Šukri Zejnulah

Priština | Date: 10. novembar 2018. | Duration: 88 minuta

Puno stvari se tada dešavalo. Imali smo poznate ljude, tu je bio doktor Tefik Rašit. On je bio lekar. Pre njega je bio Kabir, Kabir Lopov, Provalnik, tako smo ga zvali. Ipak, on je bio pošten čovek, i bio je pogrešno shvaćen. On je samo maestralno krao od bogatih, imao je stara kolica, krao je i davao te stvari siromašnima. Odneo bi to kući i davao. Bio je lopov, provalnik, ali dobar čovek. Kada bi ušao u prodavnicu ili kafić, svi bi ustali. Bio je veoma pošten. […]

[Živeo je tokom] Prvog svetskog rata, u tom periodu. Tada. Takođe, još uvek pričaju o njemu kao o poštenom lopovu iz Prištine, do današnjeg dana. Pošten, bez laži, bio je veoma human, pomagao je. On je gladovao kako bi dao hranu siromašnima.


EBRU SÜLEYMAN (VODILA INTERVJU), DONJETA BERIŠA (KAMERA)

Šukri Zejnulah je rođen 5. avgusta 1932. u Prištini. Kao jedan od prvih diplomaca na Pedagoškoj školi u Skoplju 1953, Zejnulah je postao direktor škole i deo prvog kadra učitelja na turskom jeziku. Kasnije je bio direktor Pionirskog centra u Prištini. Kasnije je bio direktor trgovine u listu Tan od 1975. do 1981. godine. Zejnulah umro je 5. Marta, 2020. 

 

Šukri Zejnulah

Prvi Deo

Ebru Sulejman: Ujače Šukri, možeš li mi reći svoje ime, prezime, godinu rođenja i mesto rođenja?

Šukri Zejnulah: Moje ime je Šukri. Zejnulah je naše prezime. Ime mog pradede je bilo Zejnulah, od tada je postalo naše prezime. Rođen sam u Prištini. U detinjstvu, proveo sam dve-tri godine u Skoplju. Moj otac je trebalo da ide u Monopol iz dužnosti, vodili su ga odavde [do] Skoplja, fabrika duvana, ostali smo tamo neko vreme, nekoliko godina. Ipak, vraćamo se opet na Prištinu. Većinu svog detinjstva sam proveo u Prištini. Tako.

Ebru Sulejman: Rekao si da je ime tvog pradede bilo Zejnulah, tako?

Šukri Zejnulah: Zejnhulah je bilo ime mog pradede.

Ebru Sulejman: Šta je bilo pre toga?

Šukri Zejnulah: To…

Ebru Sulejman: Prezime.

Šukri Zejnulah: Prezime, pre toga… Ne znam. Pre toga nije postojalo.

Ebru Sulejman: Što znači da nije bilo prezimena.

Šukri Zejnulah: Vidi, {broji na prstima} otac, deda pradeda. [On je bio] Zejnulah. Pre toga… naravno, sa Zejnulahom [sistem davanja prezimena po očevoj strani porodice] je zvanično počelo. Ipak, tako je od tada i nije se menjalo.

Prethodno nismo dobro poznavali jedni druge na Kosovu, da kažemo ljude iz Prištine, Vučitrna, Mitrovice, Gnjilana, Peći, ne puno. Ali koliko ja mogu ovo da razumem… komunikacija se polako poboljšavala kada sam ja bio mlad. Dosta se popravila i povezali smo se sa ovim gradovima i čak su se i brakovi sklapali. Čak i kad su se brakovi sklapali, sada oni se ne venčavaju, mladi, samo sa ljudima iz svog grada ili mesta ili sela, ali samo sa onima sa kojima su u bliskom kontaktu.

Moja majka je takođe iz Mitrovice, moj otac je iz Vučitrna. Ne, ne moj otac, moj otac je iz Prištine, ali moj deda je iz Vučitrna. Oni su ovde došli iz Vučitrna. Kosovo, Kosovo je ovakvo, kasnije je polako postalo ujedinjeno. Postali smo bliži sa svim gradovima, selima unutar Kosova. Najstarije naselje na Kosovu je Vučitrn, Janjevo, postojalo je mesto Novo Brdo, kako su ga zvali, rudnik, rudarsko brdo, to je bilo rano izgrađeno. Prištinsko naselje je izgrađeno posle Osmanlija, odmah nakon Kosovske bitke1. Sultan Pajazit2 dolazi odmah, za tri dana na Kosovu, na bojno polje gde je sahranjen njegov otac, Sultan Murat3.

Ebru Sulejman: Znači na Gazimestanu?

Šukri Zejnulah: Da, na Gazimestanu. Njegov otac je sahranjen i on preuzima, on preuzima sve, sultan Pajazit. Onda brzo donose neke odluke. Šta će se desiti mučenicima, kako će biti sahranjeni, neki od njih će biti sahranjeni u svojoj domovini, itd. I jedna od odluka je bila da se izgradi naselje što bliže Kosova Ovasi [Kosovu polju]4. Najbliže naselje Kosova Ovasi je bio Vučitrn. Ipak, Vučitrn je vazdušnom linijom udaljen, recimo 27-28 kilometara ili 25 kilometara. Tako da nisu mogli da odluče da podignu naselje tamo, nije dovoljno blizu. Ovaj Gazimestan, recimo udaljenost od Prištine je četiri-pet kilometara, tri-četiri kilometra. Zato su odlučili da podignu naselje ovde, naselje u Prištini. Zato što bi im omogućilo da budu bliži mučenicima kako bi ih posećivali, čitaju im Yasin5, brinu o grobovima, sade cveće i ostale stvari. To je bio razlog… to je bio…

Ebru Sulejman: Priština je osnovana.

Šukri Zejnulah: Osnovana je odmah nakon ovog rata. Prištinski teren je jako podesan, Rimsko carstvo je pokušalo da osnuje naselje ali naša šuma je blizu, tako da je bilo puno opasnosti. Što je značilo da su neprijatelji mogli lako doći iz šume i napadnu naselje. Štaviše, naša šuma je kišovita, kišovita šuma. Sada je skraćeno zovemo Grmija. Bilo je puno životinja; na primer, medvedi, divlje mačke, vukovi, zmije, itd. Zato što su se plašili, zato nije mogla da bude osnovana. Rimsko carstvo nije moglo da odluči da li da oformi naselje tamo. I neke druge stvari… neprijatelji mogu da se probiju… takođe Vizantija je pokušala, ali nije uspela to da uradi.

Postoje neka sela koja su ostala iz vizantijskog perioda. Na putu ka Nišu, ka Podujevu, negde tamo. Postoji Devet Jugović6, ne znam, Jug Bogdan7, bilo je nekih srpskih sela pre Osmanlija. Otprilike u isto vreme Gračan Crkva [manastir Gračanica] je sagrađen. Sagradili su je pre dolaska Osmanlija, četrdeset godina pre rata, poznati manastir Gračanica. Srbi su živeli oko te oblasti.

Kao što sam rekao, to je bio najveći razlog zbog kojeg je Prištna ovde osnovana. Iz jednog razloga, iz jednog cilja. Što znači da je sve počelo sa Turcima [Osmanlijama], vremenom, radom, zbog jednog cilja. Iz jednog razloga, jednog cilja, koji je bio biti bliži mučenicima. Ranjenici su ostali tamo, sagradili su svoje kuće, imali decu, smestili se u gradu. Zato su i [grad] nazvali Priština. Iz jednog razloga, pir [jedan na turskom] i [rad, dužnost na turskom], reč Priştine je nastala i ostala kao Priština do današnjeg dana.

Ovde kao što znamo zvanično mesto, zgrada koja je podignuta posle Osmanlija je masjid8. Taj masjid danas još uvek postoji. Ali, zove se Bezimeni Masjid, bez imena. Zato što je njegovo osnivanje započelo u isto vreme kao i džamija sultana Murata. U isto vreme, zato što ljudi moraju negde da se mole dok se džamija ne završi.

Ebru Sulejman: Gde je taj masjid?

Šukri Zejnulah: Ovaj masjid još uvek postoji danas u Prištini. Ipak, ljudi iz Prištine ne znaju njegovo ime, ne znaju da je „Bezimeni Masjid”. Nekima od njih sam rekao, takođe sam napisao u knjizi. Da je to zgrada u kojoj je sada boks klub. Bezimeni Masjid.

Ebru Sulejman: Dakle današnji boks klub je nekada bio masjid?

