Mladost
[Deo intervjua je isečen iz videa: osoba koja vodi intervju pita sagovornicu da govori o svojoj mladosti]
Ljuljeta Miftari Bajri: Završila sam osnovnu školu u Peći, u to vreme smo menjali škole… ja sam tada bila u školi u Karagaču, u to vreme se zvala “Miladin Popović”, nakon toga su izgradili školu “Ramiz Sadiku”, novu školu ovde, i onda sam se preselila ovde. Bilo mi je jako lepo, imala sam jako dobre prijatelje, imali smo puno aktivnosti, besplatnih aktivnosti, školski hor, razne šetnje, nakon toga sam završila gimnaziju u Peći. Mislim, Pećku gimnaziju, to je bila godina 1956-57, prva godina.
U to vreme smo imali samo dva albanska razreda u školi. U jednom razredu su bili samo momci a u drugom razredu u kojem sam bila sa svojim prijateljima je bilo oko 15 devojaka, a ostali su bili momci. Rekli su mi da je najsrećniji deo mog života u Pećkoj gimnaziji. Imala sam jako iskrene i dobre prijatelje. Svaka odmor ili svaki… nekad, kao i ostali đaci, nekad smo bežali sa časova (smeši se), i koristili to vreme da idemo na izvor, tamo kod crkve. Nakon toga bismo išli na piknik u Radovac, tako da mi je do završetka srednje škole bilo lepo.
Završila sam srednju školu 1961-62, mislim tad sam maturirala. Naravno, nisu organizovali proslave uveče kao što to sada rade, nije bilo sale, ničega. Imali smo jako veliko dvorište i imali smo veliku kuću, nažalost, moj stric je umro, umro je rano, 1957, kada sam bila druga godina srednje škole, a moj brat je bio negde u osnovnoj školi. I ovo je za nas bio udarac jer smo ostali bez… ostali smo sa stričevom ženom. Žena mog stirca je uvek bila velikodušna, jako dobra žena, koja nije imala svoju porodicu. Nije imala braće, nije imala sestara, bila je sama, ali imala je sina njenog strica, oca Derviša Rožaje.
Moram i ovo da vam kažem o Dervišu Rožaji. Derviš Rožaja je u to vreme bio student u Beogradu i jako cenjen student koji je kasnije postao najmlađi doktor nauka u bivšoj Jugoslaviji, završio je doktorat negde u svojim dvadesetim godinama. Svaki put kada bi došao iz Beograda da poseti svoju porodicu, proveo bi jedan ili dva dana sa svojom porodicom i ubrzo zatim bi došao u našu kuću, jer ovde su bile knjige, mislim, želeo je da dođe ovde da to radi. Na neki način naša kuća je bila, posećivali su je mnogi ljudi koji su voleli knjige, koji su voleli, mislim, dolazili su ljudi koje je to zanimalo. U to vreme, u to vreme, bilo je jako malo knjiga na albanskom jeziku, znate, i oni koji su dolazili su koristili priliku da čitaju sve te žurnale, te knjige. Dolazio je Derviš Rožaja, Hasan Bala, jedan naš rođak, koji je ja mislim studirao tehnologiju u Sarajevu. Kasnije, Jusuf Gervala mi je bio komšija, jer je on odrastao u kući njegovog ujaka. I on je često dolazio, bio je ista generacija kao Kujtim, možda godinu dana mlađi od Kujtima i oni su svi došli ovde da se okupljaju. Dok su drugi igrali bilijar ili tako nešto, Jusuf je izlazio na balkon tamo gore i uzimao te knjige, te žurnale, zanimalo ga je da čita ispočetka.
Htela bih i da vam ispričam tu priču o završetku gimnazije, ja sam maturirala, hteli smo nešto da organizujemo, i skupili smo se da popričamo o tome, mislim, imala sam jako bliske prijatelje i moji školski drugari su došli kod mene kući, išli smo, svi prijatelji iz škole, nismo bili rezervisani, oni… to je bilo jako iskreno prijateljstvo. Oni su rekli, “Moramo da se nađemo i skupimo negde, ali nemamo gde.” I ja sam rekla, “Pitaći ženu mog strica za dozvolu, dođemo, ovde imamo baštu, i okupimo se u bašti.” Pitala sam, ona je rekla, “Da, mom, bolje da dođete ovde nego da idete negde drugde, dođite.” Imali smo ogromnu i prelepu baštu. Bio je jedan bor, isti bor koji je moj stric zasadio negde 1931, kada je kupio ovu kuću, ovu kuću koja je stara, to je kuća mog oca. Prijatelji su došli, organizovali smo se, postavili svetla, naravno imali smo muziku i sve (smeje se), sve… to je bilo nešto i za ceo rreth, jer oni su bili, tada nisu ništa organizovali. I svi ovi zidovi koji okružuju {pokazuje na zidove kuće}, komšije su se penjale da vide šta radimo, šta pevamo i igramo (smeši se). I, ova pesma je jedna od prelepih suvenira od noći kada smo proslavljali zajedno moje maturiranje.
