Prvi Deo
[Voditelj intervjua zahteva od govornika da se prestavlja sebe, svoju porodicu i njegovu sredinu na kojoj je on porastao. Pitanje je presečeno od video-intervjua]
Behram Hoti: Ja sam sin Hasana Jašaria. Ko je Hasan Jašari? Hasan Jašari iz Ljikovca-kod Skenderaja, rođen 1916. godine, ostane jedinac sa tri sestara. Pošto su bila teška vremena na ono vreme, bila je Kraljevina Srba-Hrvata-Slovena ali sa Drenicom je rukovodila Kraljevina Srbije. Kada je bio moj otac star od dve godine, Srpska žandarmerija sa podrškom i pomoću ljudima koji su govorili albanski, krijući koincidentnim, kidnapirali su njegovog oca, govorim za Jašara i njega su obesili, i posle su ga bacili u bunaru šljiva, jedno sto metara daleko od njegovih kuća [dve njegove kule]. Kao znak da se nađe leš, kada budu njega tražili, ako bude neko tražio, jer kada nekog nema onda njega traži porodica, njegova mahala, na dnu bunara od dvanest metara dubine, nazvali bunari kod šljiva, jer je bila bašta sa šljivama, na kamenu ploču bunara ostavili mu kutiju od duvana, duvan, kamiš od ćilibara… za to da ako bude došao neko da ga traži ili da pije vodu ovde, i druge i druge [namere], onda vide kutiju duvana i vidi ćilibar, onda može da kaže da je on ovde pravio samoubistvo, udavio se, utopio se u vodi. A u stvari, njega su kidnapirali, njega su mu povezali telo i bacili u bunar, tada moj otac, Hasan bio je dete od dve godine života.
Njegove sestre su ga podigli, brata jedinca. Dve njegove sestre, tetka Zoja i tetka Halima, koje su moje tetke, one su se udale za unuka, za dva unuka Azema Galjice, za Kastrata iz Bakšita, selo Bakš kod Skenderaj, tačno za Avdula i Hazira. Oni su bili četiri braće. Bio je ujak Hazir, moj, drugi Abdul, treći Haljilj i Sinan bio je četvrti. Četvrti brat Sinan, bio je ne oženjen, 1945. godine njega su masakrirali u Baru u Crnoj Gori.
Bili su hiljadama, oko četiri do osam hiljada albanaca sa svih strana Kosovskih ognjišta, koji u kolonama poveli su ih u Baru ko bajagi, da isteraju okupatora, fašizam, Njemačku, i tako dalje, i da oslobode Dubrovnik, i da oslobode Trst i tako dalje, i tako dalje, jer postoji opasnost iz Italije, iz Njemačke. U stvari glavni cilj masakra u Baru bilo je da se isteraju albanci, da se isprazni Kosovo od albanaca i kao osveta Brigade kod Boke Kotorske, na serbsko-hrvatskom naziva se Bokeška Brigada, kojom rukovodi komandant Zufer Musiqa i Petar Brajević, general, kada je otpočelo rat protiv Šaban Poluže u Drenici. Tamo dve brigade četnika i partizana, Srba i Crnogoraca su nestali tokom rata u Drenici, januara i februara meseca 1945. godine. Kada je prestala zadnja puška sa drugog Svetskog Rata iz Moskve, iz Rusije do Pariza, Drenica je palila rat protiv komunizma, albanski nacionalni rat da bih ujedinili svaki deo albanskog prirodnog ognjišta za Božiju Albaniju, i nikako Veliku Albaniju, Malu Albaniju, jer jasno je ima samo jedna Albanija, to je ona prirodna Albanija, ni mala, ni velika Albanija.
I postoji samo jedna Drenica, ne Pašina Drenica, ni Crvena Drenica, nego samo jedna Drenica. Ovakvo imenovanje dali su ljudi koji su bili laskavice okupatora, Crvena Drenica, Pašina Drenica, velika Albanija mala Albanija. I dan danas, Vlada Srbije i prijatelji Srbije u Balkanu se plaše nacionalnog ujedinjena albanaca, jer pokušava Albanija da pravi Veliku Albaniju. Nije to Velika Albanija, ni mala Albanija nego je jedna Albanija, kao što je vaše telo sa vašim sastavnim delovima, kao božiji poklon. Desna ruka severne Albanije, severno-zapada je Preševo, Bujanovac, Medveđa koja su ostala pod Srbijom. Leva ruka prirodne Albanije kao što razumeli od ovog organizma, od ovoga tela, naziva se Tetovo, Debra, Kumanovo, Gostivar i Prilep i Skoplje. A jedan deo tela Albanije naziva se Ulcinj, Kraja, Ana mali, pod Crnom Gorom, ovo je zemlja prirodne Albanije. I ostade samo jedan deo tela sakaćenoga na parče, kome su amputirane i ruke i noge ali preživeo je. Kako se naziva ovo telo? Naziva se Kosovo, naziva se Kosovo.