Šukri Zejnulah: Masjid, bio je masjid. Vidi kako je jaka ta zgrada, još uvek stoji. Bio je i teretana, gimnastika.

Ebru Sulejman: Ujače Šukri, čula sam da je tu zgradu koristila jevrejska zajednica.

Šukri Zejnulah: Ne tamo, oko nje, Jevreji su gradili kuće oko nje, oko masjida. Jevrejska zajednica je bila tamo, ali i u drugim delovima Prištine. Jevreji su došli iz Evrope. Evropa je izbacivala Jevreje i Osmanlije su ih prihvatile. Eto. Sećamo se takvih stvari iz detinjstva, ali nismo znali pozadinu svega toga. Istorija Prištine je bogata.

Kada su Osmanlije došle i prošle kroz mesto blizu Janove, kada su prošli Janovu, videli su veliku dolinu ispred sebe. To je bila kosovska dolina. Sami vojnici su bili u toj dolini. Videli su puno ptica u toj dolini, ptice, ptice {glede okolo zadivljujuće}. Nema samo različitih tipova, već i puno vrsti do današnjeg dana u Prištini. Tako da su ti vojnici, pričajući, razgovarajući, gledajući okolo, zaboravili čak da su u ratu. Toliko su im se svidele ptice i nazvali su [to mesto] Kuş Ovasi [Ptičija Dolina]. To mesto, zbog toga je današnje ime Kuş ovasi ili Kos ovasi, Kosovo.

Ebru Sulejman: Ujače Šukri, da li se sećaš svog detinjstva, šta si radio, gde si živeo, koja naselja su bila tamo, ko je bio u okolini? Tvoja majka, otac, baka, deka, da li se sećaš?

Šukri Zejnulah: Da, naravno. Priština je tada bila prilično prostrana. Bilo je jako lepih kuća, predivnih kuća. Njihove fasade su bile lepo izrađene, drvene, sve je bilo ručno rađeno, prelepo, sećam se jako dobro. Neke od njih su izdržale [stoje] jako dugo. Bilo je puno naselja. Ako bih brojio naselja, bilo bi ih devetnaest. Devetnaest velikih naselja. Od Topane do Divan Jolua ili možda da kažem Panayir Ovasi [Dolina Panajir], puno različitih naselja.

Ebru Sulejman: Gde, gde je ta Dolina Panajir?

Šukri Zejnulah: Dolina Panajir, znaš pozorište? Odmah iza pozorišta, malo gore.

Ebru Sulejman: Znači ka Dört Lüle-u [Kater Luljat], zar ne?

Šukri Zejnulah: Izvini?

Ebru Sulejman: Ka Dört Lüle-u, zar ne?

Šukri Zejnulah: Da, ka tamo. Išla bi malo gore ka gradskom parku. Ta ulica bi vodila do parka.

Ebru Sulejman: Dakle, živeo si sa ove strane grada. U starom delu koji se proteže do parka i na drugoj strani Divan Jolua.

Šukri Zejnulah: Do parka i Divan Jolua i ka baštama. Gde je sada stadion, taj deo su bile bašte, bašte sa povrćem. Dve reke su tuda prolazile. Dve velike reke, one su postale potoci. Veluša u naselju Posderka, naselje Pos-dere9 ili potok naselje ili neko drugo ime, imena su se menjala ponekad. Prvo ime je bilo Oniçi Kavak Deresi [Reka dvanaest topola]. Zato što je prolazila pored topola. Proticala bi od mosta Divan Jolu ka baštama gde se spajala sa Velušom. Točkovi su radili, vodeni tokovi za navodnjavanje tih bašti. Bašte su se protezale sve do fabrike amortizera, možda si čula za to, ili do škole; postojala je srednja škola tamo. Bašte sa povrćem levo i desno. Mi, deca, znali smo. Pohađali smo školu na srpskom, srpskom.

Ebru Sulejman: Koje godine, u kojim godinama?

Šukri Zejnulah: ‘37, počeo sam 1937, ‘38, ‘37-‘38. Sećam se smrti pokojnog Ataturka. Kada je on umro, vesti su došle preko obaveštenja. Tada sam bio mladi dečak, bio sam zajedno sa Tavukčijem, čuli smo ta obaveštenja sa Redže, sa radija. Ti ljudi, naši stariji, slušali su Radio Ankaru. Bilo je oko trideset radija marke Rejon, stara marka. Gde god da su bili radiji, ljudi su se okupljali i slušali, ako ih je zdravlje Mustafe Kemala zanimalo. Ponekad bismo se oraspoložili kad bi mu bilo bolje, nekad bi se više razboleo i mi bismo se osećali gore.

Čuli smo vesti o njegovoj smrti na dan kad je umro. Ovaj čovek po imenu Zijadin. Zijadin je imao biznis sa kokoškama i petlovima, zato smo ga zvali Tavukçi [Živinar], i drugi su takođe. On obaveštava džamiju. Ide do svog kokošinjca, uzima tri kokoške ili petla, prodaje ih na putu odmah pored bazara i novcem koji zaradi, on daje imamu i obezbeđuje da tri džamije pročitaju obaveštenje o Ataturkovoj smrti.

Tada su ljudi bili drugačiji, Priština se [iznenada] promenila, nema zvuka, nema ničega, svuda je prepuno, vrata prodavnica su otvorena ali niko ne ide unutra ili van. Kupovina se prekinula. Roditelji su se okupili i doneli odluke o tome kada i gde će se skupiti za komemoraciju. Mevlüt10 će biti spreman za sahranu i tako dalje. Prestaje, kupovina prestaje u tom periodu. Žene kod kuće, majke, sestre, kače turske zastave na pola koplja. Sećam se da su oblačli malu decu, male devojčice više u crnim haljinama i crvenim i belim haljinama na ulicama. Takođe se sećam da su novorođenčad nazivali, svako novorođenče ili Kemal ili Mustafa. Puno roditelja je davalo ova imena deci. Kasnije, neka deca su dobila [njegova imena kao] dodatna imena svojim, kada su imala dve-tri godine, pre polaska u škole. Na primer, ako je ime Ahmet, bilo bi Ahmet Mustafa, ako je Mehmet, Mehmet Mustafa. Kemal je takođe bilo dodatno ime. Sada, pre koji dan zapravo, naš poznati zanatlija je umro, on je imao ime Kemal, Ali Kemal je bilo njegovo ime od detinjstva.

Nastalo je puno promena. Ovaj dečak, ovaj mladi dečak koji je obaveštavao ljude, on ide u Skoplje vozom, na zvanični poziv turskog konzulata. Troje ljudi ga je čekalo na stanici tamo. Zahvaljuju mu se zbog njegovog lepog gesta. Naterao je ljude da pročitaju obaveštenja. Ostao je tamo dva dana i ponudili su mu da ode u Tursku i bude među drugima. Turska mu je takođe dala farmu kao poklon. Sa tom farmom i 60 ovaca i puno drugih stvari, kao što su kuća i mesto gde bi boravio. Ovo dete počinje da misli, ima majku i oca. Ne može da odluči da ode i odbija ponudu. On izjavljuje: „Žao mi je, moja zemlja je Kosovo, moja domovina je Turska. Ako odemo u Tursku, šta će se desiti sa našom istorijom ovde? Šta će se desiti sa tim predivnim rukotvorinama, spomenicima, arhitektonskim radom?” Zato što je ovde postojalo oko 17-18 džamija, devet masjids itd. Puno derviških kuća. „Kome ćemo ostaviti ovo osmansko nasleđe? Ako krenem [da napuštam], moji prijatelji će takođe hteti da odu”. Tako da im se puno zahvalio i otišao. On je odbio.

Ipak, sećam se da iako smo pohađali nastavu na srpskom jeziku, postojale su kuran škole sa Hadži Ahmetom u naselju Dört Lüle i u nekim drugim naseljima. Išao sam u tu školu i čak sam radio tri čitanja od korice do korice. Kod Hadži Ahmeta je išlo puno dece. Sviđalo nam se [grad], baš nam se sviđalo i zvali smo Prištinu varoš, iako je polako postajala grad. Ali ipak, čak do današnjeg dana, ljudi kažu varoš, varoš Priština, itd.

Ebru Sulejman: Da li se sećaš šta je radio tvoj otac, rekao si nam da je išao u Skoplje?

