Treći Deo
Ebru Sulejman: Zanatlije, bilo je zanatlija.
Šukri Zejnulah: Bilo je više zanatlija. Albanci su dolazili iz Albanije jer nismo imali [učitelje] nakon rata. Neki Albanci su završili osnovnu školu na srpskom, ali jako retko. Ipak, učitelji i profesori su dolazili iz Albanije i škole su se otvorile, učiteljske škole.
Ebru Sulejman: Znači ti si pohađao osnovnu školu na srpskom, tako?
Šukri Zejnulah: Prvi razred osnovne škole na srpskom. Kada sam došao, kada smo došli u Prištinu ‘41-‘42, ‘41, drugi razred sam pohađao na albanskom.
Ebru Sulejman: Što znači da je bilo [škola] na albanskom tada.
Šukri Zejnulah: Tada su Albanci došli ovde. Ovaj deo je postao Velika Albanija, Shqipnija e Madhe da li razumeš? Albanci su bili [saveznici] sa Italijanima, Italija i Albanija. Takođe, ovo, kako je bilo njegovo ime, Ahmet Zog… šta sam pričao?
Ebru Sulejman: Nastavi, molim te.
Šukri Zejnulah: Od ‘41. do kraja ‘44, do ‘45, to je oko pet godina. Tokom pet godina je svako dete, skoro svako dete pohađalo nastavu na albanskom. Srbin, Turčin, ko god, Albanac, svi oni su pohađali nastavu na albanskom. Nije bilo drugog jezika. Nismo mogli da pričamo turski glasno na ulicama. Samo kod kuće, unutra. To je bilo to. Ipak, ova albanska populacija nema mana, samo neke štetne unutar albanske populacije.
Ebru Sulejman: Potom, desio se Oslobodilački rat, Italijani su otišli, došli su partizani, sve se promenilo. Rekao si nam malo o tim vremenima. Onda do ‘51, Turci nisu priznati [kao posebna nacionalnost]…
Šukri Zejnulah: Ne, ne.
Ebru Sulejman: Posle ‘51. su počele da se otvaraju škole.
Šukri Zejnulah: Škole su se otvorile.
Ebru Sulejman: Šta si radio tada, koliko godina si imao, da li si već završio školu/ fakultet?
Šukri Zejnulah: Onda sam radio u Nacionalnom ansamblu pesme i plesa, ansambl, državni.
Ebru Sulejman: Šta si tamo radio?
Šukri Zejnulah: Bio sam izvođač tamo. Nastupao sam tamo. Imali su ga i u Prištini. Tamo je bilo ljudi iz Prištine, bilo je Albanaca, Srba, Turaka. Bio sam tamo jednu godinu, i nakon jedne godine sam postao pomoćnik menadžera.
Ebru Sulejman: Kojih godina?
Šukri Zejnulah: To je ‘50, ‘50-ih. ‘49-‘50. ‘49-‘50. Ja sam bio jako mlad kada sam postao pomoćnik menadžera. Menadžer je bio Rus, ali onda se njegova prava priroda ispoljila, bio je boljševik. U to vreme je njegov otac bio neprijateljj komunista i šta sve ne. Otišao je kasnije i ja sam postao menadžer na godinu dana. Bio sam jako mlad. Ipak, ‘51. su se škole otvorile, čuli smo da će se otvoriti. Onda sam sve ostavio i ‘51. otišao u turske, turske škole. Išli smo u Skoplje četiri meseca tokom leta, završili jedan razred i vratili se.
Ebru Sulejman: Ko su bili tvoji učitelji?
Šukri Zejnulah: Naši učitelji.
Ebru Sulejman: Kada se prvi put otvorila. Prvi?
Šukri Zejnulah: Turske škole misliš?
Ebru Sulejman: Da.
Šukri Zejnulah: Sureja, Sureja Jusuf na vrhu, čula si za njega.
Ebru Sulejman: Da, čula sam za njega, naravno.
Šukri Zejnulah: Sureja i još dvoje je došlo iz Skoplja.