I on je jedini sin koji se oženio kod sestre, kod zeta, kod sestre, to je moj otac Hasan Jašari. Ko je on? Pošto vi ste novinarka [obraća se voditelji intervjua] treba da vam kažem da Milaim Zeka je njegov praunuk. U pravo njegova baba, tetka Vahida uzela je svoga brata kada je bio star devet godina, za to što su ubili sekirom i njegovu majku. I majku, samo da bih uzimali ili nasledili imovinu, jer šljive Hasana Jašari…
Aurela Kadriu: Znači vaša baba?
Behram Hoti: [Da] moju babu. Šljive Hasana Jašari, pa tu su bile desetina, na pedeset hektara od njegovih stričeva, njegovih rođaka, koji odmah nakon ubijanja Azem Galjice oni su se preselili za Albaniju. Tačno deda Ljuljzim Baše je, i moj deda, njihovi očevi su bili braća. Tako reći, Ljuljzim Baša ima poreklo od mleka, od mamine strane, njegova majka i ja smo drugi rođaci po krvi, on ima poreklo iz Drenice, tačno iz Ljikovca, ne nije iz Peći, ni iz Mitrovice nego iz Drenice, iz Ljikovca.
I ko poznaje Ljuljzim Bašu dobro u Albaniji, njega poznaje Fljamur Gaši koji je bio jako ozbiljan dečko i posvećen u ‘90. godinama za pomirenje krvne osvete i za nacionalno ujedinjenje u Kosovo. Tačno Fljamur Gaši, je jedan od onih koji su doprineli izvanredno na pomirenje krvne osvete, prešao je u Albaniji, tamo se školovao, studirao je i postiže da bude glavni šef, šef kabineta Ljuljzim Baše, na ono vreme kada je on bio Ministar Inostranih Poslova. Sada je direktor, glavni politički savetnik Predsednika aktuelne Albanije, Bujara Nišania. Stoga ja…
Aurela Kadriu: Gospodin Behram, možemo malo da se vraćamo vašoj porodici? Pošto vaš deda, znači…
Behram Hoti: Po prvi put pored televizije govorim ove reči za moju porodicu. U godinama… godine, vraća se moj otac u Ljikovcu, oženio se…
Aurela Kadriu: Kakav je bio život vašega oca, posle ubijanja njegovog oca od strane srpskih snaga?
Behram Hoti: Njega su podigli njegove sestre.
Aurela Kadriu: Da. Zatim kada je…
Behram Hoti: Njegov zet, tačno njegov zet, Hodža Abria, Arif Zeka, deda Miljaima Zeke je podržao, pa ga oženio u svojoj porodicu i nakon ženidbe jedna izmena. Dolaskom vlade 1939. godine, kada su došla još jedan deo Albanije u Kosovo, Njemačka i posle Italija, omogućeno je…. Često puta kada sam pitao oca, koliko godine imaš tata? On je rekao: “Dve godine…” “Kada?” “Dok je ovde bila Njemačka i Italija tada mi smo bili slobodni”. Vratio se na rodnom kraju, u svojoj zemlji, u svojoj kolevki i oženio se.
Tačno on se oženio sa unukom Azema Galjice, znači sa sestrom svojih zetova sa sela Bakši, sa mojom majkom Zeljijom. Moja majka Zeljija kada je napunila dvanaest godine ona je ušla u kola, ušo umesto muškog roda za ženidbu Azema Galjice. Kada se on oženio po drugi put, kada Azem, kada Azem ova Šota oženila svoga muža samo da bih dobili naslednika od Azema Galjica, tada moja majka je bila u kola. Stoga ja sam i praunuk Azema Galjice, pa i praunuk Šabana Poluže jer moji ujaci koji su sa sela Bakši, Kastrati i porodica Šaban Poluže, Kastrati su sa jednog stomaka, jedna porodica.
Tokom 1947. godine, formira se organizacija, posle rata za ujedinjenje Kosova sa Albanijom. Na čelo ove organizacije bio je Skender Kosova, bivši-komandant žandarmerije i tajnih službi u Tirani 1947. godine, on je bio poreklom iz Lapa. Tada su izašli ljudi aktivisti iz Kosova, tada su došli najpoverljivije porodice, i formirali su njihove ćelije za ujedinjenje Kosova sa Albanijom, ujedinjenje Kosova sa Albanijom.
Moj otac je bio njihov jatak. Ubili su Skendera Kosova. Žandarmerija i ostale tajne službe sa Srbije, sa Jugoslavije u to vreme, otkrili su one koje su imali. Zatvarali su u zatvor i kako kažu u selo Ljikovc i u dvanaest drugih sela, čoveka koji je bio naji poverljivi bio je Hasan Jašari, stoga mog oca su nazvali i Hasan Besa, Hasan Ljikovci, Hasan Jašari, Hasan Besa. Kada je pao u zatvor moj otac ni jedan saradnik sa organizacije za nacionalno ujedinjenje nije dao deklaraciju u sudu u Prištine, ovde…
Aurela Kadriu: Znači i vaš otac je bio progonjen?