Šukri Zejnulah: Moj otac je preuzeo zanat moji dedova. Pekar, pekar. Pekar Ragip Aga. Naša kuća je bila u naselju Çeklik. Pomogao je da se izgradi fontana tamo, fontana Çeklik, što znači „jarebica”. Tamo je bilo puno jarebica i zbog toga su mesto nazvali Çeklik.

Ebru Sulejman: Gde je to naselje?

Šukri Zejnulah: To naselje je odmah iza Aladinove džamije. Čak, zapravo, Aladinova džamija je u tom naselju, u Çekliku. Mnoge stvari su se tada dešavale. Imali smo poznate ljude, tu je bio doktor Tefik Rašit. On je bio lekar. Pre njega je bio Kabir, Kabir Lopov, Provalnik, tako smo ga zvali. Ipak, on je bio pošten čovek, i bio je pogrešno shvaćen. On je samo maestralno krao od bogatih, imao je stara kolica, krao je i davao te stvari siromašnima. Odneo bi to kući i davao. Bio je lopov, provalnik, ali dobar čovek. Kada bi ušao u prodavnicu ili kafić, svi bi ustali. Bio je veoma pošten. Takođe…

Ebru Sulejman: Kada je ovo bilo? Da li je bilo za vreme Kraljevine Jugoslavije?

Šukri Zejnulah: To je bilo pre nego što je Ataturk umro. Od Ataturkovog prvog puta [kada je stupio na vlast]. To je od tog vremena. Takođe, ova priča polako postaje popularna u celom svetu.

Ebru Sulejman: Znači oko Prvog svetskog rata?

Šukri Zejnulah: Prvi svetski rat, u tom periodu. Tada. Takođe, još uvek pričaju o njemu kao o poštenom lopovu iz Prištine, do današnjeg dana. Pošten, bez laži, bio je veoma human, pomagao je. On je gladovao da bi dao hranu siromašnima.

Istorija Prištine je bogata i obimna. Bilo je puno ljudi. Postojao je zanatlija Salih, Salče, Živeo je preko 90 godina. Umro je pre 55 godina. Bio je odličan zanatlija, sjajan umetnik. Svi ti lordovi, generali iz Engleske i Francuske, dolazili su ovde i naručivali fejtone od njega. Pravili su najluksuznije, najlepše fejtone za te bogate ljude, za Evropu.

Onda bili su Bajram Kovač i njegova porodica. Pravili su mačeve za admirale i vojnike. Mačeve, noževe i druge stvari. Što znači da je bio poznat čovek i mnogo toga. Ne mogu sada da se setim, postajem uzbuđen, uzbuđen. Ne znam odakle da počnem, koji primer prvo da navedem. Imali smo puno pozantih ljudi, puno. Kasnije…


1 Kosovska bitka se odigrala 15. juna 1389. između vojske koju je vodio srpski Knez Lazar i osmanske vojske koju je vodio Sultan Murat. Najveći deo obe vojske je poginuo u bici i Lazar i Murat su takođe ubijeni.

2 Poznat kao Sultan Pajazit među turskom zajednicom na Kosovu, Bajazit Prvi je bio osmanski sultan koji je vladao carstvom od 1389. do 1402. Bio je sin sultana Murata, kojeg je nasledio nakon njegove smrti u Kosovskoj bici 1389.

3 Sultan Murat Prvi je bio osmanski sultan koji vladao carstvom od 1362. do 1389. Umro je u Kosovskoj bici, i sada se na Gazimestanu nalazi mauzolej posvećen njemu.

4 Sagovornik misli na Kosovsko polje jer se tamo dogodila Kosovska bitka 1389,mesto koje se nalazi severo zapadno pet kilometara od današnje Prištine.

5 Yasin​ je trideset i šesto poglavlje (sura) Kurana.

6 Devet Jugovića​ su mitološki junaci iz srpske epske poezije.

7 Jug Bogdan​ je heroj u srpskoj epskoj poeziji.

8 Masjid bukvalno znači džamija na arpaskom. Ipak, u mnogim nearapskim jezicima, koristi se da se označi mesto za moljenje muslimana koje je manje od džamije.

9 Turski: dere ​bukvalno znači „reka”. Naselje u ovom slučaju ima naziv po reci.

10 Mevlüt​ je islamska komemoracija u šia islamu i česta je širom Balkana.

Drugi Deo

Šukri Zejnulah: Vidi, nekad smo govorili stari turski. Govorili bismo „c” umesto slova „g”, „ç” [č] umesto „k” itd.

Ebru Sulejman: Da li tako sada govorimo, da li si ovako pre govorio?

Šukri Zejnulah: Ne, sada govorimo više zvanični turski [standardizovani turski]. Tada nismo znali ništa. Ako bi rekao: geldim [ja sam došao], gittim [ja sam otišao], niko ne bi razumeo. Coldum, cittım [ja sam došao, ja sam otišao]…

Ebru Sulejman: Ne, kažem način na koji pričamo sada.

Šukri Zejnulah: Izvini?

Ebru Sulejman: Način na koji pričamo sada.

Šukri Zejnulah: Ne, nije bilo tako.

Ebru Sulejman: Način na koji ti i ja pričamo sada?

Šukri Zejnulah: Ne, nije bilo tako. Nije bilo tako. Nije. Nije bilo škola.

Ebru Sulejman: Koja je bila razika?

Šukri Zejnulah: Cittım, coldum [ja sam došao, ja sam otišao]. Građani Vučitrna su govorili drugačijim turskim jezikom, Mitrovica drugačijim. Oni su udaljeni samo šest kilometara pravom linijom. Išli su pešaka u Mitrovicu. Vučitrn-Mitrovica, zar ne? Turci u Mitrovici su drugačije pričali turski. Na primer, ljudi iz Vučitrna bi rekli isteymisi [da li želiš], cideymisi [da li ideš], oynaymisi [da li ćeš svirati] znaš. Ljudi iz Mitrovice ih nisu razumeli. Ljudi iz Mitrovice bi govorili dermuga [reći], almuga [uzeti], citmuga [ići]. Da li razumeš? Ljudi iz Prištine coldum [ja sam došao], cittım [ja sam otišao], tako.

Ebru Sulejman: Još uvek kažemo: coldum, cittım [ja sam došao, ja sam otišao].

Šukri Zejnulah: Da, ali recimo da je Peć drugačiji, Prizren je drugačiji, Gnjilane je drugačije. Ipak, sve u svemu, u Gnjilanu se priča najpravilniji turski. Vidi, to je velika stvar. Ako pitaš zašto? Po meni, što si bliže…

Ebru Sulejman: Istanbulskom turskom.

Šukri Zejnulah: Što si bliži Anatoliji, znači Istanbulu, što znači Turskoj, bolji je turski. Na primer, Kačanik, Kačanik. Ko god je počinio nešto protivzakonito, bežao bi tamo [na Kačanik]. Ta brda su zvali Kaçanlık [Mesto za beg]. Sada ga zovu Kačanik, bilo je Kaçanlık. Iza tih brda, ljudi su bolje pričali turski. Ljudi bi govorili geldım [ja sam došao], gittım [ja sam otišao], iki tane [dva komada] umesto içi tane [dva komada]. Gnjilane je bliže Makedoniji zato su…

Ebru Sulejman: Zvuči više kao istanbulski turski.

Šukri Zejnulah: Zvuči više kao turski turski. Turski iz Turske. Malo drugačiji.

Ebru Sulejman: Da li to znači da su taj stari turski svi govorili, tako su ljudi pričali u gradu?

Šukri Zejnulah: Svi, svi su govorili. Tada kada se Priština formirala polako, Srbi su došli, Bosanci takođe. Jevreji iz Evrope, ne puno ali (nerazumljivo). Albanci sa juga. Albanci su dolazili i naseljavali se u gradu jer su bili farmeri. Ipak, ljudi iz grada su se više bavili zanatom, zanatom.

Ebru Sulejman: Koji zanati su postojali?

Šukri Zejnulah: Izvini?

Ebru Sulejman: Koji zanati su postojali?

Šukri Zejnulah: Bilo je zanata počevši od juvelira, obućara sve do krojača. Bilo je puno poznatih krojača, poznatih berberina. Berberini su bili kao lekari. Na primer Ahmet Kirna. Pravio je lekove za ljude. Za reumatizam, šta god bi imao, za astmu ili… Imam puno stvari na umu, ali su neorganizovane, ne znam šta da kažem.

Ebru Sulejman: Imamo puno vremena.

