Drugi Deo
Aurelja Kadriu: Kada ste odlučili da studirate arhitekturu, šta ste zamišljali da radite sa tom diplomom? Zašto ste doneli tu odluku?
Salih Spahiu: Pored toga što je profesija, arhitektura je takođe i misija, veoma važna misija u životu čoveka. Projektovati zgradu znači odrediti sreću onih koji je koriste, počevši od bolnice u kojoj se rađa dete do vrtića gde počinje predškolsko, onda škola, univerzitet, posao i druge aktivnosti kulturnog života, zabava i tako dalje.
Posle medicine, mislim da je arhitektura jedan od najvažnijih ciljeva i jedna od najvažnijih profesija koje služe čovečanstvu. To je bio jedan od razloga zbog kojih sam odlučio da studiram arhitekturu, drugi je bio taj što je bilo jako malo arhitekata na Kosovu. Prvi albanski arhitekta, kao što znaš, bio je pokojni profesor Baškim Fehmiu, koji je umro pre deset godina. On je bio prvi albanski arhitekta, to jest, Kosovo nije imalo arhitektu do ‘58.
Projekti koji su rađeni na Kosovu su uglavnom rađeni van Kosova. Profesor Baškim Fehmiu je doneo novi duh, istina je da su mu se kasnije pridružile neke druge kolege, ali bilo ih je jako malo. Arhitektonski Fakultet na Kosovu, u Prištini, počeo je sa radom ‘78-’79, bio je poslednji. Sada ima dovoljno arhitekata, ali, kako da kažem, situacija nije toliko dobra.
Mislim da je ovo povezano sa tim kako vlast i zakoni utiču na orijentaciju urbanskog i arhitektonskog razvoja, mislim poštovanje i manjak poštovanja zakona se osećaju. Ovde je to nažalaost negativno, i glavna odgovornost za ovo leži u centralnoj i lokalnoj upravi.
Aurelja Kadriu: Kada spominjete profesora Fehmia, znam da ste bili bliski sa njim. Možete li mi reći kada ste postali prijatelji sa njim?
Salih Spahiu: Upoznao sam profesora Baškima odmah nakon što sam diplomirao ‘73. Ali, sreo sam se sa njim više puta, nedavno, nakon što se rat umešao u naš projekat u Kancelariji za Urbanizam i Projektovanje za memorijalni kompleks Adema Jašarija u Prekazu. U to vreme je profesor osnovao tim različitih eksperata koji su bili iz Kancelarije i van nje.
Aurelja Kadriu: Koje godine?
Salih Spahiu: Odmah nakon rata, ‘99, mislim, ‘99-2000. Radio je na dizajnu za projektovanje urbanističkog plana za kompleks Adem Jašari u Prekazu. U to vreme sam imao priliku da provedem toliko sati sa njim. Puno puta smo pričali o raznim stvarima, Profesor je bio jako obrazovana osoba, imao je opšte znanje iz svake oblasti, ne samo iz arhitekture. On je bio neko ko je puno putovao po svetu, upoznao poznate arhitekte 20. veka, upoznao je Le Korbizjea, Veralta, Pjer Luiđija i tako dalje. I naravno, od njih je preuzeo elemente koje je kasnije primenio na praktični život na Kosovu i u Prištini.
Uglavnom je radio u Prištini, ali je takođe znatno doprineo arhitekturi i urbanizmu Kosova. Sećam se da je govorio: „Život je prostor i prostor je život”. Život i prostor su dva nerazdvojna elementa. Kroz njegove projekte, profesor je obraćao posebnu pažnju na ljudski život. Kroz urbanizam i prostorno planiranje trudio se da ljudski život učini što uzvišenijim, u fizičkom smislu kao i u psihičkom.
Aurelja Kadriu: Koje godine ste završili svoje studije arhitekture?