Behram Hoti: Bio je progonjen i kažnjavan, po zatvorima, kao prvo u Srbici, u Mitrovici, u Prištini, u Niš, u Sremskoj Mitrovici i do Goli Otoka.
Aurela Kadriu: I u Goli Otok?
Behram Hoti: Zatvoren u Niš…
Aurela Kadriu: Da li vam je rekao tata nešto za ove doživljaje po zatvorima, da li znate vi nešto?
Behram Hoti: Kako da ne, kako da ne…
Aurela Kadriu: Da li se sećate?
Behram Hoti: Ja sam prvo dete, koji sam pohađao školu i ja sam prvi profesor sa sela Ljikovca i ja sam prvi pesnik i pisac prvi u Drenici, i tako dalje, i tako dalje. Prije mene je bio Nebi Duraku u Drenici kao pisac. Ja sam objavio prvo književno delo u Drenici, od kada se zove Drenica, ime na albanskom [albanski] Drenica, prvo književno delo, autor književnog dela, ja sam. Stoga ja sam zaslužio, ja sam dobio ime pesnik i pisac Drenice.
Aurela Kadriu: U kojoj godini vi ste izdavali knjigu?
Behram Hoti: 1965. godine kada sam ja imao 19 godina, bio sam u drugu godinu, dok u prvu godinu srednje učiteljske škole, 1965. godine Esad Mekuli je izdavao knjigu deset godine ranije, 1955. godine. Autor je Behram Hoti na ovu knjigu “Moje predavanje” [Ligjerimet e mia], zatim redaktor je Esad Mekulji i Hasan Mekulji. Ko je Esad Mekujli i Hasan Mekulji? Dva albanskih pisaca i veliki intelektualci, i svi pesnici u Kosova imali su podršku od strane Esada Mekulji jer on je bio glavni urednik časopisa “Novi Život” [Jeta e Re]. I tu smo bili skupa svi pesnici, pisci talentovani pesnici koji su bili u celo Kosovo. Između njih, recimo na primer Din Mehmeti, Alji Podrimja, Mehmet Kajtazi iz Drenice, Nebi Duraku iz Drenice, i tako dalje i tako dalje
Aurela Kadriu: G. Hoti da li možete da nam kažete o uspomenama vašeg oca kada je bio zatvoren, kako…?
Behram Hoti: Uspomene o mom ocu, imam ih jedno…
Aurela Kadriu: Naročito sa Goli Otoka…
Behram Hoti: Da imam jednu svežu nezaboravljenu uspomenu kada je stigao, kaznio se u Prištini, na Okružnom Sudu. U ono vreme, ono vreme, vojni državni tužilac je bio Alji Šukria, dok njegov zamenik je bio Seljim Obranća. Narod u Lapu nazvali su ga Seljim Zešku jer njegovo lice je bilo malo tamnije. Ko je Seljim Obranća? Jedan od istaknutih partizana u teritoriji Lapa, za vreme rata 1944, ‘45. godine, do kraja ‘45. Koji je bio taj rat? Oslobodilačka borba.
On je ušao u ratu kao partizan na oslobodilačkoj borbi kako da se oslobađa albanski narod od strane srpskog i velikog okupatora Srba-slave i da dobije slobodu gde god se govori albanski jezik svuda da bude Albanija, gde god da su albanci, da se pretvori u Nacionalnu albansku Republiku Albanije.
Ali 1945, ‘45. godine, tamo februara, kada su krenuli albanske brigade, sedma albanska brigada Bećej, za Kikindu, za Srem, da isteraju nemče iz Balkana, tada Komunistička Partija Jugoslavije na čelo sa Josip Broz Titom, ovim zločincem, mnogo opasan za albanski narod, Ranković, Aleksandar Ranković, i drugi i drugi… dali su uredbu da ne… do Srema bila je komanda na albanskom, sedma komanda, sedma kosovska brigada, bio je komesar u onoj brigadi Camilj Brovina iz Ɖakovice, zatim Šaban Hadžija bio je komandant iz Tropoje -Albanija.
Tada, tada, izmenjuje se komanda, do toga dana je bilo: Pozdrav, Komanda stoj, napred, Okreni se na desno, okreni se na levo i tako dalje, i tu kaže, kažu, odjednom izmenila komanda… kažu, “Ode zima dođe leta, nema vise tungatjeta” [Na srpskom], samo naške, samo srpski. Učinjena je velika prevara u Balkanu protiv albanaca. Tada su stigli telegrami, imena i prezime, Seljim Obranća da se sudi u Okružnom Sudu, ne daleko, tamo kod topola, tako nazivaju to mesto.
Stiže spisak za koje treba da se usude, da idu u zatvor. Oni su bili zatvoreni nego sada da se streljaju , ratnici brigade sa Drenice na čelo sa komandantom Šaban Polužom, jer komandant Šaban Poluža bio je ubijen zajedno sa Mehmet Galjicom. I moj otac sa svojim drugarima, onim njegovim poverljivim i sa poverljivim drugarima sa Albanije, njemu su bili stričevi tamo u Albaniji, i prvi rođaci, formirali su organizaciju da se ujedinjuje sa Kosovom.