Šukri Zejnulah: Bilo je i doktora. Ali bio je samo jedan doktor Tefik. Doktor Tefik je bio jako poznat u Evropi. Kada je otišao u Evropu. Ovde je doktor Tafik brinuo o ljudima…

Ebru Sulejman: Da li je studirao u Evropi?

Šukri Zejnulah: Ne. Da, u Evropi, naravno u Evropi.

Ebru Sulejman: Onda je došao ovde.

Šukri Zejnulah: Da, ovde. Tefik, njegovo prezime je bilo Rašit. Živeo je blizu Kacalar-a ka gradu iz naselja Çeklik. Njegova kuća je bila tamo, još uvek je tamo, stara kuća. Išao je u Evropu. Tražili su ga. Čuli su za njega i pozvali ga u Evropu. Ostao je tamo kao gost. Ide tamo i ovamo ali ne toliko.

Evropski lekari su tražili savete od Tefika za mnoge stvari. Doktor Tefik se brinuo o nekim pacijentima iz porodica, bogatih porodica i govorio im šta da rade sa svojom bolešću ili koje lekove da koriste. Ipak, pošto su te porodice bile bogate, slale su svoje bolesne u Evropu na lekarske preglede kako bi ih evropski lekari lečili. U Francusku, u Austriju. Kada su ga ti doktori pitali: „Odakle si? Odakle dolaziš?”, „Iz Prištine”. „Da li znaš doktora Tefika?” „Da”. „Da li te je pregledao?” „Da”. „Šta on kaže, tako je. Ne možemo da znamo bolje od Tefika”. Lekari [su govorili] tada.

Bilo je puno događaja u Prištini, puno velikih događanja. Ali ništa od toga nije zapisano. Nezabeleženo. Imali smo sjajne zanatlije. Naši berberi su bili lekari. Krojači su stvarali modu kao i obućari. Imali smo pokrivenu pijacu, tamo… uništili su taj bazar, većina stvari je uništena, većina naših stvari.

Ebru Sulejman: Ujače Šukri, da li se sećaš, možda nakon Prvog svetskog rata život je bio težak ovde? Kada si bio dete, kada si išao u školu. Onda je počelo, nakon što je Ataturk umro, Drugi svetski rat je počeo odmah. Da li se sećaš ovih stvari, kako je bilo?

Šukri Zejnulah: Mogu da se setim Drugog svetskog rata, ali ne i Prvog svetskog rata.

Ebru Sulejman: Da li si slušao o njemu od svoje bake, deke?

Šukri Zejnulah: Da, Prvi svetski rat je ostavio Prištinu uništenu. Ostavio je zaostalu. Priština nije mogla da se razvija u to vreme. Pre Drugog svetskog rata, neke velike promene su se desile ovde, grad je postao moderan, više modernih zgrada. Polako se pravio prelaz od a la Turca ka a la Franga. Zgrade su postajale još lepše, evropski stil i tako dalje. Ipak, te zgrade su uništene nakon Drugog svetskog rata. Kada je bio Rat za nezavisnost [Narodnooslobodilački rat], te zgrade su uništene, sve se uništilo za vreme komunizma. Komunizam je činio mnoge loše stvari. Nacije su se rasturile, ljudi iz Prištine nisu mogli da se odupru, neko vreme jesu, ali onda nisu više mogli i migrirali su svojoj domovini u Tursku.

Ebru Sulejman: Da li možeš… da li se sećaš kad su bugarski i italijanski vojnici došli ovde?

Šukri Zejnulah: Da, naravno.

Ebru Sulejman: Možeš li da nam kažeš nešto o tim danima?

Šukri Zejnulah: Nemci su došli. Italijani su bili u savezu sa Nemcima. Ipak, Nemci nisu bili ovde u Prištini, uglavnom Italijani. Između godina ‘41. do ‘44, nije bilo puno konflikta, neslaganja, manjih sukoba ovde. Ali, omladinska organizacija se formirala ovde. Oni su bili mladi partizani. Radili su na programima pod Titovim imenom. Što znači nešto kao socijalisti, kao komunisti. Tako da su naša deca [išla] tamo. Ljudi kao Meto Bajraktari, Selimler, Kocadiš, Rašit puno mladih. Kasnije su čak mala deca išla tamo, naš Sulejman, sa Sulejmanom prezime…

Ebru Sulejman: Šerafedin.

Šukri Zejnulah: Šerafedin Sulejman. Čak je i on imao partizansku misiju. Stariji brat, stariji…

Ebru Sulejman: Remzi. Remzi.

Šukri Zejnulah: Da. Oni su se borili protiv lokalnih neprijatelja i, kako da kažem, protiv Nemaca. Konflikta je bilo u Kečekolu, tamo su se sukobljavali. Meto Bajraktari je umro, neki drugi su takođe umrli i svi drugi su umrli. Ali, nakon Rata za nezavisnost [Narodnooslobodilačkog rata], ovde je svaka nacionalnost dobila svoja prava: Srbi, Albanci, drugi, samo Turci, Turcima nisu bila priznata njihova prava. Tako da je grad počeo da se raspada, ljudi su počeli da odlaze u svoju domovinu.

Ebru Sulejman: Ljudi iz grada?

Šukri Zejnulah: Ljudi iz grada, građani. Ljudi iz grada.

Ebru Sulejman: Da li se sećaš kad su migrirali vozovima?

Šukri Zejnulah: Šta?

Ebru Sulejman: Kada su migrirali u Tursku.

Šukri Zejnulah: Naravno. Imamo slike. Te suze, ta razdvajanja. Svakog dana bismo se opraštali i mahali tim ljudima, slali ih na vozove. Napuštali su svoje domove, stvari.

Ebru Sulejman: Zašto su odlazili kad se rat završio?

Šukri Zejnulah: Komunizam, vreme komunizma. Tako je bilo.

Ebru Sulejman: Zašto je tvoja porodica odlučila da ostane?

Šukri Zejnulah: Zašto su ostali sada?

Ebru Sulejman: Ne, tada. Ranije.

Šukri Zejnulah: O, zašto su odlučili. Njihovi sinovi su prolivali krv na Gazimestanu, u bici. Oni… oni… od njih su nastale nove porodice ovde, [od] njihove dece. [Na primer] Njegov otac je umro ali dete je ostalo [živo] i onda živelo u Prištini. Oni su još uvek ovde u ovim naseljima, do ovog dana, potomci mučenika. Još uvek.

Ebru Sulejman: Ti nisi želeo da odeš.

Šukri Zejnulah: Nismo imali srca da odemo. Moja majka [je otišla] 1938-37, ‘37. Ja sam tada imao tri godine, tokom mog obrezivanja, imala je veliku porodicu u Mitrovici. Ogromnu porodicu, svi su odlučili da odu. Mislili su da je moja majka takođe htela da ode, ali moj otac to nije mogao da uradi, on nije mogao da ode. Moj otac to nije želeo. Oni su pokušali [da ubede] sa mojim ujnama, mojim starijim ujnama, dve starije ujne. Oni su preklinjali i moja majka je želela da ide, ali kako je mogla tek tako da ostavi svoj narod? I tako su otišli.

Tada smo živeli u Skoplju, oni su došli i uzeli [je] fejtonom iz Mitrovice. Shvatio sam [da se nešto događa] iako sam imao tri godine i bio je dan mog obrezivanja. Potrčao sam niz stepenice. Naša kuća je bila blizu reke i bio je most na pet-šest metara udaljenosti. Čim sam otvorio vrata, pao sam u vodu, onda su me oni izvukli.

Ebru Sulejman: Da li je ovo bilo u Skoplju? U Skoplju?

Šukri Zejnulah: U Skoplju. Išli bi tamo. Video sam svoju majku posle ‘51. Mislim ‘51, kada sam imao dvadeset godina. Išao sam da vidim svoju majku kada sam imao dvadeset i jednu godinu.

Ebru Sulejman: Dakle tvoja majka je otišla u Tursku, tako?

Šukri Zejnulah: Otišla je, otišla je. Moj otac je ostao ovde.

Ebru Sulejman: Ostao si sa svojim ocem?