Ebru Sulejman: Dakle studirao si u Skoplju i onda se vratio ovde?
Šukri Zejnulah: Vidi, ima Turaka u Makedoniji, znači Jugoslaviji, svih nas. Ima Turaka u Makedoniji, Turaka u Srbiji, Turaka u ne znam gde već, svuda u Crnoj Gori, još ima nekih u Baru, ali ne na Kosovu. Bilo je [Turaka] u Srbiji do nedavno. Viran Yer, Vranje oni kažu. Ili Bilaç, Biljača, staro tursko mesto. Bilo je Turaka u Srbiji do nedavno. Ali, ovde nije bilo turskih [škola] do ‘51 {gestikuliše da je zbunjen}? Ali ovo mesto je pripadalo Srbiji za vreme Jugoslavije. Vidiš koja je to nesreća bila za nas. Onda su se desile migracije, ljudi su počeli da odlaze. Inače bi bili ovde, svi mi bismo bili ovde.
Neki profesori su dolazili iz Skoplja, ili iz Skoplja ili iz Gostivara dok mi nismo izrasli. Učili smo i dolazili nazad. Nije bilo mesta da se smeste deca. Dali su nam staru zgradu za pravljenje tepiha kao školsku zgradu. Ispred Elene Gjike, bila je mala škola, dali su nam je. Bilo je pet-šest soba, tamo smo držali časove, u kući Globodera, kod krojača Ahmeta, u kućama krojača Abdulaha.
Tamo je bila Aladinova džamija, bile su tri prazne učionice tamo, ne učionice već sobe. Mi smo od njih napravili učionice. Hiljadu dece, šest učionica, samo šest učionica. Šest učionica, znači šest soba. Ali stotinu dece.
Sa druge strane, smanjivao se broj albanskih časova. Albanci nisu ostajali na časovima. Na primer, od tridesetoro dece… učitelj ili direktor bi dolazio i obaveštavao odeljenje na albanskom da se otvaraju turske škole i ako se njihovi roditelji odluče da će oni ići tamo, treba da im jave. Da im jave do ponedeljka. Došli smo u ponedeljak u rekli im to: „Moj otac želi da mi idemo u tursku školu”, na primer. Onda bi učitelj koji je govorio albanski rekao: „Ko god želi da ide, neka napusti učionicu”. Na primer, od trideset-trideset pet ljudi, samo je sedam ostalo na albanskom. Tek tako. Časovi sa najviše učenika su bili časovi turskog od ‘51. do ‘62-‘63. Onda su postali još veći…
Ebru Sulejman: Ti si bio učitelj tih godina?
Šukri Zejnulah: Ja sam bio učitelj tih godina. Učitelj, direktor. Upravljao sam turskim školama, kulturom i organizacijama koje su se bavile finom umetnošću, turskim horom, turskim pozorištem. Osnovao sam pozorište, kako su ih zvali Hacivat i drugo…
Ebru Sulejman: Karagoz.
Šukri Zejnulah: Karagoz. Osnovao sam ga dok sam još pohađao školu na albanskom, u tajnosti doma. Osnovao sam ga za decu na našem jeziku. Na primer, priče Nasradina hodže ‘48. Kada sam bio dete. Puno dece je išlo da gleda i onda se vraćalo uveče. Renovirali smo ambar, novo drvo, novi prozori, tamo su gledali.
Ebru Sulejman: Dakle, bio si u školi do ‘63. Bio si direktor, učitelj, šta se desilo nakon toga?
Šukri Zejnulah: Čekaj, da li sam rekao do ‘63?
Ebru Sulejman: Da.
Šukri Zejnulah: Ne znam. Kada je bilo dovoljno učitelja, otišao sam na Univerzitet u Beogradu da završim svoje osnovne studije. Tamo sam ostao četiri godine.
Ebru Sulejman: Kada si otišao tamo?
Šukri Zejnulah: ‘60-‘59, mislim, tamo oko ‘60. Diplomirao sam ‘63.
Ebru Sulejman: Dakle studirao si u Beogradu.
