Prvi deo
Seda Pumpyanskaya: Ja se zovem Seda. Moje prezime je malo dugačko, Pumpyanskaya. Malo teže je da se izgovori. Rođena sam 1965 godine u Moskvi i imam mnogo uspomena. Uspomene na jedančudan, ali srećan život u Rusiji. Uspomene kad sam imala desetih godina i kada sam došla da živim u Njujork. Ovo je meni sasvim promenila perspektivu jer sam iznenada imala osećaj slobode, osećaj izbora. I to je nešto što nikako nije moglo da izađe iz mene, čak i kada smo se vratili u Rusiju. Tako da, mislim da sam od tada uvek mislila da svet je jedan, da ne postoji zabrana putovanja ili da budeš bilo gde, tako da su ceo moj život i cela moja karjera bili međunarodni.
Anna Di Lellio: Zašto ste došli u Njujork? Zašto je vaša porodica došla u Njujork?
Seda Pumpyanskaya: Moj otac je bio novinar. U stvari, on se bavio Sjedinjenim Državama. Pisao o njima. I zaljubio se u njih. Ovo nije jedna laka ljubavna priča, jer bile su ’70-te godine, u sred hladnog rata, ali kao iskren novinar, on je želeo da Rusima otkrije pravu Ameriku. Tako da je pisao mnogo o Sjedinjenim Državama, o politici, koja je bila interesantna u ono vreme. Stvari kao Votergejt ili Crni Panteri [Black Panthers], ili šta god, književnost. I to je bilo kao osveženje ili štagod, jer su Rusi slušali strašne stvari o Amerikancima i on je želeo da otvori te stranice.
Anna Di Lellio: Budite slobodni da govorite što više. Nemojte… ovo nije prosto jedna…
Seda Pumpyanskaya: Da, jer…
Anna Di Lellio: … pitanje -odgovor…
Seda Pumpyanskaya: Da, u redu.
Anna Di Lellio: Pa ako imate uspomene i iz Njujorka…
Seda Pumpyanskaya: U redu.
Anna Di Lellio: …i o vašem ocu u to vreme.
Seda Pumpyanskaya: Ako želite da pričam više, kažite mi,…ja sam navikla da dajem kratke intervjue gde su bili potrebni kratki odgovori…
Anna Di Lellio: Ne, ne.
Seda Pumpyanskaya: … ali se ne očekuje da…
Anna Di Lellio: Ne, ne.
Seda Pumpyanskaya: U redu.
Anna Di Lellio: Treba prosto…da se osećate slobodno da govorite o svojim uspomenama o Njujorku i uspomenama vašeg oca Aleksandra koji je stvarno je radio o… ako imate neke priče da podelite s nama.
Seda Pumpyanskaya: Pa, vi ste me pitali „Čega se sećate iz detinjstva?“. Pa, naravno, sećam se Moskve, mada je to čudno, jer je to bilo mesto sa puno ograničenja na mnogo načina, ali i dosta slobode. Makar u našoj kući. Slobode govora, slobode humora, slobode neke vrste stvarnog razumevanja stvari. Zato što mislim, naša porodična sredina je bila intelektualna. Novinari. Bilo je puno umetnika koji su na režim gledali dosta cinično i bili su dosta slobodne duše.
Čega se sećam iz Njujorka? Sećam se… mislim kao dete od deset godina koji je došlo u SAD, bilo je mnogo stvari koje nisu odgovarale onome što su nam govorili. Jer, mi smo čuli da je Amerika zemlja koja je prepuna zabrana i da ima puno užasnih stvari. Sećam se onih fizičkih osećaja. Jedan od njih je dolazak na Menhetn, dolazak u Wall Street, i praktično držali smo glavu gore i gledali solitere, glava jedne male devojčice kako gleda gore. Kako vi gledate {podigne glavu gore}, ovako, ovako i nema kraja. I nastavljaš da okrećeš glavu i to nikad ne prestaje zato što nikad ne stigneš do kraja zgrade.