Salih Spahiu: Završio sam svoje studije 1973, u junu, 1973. i tada sam počeo da radim u kancelariji Ramiza Sadika, za Industrijsko Konstrukcijsko Udruženje, takozvano Industrijsko Konstrukcijsko Udruženje Ramiza Sadika. Radio sam tamo nekoliko meseci, onda sam na poziv svog prijatelja Redžepa Lućija počeo da radim u Urbanističkoj Kancelariji grada Prištine.
Aurelja Kadriu: Imam jedno poslednje pitanje o Vašim studijama i onda možemo da pređemo na Vaš profesionalni život. Koja je bila tema Vašeg diplomskog rada? Da li ste imali diplomski rad?
Salih Spahiu: Da, imali smo. Završio sam svoje studije u junu 1973. Završio sam sa odličnim uspehom, pokojni arhitekta i profesor, Živorad Janković, bio je moj mentor. Moj diplomski rad je bio u Sarajevu. To je bio kompleks između nekoliko zgrada, kompleks u kojem je trebalo da se naprave poslovne zgrade i bioskopska sala. Komisija i profesor su dali visoke ocene.
Posle mojih studija sam počeo da radim za Projekcijsku Kancelariju Industrijskog Konstrukcijskog Udruženja Ramiza Sadikua, u početku naravno kao saradnik, saradnik za dizajn. Imao sam starije kolege koje su vodile projekat i ja sam bio njihov saradnik. 1974. me je pokojni arhitekta Redžep Lući pozvao da počnem da radim za Urbanističku Kancelariju grada Prištine. Prihvatio sam njegov poziv zato što je i meni bilo interesantno da se bavim urbanizmom, počeo sam da radim za Urbanističku Kancelariju grada Prištine zajedno sa pokojnim arhitektom Viktorom Širokom i Esatom Mekom, takođe arhitekta, i nekim drugim inženjerima, radili smo na nekoliko urbanih planova za grad Prištinu.
1975. sam počeo da radim za Kancelariju za Urbanizam i Projektovanje na Kosovu, pod tim imenom je bila poznata tada, Kosova, i radio sam tamo do svoje penzije 2011, veoma dugo.
Aurelja Kadriu: Možemo li više da pričamo o Urbanističkoj Kancelariji Prištine, Opštine Priština. Na kakvim ste projektima radili u to vreme?
Salih Spahiu: Dok sam ja bio tamo, radilo smo na nečemu što se ticalo završavanja urbanog plana Ulpijane, onda smo takođe radili u tim zgradama u kojima ste vi sada i koje se sada zovu Kafa [Qafa], mislim, radili smo urbanistički na tome. Radili smo na drugim planovima na lokalnom nivou, koji su bili važni u to vreme, ali smo u to vreme takođe tražili različite lokacije za razne zgrade koje su bile važne za to vreme.
Projekat obnavljanja i očuvanja stare Çarshia [Čaršije] je bio u toku u to vreme, moj kolega Esat Meka je radio na njemu. Govorim o staroj Çarshia u Prištini. Ali, nažalost, mnogo projekata se nije ostvarilo zbog raznih političkih, ekonomskih i kulturnih razloga. Arhitektura i urbanizam zahtevaju volju i dobru političku podršku kako bi stvari napredovale. Nismo to uvek imali ovde.
Aurelja Kadriu: Kada je prvobitno napravljen plan za Ulpijanu, pošto ste rekli da ste ga Vi završavali?
Salih Spahiu: Prvobitni plan za Ulpijanu je napravljen ‘60-ih, ali smo ga i završili sa nekoliko zgrada. Sremska ulica, kao što se zvala tada, sada se zove Džordža Buša, ako ne grešim, blizu Filozofskog Fakulteta. Radili smo tamo i takođe smo radili u nekim drugim zgradama, kada je bilo posebnih prilika da se doda više zgrada. Kada govorimo o Ulpijani, moram reći da za mene Ulpijana predstavlja jedno od najuspešnijih naselja u gradu. Ulpijana, Dardanija i Kodra e Dieljit [Sunčani Breg]. Pominjem ovo zato što se ovih dana dosta govori o evropskim normama i standardima, ja se ne slažem sa svim tim.