Nakon maturiranja nije bilo puno prilika za studije. Nakon što je moj stric umro, nismo imali sredstva za život. Naravno, kao porodica smo bili ekonomski okej, mislim, stric nam je ostavio imovinu, kuću i zemlju, nismo patili ali [nismo imali] nešto više. Plus, žena mog strica je bila jako bliska sa nama, tako da joj je bilo jako teško da se odvoji od mene – bila je stara, relativno stara, bila je sama – da me pusti da odem i studiram. I ja sam imala dogovor sa njom da će završetak srednje škole biti dovoljan. Ipak, moj ujak Esad Mekuli, kojem je bilo dosta stalo do nas…
1956. je bilo puno snega u Peći, dve metra, zvali smo ga crveni sneg, jer je usred snega bila jedna linija ovako četiri prsta {pokazuje veličinu dlanovima}, bio je crveni pepeo. Sneg je bio visok dva metra, mislim, sve je bilo blokirano, sve. Govorili su da su vetrovi koji su došli iz Afrike doneli pesak iz pustinje.
Da se vratimo, moj ujak je oženio Sahadete Doku Mekulji sa Ohrida, doktorku, i doveo je da poseti njegove dve sestre koje su bile udate ovde u Peći. Došli su vozom, naravno, ovaj put tada nije postojao, samo voz. Došli su vozom i iz voza sankama jer nisu mogli [da hodaju]. I kada su stigli na ovaj naš put ispred naše kuće, ona je rekla ženi mog strica – žena mog ujaka mi je rekla – rekla je, “Sahadet, ovde su deca moje sestre, posetićemo i druge sestre. Šta ti radiš sa drugim sestrama, da li ih poštuješ ili voliš, to je tvoj problem. Ova dva deteta, hoću da ih gledaš kao našu decu.” I ona je ostala sa tom [mišlju]… {stavlja ruke na grudi}. Nakon posete, došli su da nas posete i svaki put kad bismo išli na odmor, posećivali bismo ih, nakon što su se baba i deda preselili u Prištinu, išli smo tamo za svaki odmor, išli smo kod našeg ujaka, kod babe i dede. I ja sam maturirala i tu sam stala [nisam nastavila svoje obrazovanje].
Moj ujak je došao sa svojom ženom i pričao joj o mom stricu. Govorili su, “Džidž,” zvali smo je Džidž, “došli smo da pokupimo Lule, da je vodimo da studira u Prištini.” “Ouu,” počela je da plače i rekla je, “ja sam podigla ovo dete, sad kad je spremna hoćete da je uzmete,” naravno kao i svaki roditelj. On je rekao, “Neću da ostane samo sa srednjoškolskom diplomom, to je pogrešno, hoćemo da je odvedemo.” Na kraju su je ubedili. “Pa,” rekla je, “onda ću da organizujem ženidbu za Kujtima, ne mogu da ostanem sama, uzimate devojčicu.” Kujtim je bio mnogo mlađi od mene (smeši se), mislim, 17 godina. Počeli su da se smeju (smeje se).
Bilo kako bilo, došlo je vreme da krenem na univerzitet. Sećam se tog dana uz puno nostalgije i sa… stavila sam odeću u kofer da idem u Prištinu i žena mog strica je izvadila odeću iz kofera. Plakala je jer sam išla za Prištinu, ja sam plakala što me nije puštala u Prištinu da nastavim studije. I na kraju, kada je primetila da me je sve to umorilo, “Hajde, devojko moja, sklopi svoju odeću” i spakovala je kofer, “Hajde, ja ću te odvesti na stanicu.” Odvela me je, ali pod određenim uslovima, “Svake nedelje ćeš dolaziti da čistiš celu kuću, da radiš sav posao, sve to.” “Sve”, rekla sam, “Radiću svake nedelje,” i stvarno sam išla svake nedelje po dogovoru. Ne zato što nisam mogla [a da ne uradim to], već zato što je bila stara (smeje se).