Nije to samo fiziči osećaj, nego neki čudan osećaj slobode, jer, zato što to je moguće. Izgradnja ovako visokih zgrada je moguća. I sećam se jedne dečje igre koja je bila interesantna. Kako sam sa majkom hodala ulicama Manhattana, pokušavala sam da nađem dva istih automobila, jer svi su bile različiti. Krov ili sedište ili oblik ili bilo šta drugo. Nisam videla dva ista auta u Njujorku. Nešto bi se obavezno razlikovalo. Dok ja sam dolazila iz zemlje koja je imala tri modela automobila i oko četiri boje: žutu, cervenu, belu i crnu.
Tako da je bilo teško razumeti. Ali sve se svodilo na izbor. I to je ono što mislim da usisaš zajedno sa vazduhom, i kada smo se vratili u Rusiju, a vratili smo se jer moj otac, koji je mnogo pisao o SAD, mnogo istinitih priča za koje je bio zainteresovan. Ali to je bilo vreme Komunističke partije, vreme propagande. I na kraju, bila je jedna sednica, gde sekretar propagande je želeo da nauči novinare, kao što se obično dešava, šta da pištu i šta da ne pišu. Izabrao je crnu ovcu i ta crna ovca bio je moj otac.
Jer govor sekretara za propagandu bio je: “Treba da pišete o radničkom pokretu, a ne o ćerkama milionera”. To je bio članak o Patriciji Hirst, jedan veliki članak i jako interesantna priča, i tako dalje. U ono vreme, to je pomalo značilo i kraj novinarske karijere, jer mom ocu nikad više nije dozvoljeno da se vrati u SAD. Sedeo je u toj sobi u Moskvi kada je taj govor održan. Moja majka je dobila pismo da se spakuje i da se vrati. U svakom slučaju, bilo je teško, i mislim da su odnosi sa SAD-om osatali nekako… kako da kažem… kao prekinuta ljubavna priča.
Ali, šta je interesantno, ja sam imala deset-jedanaest godina, i osećanja koje opisujem, sloboda i izbor na ljudskom nivou, su nešto što ulazi pod kožu. I nakon toga, bilo gde da živiš, nekako ne možeš da veruješ u ono što ti se govori, zato što prosto znaš da želiš da budeš slobodna i želiš da imaš izbor u životu. Tako da šta god da se desilo kasnije u mom životu, mislim da je puno određeno tim njujorško-američkim duhom ili osećajem da želiš da budeš slobodna.
Anna Di Lellio: Koliko dugo…
Seda Pumpyanskaya: Smo mi živeli tamo…
Anna Di Lellio: Što se desilo kada ste se vratili?
Seda Pumpyanskaya: Živeli smo tamo… mi smo tamo živeli devet meseci. Pa, trebalo je da živimo pet godina i mi smo se na neki način smeštali. Birali smo stan… Uzgred, to je lepo, lepa priča, pošto je mnogo Rusa moralo da živi u velikom bloku zgrada u Riverdejlu, u nekoj vrsti kolektivnih stanova, štagod, u ruskim zgradama. Ali mi, kao porodica novinara, mogli smo da živimo u normalnoj zgradi. I bilo je mnogo lepo da živiš u normalnoj zgradi i da vidiš stvari koje su sasvim drugačije. Bila sam zadivljena, gledam ovde ovu sobu, bila sam zadivljena ormarićima. Ruske zgrade u ono vreme nisu imale ugrađene ormariće. Bila sam zadivljena sa dva kupatila ili tri, ne mogu da se setim, jer su ruske zgrade uglavnom imale samo jedno kupatilo. Još uvek nije postajao taj koncept. Kako god, liftovi, garaže, interesantne stvari.
Tako da, kada smo se vratili 1976. zbog ove prekinute ljubavne priče, bilo je teško na neki način. U porodici, to što tvoji roditelji rade i šta se desilo, to je određujuće, bilo je to na neki način surova ljubav, život, zato što moj otac mnogo godina nije objavljivan i suštinski bilo mu je zabranjeno da se bavi novinarstvom i stvarno se pretvorio u crnu ovcu, jer su to bila vremena kada su mnogi ljudi prestajali da se pozdravljaju sa vama i tako dalje. I znate, zavisi da li si na vlasti ili nisi, tako da je to na neki način bila najsrećnija godina njegove profesionalne karijere, da bude dopisnik iz Njujorka, a posle svega stigli su teška vremena.