Šukri Zejnulah: Moj otac je ostao, da. Moj otac se oženio umetnicom iz Budimpešte, iz Mađarske. Došli su u Skoplje kao pozorišna trupa, ona je bila umetnica. Svideli su se jedno drugom tamo, onda je ona ostala ovde i venčali su se. Kada smo došli u Prištinu, tada sam išao u školu, u školu kurana. Brinula se o meni, jako dobro se brinula o meni. Jako lepo su se slagali. Ipak, došao sam kući iz škole, sa imama jednog dana; ona je uzela moj ranac, izvukla kuran iz mog ranca i bacila kuran. Bilo je puno ljudi napolju ispred vrata, živeli smo u Çekliku, ne u Dört Lüle. Kada je moj otac došao i čuo za ovo, nisu više mogli da se slažu, i razveli su se. Onda se oženio njenom bakom {pokazuje ka njegovoj kćerci koja je u sobi}… Fahrije je bilo njeno ime. Dugo vremena…

Ebru Sulejman: Kojim jezikom su se sporazumevali među sobom?

Šukri Zejnulah: Ko?

Ebru Sulejman: Tvoj otac i njegova žena iz Mađarske.

Šukri Zejnulah: Polako su pričali srpski, srpski jezik, kasnije su počeli da uče turski jer je većina ljudi učila turski. Čak su i Srbi pričali turski. Na primer, Srbin je pričao na turskom sa svojim prijateljem, sa svojim turskim prijateljem i Turčin bi odgovarao na srpskom. Razumeš? Kako bi bili ljubazni. Lepo smo se slagali. Postojalo je razumevanje.

Ebru Sulejman: Zajedno sa drugim nacijama?

Šukri Zejnulah: Imali smo srpske prijatelje, nisu uopšte bili drugačiji. Bilo je jako zanimljivo, ne možeš lako da govoriš o ovim stvarima. Žalimo za tim danima, toliko da bih više voleo da proživim tri nedelje u tim danima nego da živim sada tri godine. Ipak, kada vidiš svoju decu, svoju unučad, njihovu decu, počneš drugačije da razmišljaš. Šta možemo, život je takav.

Ebru Sulejman: Onda si išao u školu. Oslobodilački rat nakon Drugog svetskog rata, onda je počelo vreme Jugoslavije. Nova Jugoslavija.

Šukri Zejnulah: Počela je Jugoslavija. Nova Jugoslavija. Tada se tamo sve promenilo.

Ebru Sulejman: Kako se tvoj život promenio, šta se promenilo u tvom svakodnevnom životu?

Šukri Zejnulah: Dali su prava svim nacijama, svim manjinama. Ali za Turke, nema Turaka ovde, nema Turaka ovde… nijednog. Ne možeš da nosiš fez1, ne možeš da pričaš turski na ulici. Išli smo u albanske škole, nismo znali albanski. Neki ljudi su pohađali nastavu na srpskom, šta su mogli, nije ih bilo.

Ebru Sulejman: Pa kada je tursko [obrazovanje] započelo, posle ‘55-‘57, zar ne?

Šukri Zejnulah: ‘57, ‘57-‘58. Ipak, turske škole su počele tek nakon ‘51.

Ebru Sulejman: ‘51.

Šukri Zejnulah: Onda do ‘51, što znači od ‘41. do ‘51, deset godina nije bilo Turaka ovde. Turčin nije mogao da se izjasni da je on/ona Turčin. Nismo mogli da govorimo našim jezikom na ulicama. Deset godina si odsutan. Nakon toga, kada su dostigli cenzus, Turaka je bilo više od Srba, više od Albanaca, više od njih.

Vidi šta je nacionalizam. Generalno, nema krivice na albanskoj strani, ali među Albancima, bilo je nekih loših, nekih nacionalista sa pogrešnim razmišljanjima. Na primer, kada sam išao u Albaniju, išao sam tamo nekoliko puta, oni bi se oraspoložili. Neki Albanci su znali da govore turski. Bio sam tamo pre petnaest-dvadeset godina, dvadeset i pet godina. U vreme Envera Hodže, bio sam sa Enverom Hodžom, on je pričao na turskom sa mnom. Kada bi me videli, rekli bi: „Erdh qeky prej Prishtine, ky turku” [Na albanskom: Evo ga dolazi ovaj iz Prištine, Turčin] svi su ustajali. Kada kažeš Turčin u Albaniji, Albanci ustaju.

Ipak, ako kažeš da si Turčin na Kosovu, onda nemaš sreće. Vidi sad, Albanci na Kosovu previše napredni pa rade ove stvari? Ali šta mi možemo da uradimo, to je tako suđeno. Sada polako postaje bolje. Neke stvari su se dešavale tu i tamo ali su one brze da bi zatvorile ta nacionalistička usta. Zato što Albanci polako počinju da razmišljaju. Da ti loši Turci ne postoje, albansko ime ne bi danas postojalo u svetu.

Godinama se oni [Osmanlije] nisu povlačili sa Balkana. Na osnovu sporazuma, trebalo je da odu, ali [su ostali] dok nisu formirali državu Albaniju. Rekli su: „Ovde je Albanija vaša zemlja i Bog vam pomogao i svaka čast!” Znači, osnovali su Albaniju, potpisali na Berlinskom kongresu i počeli da se povlače. Dok su napuštali ove predele, kada su napustili Prištinu, pozvali su Hasana Prištinu i neke druge Albance i rekli im: „Vidite, mi odlazimo, posadite svoje zastave ovde. Imaćete zemlju i na Kosovu, takođe”. Oni su rekli: „Ne, mi ćemo se lako dogovoriti sa srpskim kraljem”. Ali vidi šta se desilo, nakon svih tih godina uspeli su da naprave državu koja čak još uvek ne funkcioniše kako treba. Mi smo malo zašli u politiku, to nije dobro.

Ebru Sulejman: Dozvoli mi da te pitam još nešto. Da li se sećaš Jevreja u gradu pre Drugog svetskog rata? Rekao si nam malo, rekao si da je bilo Turaka, Srba, Albanaca, Jevreja, Roma. Gde su oni bili u gradu, šta su ove pomešane nacije radile? Kako su radili, gde su živeli? Pre Drugog svetskog rata, kada si bio dete.

Šukri Zejnulah: Romi su na primer živeli u dva naselja: Aşarçi Mahalle [Niže Naselje] i Yokarçi Mahalle [Više Naselje]. Niže Naselje je bio širi centar u Divan Yolu. Reka je prolazila kroz njega. Oni su bili tamo, nisu imali taman ten, bili su beli, bili su drugačiji. Većina njih je govorila turski i bili su beli. Kada su se škole otvorile, pohađali su školu na turskom.

Ipak, veći deo cigana, Roma, je živeo u Mor Ova [Ljubičasta Dolina]. Mor Ova znači Morava. Moravska, to je ovde gore. Znaš park, onaj park iznad. To je bila ta oblast, bili su nagomilani tamo. Bili su tamniji. Govorili su romski, ali naravno i turski. Radili su kao porteri, nosili stvari. Imali su i intelektualce. Radili su kao konobari, u restoranima. Takvi su postojali takođe.

U Aşarçi Mahalle je bilo umetnika, poznatih muzičara. Klarinista Šukri Tonar, mi smo ga tako zvali, Abdulah, Ibrahim Pečevi, violinista. Hurije Teljejići, ona je bila pevačica, imala je bend. Ne, ne Hurije Teljejići, Hurije Teljejići je bila druga osoba, Hurije violinistkinja, ona je svirala violinu, imala je ženski orkestar. Takođe, bio je, rekao sam ti Savče, koji je pravio fejtone. Bajram Kovač, sa svojom porodicom, oni su pravili mačeve i noževe, dobre stvari.

Ebru Sulejman: Gde su živeli Srbi?

Šukri Zejnulah: Srbi. U jednoj ulici je bilo dve-tri kuće, četvrta je bila srpska. Onda više kuća, onda opet Srbi u drugom naselju. Bilo je deset Srba u jednom naselju.

Ebru Sulejman: Zajedno sa kim, Turcima, Albancima?

Šukri Zejnulah: I Srbi, niko drugi. Jevreji, Nemci su skupili Jevreje i odveli odavde puno njih. Nije ostalo Jevreja. Spasili smo samo decu, stavljali smo ih u naše kolevke kao svoju decu. Odrasle su uzeli Nemci.

Ebru Sulejman: Možeš li da se setiš toga, kada se to dogodilo?

Šukri Zejnulah: Naravno. Koliko smo ljudi spasili, neke odrasle takođe: „Ne, to je moj brat, ne to je moj rođak, to je moj rođak…” Spasili smo onoliko koliko smo mogli. Bilo je razumevanja, nismo se mrzeli međusobno. Albanci, delimo istu veru, Albanac-Turčin isto. Voleli smo jedni druge, nema gde da se ode. Davali smo ćerke Albancima, uzimali mlade itd. Ali, nismo hteli ništa da imamo sa tim opasnim Albancima, tim nacionalistima. Oni su bili loši.