Ova organizacija se otkrila i moj otac pao je u zatvor. Kaznili ga na vojnom sudu u Prištini, na Okružnom Sudu i od tuda njega su prebacili u Niškom zatvoru. Nije mnogo kasnilo kada, Seljim Obranća odbija suđenje i potpise u rešenjima u kojima albanci u zatvor, da se streljaju. U strelište, tamo je bilo mesto u Prištini, tako se zove i danas “Strelište”. Tu su streljani: Đon Serreći, Šaban Bajku iz opštine Kamenice selo Muciverc. Tu su streljali mnogo, mnogo albanaca ali ja sam spomenuo samo dvojicu, ali ima i mnogo drugi.
I dođe, dezertira Seljim Obranća, i pozdravlja se sa pozicijom, partizanskog koltuka, primetio je da su ga izneverili partizani i njega su zatrpali u zatvor, u stvari ne on je pobegao u šumi. U početku on se krio kod jedne njegove tetke tako zvano selo Draguša do Purgovca i tu je kontaktirao sa šehom Lapa koji je imao veliki autoritet u komunističkim sredinama u to vreme, za Kosovo ovde, u Prištini i u Lapu. I njemu šeh kaže, “Predajse,” ove su reči Seljim Obranće, ja imam dnevnik Seljim Obranće, samo ja imam taj dnevnik i niko više, i njegove slike za vreme rata… kaže: “ima da se kažnjavaš, možda jednu godinu, možda dve godine, život je zagarantovan, predaj se!” On se predaje, dobije kaznu, dođe u Nišu u zatvor i sastaje se sa mojim ocem, sa Hasan Jašarijem u zatvor.
Tu su počeli da se pobratime, pričali su jedan drugome… jer Seljim njemu kaže, “O Hasane, Hasan Jašari, kada je došla brigada iz Drenice sa Šaban Polužom i Mehmet Galjicom u Podujevo i da se pošalju za Srem i Kikindu, u Bećej da ratuju protiv Nemaca, bilo je određeno da ih neko likvidira tamo negde prema Prepelaca, u vozu kada budu ušli i da im se kaže da su imali ne sreću vozom u jednoj krivini, i voz se prevrnuo, i da skroz rasparčao se. Ja sam bio” kaže: “na vrhu komande” sada u Podujevo gde je. “Imao sam navijen šarca”, mitraljez, šarca njemački, “da kada dobijem komandu iz Prištine da vas ubijem sve redom”. Kaže: “Ali, nije bilo napisano, sada došao sam u zatvor, sreo sam tebe” i oni su se družili kao braća. “Koliko sinova imaš?” Kaže: “Imam ih sedam…”
Aurela Kadriu: Pitao je vaš otac Seljima?
Behram Hoti: Da, da. “Sedmoro, sasvim mladi”, i kaže: “Jednoga da mi ga pokloniš mene”. “Da, ”reče: “brate Seljime ima da ti poklonim, ali zašto, razlog?” kaže: “Da budem zet u Lap”. Pošto govorim po prvi put intimno, i ja, tata izvini mene za Seljim Obranću i ja da budem zet u Lapu, i ja sam zet Lapa i prvi zet Lapa. Ali, aktuelni predsednik Podujeva koji se zove Agim i prezime Veljiu. Njegov otac bio je kurir u brigadi Šabana Poluže, za vreme rata u Drenici. Stoga, mi iz Drenice sa Lapom imali smo, neću, neću da delim teritorije, ali mi smo uvek imali posete na oba pravca. I tačno ime kurira Šabana, u štabu Šabana Poluže, bio je Nuhi Bradaši zvali su ga, Nuhi Gaši, Nuhi Bradaši.