Naravno da sam ja morala da idem u školu. Jedna od mojih najboljih drugarica, bilo je nekoliko dobrih drugarica, jedna od mojih najboljih drugarica bila je devojčica koja je došla, ne iz slične situacije, ali iz života i rada u inostranstvu, u Meksiku. Tako da se sećam da smo… bilo je smešno, jer smo mnogo vremena provodile razmenjujući sećanja, znate, na drugačiji život. I nekako čekajući te promene, koje su došle kasnije’80-tih, zemlja se otvorila i obe smo mogle da otkrijemo i da živimo drugačiji život.
Anna Di Lellio: I kada, gde ste išli u školu? Mislim, šta je bilo kasnije, posle srednje škole, šta se dogodilo?
Seda Pumpyanskaya: Posle srednje škole, dobro, u Rusiji škola traje deset godina. Tako da deset godine školovanja obuhvata osnovnu školu i neku vrstu srednje škole. Tako da je ovo bila jedna škola, škola u Moskvi. I uvek, zbog ovog izlaganja međunarodnim uticajima, uvek sam želela da naučim međunarodne jezike, tako da se u toj školi govorio engleski, vrlo dobar, imali smo neke predmete na engleskom, imali smo englesku istoriju, imali smo englesku i američku književnost. Tako da, velika izloženost međunarodnim uticajima se nastavila i u školi.
Nakon toga sam se upisala na Moskovski univerzitet, ’82. godine, dvoumila sam se između novinarstva i filologije. Posle dugog oklevanja, izabrala sam filologiju i u to vreme sam već učila francuski, i onda odlučila da, Garsia Markes bio je vrlo moderan ili šta god, vrlo popularan, moderan nije dobra reč, u to vreme, tako da sam pomislila, ok, vreme je da učim o latinoameričkoj i španskoj kulturi. To je bilo od ’82. do ‘87, pet godina na univerzitetu i mislim da treba da kažem da sam upravo ja generacija promene, prekida.
Jer ovaj niz sekretara Komunističke partije koji se izmenjao, jer su umirali jedan za drugim ’82-’83, i ’84. Gorbačov dolazi na vlast. Znači govorimo o mojoj prvoj i drugoj godini studija. I u praktičnom smislu, to je značilo jednu stvar, ja sam počela da studiram u jednoj državi, a diplomirala u drugoj. Kada sam se upisala na fakultet, kao što sam rekla, opredelila sam se za špansku grupu, sećam se da nije bila dobra profesorka, ali sećam se prvoga časa španskog i profesorke, ona je ušla u prostoriju i rekla: “Zapravo ne znam šta tražite ovde, znate da nikada nećete ići u zemlje španskog govornog područja, nikada nećete dobiti posao koji ima veze sa španskim jezikom. Pa, pretpostavljam da želite da naučite španski, ali morate da shvatite da vam je to na neki način hobi”.
To je bila ‘82. A ’83, kao što sam rekla, stvari su počele da se menjaju. Bila sam na drugoj godini kada je došao Gerbačov. ’85. je bio moj prvi posao, jer je u Moskvi bio jedan omladinski festival i pozvali su devojke sa Filološkog fakulteta da rade tamo, da pomognu sa jezicima tokom nedelju dana. I ovo je u mom sećanju, bilo je skoro kao, neka veza sa američkom iskustvom od pre deset godina, ‘75, jer je tamo bilo raznih stranaca. Završila sam sa Latino-amerikancima, Argentincima. Iznenada se dogodila jedna fantastična fiesta [žurka] i razna osećaja ili interakcije ili stvari koje su bile sasvim drugačije od svega onoga što sam videla ranije.
I suštinski, od ’85 godine odjednom je mnogo stranaca dolazilo i ljudi koji su znali jezike su bili vrlo traženi. Suprotno od onoga što je profesorka rekla. Tako da, znači, bilo je sitnih poslova, na primer, na međunarodnim festivalima, filmskom festivalu ili festivalu trbušnog plesa, ili, na primer, imala sam jedan jako smešan posao koji nikad neću da zaboravim, sa jednom grupom ljudi iz Bolivije. Bila je jedna fudbalska ekipa, tinejdžerska fudbalska ekipa koji su došli da igraju u Moskvi iz La Paza. Dečaci su imali oko 14-15 godina, ali u skladu sa latino-američkom tradicijom, bili su iz prilično dobrih ili bogatih porodica, i sa njima je stigla i tona rođaka, majke, očevi, babe, tetke, ujaci.