Šukri Zejnulah: U Beogradu i u Novom Sadu.
Ebru Sulejman: Studirao si i u Novom Sadu, šta si studirao?
Šukri Zejnulah: Biologiju, hemiju, fizičko obrazovanje. Tu se nisam ništa pitao. Nismo imali učitelje biologije, hemije, fizičkog obrazovanja, tako da sam morao to da studiram (nerazumljivo). Ipak, voleo bih da sam studirao geografiju ili istoriju ili nešto. Kao svi mi.
Onda sam osnovao dečje novine pod nazivom ABC. Onda, kada je škola imala dovoljno učitelja, zaposlili su me kao menadžera Pionirskog Centra, Pionirskog Centra. Tamo sam osnovao Dečji klub Ujedinjenih Nacija. Još uvek je aktivan danas. Deca su bila tamo…
Ebru Sulejman: Predstavnici zemalja Ujedinjenih Nacija.
Šukri Zejnulah: Kako su oni rekli? Ambasador. Da li su rekli ambasador? Bili su [predstavnici] Srbije, Rusije, Albanije.
Ebru Sulejman: Zemlje Ujedinjenih Nacija.
Šukri Zejnulah: Generalni sekretar Ujedinjenih Nacija je zvanično došao iz Njujorka samo da nas vidi. Tamo su polagali ispite.
Ebru Sulejman: Koje godine?
Šukri Zejnulah: Koje godine… Imam sliku ali koje godine, ‘50-‘60, ‘64-‘65. Bio je U Tant. U Tant?
Ebru Sulejman: Da, U Tant.
Šukri Zejnulah: Čula si za U Tanta?
Ebru Sulejman: Da, čula sam, čula sam.
Šukri Zejnulah: U Tant, imamo slike, to je tada bila velika stvar.
Ebru Sulejman: Dakle, došao je u Prištinu.
Šukri Zejnulah: Koji drugi Generalni sekretar Ujedinjenih Nacija je došao u Prištinu? Samo zbog zvaničnosti Dečjeg kluba Ujedinjenih Nacija je Generalni sekretar Ujedinjenih Nacija došao u Prištinu. I deca su bila u uniformama, polagala ispite, postajala ambasadori.
Ebru Sulejman: Kako si došao na ideju da oformiš ovaj klub?
Šukri Zejnulah: Kako? To je bila moja dužnost. Kako sam se setio da oformim hor? Osnovao sam prvi turski hor. Kako sam se setio da oformim dečje novine? Ja sam to uradio. Isto sa Pionirskim Centrom. Pionirski Centar, da li razumeš? Formirali smo ABC, objavili novine. Prve novine, onda se pojavio Tan. Onda su me uzeli za Tan, postao sam menadžer tamo, menadžer trgovine. Donosio sam vagonima knjige iz Turske, šaš, šta hoćeš, romane, atlase; istorijske, biološke, geografske atlase, sve na turskom. Nismo imali knjiga. Kada smo otvorili škole nismo imali jednu jedinu knjigu, ništa. Donosili smo ih odande, čak smo i ranije…
Ebru Sulejman: Kako je bilo u Tan-u tih dana? Mislim da su svi intelektualci bili okupljeni u Tan-u tih dana, građani, ljudi iz Prištine.
Šukri Zejnulah: Ja sam takođe radio u Tan-u.
Ebru Sulejman: Da, svi ste tamo radili. Kakav je bio Tan? Šta ste radili? Tada je bio aktivniji, zar ne?
Šukri Zejnulah: Bilo je prelepo, prelepo. Bili smo tako dobri i izdavali smo ozbiljne novine, čak su nam i novinari iz Birlık-a zavidili. Zamisli, bili smo iznenađeni kada je pokojni Nećati Zekerija došao u Tan. Došao je iz Skoplja u Tan. Ali pre nego što je Tan počeo, pre nego što se Tan desio, imali smo ljude iz Skoplja. Na primer, imali smo Naima Šabana, Nusreta Dišoa u Birlık-u. Ipak, ljudi poput Nećatija Zekerije, Hasana Merkana, kasnije su došli, sve smo ih okupili. Otvorili smo prodajna mesta svuda, čak i u selima. Trgovina novinama Tan. Otvorili smo knjižare u Prištini. Jesmo, ne galeriju, ali ne mogu da se setim {pravi pauzu da bi razmislio}. Kada napraviš sajam, sajam knjiga. Na srpskom to zovu sajam mislim. Kako je na albanskom?