Ja, godine… tata po zatvorima. Počele su represije, pretres u našoj kući, mi ostali kao ćurkino pile, samo sa majkom. Posle naši ujaci iz Baksta su nas podigle, starali se za nas, doneli nam meso, doneli nam hleb, doneli nam kupus u turšiju, doneli nam sve najbolje, drva… i ja 1959. godine, krajem ‘59, tačno u septembru, završio sam osnovnu školu u Ljikovcu i bio sam najbolji učenik, ne samo u Ljikovcu nego u celoj opštini Srbice, najbolji učenik. Sa ocenama, na vladanje i sve. Bilo je i drugih posle mene, da posle mene je došao jedan izvanredan učenik a to je doktor Sadik Zeka, prvi lekar iz Abrije dok ja sam bio otišao u učiteljskoj školi u Prištini. Polagao sam prijemni ispit. Sa mnom su bili i neki drugi iz Abrie, drugih i drugih koji danas govore po televizijama i ne spomenu njihove kolege. Oni nisu mogle da polažu prijemni u Učiteljskoj školi, ja sam polagao ispit jer ja sam bio odličan, položio sam ispit i postao sam učenik Učiteljske škole i…
Moji profesori u Učiteljskoj školi, naje veći deo bili smo, oni su završili Učiteljsku školu u Elbasan. Bili su ne zamenjivi. Između njih Becir Kastrati, jedan profesor, jedan albanac, jedan patriota, jedan vizionar, jedan poliglot, znao je mnogo jezika, i tako dalje. Bio je moj razredni. Ali opet dečaci sa Lapa koji su bili sa mnom u razredu, oni mi naučili malo više serbsko-hrvatski jezik. Jer žena Đon Široke takozvana profesorica, a znao sam njoj ime ali sada ne mogu da se sećam, i rekla mi: “Ako ne znaš ti si iz Drenice, ako ne znaš srpski jezik kao Alji Šukrija nećeš nikad prolaziti, dobiti prolaznu ocenu”. [Na srpskom] Ako ne poznaješ srpsko-hrvatski jezik kao Alji Šukria, ti pozitivnu ocenu nećeš dobiti. Ali, dečaci sa Podujeva imali su, imali su komšije srpske i crnogorske porodice i znali su jezik. Uzeli su mene noću, krijući, ilegalno u njihovim stanovima i naučili su me srpsko-hrvatski jezik, poveli me i u Kino Omladinu ovde… svaki od njih je mene podržavao, oni su me…
Aurela Kadriu: Gde ste vi stanovali tokom ovog perioda?
Behram Hoti: Ja, ja sam stanovao u privatnom stanu koga mi bio našao Fazlji Grajcevci, jer Fazljia mene je registrovao u Učiteljskoj školi, Fazlji Grajcevci patriota i simbol za nacionalnu zastavu. I kada je on pao u zatvor nije deklarisao ni jednog svog saradnika, prema tome većina ljudi koji su sarađivali sa njim i kao mladi ljudi, živi smo, nije kazao u sudu ko je. Ja sam stanovao u ulici Bratstvo Jedinstvo kod pijace u jednom stanu na prizemlje. Meni kupio mi je Fazlia ćebe, jorgan… i svake nedelje došao je da me obiđe, jer on je radio u Dobroševcu kao učitelj. Tako da ja sam tu stanovao, ne u studentskom domu, ja nisam imao pravo za to što mi je bio otac politički zatvorenik, protiv vlade, protiv Komunističke Partije…
Aurela Kadriu: Vaš otac je bio u zatvoru kada ste vi bili u Učiteljskoj?
Behram Hoti: U zatvor, u zatvor, u zatvor…
Aurela Kadriu: Koliko godina je otac bio u zatvoru?
Behram Hoti: Osam godine. I ovako, ni na internat da budem smešten jer ja sam imao đavolu potkovicu od balista, sin nacionalista koji je pucao protiv partizana, jer u brigadi Šaban Poluže moj otac rukovodio je sa jednom kompanijom, bio je ratnik Bajraktara Hotia, Rrustema Bajraktaria iz Polužine i Šabana Poluže. Eh, sada ja nisam imao pravo na penziju, ne nego, za stipendiju, nikako ni kredit, a ni da se prijavim za dom. Mi nekoliko nas nismo imali to pravo jer naša porodica, porodica naša bila je odbijena od Komunističke Partije, od Socijalističkog saveza.
Nije smeo niko da nam dolazi ni da kopaju u naše njive, ni ti da žnjeo, ni da kosi, ni u svadbu kada se oženio moj brat, bata Seljmon. Došao je samo jedan iz Ljikovca kolima sa konjima i sa svojom ženom u svadbi, jer ni jedan nije imao pravo od Komunističke Partije da dolazi našoj porodici, bili smo ne priznati… i posle pet ili šest godina, kada je već došao tata iz… do kraja svog života kada su njima skinuli, povodom razrešenja Aleksandra Rankovića.
Zatim idu torture tokom akcija za vreme prikupljanja oružja u Podujevo, tako i u Drenici, i u Dukađini i u celo Kosovo, bila je akcija… torture i svega….Ja sam završio Učiteljsku, završio sam fakultet Albanski smer u Prištini. Bio sam u jednoj… otpočeo sam studiranja na trećem stepenu, post-diplomske zajedno sa Jusuf Budžoviem i drugih, zajedno sa… i upoznao sam se sa dečacima iz Rugova, kao prvo sa Zimer Nezirijem, sa Isa Demaj i drugi.
Aurela Kadriu: Jeste li bili politički angažovan tokom pohađanja u Učiteljskoj i u fakultetu?
Behram Hoti: Da, bez daljeg.
Aurela Kadriu: Možete da nam kažete za taj period kako je bilo?
Behram Hoti: Zašto ne. Ja sam možda između jedinih intelektualaca u to vreme koji je bio u zatvoru kada sam vojnom roku.
Aurela Kadriu: Tokom kojih vremena ?