Upisala sam se na pravo, to je bila druga generacija Pravnog fakulteta u okviru Univerziteta u Beogradu. Bila sam jedina Albanka, bila je još jedna iz Mitrovice, Mikefela Šabanović. Njena majka je bila muslimanka, a otac Albanac, ali nije znala puno albanski jezik, ali ipak je samu sebe smatrala Albankom. I bila su četvorica-petorica crnogorskih Srba, neki su i bili iz Srbije, neki odavde, a svi profesori su bili sa Univerziteta u Beogradu i Skoplju. Mislim, predavali su na srpskohrvatskom. Sve ukupno je bilo 56-57 muškaraca i žena. U toj generaciji je bio i Adem Demači, Adem Demači je završio albanologiju i upisao pravo.
Mislim, bila je 1962-63 kada sam upisala pravo. Uspešno sam završila prvu godinu. Upisala sam se u drugu godinu, išla sam na predavanja, položila mnog ispite, mislila sam da je atmosfera bila dobra. Mislim, tamo, sa knjigama u biblioteci, nakon što sam pričala sa ženom mog strica, sa mojim ujakom, svi su me motivisali da učim više i više.
I moram detaljno da vam ispričam o Ademu Demačiju, znate, bila je 1963, ‘63, bio je… organizovan je seminar albanskog jezika u Prištini. To je bio prvi put da se organizovao seminar, i bili smo na predavanju Uvodnog prava, bili smo sa profesorom iz Beograda koji nam je držao predavanje. Moram da vam kažem, moram to čak i ovde da kažem, da su profesori iz Beograda bili veoma tačni. Davali su jako dobra predavanja i tstove. I u jednom trenutku… na predavanju, ovaj Adem Demači je podigao ruku i pitao profesora za dozvolu, rekao je, “Mogu li da odem sa predavanja, održava se seminar albanskog jezika u Prištini, a ja sam Albanac, lingvista, i hteo bih da učestvujem na tom seminaru,” rekao je. Profesor je pitao, obratio mu se, “Albanski [govori na srpskom] jezik?” U to vreme je bio šiptarski jezik i albanski jezik (smeši se), to su bila dva jezika. Adem Demači je ustao, nasmejao se i dao malo, kratko predavanje, kako su ga zvali (smeši se). Rekao je, “Za vas, mi smo svi Albanci. Za strance kao i za nas same, mi smo Shqiptare, za nas. A jezik, nema razlike između albanskog i šiptarskog, isto je kao i u Albaniji, kao i svuda gde je albanski jezik.” Bio je jako emotivan, profesoru je bilo krivo i izvinio se, “Izvinite, izvinite, molim vas, nisam znao da je tako. Mislio sam da postoji razlika između albanskog jezika i jezika… albanskog jezka i šiptarskog jezika,” i otišao je. To je bio Adem Demačijev trenutak.
Na kraju druge godine, 1964, došla je 1965. koja je bila poprilično težak period za Kosovo jer je to bilo vreme kad je po prvi put dignuta zastava i mnogi mladi ljudi su uhapšeni. I ja sam imala još jedan ispit da položim, u nekom trenutku tokom vikenda sam rekla ženi mog strica, “Imam ispit za dva ili tri dana,” rekla sam stričevoj ženi, “moram da idem u Peć.” Ona, “Nemoj da ideš u Peć, imaš ispit, moraš da ga položiš.” “Nešto se desilo,” i nisam znala šta se desilo, “Hoću da idem u Peć.” Otišle smo u Peć vozom. Kada smo otišle u Peć blizu kuće, u pravcu škole 8. mart, izlazi devojka i zove, “Luljeta, da li si dobro, da li si dobro?” Ja, “Da, zašto?” Ona je rekla, “Rekli su da si bila uhapšena i videli su te u lisicama, odveli su te u zatvor.” “Ne,” rekla sam, “Zašto, šta se desilo?” Rekla je, “Ne znaš šta se desilo? Uhapsili su Selajdina Dačija.” Ona je bila sestra Sleajdin Dači. Odveli su mnoge druge u zatvor, Šefketa Dečanija, i mnoge ljude tamo, one za koje su mislili da su bili organizatori.
Kada sam stigla kući, kuća je bila pretresena, imali su sve, sve su srušili, oni su… Nalog za pretres je stigao u moje ime, i u njemu se pominjao i član kriminalnog zakona u Srbiji. Kada sam stigla, zatekla sam stričevu ženu… u krevetu, skoro bez svesti, odveli su mog brata u policiju. I približila sam se strini, rekli su joj da su Luljetu odveli u zatvor. Bila je potpuno prestrašena, rekla je, “Kroz dosta smo prošli u to vreme, sada se desila ista stvar.” I došla sam i prišla joj, “Džidži, Džidži.” “Ko si ti?” Nije me prepoznala. “Luljeta!” “Ne, Luljetu su odveli u zatvor. Rekli su mi da su je videli u lisicama.” “Ne,” rekla sam, “Ja sam Luljeta.” “Odveli su Kujtima u zatvor.”