Možemo da kažemo da je postignut napredak što se tiče [konstrukcije] materijala, ali što se samog koncepta tiče, mogu da kažem da nova naselja dosta zaostaju za Ulpijanom, Kodra e Dieljitom i tako dalje. Mogu ovde da spomenem neka naselja u Prištini koja jako dobro poznaješ, na primer naselje blizu Hotela Sirijus, iza njega, videla si kakva je situacija tamo u urbanističkom smislu. Ne treba da budeš arhitekta ili urbanista da bi bio sposoban da oceniš to. Onda Kalabria, Mat… Ima nekoliko naselja koja su veliki urbani promašaj. Naravno, arhitekte koje se nisu izborile za svoj glas onoliko koliko je trebalo u toj situaciji u gradu Prištini i na Kosovu generalno, takođe su odgovorne.
Kada sam radio u Kancelariji za Urbanizam i Projektovanje, koja se kasnije zvala Kancelarija za Procenu i Inženjerstvo, radio sam na različitim projektima i različitim mestima. Želeo bih da spomenem zgrade Pošte i Telekomunikacija u Vučitrnu, Kačaniku, Vitini i Dragašu. Onda zgrada Kosova Filma, za koju mi je Kosovsko udruženje Primenjenih umetnika dalo prvu nagradu i kasnije sam takođe primio nagradu Borba za arhitekturu na Kosovu, kada je zgrada završena. Naravno, takođe sam se takmičio sa drugim zgradama na federativnom nivou bivše Jugoslavije, dobio sam ovu nagradu 1998. Kasnije sam dobio nagradu za kreativnost od nekadašnjeg kosovskog BVI-ja za kulturu.
Mogu reći da sam projektovao zgradu Kosova Filma zahvaljujući našem pokojnom piscu Azemu Škreliju, koji je bio direktor Kosova Filma i zahvaljujući direktoru Kancelarije za Inženjere, pokojnom Vehbi Oranu, dobio sam puno podrške od obojice tokom celog procesa. Zgrada ima svoje specifičnosti, ali kao što znaš, trenutno je sedište KFOR-a za Kosovo smešteno u zgradi Kosova Filma.
Aurelja Kadriu: Vratićemo se opet na Kosova Film, i takođe bih želela da pričamo o zgradi tržnog centra. Ali, želela sam da Vas pitam o Dardaniji, Kodra e Dieljitu i Ulpijani. Ulpijana je starija, u ‘60-im, ali Dardanija i Kodra e Dieljit su nekako naselja koja obeležavaju početak kolektivnog naseljavanja Prištine, pored Ulpijane. Da li ste bili deo grupe koja je radila na procesu planiranja ovih naselja?
Salih Spahiu: Ne, nisam bio, zato što kao što znaš Dardaniju su projektovali zagrebački autori u Zagrebu, imao sam prilike da ih upoznam, Dardanija je projektovana ‘70-ih. Ali mislim da je u urbanističkom smislu to uspešno naselje i kada pogledamo vremensku distancu, Ulpijana kao i Kodra e Dieljit i Dardanija su bile urbanistički planirane u Zagrebu. Onda su se zgrade dizajnirale van Kosova, uglavnom u Beogradu i Zagrebu, većina zgrada. Tržni centar koji se nalazi u Kodri e Dieljitu je projekat na kojem smo radili ja i moj kolega Hamdi Binakaj.