I bila je velika delegacija iz La Paza, iz Bolivije. Mnogo daleko. Ja nikada nisam ni čula za Boliviju. Oni su došli u Moskvi na pet ili šest dana, znate, da bi pratili te dečake. I ja sam morala da radim kao njihov prevodilac, na neki način da ih upoznam sa mojom zemljom. Tako da je bilo puno zabave i puno promena. Tako da, do trenutka kad sam diplomirala ‘87. godine, odjednom je moja profesija postala tražena. Odjednom je bilo puno međunarodne izloženosti i bila je to drugačija zemlja koja se otvara. Ali tačno ova generacija je generacija prekida. Živiš u jednoj izolovanoj zemlji dvadeset i nešto godina, izuzev mog američkog iskustva koja mi je otvorilo oči, i osećanja, i razumevanje, i onda se iznenada probudiš u slobodnijoj zemlji u kojoj se otvaraju mnoge mogućnosti. I tako je moja kariera krenula međunarodnim putem.
Kao što sam rekla, počela sam da radim kao prevodilac. Dosta brzo, u početku sam mislila, u redu, ja neću da radim kao moji roditelji. Moja porodica u svom sastavu ima uglavnom novinare i filmske reditelje, ali uskoro sam završila u novinarstvu. U stvari, radila sam za jednu špansku novinu El Pais u Moskvi. I to je bilo sasvim drugo poglavlje, jer su to bila ekstremno dinamičma vremena, gde su stvari počele da se menjaju brzo, brzo, brzo. I praktično, kada razmišljam o tom vremenu, to su ‘80-te i ‘90-te, postoji neki osećaj da si tokom jedne decenije živela kroz najmanje sto godine istorije. I to je, pretpostavljam, malo taj osećaj koji je kasnije, u različitom stepenu i različitim okolnostima, kasnije sam stigla na Balkan i nekako me je privuklo da radim na tim mestima u tranziciji, jer sam u mladosti živela u tranziciji.
Ja sam živela u veoma brzoj tranziciji, gde su stvari skroz drugačije, kada… da stvari, u mnogim drugim mestima i zemljama koje sada poznajem, na primer u Evropi, gde su stvari stabilne, stvari se ne menjaju tako brzo. I to ih čini zanimljivim. Tako da, kasnije, moja karijera me je odvela u tranzicione svetove i mesta, jer mislim da je to jedna od najfascinantnijih stvari. Tako da, u ‘90-tim, radila sam kao novinarka španskih novina i istovremeno nastavila da pišem za veliki broj ruskih publikacija, i radila sam za jednu televiziju. Eh da, kao što sam rekla, deo moje porodice ima rad na filmu u svojoj istoriji, jer je moj deda bio u stvari jedan od prvih kamermana u Rusiji, u Sovjetskom Savezu.
To je jedna vrlo interesantna priča. On je bio Jevrejin iz Sankt Peterburga, koji se zaljubio u film tokom ‘20-tih godina. Otišao je u Odesu i završio je na Kavkazu, praveći filmove i radeći sa istom generacijom kao, na primer, Dziga Vertov, koji je, kao što znate, bio jedan od najpoznatijih autora dokumentarnih filmova. I upoznao se sa mojom babom koja je bila Jermenka, imala je 18 godina. Zaljubili su se i imali taj neverovatan život tokom ‘30-tih godina, suštinski bez doma. Zaljubili se u film. Bili bliski sa Dzigom Vertovim i njegovom ženom, putovali i snimili, sve do rata. Posle je deda bio ratni snimatelj. I nažalost umro je decembra ‘44. godine, malo pre zaveršetka rata, u avionskoj nesreći. I moja baba, koja ostala sama sa mojim ocem od četiri godine, imala je samo 28 godina i uradila jednu neverovatnu stvar.