Bila sam prestrašena onim što sam videla. Ali čekaj. Nakon nekog vremena se pojavio Kujtin. Pustili su ga i rekli su mu da pozove svoju sestru i kaže joj da dođe, da je bila u Prištini da studira, da mi kažu da dođem ovde, sudski poziv je bio na njeno ime. Razlog je bio ovaj… ne znam. Možda zato što smo bili takva porodica, možda zato što sam bila na fakultetu i bila koleginica Adema Demačija, ne znam, ne znam zašto. I Kujtim se vratio i rekao, “Lule, sutra u osam moraš da ideš u Sekreterijat.” Naravno, bilo mi je teško da odem, ali šta sam mogla da uradim, morala sam, sledećeg dana, zapravo, ne u osam ujutru, već su bili rekli neko doba popodne, kad su završili…
Sledećeg dana… završili su istragu, uzeli su neke knjige koje su bile ostale i neke žurnale koji su ostali iz biblioteke. Nikad je nismo skidali sa zida gde ju je tata stavio, veliku Skenderbegovu sliku, tu je bio, Skenderbeg. I ta fotografija, oni… pitali su, “Šta će vam… ova fotografija ovde?” Stvarno, Skenderbeg je ostao.
Bilo kako bilo, u dva sata sledećeg dana, Kujtim je pošao sa mnom i otišli smo u Sekreterijat. U Sekretarijatu, Kujtimu nisu dali da se popne gore i zadržali su ga dole. Takođe, naravno, dok nisam počela da se penjem, moje srce zna koliko mi je bilo teško, ipak sam se kasnije pribrala i ušla u sobu u koji su mi rekli da odem.
Tamo je bio jedan Albanac, ne znam ime jer ga se ne sećam, prezime je bilo Haskaj, koji je učestvovao u kućnom pretresu. I na stolu je bila Zogova knjiga, o Zogovom venčanju sa tom slikom Džeraldine i svih Zogovih sestara, neki žurnali i ispitivanje je započelo… navodno sam nabavljala knjige svojim koelgama, navodno… imala sam Lahuta e Malcis i dala sam im da čitaju… porekla sam i rekla sam, “To nije istina. To nije istina.” Kada je video da mi je Bog dao snage da se branim (smeje se), kada sam sve porekla, rekla sam, “Nije istina.” Onda je počeo da govori [da bi je provocirao], “Hteo sam da zadržim onu Skenderbegovu fotografiju, zgazim je i polomim u komade.” “Da,” rekla sam, “Koje veze ima Skenderbeg sa današnjim vremenom? Dobro je poznato kad je Skenderbeg živeo, on je istorijska ličnost. Ali čak i da je polomite na komade, nije potrebna neka hrabrost da se uništi Skenderbegova fotografija, plus, moj otac je tamo stavio tu sliku, i od tad je niko nikad nije pomerao.”
Bilo kako bilo, počeli su da mi prete. Čak je i revolver bio na stolu. On je rekao, “Okej, nećeš da pričaš sa mnom, da mi kažeš, da mi priznaš.” Ja sam rekla, “Nemam šta da vam priznam jer ništa nije istina. Sad, naravano, ruka zakona je velika, možete da radite šta hoćete, ipak, nemam ništa više da kažem.” “Okej,” rekao je, “Nećeš da pričaš sa mnom, ali ima drugih koji će progovoriti.” I sišla sam dole, otišla kući, Kujtima nije bilo tamo. Policija ga je uvela unutra, tamo, sada, plašio se za mene, šta su mi uradili tamo gore. Sad, ja sam se uplašila da su zatvorili Kujtima nakon što sam otišla, bilo je drame, jako ozbiljne drame.
Nakon nekog vremena Kujtim ih je pitao, rekao je, “Okej, šta je moja sestra uradila?” “Ne,” rekli su, “Tvoja sestra je nestala,” i kasnije je Kujtim došao kući ovde (smeje se). Ipak, uvek je bilo radosti. Nakon toga nisu, kasnije, mnogo kasnije, kada je počeo pad, pad Rankovićeve ere, godine… i žena mog strica je ostala u krevetu. Kada je videla nas dvoje, naravno (neraz. 23:40), nakon tog ona nije ustajala iz kreveta, ostala je u njemu osam meseci. Prekinula sam studiranje jer nisam mogla da je ostavim. Nisam mogla da je ostavim jer nije imao ko da brine o njoj. Umrla je osam meseci kasnije i to je bio jako težak udarac, jako težak udarac. Naravno, njena bolest, njeno stanje se pogoršalo, situacija, i onda smrt.