Bili smo rankirani prvi na otvorenom konkursu za te zgrade. Prijavilo se puno drugih kancelarija iz Beograda, Zagreba i Skoplja, ali su nama poverili dizajn glavne zgrade. Nažalost, zgrada se suočila sa puno poteškoća tokom konstrukcije zato što je građena odmah nakon rata i oni koji trenutno koriste zgradu su svojim poslom doprineli da joj se pogorša stanje i izgled. Na primer, terase kafića i tako dalje su improvizacija, koje su napravljene kasnije i nisu bile deo našeg projekta. Dodat je još jedan sprat, jer je investitor uložio, jer je zgrada bila niža. Dodatni projekat je pridodat delu zgrade koji gleda na glavni put… Tako da je bilo nekih promena u arhitektonskom smislu reči u poređenju sa načinom na koji smo mi uradili. Ali te promene su samo negativno uticale na ceo koncept koji smo mi zamislili kada smo radili na prvobitnom projektu za otvoreni konkurs.
Aurelja Kadriu: Kada se konkurs otvorio, koja je bila vizija dizajna za tržni centar, koja je bila vizija konkursa, ali i vaša kada ste ga dizajnirali? Šta ste želeli da uradite kroz taj tržni centar, šta ste želeli da unesete u grad kroz njega?
Salih Spahiu: Svaki konkurs ima cilj da dobije najbolje arhitektonsko i funkcionalno rešenje, to je bio cilj i ovog projekta. Zadatak se pojavio kao odgovor na potrebu trgovinske mreže u to vreme u Prištini. Naravno, Grmija i Vokari su kupili zgradu. Prvo su bili zainteresovani da otvore svoje prodavnice tamo i porede svoje proizvode sa onima koji su bili deo njihove trgovinske mreže. Kasnije, nakon rata, nastale su neke promene kao što sam ti spomenuo ranije, neke promene su nastale koje su samo pogoršale, kako da kažem, koncept. Oskrnavili su prvobitni koncept tržnog centra.
Tržni centar se nalazi baš tamo gde treba da bude po urbanistima. Lokacija tržnog centra je tačno tamo gde je urbansko planiranje Kodre e Dieljita dizajniralo da bude. Naravno, slojevi i šabloni su rezultat onoga na čemu smo kasnije radili kao ideja, ali kasnije i kao glavni koncept, ali smo uvek temeljili naš rad na onome što je bilo zahtevano od strane detaljnog urbanog plana naselja Kodra e Dieljit.
Aurelja Kadriu: Mislim da je boja jako interesantna i neki… Uvek sam razmišljala o nekim estetskim odlukama na toj zgradi. Možete li da mi kažete nešto o tom delu? Proces razmišljanja pre dizajniranja?
Salih Spahiu: Kao što znaš, tržni centri su uglavnom izolovane zgrade zbog svoje lokacije i zato što prostor treba maksimalno da se iskoristi. Želeli smo da prirodno svetlo bude dominantno, kao što znaš i vidiš, postoje svetlosne linije ali u zenitnoj projekciji, kao što je mi zovemo, prolaze kroz glavne delove zgrade i indirektno osvetljavaju prodavnice i druge delove zgrade.
Fasada je modularna i industrijska, kao što je obično na zgradama ove vrste, kako da kažem… Zatvoreni deo fasade dominira u ovakvim zgradama, što vam daje prostora da se igrate sa slojevima, koji su rezultat plastike, što smo želeli da postignemo u celoj zgradi. Pošto je zgrada veoma visoka, neki otvori su napravljeni na fasadi kao i u njenim slojevima, neki otvori koji te nateraju da vizuelno izgubiš pojam o visini. Zgrada je visoka oko 136 metara ako ne grešim.
Aurelja Kadriu: Koje godine je završena?
Salih Spahiu: Zgrada je završena ‘87. Pobedili smo na takmičenju ‘87, onda smo napravili glavni projekat i svečano otvaranje je bilo 2001, odmah posle rata, 2001.
Aurelja Kadriu: Da li je ikada uspela da ima istu funkciju pre rata, bar malo?
Salih Spahiu: Zgrada nije završena pre rata.
Aurelja Kadriu: I nije se ni koristila?