1 Fez je crvena kapa sa crnom kićankom prilagođena iz Tunisa u Osmanskom carstvu za vreme vladavine Sultana Mahmuda Drugog kako bi se izjednačila odeća različitih vazalnih etničkih grupa.

Treći Deo

Ebru Sulejman: Zanatlije, bilo je zanatlija.

Šukri Zejnulah: Bilo je više zanatlija. Albanci su dolazili iz Albanije jer nismo imali [učitelje] nakon rata. Neki Albanci su završili osnovnu školu na srpskom, ali jako retko. Ipak, učitelji i profesori su dolazili iz Albanije i škole su se otvorile, učiteljske škole.

Ebru Sulejman: Znači ti si pohađao osnovnu školu na srpskom, tako?

Šukri Zejnulah: Prvi razred osnovne škole na srpskom. Kada sam došao, kada smo došli u Prištinu ‘41-‘42, ‘41, drugi razred sam pohađao na albanskom.

Ebru Sulejman: Što znači da je bilo [škola] na albanskom tada.

Šukri Zejnulah: Tada su Albanci došli ovde. Ovaj deo je postao Velika Albanija, Shqipnija e Madhe da li razumeš? Albanci su bili [saveznici] sa Italijanima, Italija i Albanija. Takođe, ovo, kako je bilo njegovo ime, Ahmet Zog… šta sam pričao?

Ebru Sulejman: Nastavi, molim te.

Šukri Zejnulah: Od ‘41. do kraja ‘44, do ‘45, to je oko pet godina. Tokom pet godina je svako dete, skoro svako dete pohađalo nastavu na albanskom. Srbin, Turčin, ko god, Albanac, svi oni su pohađali nastavu na albanskom. Nije bilo drugog jezika. Nismo mogli da pričamo turski glasno na ulicama. Samo kod kuće, unutra. To je bilo to. Ipak, ova albanska populacija nema mana, samo neke štetne unutar albanske populacije.

Ebru Sulejman: Potom, desio se Oslobodilački rat, Italijani su otišli, došli su partizani, sve se promenilo. Rekao si nam malo o tim vremenima. Onda do ‘51, Turci nisu priznati [kao posebna nacionalnost]…

Šukri Zejnulah: Ne, ne.

Ebru Sulejman: Posle ‘51. su počele da se otvaraju škole.

Šukri Zejnulah: Škole su se otvorile.

Ebru Sulejman: Šta si radio tada, koliko godina si imao, da li si već završio školu/ fakultet?

Šukri Zejnulah: Onda sam radio u Nacionalnom ansamblu pesme i plesa, ansambl, državni.

Ebru Sulejman: Šta si tamo radio?

Šukri Zejnulah: Bio sam izvođač tamo. Nastupao sam tamo. Imali su ga i u Prištini. Tamo je bilo ljudi iz Prištine, bilo je Albanaca, Srba, Turaka. Bio sam tamo jednu godinu, i nakon jedne godine sam postao pomoćnik menadžera.

Ebru Sulejman: Kojih godina?

Šukri Zejnulah: To je ‘50, ‘50-ih. ‘49-‘50. ‘49-‘50. Ja sam bio jako mlad kada sam postao pomoćnik menadžera. Menadžer je bio Rus, ali onda se njegova prava priroda ispoljila, bio je boljševik. U to vreme je njegov otac bio neprijateljj komunista i šta sve ne. Otišao je kasnije i ja sam postao menadžer na godinu dana. Bio sam jako mlad. Ipak, ‘51. su se škole otvorile, čuli smo da će se otvoriti. Onda sam sve ostavio i ‘51. otišao u turske, turske škole. Išli smo u Skoplje četiri meseca tokom leta, završili jedan razred i vratili se.

Ebru Sulejman: Ko su bili tvoji učitelji?

Šukri Zejnulah: Naši učitelji.

Ebru Sulejman: Kada se prvi put otvorila. Prvi?

Šukri Zejnulah: Turske škole misliš?

Ebru Sulejman: Da.

Šukri Zejnulah: Sureja, Sureja Jusuf na vrhu, čula si za njega.

Ebru Sulejman: Da, čula sam za njega, naravno.

Šukri Zejnulah: Sureja i još dvoje je došlo iz Skoplja.

Ebru Sulejman: Dakle studirao si u Skoplju i onda se vratio ovde?

Šukri Zejnulah: Vidi, ima Turaka u Makedoniji, znači Jugoslaviji, svih nas. Ima Turaka u Makedoniji, Turaka u Srbiji, Turaka u ne znam gde već, svuda u Crnoj Gori, još ima nekih u Baru, ali ne na Kosovu. Bilo je [Turaka] u Srbiji do nedavno. Viran Yer, Vranje oni kažu. Ili Bilaç, Biljača, staro tursko mesto. Bilo je Turaka u Srbiji do nedavno. Ali, ovde nije bilo turskih [škola] do ‘51 {gestikuliše da je zbunjen}? Ali ovo mesto je pripadalo Srbiji za vreme Jugoslavije. Vidiš koja je to nesreća bila za nas. Onda su se desile migracije, ljudi su počeli da odlaze. Inače bi bili ovde, svi mi bismo bili ovde.

Neki profesori su dolazili iz Skoplja, ili iz Skoplja ili iz Gostivara dok mi nismo izrasli. Učili smo i dolazili nazad. Nije bilo mesta da se smeste deca. Dali su nam staru zgradu za pravljenje tepiha kao školsku zgradu. Ispred Elene Gjike, bila je mala škola, dali su nam je. Bilo je pet-šest soba, tamo smo držali časove, u kući Globodera, kod krojača Ahmeta, u kućama krojača Abdulaha.

Tamo je bila Aladinova džamija, bile su tri prazne učionice tamo, ne učionice već sobe. Mi smo od njih napravili učionice. Hiljadu dece, šest učionica, samo šest učionica. Šest učionica, znači šest soba. Ali stotinu dece.

Sa druge strane, smanjivao se broj albanskih časova. Albanci nisu ostajali na časovima. Na primer, od tridesetoro dece… učitelj ili direktor bi dolazio i obaveštavao odeljenje na albanskom da se otvaraju turske škole i ako se njihovi roditelji odluče da će oni ići tamo, treba da im jave. Da im jave do ponedeljka. Došli smo u ponedeljak u rekli im to: „Moj otac želi da mi idemo u tursku školu”, na primer. Onda bi učitelj koji je govorio albanski rekao: „Ko god želi da ide, neka napusti učionicu”. Na primer, od trideset-trideset pet ljudi, samo je sedam ostalo na albanskom. Tek tako. Časovi sa najviše učenika su bili časovi turskog od ‘51. do ‘62-‘63. Onda su postali još veći…

Ebru Sulejman: Ti si bio učitelj tih godina?

Šukri Zejnulah: Ja sam bio učitelj tih godina. Učitelj, direktor. Upravljao sam turskim školama, kulturom i organizacijama koje su se bavile finom umetnošću, turskim horom, turskim pozorištem. Osnovao sam pozorište, kako su ih zvali Hacivat i drugo…

Ebru Sulejman: Karagoz1.

Šukri Zejnulah: Karagoz. Osnovao sam ga dok sam još pohađao školu na albanskom, u tajnosti doma. Osnovao sam ga za decu na našem jeziku. Na primer, priče Nasradina hodže2 ‘48. Kada sam bio dete. Puno dece je išlo da gleda i onda se vraćalo uveče. Renovirali smo ambar, novo drvo, novi prozori, tamo su gledali.

Ebru Sulejman: Dakle, bio si u školi do ‘63. Bio si direktor, učitelj, šta se desilo nakon toga?

Šukri Zejnulah: Čekaj, da li sam rekao do ‘63?

Ebru Sulejman: Da.

Šukri Zejnulah: Ne znam. Kada je bilo dovoljno učitelja, otišao sam na Univerzitet u Beogradu da završim svoje osnovne studije. Tamo sam ostao četiri godine.

Ebru Sulejman: Kada si otišao tamo?

Šukri Zejnulah: ‘60-‘59, mislim, tamo oko ‘60. Diplomirao sam ‘63.

Ebru Sulejman: Dakle studirao si u Beogradu.

Šukri Zejnulah: U Beogradu i u Novom Sadu.

Ebru Sulejman: Studirao si i u Novom Sadu, šta si studirao?

