Istorija međuljudske solidarnosti tokom kampanje: Jedanaesta priča

Raif Musa i Valjdete Bajrami Musa

Dve dodatne priče: Ovo je jedanesta priča o Pokretu pomirenja krvnih osveta 1990-ih godina. Pripovedači su Raif Musa i Valjdete Bajrami Musa, muž i žena, stručnjaci informacionih tehnologija iz Uroševca, koji su bili aktivisti Pokreta.

Prošlo je dugo vremena, sada ljudi zaboravljaju šta se dogodilo, ali dve godine nisu bile lake, dve godine, nije bilo lako. Sve troškove smo snosili, porodice su nas podržavale, jer su sve troškove snosile naše porodice, svako je imao podršku od strane svoje porodice. Sakupili bi novac, platili bi taksi ili bi platili gorivo, imali smo stalno  jedno vozilo na raspolaganju. Bio je jedan aktivista koji je radio sa nama u Savetu, on se kasnije uključio, ali je on u jednoj prilici došao da prijavi jedan slučaj, i znaš, video nas je tu, mi smo kupovali hleb u Mikelovoj pekari, vruć hleb, jeli smo samo hleb i bilo je odlično, kada je on došao, zatekao nas je kako jedemo hleb i rekao je: „da li mogu nešto da vas pitam?“ Rekli smo mu: „Da, samo izvolite!“ On je bio nešto stariji od nas, rekao je: „Neki mladi momci i devojke rade na pomirenjima krvnih osveta, gde mogu da ih nađem?“ „Našli ste ih. To smo mi.“ „Šta to radite, jedete samo hleb bez ičega?“ „Da, jedemo i odličan je.“ „Sačekajte malo“, rekao je on, kupio je ćevape i doneo nam, rekao je: „Ja,“ reče: „imam tri brata u inostranstvu, u Austriji i dok su oni tamo“, rekao je, „vi više nećete jesti samo hleb.“

Znači, bio je veoma dobar čovek, mnogo nam je pomogao dao nam je svoj automobil i ostavio je meni na raspolaganje, doneo mi je rezervni ključ jer sam jedino ja bio onaj koji je imao vozačku dozvolu i on bi napunio rezervoar gorivom i parkirao bi ispred svoje kuće i rekao bi: „Kada ja nisam u mogućnosti da dođem sa vama, uzmite kola slobondo, ne morate da me pitate.“ Njegova majka je bila stara, ništa… znaš, kada bi vratili kola samo bi joj javili: „Tu su kola“, „O, nemojte mi uopšte javljati“, rekla bi: „Uzmite kola, i radite svoj posao“. Jer on nije mogao da dolazi sa nama, on je radio kao stolar, kada je bio u mogućnosti bi došao a kada nije bio u mogućnosti uvek bi nam dao svoja kola, ova kola smo imali na raspolaganju kao i kola od profesora Ismailja.

I on bi stalno uzimao svoja kola kada je mogao isto tako i onaj Seljatin, ali tada nisu imali dobre automobile, niko, od onih koji su imali. A onda je bilo onih loših puteva po selima, na primer, kada bi hteo da ideš uzbrdo sa tim kolima, bilo je malo problematično, morao si da ostaviš kola dole pa da odeš peške, pa posle da pronađeš kuće je bilo isto problematično jer ovde dole u ovim drugim selima u ravnici nismo imali problema. Pa dobro, kažem na početku jer smo posle dobili malo na autoritetu, čak kad bi nas videli znali bi da smo krenuli nekud, ili ako je neko imao neki slučaj bili su uzbuđeni da mi idemo kod njih, znaš mi nismo znali i prošli bi njihovu kuću i sad ljudi su nam kazali kao: „Da, i tu je jedan slučaj“.

[…] na primer kada smo otišli u selo Plešine, jedna starica koja je trebala da oprosti krv svog sina nam je rekla: „Ja sam mislila,“ rekla je: „da vi ne želite da dođete kod mene“, rekli smo: „Ne more, mi nismo znali“, rekla je: „Ne, vi ste svuda bili, samo kod mene niste došli“. Ona je rekla svojim sinovima: „Ja hoću da oprostim krv,“ i oni su dali saglasnost, čim smo otišli prvi dan ona je oprostila krv.