Salih Spahiu: Nije se koristila. Završena je 2001, odmah nakon rata. Završila ju je Pristina Housing Enterprisei neke promene su napravljenje bez naše dozvole i naravno uništili su čitav koncept. Ali niko za to ne preuzima odgovornost ovde na Kosovu. Na Kosovu se autor ne ceni dovoljno.
Aurelja Kadriu: Da li je bilo nekih konkursa za Kosova Film?
Salih Spahiu: Ne. Ja sam osvojio projekat za Kosova Film zahvaljujući mojim profesionalnim preporukama, mislim, projekat mi je poverio Azem Škreli, bivši direktor Kosova Filma i unutar Kancelarije mi je projekat dao direktor Vehbi Orana. Verujem da sam završio projekat. Projekat i konstrukcija su uspešno završene, zato sam takođe dobio neke nagrade o kojima sam ti ranije pričao. Tako da je zgarda bila, kako da kažem, prethodno naručena, nije bilo konkursa. To je bio projekat koji je naručio investitor i sami investitori su me izabrali da ga uradim.
Aurelja Kadriu: Kakva je bila vizija? Zaista bih želela da znam jer ste ranije rekli da staviti zgradu na određeni prostor znači odrediti živote ljudi. Zato me zanima da saznam koja je vizija iza podizanja tih zgrada na tom prostoru. Vizija Kosova Filma na tom mestu, ali takođe i koji je bio cilj postojanja Kosova Filma tamo?
Salih Spahiu: Kao što znaš, Kosova Film je jedina zgrada na tom prostoru, bila je jedina u to vreme… Upravo su to zemljište i sastav zemljišta bili inspirativni elementi za mene da napravim takav koncept. Zgrada se dugo tretirala u smislu njenih funkcija i posebne tehnologije koje su zgrade ovakve vrste imale, i pošto je bila usamljena, koristio sam duge slojeve i stepenovanje koje se uklapalo sa zemljom, sa lokacijom same zgrade. To je bio prvi put da sam koristio fenjere ili svetleće linije, onda koristio sam ih takođe u tržnom centru zajedno sa kolegom kojeg sam spomenuo, Hamdijem.
Za mene je izgradnja Kosova Filma bila velika motivacija i izazov kako da osmislim zgradu, zato što ima neke specifične funkcije. Kao na primer, soba za zvuk, koja je deo zgrade, zbog akustike, tamo se odvija sinhronizacija filmova, onda bioskopi, skladišta za čuvanje filmova, onda administracija i prostori za druženja. Ove funkcije sam smestio tako da svaka ima svoj integritet u odnosu na… ali, opet su se na neki prirodan način nadovezivale jedna na drugu.
Sa Kosova filma možete prilično dobro da vidite Prištinu, i izabrao sam oker boju fasade, ako se sećate Kodaka koji je proizvodio filmove, boje njegovih pakovanja su bile… I povezao sam mesto zgrade sa bojom fasade. Fasada je napravljena od armiranog poliestera, što je materijal koji se nije koristio na Kosovu do tada, prvi put je upotrebljen na ovoj zgradi. Prvo sam ga video u Sloveniji, u Ljubljani, i odmah sam kontaktirao proizvođače tog materijala. Dao sam oblik i formu fasade i oni su uradili ostale elemente.
Oni su radili na drugim elementima fasade. Cela fasada je klimatizovana, to je modularna fasada koja je stavljena u metalnu mrežu, prethodno stavljenu u spoljašnje zidove zgrade.
Aurelja Kadriu: Kada ste spomenuli oker, setila sam se zelene boje tržnog centra, da li je to bila prvobitna boja ili je bila…
Salih Spahiu: Ne, to nije bila njegova prvobitna boja. Trenutna boja je investitorova odluka, bez savetovanja sa nama.
Aurelja Kadriu: Kojih boja…
Salih Spahiu: Bile su različite, bile su slađe boje, boja prašine je dominirala, sa svetlijim i tamnijim nijansama, ali investitor…
Aurelja Kadriu: Kao kakao?
