Ja sam imala četiri godine kad mi je majka umrla. I to je jedna… ja sam napisala knjigu ‘Porodični koreni’ moj deda je glavni lik. I ja sumnjam da je mi je jedna srpska aktvistkinja ubila majku. Majka mi je stradala. Ja se sećam samo krvi {dodiruje stomak}, jedan jastuk, jer su nas sklanjali sa sobe. Moj otac je otišao brzo na konju u grad da bi doneo doktora. […] Ja sumnjam da je ubijena, postavili su joj bombu u dimnjaku, gde se ložila vatra, gde su one kuvale.
[…] I kad su došli da uzmu pšenicu i kukuruz, ta srpkinja je ušla gde je stajao kukuruz, uzeli su pšenicu a sad i kukuruz. Onda je moja majka uzela sekiru i na vrata sa sekirom u ruci je rekla: ‘Ja živa a da mi ti uzmeš i kukuruz odavde to nikad, dosta ste mi uzeli brašno od pšenice a sad i kukuruz ostavićeš mi decu bez hleba’.
Ona [srpkinja] se mnogo uplašila i rekla je mom ocu, ‘Skloni ženu odavde jer dajem ti reč da neću ni zrno pšenice da uzmem’. I tako je tata nekako dao znak majci, jer o ovome mi je tata pričao i kaže joj: ‘Skloni se idi kući jer deca plaču i hleb će da izgori’. Čim se ona skloni, ova izađe i pobegne. Međutim ona je vrlo dobro poznavala teren cele naše kuće. I verujem da… jer majka je stradala ‘50. Ona [srpkinja] je bacila bombu, jer tu je bila samo majka i ta maćeha. Ona je ranjena, a majka mnogo i zato je umrla.
Hanemšahe Iljazi je rođena 1946. godine u selu Saraište, opština Uroševac. Diplomirala je na Odseku za albanski jezik i književnost Univerziteta u Prištini. Radila je kao učiteljica u osnovnoj školi “Đon Sereči” u Uroševcu, a zatim je radila kao učiteljica u osnovnoj školi “Elena Đika” u Prištini, do penzionisanja. Tokom kosovskog rata bavila se logistikom. Neke od knjiga koje je objavila su “Drenico, uz tebe smo”, “Da li se ubijaju anđeli?”, “Znamne žene albanskih zemalja” i druge. Živi sa porodicom u Prištini.