Prištinu?
Zoran Plećaš: Jeste dolazio non stop i Sonja dolazila kod mene i ja išao tamo. Pošto je Skoplje Priština, šta je to, 60, 70 kilometara. Autobusi su išli ko i sad svakih 15 minuta. I tada su išli, razumeš, tada je bila Jugoslavija. Nije bilo niti carine, ništa. Sedneš u Skoplju i za sat sat i po si ti u Prištini. Nije bilo carine, nije bilo ništa, jeste bila Kačanička klisura najgora, ali dobro je bilo. Iskusni vozači, leto.
Marijana Toma: I kad ste se vratili vi ste se onda vratili isto na posao ili ste našli neki drugi?
Zoran Plećaš: Ne, ja sam pošto sam počeo da radim ovo, ono ja sam posle toga dobio posao u toj Direkciji za robne rezerve. U toj direkciji sam ja dobio posao. To je ta direkcija za robne rezerve, završio sam taj fakultet, ovo ono i radio. I onda, kao šta ja znam, kad sam primljen nisam još bio diplomirao i posle svega toga ja dobijem posao ovo i dobijem ne znam da vam kažem, mislim, posao u računovodstvu i to materijalni knjigovođa.
Ali vi možda ne znate ali to je nešto najgore. Pazite dobiješ jednu, dnevnik ovoliki otprilike e sad kartica ona kupaca, dobavljača, robe mislim i to svaku trebaš da staviš na karticu pa da pišeš ovde a indigo je dole pa na dnevnik da to ostane. Ja sam završio fakultet ali pazi to, meni je majka bila u računovodstvu ali žena koja nije završila ni možda srednju školu ali žena je znala da sređuje završni, ovo, šta ja sad.
Ja sam molio Boga samo što pre da me prebace, dobro, ali polako, polako ja sam vremenom ja sam se dokazivao ja sam bio vredan i radan i prebacili su me isto u toj direkciji su me prebacili u sektor kontrole robnih rezervi. Jer to je bila kontrola robnih rezervi, to je bila Savezna direkcija, dodeljivala sredstva za meso živo, za, tako se zvao taj program meso živo gde su zadruge, pojedince u zadrugama da dobiju kredit za pet krava, dve krave, deset krava, za ovce, za koze. Onda velika poljoprivredna dobra koja su imala od Dubrave u Istoku, ribnjak u Istoku, pa u Kosovu Polju farma svinja, farma goveda isto u Kosovu Polju, Dobrevo kod Kosovog Polja, pa u Prizrenu i u Đakovici fabrike. Ne fabrike nego u Đakovici je bila velika farma pilića, baš ogromna. Da vam ne govorim za velike sisteme farma ta u Đakovici koliko se ja sećam, pa na Šar planini deo koji je držao Šar planina, Štrpce imali su stada ovaca. Pa deo Šar planine, ustvari ovaj goranski deo preduzeće ‘Šar proizvodi’ koji je imao mnogo ovaca koji su bila društvena. Znači oni su proizvodili i mleko i sira i sve, da i vunu i jedni i drugi. Pa i dan danas postoji taj šarski sir.
Marijana Toma: Da.
Zoran Plećaš: Šarski sir koji je predivan. Znači od tih ovaca, prirodnih ovaca to se sve pravilo tamo.
Marijana Toma: To je dok je bila ogromna.
Zoran Plećaš: To je bilo znate šta država je to finansirala. Znači ti dobijaš jedna izvesna sredstva, tebi to služi da taj fond ovaca, konja, stoke, mislim ajde da ili ribnjak u Istoku kod, znači da poboljša, da si likvidan, da imaš za hranu, za ovo da kad dođe onaj period zimski da možeš to sve da, da to ti stoji kao rezerva, savezna rezerva. To je u slučaju rata. A u suštini domaćini, ljudi su dobijali izvesna sredstva a bili su u obavezi na primer da prilože jednu ovcu. Za tu ovcu su dobijali ali za sve produkte od ovce odnosno i jagnje, odnosno vuna, odnosno mleko, to je domaćinu ostajalo. Međutim toga je bilo normalno i zloupotrebe. U Đakovici smo našli kao na petom spratu drži koze.