Ona je posvetila ceo svoj život pravljenju dokumentaraca, sledeći njegov put. Ona je počela da radi kao njegova asistentkinja i posle je postala filmski režiser. I tako su se našli našli u Moskvi. Ali, da skratim priču, uvek se divim toj generaciji, toj ljubavnoj priči. Ta ljubavna priča, posvećenost dokumentarnom filmu. Tako da, kada mi se pružila prilika da radim za televiziju i kad sam otkrila vezu slike i reči, jer novinarstvo se izražava rečima, i ja sam se u to zaljubila. Počela sam da radim za razne televizije i završila sam u BBC-ju ‘97. godine, da napravim dokuemnatarac o Mihailu Gorbačovu. Obožavala sam to. Prijavila sam se za različite stipendije u Sjedinjenim Državama, stipendije za novinarstvo. Dobila sam Neiman stipendiju na Univerzitetu Harvard.
Tako da sam se vratila u Moskvu iz Londona na tri nedelje. Prepakovala sam se i otišla u Sjedinjene Države. Tamo sam provela jednu godinu na Univerzitetu Harvard. Bila je to jedna prelepa godina. Mislila sam da u tim godinama imam jasno mišljenje, jer volim da pravim dokumentarce i jedina stvar koju sam želea da radim je da nastavim da pravim dokumentarce. Borila sam se sa Harvardom da dobijem studije vizuelnih umetnosti i čak otišla u Bostonsku školu da studiram film itd. itd. Ali kako se ponekada dešava, moj život se skroz promenio. Desilo se da sam bila u Njujorku nakon Harvarda i zapravo su me poslali u Bosnu kao šeficu za javno informisanje Misije Ujedinjenih nacija u Bosni.
Da budem iskrena, imala sam sasvim malo znanja. Bila je ‘99. godina. Malo sam znala o Ujedinjenim nacijama. Imala sam vrlo malo praktičnog znanja o bivšoj Jugoslaviji. Dobro, bila sam novinarka, ali sa malo znanja o komunikacijama u to vreme. Tako da sam pomislila da je čudno kako sam ja bila savršena kandidatkinja, ali mislim da me je ljubav prema avanturama i tranziciji naterala da prihvatim taj posao. I tako sam u aprilu ‘99. godine sletela u Sarajevo, u Bosnu. I tako je počelo moje balkansko poglavlje.
Ljura Ljimani: Pričajte nam o Bosni. Bilo šta.
Seda Pumpyanskaya: Da pričam o Bosni. Da, Bosna. Sećam se dana kada sam sletela tamo. I šta se ponovo dogodilo, pošto je nakon toga bio čitav niz međunarodnih stvari koja su se dešavale u mom životu jedna za drugom. Kao što sam rekla, u početku je to bila Velika Bitanija, BBC. Zatim Univerzitet Harvard, Boston. Zatim sam se vratila u Moskvu, prepakovala i 12. ili 13. aprila ‘99. odletela za Zagreb. U to vreme, aerodrom u Sarajevu još nije počeo da radi. To je bilo posle rata. Bosna je često bila u vestima. Tako da se sećam prvog osećaja. Neko iz UN-a je trebalo da me pokupi u Zagrebu, koji je zaista lep grad. I bio je sunčan, fantastičan, divan dan, kako je to uobičajeno u aprilu ili maju, kao sada u Njujorku, bilo je… Znači, sletiš u ovaj lep, miran evropski grad srenje veličine.
Neko iz Ujedinjenih nacija me je pokupio belim kolima i krenuli smo za Sarajevo. Vožnja je trajala oko 5-6 sati i možete da zamislite… pa, ne baš devojčica, ali mlada, imala sam oko 33-34 godine, kao što sam rekla, bez dovoljnog znanja o čemu se tu uopšte radi. Posle jednog sata vožnje, kada se završi Republika Srpska i nastaviš vožnju, vidiš prekrasan pejzaž. Uronjena si u zelenilo i vidiš mnogo kuća sa čudnim rupama. A ja u početku nisam mogla da razumem šta je to, znate, možda je to tip građevine, možda je to tip… mislim, da budem iskrena, u Rusiji, zbog klime i lošeg održavanja, mnoge kuće su ofucane, tako da prvi osećaj kad vidiš ofucanu kuću iz bilo kog razloga.