Behram Hoti: Ne, ne, ne zatvor, samo ako imaš jednu novinu anti Srpsku ili knjigu iz Albanije u džepu li knjigu Envera Hodže, pa aktivno delovati…
Aurela Kadriu: Dobro, možete nam objasniti ovo i kada su se dešavale, za vreme studiranja ne?
Behram Hoti: Ovo, odmah. Bilo je 1980., 1968. godina. Da vraćam dobrotu mog rodnom kraju, ja sam se vratio kao profesor albanologije u Ljikovc. Pa koja je svrha…
Aurela Kadriu: Nakon Učiteljske ili nakon studiranja?
Behram Hoti: Posle studiranja. Svrha je bila, jer bilo je Nacionalni Pokret onda…
Aurela Kadriu: Za koju godinu mi govorimo?
Behram Hoti: Za vreme 1968. godine. Bilo je Nacionalni Pokret i velika priprema da se postavlja zastava u datum 28. [novembra]. I to tačno ove ruke od njegovog učenika koje su sada ruke profesora, doktora naučnih doktora, da one su ratnici vojske, OVK-a u Drenici, ali ne samo u Drenici, i u tri rata, i ja sam jedan od pripadnika, ja sam učesnik i veteran u sva i tri rata… bili su moji učenici oni sa svojim profesorom i sa Veselj Zekom kao saradnik u Ljikovce, nastavnik, evo podigli smo zastavu nad krova škole Ljikovca, i ne po trnja, po bandera, po… nad krova jedne institucije. Stigla je policija, manifestacija… ostavili su papir tu da se… “Prekine se manifestacija!” Jer mi smo imali 28. novembra, i ne 29. 29. bilo je dan Republike Jugoslavije, zatim 28. bio je dan Republike Albanije.
Postavili su u školskim vratima, mi na dvorište igramo kolo, pesme i recitacije. Samo ja sam bio u nacionalnoj nošnji. Oni moji saradnici, učitelji i nastavnici bili su sastavni deo članarine Komunističkog Saveza, ja im rekao: “Vi ste slobodni. Nemojte učestvovati, vas mogu da vas isteraju sa Komunističkog Saveza, posle i sa posla, ja sam obuzeo na sebe ovaj posao”. Jedini čovek sa svojim đacima, nekoliko njih su ubijeni na ovom ratu, i drugo, narodnom nošnjom, saću vam doneti sliku, onaj deo knjige, onu fotografiju kada smo podigli zastavu. Postavljali smo u vratima da bih se raspodelila uredba.
Onda rekao sam Šefkije Zumberia iz Ljikovca i Hamide, Hamide iz sela… naselje Cmokaj iz Abrije, Hamidi, učenica sa osmog razreda: “Pocepajte, ja ću da vas štitim”. Naravno da sam imao čime da ih štitim sve dok sam bio živ [tako reći mlad], imao sam čime da ih štitim… ali oni mene nisu mi se približili, niti su njih uznemirili… dve kompanjone sa policajcima. Bilo je i Albanaca u to vreme u policiji, ali manje, više su bili naške. I nisu pritvorili, nisu ni mene hapsili toga dana, ali kasnije su počele da hapse.
I tačno ‘90.godine, i to krajem ‘90. godine… 1969. godine ja sam bio uhapšen kao vojnik, u početku u Postojni-Slovenija. Zatim, ja sam bio u zatvoru u Postojna, u kasarni Titova Kasarna, Titova, Titova Kasarna u Ljubljani. Iz Ljubljane u vojni zatvor oficira u Zagreb, i tu sam bio kažnjavan u Vrhovnom Sudu Jugoslovenske Armije sa zatvorom, i zatvor, jedan veliki deo zatvora ja sam bio u Kopar u Sloveniji i jedan deo u Šibenik i u nekim drugim mestima. Na moje suđenje, dozvoljeno je bilo da učestvuje samo ocu i jednom našem rođaku, bio je sin Džemajlja Bajraktaria, zove se Rrustem, Rrustem Bajraktari, koji je radio u to vreme u Zagrebu. Kod njega je došao moj otac da prespava i sutra dan da dolazi na Vrhovnom Sudu. Mene kažnjavaju za otimanje, razvaljeni vojnih magacina, otimanje vojnih oružja i donošenje istih u Ljikovc-Drenice. Moje Kule, tatine kule. Više dana su bile organizovane i ni jedan učesnik nije stradao samo ja i moj brat Jašari…
Aurela Kadriu: Jeli ovo bilo istina?
Behram Hoti: Tačno. Moj brat u civilu dobio je kaznu od dve i po godina, a mene kaznili sa osam godine. Moj brat, Jašar Jašari, uhapsio se sa mnom zajedno i držali smo dane zatvora. Ja vojno lice on u civili. U Mitrovici, i drugo. Ko je Jašari? On je otac pali borca koji je pao istog dana sa komandantom, komandantom Brigade “Adem Jašari” u Vrbovcu-Drenica, Iljaz Kodra. Da on je otac pali borca Ljutfi Jašarija.