Marijana Toma: U stanu?
Zoran Plećaš: Ma da kao. Došao ja u kontrolu, čekaj bre vidim na spisku neke. Bila je zloupotreba. Znaš mi smo skloni svemu tome. To su bila sredstva živa, pare, davala je. Ja se sećam da je, ja se sećam da je, ako se vi sećate bio Fond za razvoj Kosova je bio.
Marijana Toma: Da. Fond za razvoj ili za pomoć, tako je nešto bilo.
Zoran Plećaš: Za razvoj. Maltene dnevno u tom fondu dnevno se uplaćivalo najmanje milion dolara.
Marijana Toma: Koliko?
Zoran Plećaš: Milion dolara, minimum.
Marijana Toma: Gde su te pare stizale?
Zoran Plećaš: Znači, predsednik Fonda, tu su bili Srbi, tu su bili Albanci, a sredstva su dolazila na Kosovo, znači to su žive pare ljudi, žive pare. Od toga su se gradile škole, putevi, kuće. Pored škole ovaj direktor je sagradio i pet kuća za sebe, za decu. Jel me razumete? To je tada i tada su, nenormalne pare. I onda je bio jedno vreme, to je moj pokojni otac vodio Titov fond za stipendiranje studenata, najviše studenata, Titov fond.
Bili su tu i Albanci i Srbi. Imali su neki kriterijum po kojem možeš da apliciraš ustvari da konkurišeš. Sad je aplikacija tad je bio konkurs da možeš da konkurišeš. Pa trebaš materijalno stanje i prosek na fakultetu da imaš. I normalno da u septembru pošto tada nije bilo pet rokova. Imao si januar i juni i septembar. Ako u ta tri roka ne u’vatiš uslov ode mast u propast. Nije bilo pet, petnaest sad rokova. Jer faktički mi smo morali u junu i septembru da. Jer prva godina kad.
Prvu godinu pošto nije bilo ni semestralno ni ništa. Prvu godinu na ekonomiji, ja pričam za ekonomiju, imali smo osam ispita. U junu i septembru mora da damo šest da bi upisali drugu, a ova dva oktobar i januar. Ako ne upišemo, rasčistimo ta dva mi gubimo opet godinu, vraća te na, ne možeš da nastaviš da upišeš četvrti semestar. Tako je bilo to, pa polako, polako. Znate imali smo. U drugoj godini već imaš na primer možeš da daš nešto u januaru, ali prva godina je bila najteža. Na kraju krajeva i tu je bilo ko će tamo, ko će vamo.
Marijana Toma: Da tu se odlučivalo ustvari.
Zoran Plećaš: Da to je to što se odlučivalo. I tako da to je to.
[1] Jugoagent je pomorsko-rečna agencija za prevoz robe, osnovana pre više od 60 godine u bivšoj Jugoslaviji.
[2] Jugopetrol je naftna kompanija, osnovano 1945. godine u Novom Sadu kao državno petrolejsko preduzeće. Bio je jedna od najusoešnijih kompanija u bivšoj Jugoslaviji.
[3] Socijalistička partija Srbije, vladajuća partija u Srbiji od 1990.godine, pod vođstvom bivšeg predsednika Slobodana Miloševića.
[4] Misli se na najveći hotel u predratnoj Prištini, hotel Grand, koji se nalazi u centru grada.
[5] Aleksandar Ranković je bio potpredsednik SFR Jugoslavije, načelnik OZNA (Odeljenja za zaštitu naroda, preteču kasnije Državne bezbednosti i ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije od 1946. do 1966. godine. Isključen je iz Saveza komunista Jugoslavije 1966. godine, nakon Brionskog plenuma. Tokom 1950-tih godina sprovodio je akciju oduzimanja oružja na Kosovu, tokom koga se veliki broj Albanaca pod pritiskom iselio sa Kosova.
[6] Služba unutrašnjih poslova.
[7] U Turskoj.
[8] SSRN je najmasovnij a društveno politička organizacija u bivšoj Jugoslaviji.