Šukri Zejnulah: Biologiju, hemiju, fizičko obrazovanje. Tu se nisam ništa pitao. Nismo imali učitelje biologije, hemije, fizičkog obrazovanja, tako da sam morao to da studiram (nerazumljivo). Ipak, voleo bih da sam studirao geografiju ili istoriju ili nešto. Kao svi mi.

Onda sam osnovao dečje novine pod nazivom ABC. Onda, kada je škola imala dovoljno učitelja, zaposlili su me kao menadžera Pionirskog Centra, Pionirskog Centra. Tamo sam osnovao Dečji klub Ujedinjenih Nacija. Još uvek je aktivan danas. Deca su bila tamo…

Ebru Sulejman: Predstavnici zemalja Ujedinjenih Nacija.

Šukri Zejnulah: Kako su oni rekli? Ambasador. Da li su rekli ambasador? Bili su [predstavnici] Srbije, Rusije, Albanije.

Ebru Sulejman: Zemlje Ujedinjenih Nacija.

Šukri Zejnulah: Generalni sekretar Ujedinjenih Nacija je zvanično došao iz Njujorka samo da nas vidi. Tamo su polagali ispite.

Ebru Sulejman: Koje godine?

Šukri Zejnulah: Koje godine… Imam sliku ali koje godine, ‘50-‘60, ‘64-‘65. Bio je U Tant3. U Tant?

Ebru Sulejman: Da, U Tant.

Šukri Zejnulah: Čula si za U Tanta?

Ebru Sulejman: Da, čula sam, čula sam.

Šukri Zejnulah: U Tant, imamo slike, to je tada bila velika stvar.

Ebru Sulejman: Dakle, došao je u Prištinu.

Šukri Zejnulah: Koji drugi Generalni sekretar Ujedinjenih Nacija je došao u Prištinu? Samo zbog zvaničnosti Dečjeg kluba Ujedinjenih Nacija je Generalni sekretar Ujedinjenih Nacija došao u Prištinu. I deca su bila u uniformama, polagala ispite, postajala ambasadori.

Ebru Sulejman: Kako si došao na ideju da oformiš ovaj klub?

Šukri Zejnulah: Kako? To je bila moja dužnost. Kako sam se setio da oformim hor? Osnovao sam prvi turski hor. Kako sam se setio da oformim dečje novine? Ja sam to uradio. Isto sa Pionirskim Centrom. Pionirski Centar, da li razumeš? Formirali smo ABC, objavili novine. Prve novine, onda se pojavio Tan4. Onda su me uzeli za Tan, postao sam menadžer tamo, menadžer trgovine. Donosio sam vagonima knjige iz Turske, šaš, šta hoćeš, romane, atlase; istorijske, biološke, geografske atlase, sve na turskom. Nismo imali knjiga. Kada smo otvorili škole nismo imali jednu jedinu knjigu, ništa. Donosili smo ih odande, čak smo i ranije…

Ebru Sulejman: Kako je bilo u Tan-u tih dana? Mislim da su svi intelektualci bili okupljeni u Tan-u tih dana, građani, ljudi iz Prištine.

Šukri Zejnulah: Ja sam takođe radio u Tan-u.

Ebru Sulejman: Da, svi ste tamo radili. Kakav je bio Tan? Šta ste radili? Tada je bio aktivniji, zar ne?

Šukri Zejnulah: Bilo je prelepo, prelepo. Bili smo tako dobri i izdavali smo ozbiljne novine, čak su nam i novinari iz Birlık-a5 zavidili. Zamisli, bili smo iznenađeni kada je pokojni Nećati Zekerija došao u Tan. Došao je iz Skoplja u Tan. Ali pre nego što je Tan počeo, pre nego što se Tan desio, imali smo ljude iz Skoplja. Na primer, imali smo Naima Šabana, Nusreta Dišoa u Birlık-u. Ipak, ljudi poput Nećatija Zekerije, Hasana Merkana, kasnije su došli, sve smo ih okupili. Otvorili smo prodajna mesta svuda, čak i u selima. Trgovina novinama Tan. Otvorili smo knjižare u Prištini. Jesmo, ne galeriju, ali ne mogu da se setim {pravi pauzu da bi razmislio}. Kada napraviš sajam, sajam knjiga. Na srpskom to zovu sajam mislim. Kako je na albanskom?

Ebru Sulejman: Ne znam.

Šukri Zejnulah: Knjige, ljudi su dolazili i gledali knjige. Bilo je kao galerija, galerija.

Ebru Sulejman: Da.

Šukri Zejnulah: Velika galerija. Galerija je druga stvar, ali velika galerija. Te knjige koje smo kupili u Turskoj, izložili smo ih u Gnjilanu, na primer, ljudi iz Gnjilana su kupovali knjige. Baš jeftino, simbolično [cena]. Sećam se postavke u Gnjilanu. Bilo je puno ljudi, gledali su i kupovali te knjige.

Ebru Sulejman: To je bio Tan u to vreme…

Šukri Zejnulah: To je bio Tan u to vreme…

Ebru Sulejman: Da li je bilo i drugih novina? Možeš li nam reći nešto o njima?

Šukri Zejnulah: Ne, ne. Bio je samo Tan u mestu koje je bilo kao štand. Zgrada novina tada nije postojala.

Ebru Sulejman: Zgrada novina.

Šukri Zejnulah: ne, tamo je bila Rilindja6.

Ebru Sulejman: Gde je Tan bio prvo?

Šukri Zejnulah: Tan-ove novine su bile, kako da kažem, ne mogu da se setim… znaš gde je bio Komitet?

Ebru Sulejman: Da.

Šukri Zejnulah: Bile su odmah iza, pored Komiteta. Velika zgrada. Sada, kao što znaš, trg je tamo.

Ebru Sulejman: O, da.

Šukri Zejnulah: Znaš onu veliku zgradu, barake odmah iza nje. Još uvek je tamo.

Ebru Sulejman: Još uvek tamo.

Šukri Zejnulah: Tan je bio tamo. Ipak, kada je ta zgrada Rilindja (nerazumljivo) Tan se takođe tamo prebacio. Prebacio se tamo.

Ebru Sulejman: Preselili ste se tamo. Znači tri novine su bile tamo.

Šukri Zejnulah: Tri novine, Rilindja najjača. Da.

Ebru Sulejman: Ujače Šukri, kao dete, kada si bio mali, kako si provodio vreme u gradu? Šta si radio?

Šukri Zejnulah: U gradu, u gradu, stalno smo smišljali kako da napravimo neke stvari, da nešto napravimo, da nešto stvorimo. Voleli smo da se bavimo rekreacijom, bilo je puno mesta u Prištini. Na primer, čula si za Sofaliju, Sofalija. Znaš šta je Sofalija?

Ebru Sulejman: Ne, ne znam.

Šukri Zejnulah: Sefali-yer [Mesto za zabavu], Sofalija.

Ebru Sulejman: Ti si tamo išao.

Šukri Zejnulah: Sefali-yer. Mladi su jako voleli to mesto. Ipak, muškarci, stariji su išli u Taukbahče, bilo je bliže. Tamo je bila fontana, pre dva-tri dana… bila fontana u Sofaliji, kojoj su svi zavideli na njenoj lepoti. Taj zeleni kamen, ta ukrašena odvodna cev, duguljast i predivno izrezbaren drveni lavabo. Divlje cveće svuda okolo, brdo iza. Ukrasno drveće i voće. Jedva si čekao da odeš tamo i provedeš dan. Bilo je puno dobrih mesta za rekreaciju. Ne samo Grmija ali i oblast Sıktaş. Bila je Taslikše, bilo je vinograda takođe. Vinograda u Sıktaş-u takođe. Postojao je rudnik kamenja u Grmiji, još uvek je tamo.

Sve džamije, vojne zgrade su bile napravljene od ovog kamenja posle Osmanlija. Džamije ili crkve ili nešto. Još uvek postoji rudnik kamenja u Grmiji, ali vinogradi [su] ka ovom putu. Priština je jako vredna i velika. Bilo je puno opasnih, divljih životinja u Grmiji. Medvedi, divlje svinje. Bilo je nekih mačaka; penjale su se na drveće i hop {onomatopejski} skoče na tebe. Uplašile bi te, ali ne opasne, samo divlje mačke.