Auerla Kadriu: da li možete da nam kažete…
Behram Hoti: Ne, Ljutfi, nego Fazlji Jašari. I posle zatvora, mene nisu dali da radim u ni jedno mesto…
Aurela Kadriu: Možete da nam kažete malko o iskustvima zatvora? Torture, godine u zatvoru, tokom zatvora, koliko toliko da nam kažete o iskustvima.
Behram Hoti: Da…
Aurela Kadriu: Verujem, možete da se sećate.
Behram Hoti: Danas… kako da vam kažem, vi ste mlade, vi ima…
Aurela Kadriu: Pa za ljude koji vide…
Behram Hoti: Vi ima da budete mlade majke. Sada kada ste ovako devojke vi ste korisne, i mnogo veličanstvene… pa i niste svete. Kada vi ljuljate koljevke, vi čete postati svete majke. I ja ne želim da uznemirim vaše duše jer nas je dosta uznemirila rat sa Srbijom. Da, da, ja ću vama reći ovo, da srpski zatvor, civila, negde su tretirani po zatvorima, po informativnim razgovorima, više od pola miliona Albanaca, po zatvoru studenata u onoj godini, demonstracije studenata ‘81. godine i tako dale. I pored svega, pored njih nema… to su divlji zatvori.
Mi nismo doživeli zatvore u Albaniji, ni druge, u Americi, i tamo i vamo, ali takvi zatvori, ne ljudski, strogi, takvi su bili zatvori koji su bili pripremljeni za Albance u Kosovo, civilni zatvori. I da ne govorimo za vojne zatvore. Ja, mada sam služio vojsku, bio sam praćen tokom obavljanju usluga, od strane tajne službe, za otkrivanje…
Aurela Kadriu: U kojoj godini vi ste služili vojsku?
Behram Hoti: Ja sam služio vojsku u 1900. godinu… tri puta ja sam otišao u vojsku jer su mi prekinuli, mene su me zatvarali, da li me razumete? Pa posle onaj deo što mi ostao morao sam da idem da služim. Eh, vojni zatvori bile su sasvim drugo od civilnih zatvora, moj zatvor nije bio jednostavan, ono je nešto posebno i ovo je prvi put da se uhapsi profesor albanskog jezika, na taj način, zgrabiti oružje, na aktivnom zatvoru, da ona oružja su potrebna za Kosovo, kako bih počeli potrebni rat.
Aurela Kadriu: Da li možete da nam kažete nešto o toj akciji grabljenja oružja, kako ste ovo organizovali, ko je bio sa vama? Nekoliko, nešto oko ovog događaja…
Behram Hoti: Imao sam vojnike od…
Aurela Kadriu: Koje godine se desilo?
Behram Hoti: Tada, ‘70. godine, bilo je vojnike iz Ulcinja…
Aurela Kadriu: Kako ti došla ova ideja za ovu akciju?
Behram Hoti: … sa Makedonije. Moja Ideja bila je da uvek snabdevam moju kuću, moj prag, moje kuće sa oružjem. I prije polaska u vojsku, ja sam snabdevao moju porodicu, moje unuke i druge i druge i druge, sa oružjem. Bio sam pripremljen uvek. Znao sam da će da dođe dan kada moramo da ratujemo. I tačno u Ljikovcu, mesto štaba OVK-a, kada smo počeli prve vežbe, tačno moj otac je predao oružje nova mazurka, on je dostavljao našoj vojsci. “Evo” reko: “sa ovim vi možete da pucate u srpskim helikopterima”. Jer u početku neki su uzeli lovačke i ja volim da idem da se pripajam OVK-a, a neko i nije imao u opšte oružje.
Bili su prinuđeni da idu u Albaniji da uzimaju oružje i donesu 80 i više kilometara, po 50 kilograma u leđima, i tako dalje i da ih donese u Ljikovcu i iz Ljikovca da se dele sa svih strana. Posle moj stari mi reče: “Sine…” i mojim učenicima kada su otvorili rovove u sred Ljikovca i Makermal, tamo su šumice Makermala i rovove, kada su napravili zonu slobode za rat tu u Drenici. Reko: “Evo njih,” kaže on mojim učenicima tada kada su došli, kakvi su postali, kako su porasli, došli su da počnu rat u Drenici: “ne drugi stari neće imati ovo oružje” “Gde ti je?” Reče: “Ja imam negde drugo oružje”.
I Hasan Jašari 17. septembra, 16., 17., posle jedne teške bitke, on jedini koji nije napustio ni jednog dana kućni prag, stalno u Ljikovc. Šaban Jašari, Ademi i Hamza u Prekaze, pa desilo se i negde drugo, gde danima, pa u Ljikovc je jedini čovek kojeg smo mi morali da ga pustimo, cela vojska, štab, jer su krenuli sa dvesta tenki i koliko samo da se ne oštećuje vojska, da se brani narod, jer Ljikovc je postao kao oaza, slobodna zona. Oko 50 hiljada i više izbeglica sa svih sela Drenice, ne samo iz Drenice nego i sa Lapa, stigli su u zoni, tu u Ljikovcu. Morali smo da udaljimo narod, da se upute na drugim krajevima tako da kada bude stigla srpska vojska u Ljikovcu da ne ubija, da mu se ne daje prilika da ubija ljude…
Aurela Kadriu: G. Behrami, da li možete da nam kažete, malo više, detaljnije oko ove akcije oko otimanja oružja? U kojoj godini je ovo bilo, kako je organizovano?