Ebru Sulejman: Ne znam.
Šukri Zejnulah: Knjige, ljudi su dolazili i gledali knjige. Bilo je kao galerija, galerija.
Ebru Sulejman: Da.
Šukri Zejnulah: Velika galerija. Galerija je druga stvar, ali velika galerija. Te knjige koje smo kupili u Turskoj, izložili smo ih u Gnjilanu, na primer, ljudi iz Gnjilana su kupovali knjige. Baš jeftino, simbolično [cena]. Sećam se postavke u Gnjilanu. Bilo je puno ljudi, gledali su i kupovali te knjige.
Ebru Sulejman: To je bio Tan u to vreme…
Šukri Zejnulah: To je bio Tan u to vreme…
Ebru Sulejman: Da li je bilo i drugih novina? Možeš li nam reći nešto o njima?
Šukri Zejnulah: Ne, ne. Bio je samo Tan u mestu koje je bilo kao štand. Zgrada novina tada nije postojala.
Ebru Sulejman: Zgrada novina.
Šukri Zejnulah: ne, tamo je bila Rilindja.
Ebru Sulejman: Gde je Tan bio prvo?
Šukri Zejnulah: Tan-ove novine su bile, kako da kažem, ne mogu da se setim… znaš gde je bio Komitet?
Ebru Sulejman: Da.
Šukri Zejnulah: Bile su odmah iza, pored Komiteta. Velika zgrada. Sada, kao što znaš, trg je tamo.
Ebru Sulejman: O, da.
Šukri Zejnulah: Znaš onu veliku zgradu, barake odmah iza nje. Još uvek je tamo.
Ebru Sulejman: Još uvek tamo.
Šukri Zejnulah: Tan je bio tamo. Ipak, kada je ta zgrada Rilindja (nerazumljivo) Tan se takođe tamo prebacio. Prebacio se tamo.
Ebru Sulejman: Preselili ste se tamo. Znači tri novine su bile tamo.
Šukri Zejnulah: Tri novine, Rilindja najjača. Da.
Ebru Sulejman: Ujače Šukri, kao dete, kada si bio mali, kako si provodio vreme u gradu? Šta si radio?
Šukri Zejnulah: U gradu, u gradu, stalno smo smišljali kako da napravimo neke stvari, da nešto napravimo, da nešto stvorimo. Voleli smo da se bavimo rekreacijom, bilo je puno mesta u Prištini. Na primer, čula si za Sofaliju, Sofalija. Znaš šta je Sofalija?
Ebru Sulejman: Ne, ne znam.
Šukri Zejnulah: Sefali-yer [Mesto za zabavu], Sofalija.
Ebru Sulejman: Ti si tamo išao.
Šukri Zejnulah: Sefali-yer. Mladi su jako voleli to mesto. Ipak, muškarci, stariji su išli u Taukbahče, bilo je bliže. Tamo je bila fontana, pre dva-tri dana… bila fontana u Sofaliji, kojoj su svi zavideli na njenoj lepoti. Taj zeleni kamen, ta ukrašena odvodna cev, duguljast i predivno izrezbaren drveni lavabo. Divlje cveće svuda okolo, brdo iza. Ukrasno drveće i voće. Jedva si čekao da odeš tamo i provedeš dan. Bilo je puno dobrih mesta za rekreaciju. Ne samo Grmija ali i oblast Sıktaş. Bila je Taslikše, bilo je vinograda takođe. Vinograda u Sıktaş-u takođe. Postojao je rudnik kamenja u Grmiji, još uvek je tamo.