Šta još ima da se kaže. Kada su Osmanlije došle… zašto sam rekao da Rimsko carstvo nije formiralo naselje ovde, gde su to uradili? Uradili su to u Ulpijani, dvadeset kilometara odavde. Osnovali su Ulpijanu. Zašto drugi to nisu uradili? Morali su da prave kilometarske granice, zidine, zamkove protiv neprijateljskih napada i protiv divljih životinja. Ali, šta su Osmanlije uradile tim divljim životinjama? Veliki umovi! Išli su gde su bile divlje zmije i uzeli njihove mlade, i nosili ih kućama odmah nakon rata. Davali su zmije trećoj ili četvrtoj kući u redu. Pravili su neku vrstu fioka odmah pored svoji bunara. Zmije bi rasle, bilo je vode tamo. Kada bi porasle, osmanski vojnici, zvaničnici su ih vraćali tamo gde su ih prvi put uzeli.

I vukovi, bilo je puno vukova. Uzimali su mlade vukove i pripitomljavali ih i slali ih nazad. Ti vukovi bi ostarili i drugi vukovi nisu mogli više da napadaju ljude. Tako da kunem se, nakon toliko vremena niti kap krvi nije pala a da je za to bio kriv napad tih divljih životinja. Bilo je puno divljih životinja. Zbog intervenicije osmanskih vojnika.

Kada su zime bile duge i hladne, ti vukovi su postajali gladni i dolazili su i jeli hranu sa prozora ljudi koji su živeli u prvom redu kuća u Grmiji, u naselju sa crkvama. Otvarali bi prozore i puštali vukove unutra kako se ne bi smrzli. Hranili su ih, i vukovi su se vraćali nazad. Svi vukovi su bili pripitomljeni. Te divlje mačke, te zmije nisu više ujedale ljude. Sedeo sam pored ogromne zmije satima. Kunem se, stajao sam pored nje, pomerao se sa jedne strane na drugu, samo me je gledala i ja sam je samo gledao. Kunem se. Bila je ovoliko debela {gestikuliše rukama}, uvijena kao poslužavnik. Sedeo sam pored nje, gledala me je i ja sam je gledao u Grmiji.

Ebru Sulejman: Ujače Šukri, hajde da se vratimo u sadašnjost. Da li možeš da se setiš kada je počeo metež, politika oko 1970-ih, ‘80-ih kada su počeli protesti? Te dve decenije pre rata, kada je nastao nered, možeš li da se setiš toga? Kakva je bila atmosfera u gradu, šta se dešavalo?

Šukri Zejnulah: Da li je to tokom ‘60-ih?

Ebru Sulejman: Ne, ‘70-ih, ‘80-ih.

Šukri Zejnulah: O, ne, ja nisam bio ovde. Išao sam kod svoje majke, razbolela se, tamo sam živeo oko 20 godina.

Ebru Sulejman: Živeo si sa svojom majkom 20 godina.

Šukri Zejnulah: Živeo sam sa njom.

Ebru Sulejman: Kada si se vratio ovde?

Šukri Zejnulah: Vratio sam se pre 17 godina.

Ebru Sulejman: Dakle, nakon rata.

Šukri Zejnulah: Nakon rata. Tako da ne znam dovoljno da bih pričao o tom stanju, toj situaciji. Iako smo čuli, znali smo, ali…

Ebru Sulejman: Nisi bio ovde.

Šukri Zejnulah: Bio sam povezan u Turskoj sa, štampali su većinu onoga što sam pisao u Ankari. Na primer, postojao je časopis Balkanlar , zar ne?

Ebru Sulejman: Da.

Šukri Zejnulah: Onaj u Ankari.

Ebru Sulejman: Da.

Šukri Zejnulah: Šta god da sam im poslao, moje pesme, moja pisanja, svi su ih pisali [štampali]. Nikad me nisu odbili. Baš pre neki dan sam napisao pesmu… ne znam da li sam nešto pomogao ili ne?

Ebru Sulejman: Da, jako si pomogao.

Šukri Zejnulah: Malo neuredno. Kako nisam znao, puno žalim zato što nisam sastavio spisak. Kada si mi rekla…

Ebru Sulejman: Stvari koje sam htela da pitam?

Šukri Zejnulah: Njihov red, pre nego što si došla, hteo sam da sve bude uredno, da napravim spisak. Završili bismo ranije i možda bolje. Nemoj da zaboraviš da pozdraviš oca.

Ebru Sulejman: Hvala ti.

Šukri Zejnulah: Bio mi je prijatelj. I bio sam mu drag. Ali nismo imali vremena da pričamo. Imao sam neke priajtelje, ipak. Kada sam išao u vojsku, odslužio sam samo deset meseci, tako je bilo za apsolvente. Umesto jedanaest meseci, nisam uzimao odmore jer je bilo daleko. Bilo ih je sedmorica iz Gnjilana tamo.

Ebru Sulejman: U vojsci. Gde si služio?

Šukri Zejnulah: Sinj, Sinj. To je takođe tursko ime [za] Dalmaciju. Sinj, čula si za to. Bio je Drnić. Grad Drnić, bio je takođe blizu. Bilo je, u turska vremena, tamo derviša, derviških manastira, ali ga sada zovu Drnić. Derviš. Turci u Hrvatskoj. Video sam turske znakove svuda u Hrvatskoj. Duž obale. Tada je Dubrovnik takođe pripadao Turcima, Turskoj. Ali, osnovali su Dubrovačku republiku, postala je Dubrovačka republika, razumeš? Vojnici su tamo čuvali apoteku. Prva apoteka u Evropi se otvara u Dubrovniku tako da je vojnici čuvaju od krađe lekova itd. Opet, Osmanlije su se brinule o tom mestu. Tako je bilo. Šta mogu, nadam se da je ovo bilo korisno.

Ebru Sulejman: Puno hvala, hvala ti puno na razgovoru.

Šukri Zejnulah: I tebe sam umorio? Bila si umorna od slušanja. I ti nisi razumla [obraća se snimateljki]. Morate da znate, jedan jezik je jedna osoba. Znate da zvanično ima tri hiljade turskih reči u albanskom. Najlepše albanske pesme, poznate albanske pesme, ljubavne pesme su stvorene za vreme Turaka. Danas se one ne pevaju, zašto? Svaka druga ili svaka treća reč je turska, izbacili su ih. Možeš li da zamisliš? Ceo svet peva te melodije, ali Albanci, njihovi stvoritelji, ne. Albanski radio ih pušta, ali ne i kosovski, zašto? Zato što ima nekih turskih reči.

Ne radite to, nema nikog ko je bliži nego Turci. Niti Turci imaju nekog bližeg od Albanaca (nerazumljivo). Sa religijom, sa svime, znaš. Na primer: „Gjemb mbi gjemb këndon bylbyli”. Da li si čula ovu pesmu? Ne. „Vaj si kenka bo dynjaja”. Dynja znači svet [botë na albanskom] „Vaj si kenka bo bota”. Ne zvuči dobro, uništiš ako ga prevedeš. „Mos lufto boll me kanë gjallë, punon njeri fukaraja paska ndodhur pa igball”. Ili druge izreke (nerazumljivo). To je pesma za plakanje. Ili „Karanfili që ka Shkodra, me ditë sa t’bukra janë ”. Nećeš više čuti ove pesme. To je jako loše, ja ih volim. Ako uključiš albanski [radio], čuješ ih. Vidi kakve mi greške pravimo. Pesme iz Albanije, ovako držimo svoje glave {gestikuliše rukama}.


1 Hacivat i Karagöz su imena dva lika iz predstave koja se tradicionalno prikazuje u pozorištu senki. Pozorište je nazvano po ovim likovima.

2 Nasradin hodža je bio seldžučki satirista, rođen u selu Hortu u Sivrihisaru, u provinciji Eskišehir, u današnjoj Turskoj i umro u 13. veku u Akšekiru. Smatra se narodnim filozofom, sufijem i mudrim čovekom, koji je ostao u sećanju zbog njegovih smešnih priča i anegdota.

3 U Tant (1909–1974), iz poštovanja poznat kao U Tant, bio je burmanski diplomata i treći Generalni sekretar Ujedinjenih Nacija od 1961. do 1971., prvi čovek sa prostora van Evrope koji je bio na to jpoziciji.Bio je na poziciji rekordnih deset godina.

4 Tan​, bukvalno znači „zora”, su bile prve novine na turskom jeziku na Kosovu koje su počele da se izdaju 1. maja 1969. i prestale sa radom 1992.

5 Birlık ​su bile turske novine tog vremena u Makedoniji.

6 Rilindja​, prve novine na albanskom jeziku u Jugoslaviji, prvobitno štampane 1945. kao nedeljne novine.

Download PDF