Zadnji slučaj je bio, bili smo na doručku, oni su trebali da putuju u ponedeljak, bila je nedelja, u ponedeljak su potovali za Kosovo svi. I sada tokom jutra smo finalizovali sve te, gde smo bili, kako gde i onaj zapisnik i uzeli su ga sa sobom na Kosovu, zapisnik koji se držao za svako pomirenje: gde smo išli, ko je pričao, šta je pričao? To su uzeli sa sobom oni, tražili su, uzeli i mi smo im dali.
Kaže, „Još jedno mesto,“ Anton Četa kaže, „imamo“. Oni kažu, „Gde, ko te je zvao? Mi smo mislili da smo završili, nemamo više zapisanih nigde.“ „Ne,“ reče, „znam ja.“ „A profesore gde hoćeš da nas povedeš?“ Ustao je i rekao, „Idemo,“ kod mene, “ Kod Besima“. Ja sam bio oženjen u to vreme, imao sam negde godinu dana braka. I on ustaje i kaže, „Idemo kod Besima, jer i tu treba da pomirmo nekog.“ Rekoh, „Sa kim hoćeš da nas pomiriš?“ reče, “ Sa tvojom ženom,“ reče, „30 dana gore dole sa nama, ona ima pravo da te izbaci iz kuće.“ Reče, „Idi i ti sa njima sada na Kosovu!“ Reče, „Dolazimo da pomirimo tebe sa tvojom ženom jer i ovaj posao treba da se završi.“ Rekoh, „Da u pravu si,“ rekoh, „dođite večeras kod mene na večeru.“ Reče, „Da svakako“. I tako je i bilo, došli su svi na večeru kod mene to veče, kući sam bio, tada sam živeo u Queens (Kuins). Imao sam tu i porodicu, otac, braća, mama, živeli smo svi zajedno.
Imao sam jednu kuću u Kuinsu i došli su tu za večeru, i kada je ušao unutra rekao je mojoj ženi, „Hana došao sam da pomirim tebe sa mužem jer sutra putujem za Kosovo, tako da pomirim još vas dvoje.“ Ona reče, „Ali mi nemamo nešto.“ Reče, „Eh, 30 dana, šta ja znam šta ceš mu ti reći kada odemo mi? Reći ćeš mu uličar si, izlazio si na ulice, išao si gore dole, ostavio si me samu“.