Sve džamije, vojne zgrade su bile napravljene od ovog kamenja posle Osmanlija. Džamije ili crkve ili nešto. Još uvek postoji rudnik kamenja u Grmiji, ali vinogradi [su] ka ovom putu. Priština je jako vredna i velika. Bilo je puno opasnih, divljih životinja u Grmiji. Medvedi, divlje svinje. Bilo je nekih mačaka; penjale su se na drveće i hop {onomatopejski} skoče na tebe. Uplašile bi te, ali ne opasne, samo divlje mačke.
Šta još ima da se kaže. Kada su Osmanlije došle… zašto sam rekao da Rimsko carstvo nije formiralo naselje ovde, gde su to uradili? Uradili su to u Ulpijani, dvadeset kilometara odavde. Osnovali su Ulpijanu. Zašto drugi to nisu uradili? Morali su da prave kilometarske granice, zidine, zamkove protiv neprijateljskih napada i protiv divljih životinja. Ali, šta su Osmanlije uradile tim divljim životinjama? Veliki umovi! Išli su gde su bile divlje zmije i uzeli njihove mlade, i nosili ih kućama odmah nakon rata. Davali su zmije trećoj ili četvrtoj kući u redu. Pravili su neku vrstu fioka odmah pored svoji bunara. Zmije bi rasle, bilo je vode tamo. Kada bi porasle, osmanski vojnici, zvaničnici su ih vraćali tamo gde su ih prvi put uzeli.
I vukovi, bilo je puno vukova. Uzimali su mlade vukove i pripitomljavali ih i slali ih nazad. Ti vukovi bi ostarili i drugi vukovi nisu mogli više da napadaju ljude. Tako da kunem se, nakon toliko vremena niti kap krvi nije pala a da je za to bio kriv napad tih divljih životinja. Bilo je puno divljih životinja. Zbog intervenicije osmanskih vojnika.
Kada su zime bile duge i hladne, ti vukovi su postajali gladni i dolazili su i jeli hranu sa prozora ljudi koji su živeli u prvom redu kuća u Grmiji, u naselju sa crkvama. Otvarali bi prozore i puštali vukove unutra kako se ne bi smrzli. Hranili su ih, i vukovi su se vraćali nazad. Svi vukovi su bili pripitomljeni. Te divlje mačke, te zmije nisu više ujedale ljude. Sedeo sam pored ogromne zmije satima. Kunem se, stajao sam pored nje, pomerao se sa jedne strane na drugu, samo me je gledala i ja sam je samo gledao. Kunem se. Bila je ovoliko debela {gestikuliše rukama}, uvijena kao poslužavnik. Sedeo sam pored nje, gledala me je i ja sam je gledao u Grmiji.
Ebru Sulejman: Ujače Šukri, hajde da se vratimo u sadašnjost. Da li možeš da se setiš kada je počeo metež, politika oko 1970-ih, ‘80-ih kada su počeli protesti? Te dve decenije pre rata, kada je nastao nered, možeš li da se setiš toga? Kakva je bila atmosfera u gradu, šta se dešavalo?
Šukri Zejnulah: Da li je to tokom ‘60-ih?
Ebru Sulejman: Ne, ‘70-ih, ‘80-ih.
Šukri Zejnulah: O, ne, ja nisam bio ovde. Išao sam kod svoje majke, razbolela se, tamo sam živeo oko 20 godina.
Ebru Sulejman: Živeo si sa svojom majkom 20 godina.
Šukri Zejnulah: Živeo sam sa njom.
Ebru Sulejman: Kada si se vratio ovde?
Šukri Zejnulah: Vratio sam se pre 17 godina.
Ebru Sulejman: Dakle, nakon rata.
Šukri Zejnulah: Nakon rata. Tako da ne znam dovoljno da bih pričao o tom stanju, toj situaciji. Iako smo čuli, znali smo, ali…
Ebru Sulejman: Nisi bio ovde.
Šukri Zejnulah: Bio sam povezan u Turskoj sa, štampali su većinu onoga što sam pisao u Ankari. Na primer, postojao je časopis Balkanlar , zar ne?
Ebru Sulejman: Da.
