Politički angažman tokom devedesetih: Drugi Deo

Piše Šukrie Ređža

Ovo je drugi deo dvodelne životne istorije Šukrie Ređže, o kojoj nam je ona sama pričala. Gospođa Redža je rođena u Prištini 1966. godine, pridružila se Kampanji Pomirenja krvnih osveta početkom 1990. godine, bila je na čelu Saveta pomirenja u Prištini, a tokom 90-ih je bila aktivna u Nacionalnom pokretu za oslobođenje Kosova (NPOK), kao i Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK). Ona živi u Lionu, u Francuskoj, i povremeno organizuje panel diskusije sa temama o Kosovu i Balkanu.

Fotografija sa protesta protiv hapšenja albanaca u srpskim zatvorima organizovano od strane Udruženja političkih zatvorenika, Priština, 1999. Na fotografiji: Adem Demači, Šukrie Ređža i Pajazit Nuši.

Dok sam bila studentkinja, ali i ranije, više sam bila aktivno uključena u borbi za oslobođenje. Kada su uhapšeni aktivisti Fronti Nacional i Çlirimit [Nacionalnog fronta oslobođenja] 1984. godine, kao što su Sejdi Veselji, Rahman Bahtiri, Šemsi Veselji, Afrim Žitija, Agim Krasnići i tako dalje, vežbali smo dramu Toka Jonë [Naša zemlja] i neki od članova grupe su uhapšeni. Hapšenje ove grupe je bio veliki udarac protiv oslobodilačkog pokreta.

Zatim sam učestvovala u demonstracijama u proleće 1989. godine i u štrajku studenata u podršci zahtevima rudara. Od početka marta 1990. godine aktivno sam bila deo Pokreta pomirenja krvnih osveta. Iste godine sam učestvovala u osnivanju Nezavisne studentske unije Univerziteta u Prištini. Ljudi se još uvek sećaju organizacije velikog književnog časa studenata sa bivšim političkim zatvorenicima na Filološkom fakultetu. To je uticalo na buđenje nacionalne svesti i masovnu mobilizaciju. Takođe, u ovoj godini sam učestvovala u osnivanju prvog ogranka Lidhja Demokratike e Kosoves (LDK) [Demokratski Savez Kosova, DSK] u Prištini, i bila sam potpredsednik i član Generalnog saveta LDK sledećih dva mandata.

Tokom ovog perioda, između ostalog, sećam se sa poštovanjem i sa divljenjem volje čela porodica iz naselja „Kodra e Trimave“ [Brdo junaka] da pretvore svoje kuće u škole. Sve aktivnosti su bile patriotske od glave do pete i imale su za cilj da mobilišu građane za otpor. Od 1993. godine bila sam angažovana u Lëvizja Kombëtare për Çlirimin e Kosovës (LKCK) [Nacionalni pokret za oslobodjenje Kosova]. Moj status je bio polu-ilegalan. Deo tog pokreta su bili i Bahri Fazljiu i Agron Rahmani, danas nacionalni heroj, kao i Avni Klinaku, Fatmir Humoli, Valjon Murati, Ljiburn Aliu i mnogi drugi.

Priprema i podela organa LKÇK, Çlirimi [Oslobođenje] je bila izuzetno posebna. Bila sam jedan od urednika. Datuma 26. januara 1997. godine, 20. pripadnika grupe LKÇK smo bili uhapšeni. Bila je jaka zima.

Bila sam u zatvoru, pod istragom, četiri meseca i četiri dana, i bila sam osuđena na tri godine zatvora. Suđenje naše grupe je bilo posebno. I dalje se osećam emotivno u vezi sa našim suđenjima na dan kada je od nas traženo iznošenje završne reči na sudu. Bili smo grupa mladih koji su tražili slobodu i borili se za oslobođenje, ali nas su osuđivali za terorizam. „Ako se olovka može smatrati sredstvom terorizma, onda smo svi teroristi“, bio je deo mog govora tamo. Osećali smo da su za celu grupu pripremljene teške i dugačke kazne. Otpor unutra je mobilisao velike gomile građana ispred suda, ali i širom okupiranih zemalja. U toj situaciji, vezanih ruku, odlučila sam da napravim korak.

Ja sam tada bila u vezi sa Avni Kljinaku, koji je zajedno sa nama očekivao da bude osuđen na višegodišnji zatvor. Tokom moje završne reči, najavila sam svoju vezu sa njim. Nije bilo dan za realizaciju naših planova, ali je bila poruka da će se život albanaca nastaviti uprkos srpsko-slovenskim pokušajima da ga ugase. Još uvek mogu da čujem odjek apela naših ljudi koji su bili prisutni na sudu, i dalje vidim šok sudija.

Kada sam puštena iz zatvora, bila sam angažovana u Udruženju političkih zatvorenika, gde sam bila član rukovodstva. Tokom tog vremena, pored ostalog, bila sam angažovana u pružanju podrške porodicama političkih zatvorenika, pripremi kutija za hranu i organizovanju poseta u zatvorima. Lično sam poznavala junakinje, majke aktivista kao što su majke Ljiburna Aljiu, Aslana Seljimi, Envera Dugoli, Demira Ljimaj, Naita Hasanija i tako dalje, kao i gđica Mirvete – sestra intelektualca i patriota Ukšina Hotija, sa kojim smo putovali u posete zatvorima u Mitrovici i Sremu. Naš put je bio opasan i pun iznenađenja. U to vreme Srbija je negirala da drži albanske političke zatvorenike u svojim zatvorima. Kao reakciju, vodili smo stotinu intervjua sa članovima porodica i prikupili svedočenja o okrutnim maltretiranjima albanaca koji su držani u srpskim zatvorima. Objavila sam sažetak ovih podataka u mojoj knjizi „Në pranga“ objavljenog od strane Udruženje političkih zatvorenika 1998. godine.

Na jednom od sastanaka Udruženja političkih zatvorskih lidera, 1998. godine, odlučili smo da podržimo Uštria Çlirimtare e Kosovës (UÇK) [Oslobodilačka vojska Kosova] sa svim mogućim materijalnim i moralnim sredstvima. S poštovanjem se sećam smislene diskusije profesora Sami Peje u vezi sa neophodnošću celovitog delovanja Udruženja u službi UÇK-a. U januaru 1999. zajedno sa bivšim političkim zatvorenicima Hidajet Hiseni, Teuta Hadri i Ilmi Ramadani, otišli smo u Centralni štab na Beriši gde smo se sreli sa Jakupom Krasnićijem, Ademom Grabovcijem, Ređžepom Seljimi, Fatmir Ljimaj i mnogi drugi. Tu smo proveli jednu noć i sutradan smo posetili Radio Kosova e Lire [Radio Slobodno Kosovo]. Tamo smo upoznali Berata Ljužu, Martina Čunija, Nisret Plana, Nezira Mirtaja i tako dalje.

Posle rata, bilo je potrebno i neophodno da se osnivaju kosovske institucije, bila sam član Prelaznog veća Kosova. Posebno se sećam protesta koji je bio organizovan 31. decembra 1999. godine, u Novom Beogradu, u centru Prištine i masovnog prisustva građana. U isto vreme, bila sam vođa Organizacionog saveta uzastopnih protesta do 2001. godine i 24. sata štrajka glađu za oslobađanje albanaca iz srpskih zatvora i otkrivanje sudbine onih koji su nestali.

Danas, u ovim novim okolnostima, moj politički i intelektualni angažman promenio je svoj oblik, ali cilj ostaje isti: večna čast i poštovanje za sve koji su pali na polju časti. Put nacionalnog jedinstva je jedan i jedini pravac.