Ali onda vidiš tu vrstu kružnih rupa, mnogo njih, ja čak ni to ne razumem šta je. Na kraju mislim da sam pitala i objasnili su mi da se desilo etničko čišćenje. Jer ni u jednoj kući na tom putu niko nije živeo. Tako da, taj mir, sve ono što je izgledalo kao mirno selo u mirnom zelenilu na tom fantsatičnom suncu, i sa fantastičnom temperaturom, bilo je oko 20 stepeni celzijusa. I odjednom osećas pod kožom da je etničko čišćenje vrlo praktina stvar. Kuća po kuća, svaka, nijedna nije preskočena. Mislim da je ovo moj prvi utisak o tome šta je rat, razumljiv, praktičan, skoro da možeš da ga dotakneš.
Stigli smo u Sarajevo i mislim da još jedna stvar koja te pogodi, već sam govorila o tom zelenilu… kasnije ću doći u Prištinu i na Kosovo, jer na Kosovu, u Prištini, zelenilo te uopšte ne pogađa, tamo imaš jednu sasvim drugu sliku. Tamno zelena boja Balkana, isti je osećaj kad sletiš na sarajevski aerodrom, koji je na neki način okružen planinama, i odjednom pogledaš iz aviona i vidiš taj, te zelene planine. Vrlo je sveže, ali tamno zeleno. Tako da postoji nešto, kako da kažem, postoji nešto čudno jer snažan Balkan je mesto snažnih osećaja i ovo zelenilo nekako tome doprinosi.
Kada sam prihvatila ovaj posao u Ujedinjenim nacijama… i da budem iskrena, možda sam zaista bila savršena kandidatkinja, ali imala sam jako malo iskustva u takvim stvarima, oklevala sam dugo vremena, ali onda, pretpostavljam, to osećanje avanture me je nateralo da prihvatim… Mislila sam, u redu, ako je stvarno… Prihvatiću na tri meseca, to su bili oni kratkoročni ugovori, i ako ne funksioniše – ne funksioniše. Ja se vraćam. Kao što se događa u takvim velikim aventurama koje preduzima čovek u životu, prva tri meseca stvarno ne razumeš mnogo. Otprilike posle šest meseci počneš da shvataš stvari i nakon jedne godine odjednom shvatiš da ti se život skroz promenio.
I radiš neki drugi posao, sviđaju ti se druge stvari, radiš nešto drugačije i živiš sasvim drugačije. Tako mislim da je išlo. Koje su bile druge slike, šta ostaje? I sama memorija je čudna posle malo vremena, znate, nakon priče o ’99. godini, to je bilo pre dvadeset godina, tako da memorija ponekad briše mnogo nepotrebne stvari i ostaju neke kao slike ili neka iskustva, obično one najbolje, one uvek ostaju s tobom.
Sarajevo bilo je neverovatno mesto. Ja dolazim iz Moskve koja ima dvanaest miliona stanovnika. Sarajevao je mali provincijski grad sa trista hiljada ljudi. Nikad nisam živela u tako malom mestu. A zapravo je interesantan grad, jer skoro je kao jedna dugačka ulica {rukama pokazuje liniju}, sa tramvajem, dugačka oko 12 kilomenara i sa obe strane okružena planinama. Priroda je, kao što sam rekla, vrlo, vrlo lepa, okruženost planinama, i odjednom razumeš da je vrlo lako ovde voditi rat, jer samo staviš oružje na planinu i lako je držati Sarajevo pod opsadom Opet, to je neka vrsta fizičke slike koju stekneš. Iznenada, ovaj, ovaj mali provincijski grad, pod opsadom za vreme rata dugo vremena.
U to vreme, pošto je prošlo tek nekoliko godina od rata, bilo je 36 hiljada trupa, NATO trupa, i dve hiljade UN policajaca. Tako da, kada govorimo o ličnoj bezbednosti, pa, mislim da smo bili prilično bezbedni jer, jer bilo je tako mnogo… mislim, to je bio poduhvat bez presedana. Bilo je, takođe, mislim… ja volim književnost, diplomirala sam na Filološkom fakultetu, i bila su dva romana, dva književna dela koja su meni ostala u glavi. Čitala sam „Travničku hroniku“ Ive Andrića, fantastičan roman koji je dobio Nobelovu nagradu, i koji govori o jednom malom mestu, Travniku, u Bosni,, Travnik, u kome se dešava celokupna svetska politika.