Šukri Zejnulah: Onaj u Ankari.
Ebru Sulejman: Da.
Šukri Zejnulah: Šta god da sam im poslao, moje pesme, moja pisanja, svi su ih pisali [štampali]. Nikad me nisu odbili. Baš pre neki dan sam napisao pesmu… ne znam da li sam nešto pomogao ili ne?
Ebru Sulejman: Da, jako si pomogao.
Šukri Zejnulah: Malo neuredno. Kako nisam znao, puno žalim zato što nisam sastavio spisak. Kada si mi rekla…
Ebru Sulejman: Stvari koje sam htela da pitam?
Šukri Zejnulah: Njihov red, pre nego što si došla, hteo sam da sve bude uredno, da napravim spisak. Završili bismo ranije i možda bolje. Nemoj da zaboraviš da pozdraviš oca.
Ebru Sulejman: Hvala ti.
Šukri Zejnulah: Bio mi je prijatelj. I bio sam mu drag. Ali nismo imali vremena da pričamo. Imao sam neke priajtelje, ipak. Kada sam išao u vojsku, odslužio sam samo deset meseci, tako je bilo za apsolvente. Umesto jedanaest meseci, nisam uzimao odmore jer je bilo daleko. Bilo ih je sedmorica iz Gnjilana tamo.
Ebru Sulejman: U vojsci. Gde si služio?
Šukri Zejnulah: Sinj, Sinj. To je takođe tursko ime [za] Dalmaciju. Sinj, čula si za to. Bio je Drnić. Grad Drnić, bio je takođe blizu. Bilo je, u turska vremena, tamo derviša, derviških manastira, ali ga sada zovu Drnić. Derviš. Turci u Hrvatskoj. Video sam turske znakove svuda u Hrvatskoj. Duž obale. Tada je Dubrovnik takođe pripadao Turcima, Turskoj. Ali, osnovali su Dubrovačku republiku, postala je Dubrovačka republika, razumeš? Vojnici su tamo čuvali apoteku. Prva apoteka u Evropi se otvara u Dubrovniku tako da je vojnici čuvaju od krađe lekova itd. Opet, Osmanlije su se brinule o tom mestu. Tako je bilo. Šta mogu, nadam se da je ovo bilo korisno.
Ebru Sulejman: Puno hvala, hvala ti puno na razgovoru.
Šukri Zejnulah: I tebe sam umorio? Bila si umorna od slušanja. I ti nisi razumla [obraća se snimateljki]. Morate da znate, jedan jezik je jedna osoba. Znate da zvanično ima tri hiljade turskih reči u albanskom. Najlepše albanske pesme, poznate albanske pesme, ljubavne pesme su stvorene za vreme Turaka. Danas se one ne pevaju, zašto? Svaka druga ili svaka treća reč je turska, izbacili su ih. Možeš li da zamisliš? Ceo svet peva te melodije, ali Albanci, njihovi stvoritelji, ne. Albanski radio ih pušta, ali ne i kosovski, zašto? Zato što ima nekih turskih reči.
Ne radite to, nema nikog ko je bliži nego Turci. Niti Turci imaju nekog bližeg od Albanaca (nerazumljivo). Sa religijom, sa svime, znaš. Na primer: „Gjemb mbi gjemb këndon bylbyli”. Da li si čula ovu pesmu? Ne. „Vaj si kenka bo dynjaja”. Dynja znači svet [botë na albanskom] „Vaj si kenka bo bota”. Ne zvuči dobro, uništiš ako ga prevedeš. „Mos lufto boll me kanë gjallë, punon njeri fukaraja paska ndodhur pa igball”. Ili druge izreke (nerazumljivo). To je pesma za plakanje. Ili „Karanfili që ka Shkodra, me ditë sa t’bukra janë ”. Nećeš više čuti ove pesme. To je jako loše, ja ih volim. Ako uključiš albanski [radio], čuješ ih. Vidi kakve mi greške pravimo. Pesme iz Albanije, ovako držimo svoje glave {gestikuliše rukama}.