Ostala sam ovde u Peći, moj brat je otišao u Sarajevo na studije. Kasnije sam upoznala mog muža Adema. I nakon nekog vremena, Adem je diplomirao kao student u Beogradu. Kada je završio studije, neko vreme smo izlazili i onda smo se venčali 1965, ‘65. Moje venčanje sa Ademom je bila tema rasprave na sastancima Komunističke partije jer smo bili deca roditelja koji su bili streljani. I Ademov otac je bio streljan ovde u Tabji. Ovde su streljani mnogi građani Peći, poznati ljudi. Ipak (smeši se), ljubav je bila jača od svega, naša ljubav, i venčali smo se 1965.
Primili su Adema da radi za neko farmersko udruženje, nakon dva meseca je prošao evaluaciju od ko zna čije strane i pustili su ga i poslali u vojsku. Ponovo sam ostala sama, moj brat je studirao, ostala sam sama, ali je moja svekrva došla da živi ovde u kući mog oca jer je kuća bila prazna. Neko je morao da ostane da me nadgleda. Došla je moja svekrva i znate, nakon godinu dana, nakon devet meseci se rodio dečak jer sam zatrudnela, moj sin Mentor se rodio, moj prvi sin. I na neki način, mislim, moj život je bio puniji, briga o detetu, posao u bašti jer nismo imali druga sredstva, nismo imali puno. Moja svekrva je radila u… radila je, jako rano je počela da radi, ostala je udovica sa 22 godine, sa dvoje siročadi, htela je da obrazuje tu decu, bila je primorana da radi radila je u nekom udruženju. Jedan sin je bio u Prizrenu, Mehdi Bajri, on je studirao muziku, u srednjoj muzičkoj školi. Tako da nakon godinu dana, Adem je bio vojnik, nakon godinu dana se vratio i primili su ga da radi u Sudu u Đurakovcu. Nakon Đurakovca je došao da radi sa Sud u Peći, Sud u Peći.
U to vreme Adem, od prakse koje je imao u Đurakovcu, na Sudu u Peći, Opštinskom sudu, prebacio se u Opštinski sud. Naravno, u to vreme je počela demokratizacija. Do tada su sudovi bili na srpskohrvatskom, a kada su došle albanske sudije, počele su suđenja na albanskom i počela je nova era u sudnicama. Ispričaću vam samo detalj. Kada je Adem počeo da radi za sud, neko je došao na posao u sud iz sela, i kada je on došao, pre nego što je mogao da uđe u Sud – sudije su bile Srbi – naterale su ga pre nego što je ušao u njihovu kancelariju, da se izuje, da se izuje, morao je da skine svoju kapu, svoju belu kapu, da se izuje i uđe. I oni koju su bili učeni na taj… Sad, Adem, Adem je bio sudija i kada zaposleni dođe, izuje se i tako se ponizi, Adem ga je pitao, “Zašto si se izuo?” Rekao je, “Naterali su nas da se izujemo, ne možeš ovde da uđeš sa cipelama.” Adem mu je rekao, “Obuj se!”
Nova era je počela u sudovima, bilo je puno drugih pored Adema, Abdil Aziz Daci, Šefket Dečani, starešina suda je bio Mikel Marku, osoba koja nas je puno podržavala, a koji ja kasnije tragično propatio, pretukli su ga i zatvorili ga tokom godina 1990, 1998, 1997. Situacija u sudovima se menjala, počelo je oslobađanje, saslušanja su bila na albanskom, sve… u jednom trenutku, to je bila 1971. godina, čini mi se, došlo je Titovo pismo, Titovo pismo, koje je osudilo, mislim, osudilo ta… suđenja koja su započeta na sudovima, ne samo na Kosovu, već svuda kako se činilo, postojala je kampanja u celoj Jugoslaviji.
Ipak, bilo je normalno da će napasti albanski sud, i na osnovu tog pisma su otpustili Adema i Abdila Aziza Dacija. Otpustili su i jednog Srbina, možda d abi izbalansirali situaciju u smislu da nisu napadnuti samo Albanci već i Srbi, a taj Srbin je bio “poremećeni” sudija koji je pio puno rakije… otpustili su ga zbog toga. To je bio drugi udarac, drugo otpuštanje sa posla. I ostali smo bez para.