Dešava se negde ‘80-tih, i tu je jedno malo, malo selo i praktično tu je jedan austrijski konzul. Vremena se menjaju u Sarajevu, dolaze prestavnici iz Turske i Francuske. I imaju fantastične odnose, geopolitičke stvari se dešavaju u ovom malom selu. Tačno to sam ja osećala u Sarajevu, jer imaš jedno tako malo mesto u kome je bila nabijena cela svetska politika. Bile su sve međunarodne organizacije, sve države, i odjednom dobiješ kao neku prizmu kroz koju vidiš sve praktično, pragmatično. Nisu to teorije kako treba da radiš, to su ljudi i njihovi odnosi, to je tačno književn slika kako je Ivo, Ivo Andrić zvao, koja dobije vrlo praktičan smisao. Ne znam.
Pričaš o NATO-u, pričaš o 36 hiljada trupa i iznenada gledaš način na koji je NATO organizovan, politički, u to vreme u Sarajevu, i vidiš da ga vodi jedan američki novinar, ne general, koji ima dva zamenika. Jedan treba da bude Englez, a drugi Francuz. Tradicionalno, to su Englez i Francuz. Oni su sasvim drugačiji karakteri i ne mogu da podnesu jedan drugoga, tako da sve ispadne mnogo bizarno. Na jednoj maloj sceni, kao u pozorištu, celokupna svetska politika i ljudi svih nacionalnosti, to ispadne jako interesantno i čudno.
U pitanju je bilo stvaranje dobrih politika jer pitanje Bosne u toj fazi je bilo da profunkcioniše i šta da se radi sa konfliktom. To je pitanje na koje ne postoji odgovor. Nije zaustavljen dugo vreme, onda je zasutavljen Dejtonom. Ali i kada je zaustavljen, ostale su vrlo snažne posledice. I šta je međunarodna zajednica radila da napravi zemlju, što se kasnije desilo i na Kosovu. Tu je bila ova država sa tri nacije, sa dva entiteta, čudna reč. Bilo je relativni mir i iznenada međunarodna zajednica i svi ti ljudi su morali da rade na neki način sve, pošto su bile praktične situacije.
Prva praktična situacija: sve tri nacije mnogo vole simbole, kao ljudi u Evropi. Tako da bi uvek stavili u automovile… onda, imali su dva pisma, naravno… stavili bi neki nacionalni simbol. Tako da, praktično, kada ide auto, sa dva kilometara ili jedan kilometar ili odakle bilo, odmah možeš da vidiš da vozi Hrvat ili Srbin ili Bošnjak. Tako da nije bilo slobode kretanja jer se na njih pucalo. Šta s tim da radiš? Jer nema slobode kretanja. Mislim, stvarno je bilo opasno ići… a govorimo o kratkim putovanjima, iz jednog sela u drugo. Ne govorimo o, na primer, distancama kao u Americi ili slično, putovati stotinama kilometara, opet govorimo o pet kilometara.
Prolaziš preko mosta iz jednog sela do drugog i možeš biti napadnut samo zato što mogu da te identifikuju. Tako da je međunarodna zajednica morala da misli o tome. To je bio zadatak. I oni su imali jedno pametno rešenje. Takođe, bilo je teško sa svetskom kulturom, demokratskom kulturom dialoga i slušanja, itd. Znate, o stvarima se treba usaglasiti, ali u jednom trenutku je bilo nemoguće usaglasiti se i sa Bošnjacima i sa Srbima. Oni nisu hteli da se usaglase. I zatim, bila je takođe razlika… znači, kada sam bila na Filološkom fakultetu, imali smo srpsko-hrvatsku grupu koja je učila srpsko-hrvatski jezik, ali u toj fazi se tvrdilo da postoji tri jezika, znači srpski, hrvatski i bošnjački.
Dok iskreno morfološki jezik ima neke razlike, ali bilo je zahteva i međunarodna zajednica je ponekad morala da prevodi brošuru ili nešto za javno informisanje na tri jezika. Tako da je mudro rešenje bilo, što niko nije očekivao i nekome nije palo na pamet da…. Oni nisu mogli da se dogovore oko registarskih tablica za automobile jer postoje dva pisma. Obično postoje neka slova i neko…. Pametno rešenje je bilo da se biraju, praktično da se koriste brojevi koji su zajednički i da se izabere sedam slova koja su ista na ćirilici i latinici, kao na primer A, O. I došlo se do tablica za kola koja imaju tri broja, na primer 123 A 456.