Salih Spahiu: Da, baš tako. Ali, investitor je kupio neku podnu keramiku i stavio je bez da nas prethodno pita. Mora da je bilo zbog cene ili iz nekog drugog razloga, ne znam. Ono što želim da kažem je da se autori susreću sa raznim problemima na Kosovu, zato što se autorstvo ne ceni puno.
Aurelja Kadriu: Deluje zanimljivo jer kada razmišljam o prošlosti, mislim, ja sam suviše mlada i ne sećam se takvog grada, ali kada razmišljam o prošlosti dok pričamo o Dardaniji, Bregu i Dieljitu i Ulpijani, dominantne boje su boje cementa i cigli, veoma grube boje, ali kada govorite o tržnom centru, da je trebalo da bude boje prašine, kao braon boje i Kosova Film koji je bio oker, to su prilično lagane boje…
Salih Spahiu: Zaboravio sam da ti kažem još nešto o Kosova Filmu, pozadina Kosova Filma je puna zelenih borova i činjenica da sam odlučio da izaberem tu boju je bila tesno povezana sa funkcijom objekta ali se isto tako jako dobro ukalpala sa zelenom pozadinom i zgrada je mogla da se vidi sa toliko mesta u gradu. Boja bi zadržala nečiji pogled sa puno mesta u gradu, svrha je bila da joj se da boja koja odgovara funkciji zgrade, ali isto tako da zgrada može da bude viđena sa više mesta u gradu.
Aurelja Kadriu: Šta je sa tržnim centrom, zašto ste odlučili da bude boje prašine?
Salih Spahiu: O njima smo razmišljali kao o toplijim bojama, kao boje koje su… trenutna boja je hladna boja, tirkizna je hladna boja, u njenoj pozadini su neke zgrade sa crvenim ciglama…
Aurelja Kadriu: Unutrašnja boja je žuta…
Salih Spahiu: Da,…
Aurelja Kadriu: Da li je to bila boja koju ste zamislili?
Salih Spahiu: Da. Mnoge stvari su ispoštovane unutra što se tiče boja, ali naše odluke koje se tiču funkcija, nisu bile ispoštovane.
Aurelja Kadriu: Da li je to bila boja koja je trebalo da bude iskorišćena i vani?
Salih Spahiu: Ne, ona koja je trebalo da bude napolju je bila drugačija, to je bila boja čokolade, kakaa, imala je nijanse koje su pokazivale vitkost zgrade i koje vas nisu terale da izgubite osećaj o visini zgrade.
Aurelja Kadriu: Hajde da se još jednom vratimo u Sarajevo, zato što sam zaboravila, kad ste mi pokazali fotografije, rekli ste mi da ste posećivali Italiju…
Salih Spahiu: Da. Kao studenti arhitekture išli smo u Italiju kada smo bili poslednja godina na fakultetu. Posetili smo neke zgrade i poznate centre za istoriju arhitekture kao što su Venecija, Firenca, Rim, Padova i tako dalje. To je bila ekskurzija koju je organizovao Univerzitet i tokom tog putovanja koje je trajalo deset dana, proveli smo neke dane sa svojim profesorima. Naravno, u to vreme, profesori koji su bili sa nama su pričali o razvoju gradova u Italiji i arhitekturi u to vreme kada se gradilo i tako dalje. Pored Italije, često smo išli na Jadransku obalu da gledamo hotele, to je bilo iz predmeta Dizajn hotela i društvenih i javnih zgrada… Tada smo posećivali neke zgrade, posebno u seoskom delu Dubrovnika, to jest, to su bili profesionalni izleti, profesori ili asistenti iz tog predmeta su nam se uvek pridruživali i pričali nam o funkcijama.
Tako su praktični i teorijski deo bili upotpunjeni, takođe smo u Pragu videli kako izgleda hotel na primer i njegove funkcije, kako se utvrđuju i tako dalje. To smo povezali sa onim što smo učili tokom naših studija.