I međunarodna zajednica koja je bila tamo je morala da se bavi ovim pitanjima. Drugi dobar primer bi bio himna, ponovo problem jezika, bila je velika debata što da se radi. I na kraju predlog koji je pobedio je predlog koji ima samo muziku, bez reči. Ovo je bilo još jedno pametno rešenje. I ponovo velika debata… jer interesantno je koliko su simboli važni. Čovek misli šta je važnije, ne znam, zastava ili postavljanje granica države? Granice su važnije, ali i zastava je vrlo, znate, emocionalne i druge percepcije. Identitet je veoma važan.
Tako da je oko zastave bila velika debata. Bošnjačka zastava je tako završila sa dve prilično neuobičajene boje, žutom i ljubičastom, jer sve druge boje, kao što su bela, plava i crvena i druge, su bile razmatrane u smislu da ih upotrebljavaju jedni ili drugi, itd., itd., itd. A da li sam spomenula da su bila dva književna romana koja su mi na neki način bila u glavi, možda zbog mog filološkog obrazovanja. Mnogo sam razmišljala o ovom malom mestu gde se dešava svetska politika, gde je centar pažnje celog sveta i koje privlači ceo svet. I to sve je, znate, kao neka musaka od ljudi ili ljudskih odnosa. I razmišljala sam o srednovekovnom brodu ludaka. Jer ova je slika… bila je to čudna mešavina ljudi. I ta čudna mešavina ljudi nije bila…
Lokalni ljudi su ih videli na drugačiji način, jer, jer nije lako. Odjednom imaš priliv različitih ljudi i zapravo, ti različiti ljudi ti na neki način diktiraju ili govore šta da radiš. Ne mislim da iko to voli (smeje se), na jedan ili drugi način. I ovi strani ljudi, eh pa oni su svi različiti, ali oni dolaze i odlaze. Jer, uglavnom oni dolaze u okviru misije za jedan određeni period, ne znam, dve ili tri godine i posle odu. Tako da su ljudi koji žive tamo počeli da govore, dobro, možda je malo cinično: “Šta ovi ljudi rade? Oni neće ostati. Oni neće…”.
I bila je jedna čudna mešavina ljudi, da budemo iskreni. Ali dobro je što je bilo puno ljudi, ne znam, što su bili… meni se čini da uvek postoji čudna mešavina ljudi u svakoj velikoj organizaciji. To su ljudi koji su došli samo da bi imali posao. To su ljudi koji dolaze zbog plate. To su ljudi avanturisti. To su ljudi koji su možda frustrirani zbog nečega, nešto nije funksionisalo, ne znam, razveli su se ili nešto… njima je potrebno da rade nešto novo. Ali dobro je to što je bilo puno idealista.
I to je interesantan deo zato što su odnosi… možda i nije… znam da će mnogo ljudi misliti da je skoro kao kolonializacija ili protektorat ili bilo šta. Osećanja… mislim da je to ista stvar koja se desila po misijama u celom svetu, kada ideš u određenu misiju. Ne znam, u srednjem veku, kristaški ratovi ili šta god. Ja sam sigurna da je uvek postojila jedna čudna mešavina ljudi. Ali dobar deo je to da je bilo puno ljudi sa idealističkim pristupom, jer to je ono što ja samtram krstaškim ratovima 21. veka, ili kraj veka demokracije.
Ima određenih pitanja i razmatranja, različitih tački gledišta, ali opet, to je bila komplikovana mešavina, ali bilo je mnogo interesantnih ljudi. Kao i svaki odnos koji podrazumeva davanje i primanje i verovatno je bilo… mislim, naravno da nešto uzimaš iz svog iskustva, ali došla si da daš. I ovi ljudi koji su došli da daju svoj, svoj, ne samo profesionalizam ili znanje, nego neku vrstu iskrene posvećenosti mestu. Mislim da to čini ovu interakciju interesantnom. I ovi ljudi su, na najstrasniji način, pokušavali da daju sve od sebe, osećanja, strast, znanje, za ovu konstrukciju i kontradiktorini proces izgradnje države.