Behram Hoti: Ja ‘69. godine bio sam između vojnike, predavao sam vojnicima lekcije, bio sam nominiran da idem kao pod-poručnik, kada služim jedno godišnju vojsku. Ali moji oficiri, za moju dobru sreću, bili su veći deo Hrvati, bio Tomislav Badovima, Hrvat, komandant bataljona i drugi. Reko sam da moj cilj je da služim vojsku i da se vratim na moje rodno mesto da doprinesem tamo kao profesor, jer tamo ima potreba Kosovo za učitelje, profesore. Oni su mene predlagali za aktivnog oficira jer prema njima ja sam i stvarno ja sam bio jako spretan, i stvarno ja sam bio uvek spretan i pripremljen mnogo za upotrebljavanje oružja i to od svakog vrsta, ja sam imao i dugo vreme mi smo imali tradiciju u porodicu ovaj posao. Moja svrha, intimno rečeno, prema meni bilo je cilj ja da donesem oružje u Ljikovcu. Na moje rodno mesto. U mojim kulama.
Aurela Kadriu: Znači vi ste dobili posao pod-poručnika?
Behram Hoti: Tri meseci prije nego da služim vojni rok ja sam doneo oružje u Ljikovcu, jer ja kao dobar vojnik, sposoban, sa visokom vojnim vaspitanjem, pripadao je meni 15 dana porodično odsustvo, da se ide porodici, kao poklon. I ja tokom tog vremena, organizovao sam mladiće i nekoliko drugih ljudi, sa drugih sela Drenice, ali naročito sa Ljikovca, koji su radili u Celje-Sloveniji, u Postojni i u jednom drugom gradu, Maribor. Nisam ja njima rekao šta imaju oni u tim…na to vreme imali smo dušek, dušek za spavanje za dve osobe, i za jednu osobu….Vaši roditelji ili dedovi vaši mogu da zapamte, bili su jako tvrdi, dobro sašiveni i dosta debeli. Onda moj brat Jašari i nekoliko drugih mladića koji su radili u Cele, njih su poparili i u tim dušecima natrpali su oružje, jer oružje može da se raspara na delove a i tako u tim dušecima smo postavljali oružje. Na primer, između njih i prve automate koje nije niko video ranije u Drenici, u to vreme automat.
Aurela Kadriu: Kako ste mogli da ih izvučete one oružje?
Behram Hoti: Ja sam ih izvukao.
Aurela Kadriu: Možete da nam kažete kako?
Behram Hoti: Tako jer ja sam imao tamo jedan poseban i izvanredan autoritet, tamo. Dobro, ja prvo sam obezbedio ključeve sa magacina, kada sam ja bio u različitim vežbama, jednom jedno, jednom jedno i sve sam prebacio preko dvorišta, preko kasarne, u šumi i zamotao sam sa najlonom tamo, i tamo sam i ostavio. Tu su došli moji ljudi i uzimali ih, natrpali su ih u one dušeke, i neka vrata pa za Ljubljane ili Celje… kao sada što se radi u Prištini, stare kuće pokvare, sruše da bih napravili solitere, velike zgrade. Vrata su tamo bile u sanducima, vrata i prozori široke i Slovenija je poznata za preradu drva, i iste napravljene od drva vrata i prozori, sa….Kao npr. “Lesna” u Kosovo, firma za vrata i prozori, “Lesna”, ona ima poreklo iz Slovenije, poznata stvar…
Reče, rekao sam ja bratu: “Vidi gde ima ona vrata za prodaju, gde su ih postavili za prodaju, gde su srušili stare kuće, koja su bila od vremena Austrije-Mađarske kada su izgradili one vile, izgradili su ih da izgrade modernu državu, infrastrukturu grada…i tako”. Ranije su nazvali đavola vuna, onako kao pamuk eh takvim su radili: “Napuni i postavljaj delove oružja na kapak u vratima. Da li vidiš i vrata imaju svoj kapak {pokaže rukom prema vratima, pa ovo je tesno kao kapak… zalepi dasku sa kitom i sa obe strane i tako prebaciš u voz do Ljubljane, adresa Glogovac, Glogovac, Drenas sada Glogovac u Drenici,” i imao sam ljude organizovane iz Ljikovca da idu kolima i konjima da ih uzimaju.
Aurela Kadriu: Kako ste komunicirali vi pošto ste bili vi unutra a ljudi vani? Iz vojske…
Behram Hoti: …gde, ovamo? Ja sam, sam dobio tri puta slobodne dane, uzeo sam…
Aurela Kadriu: Znači, tako ste ovo organizovali?
Behram Hoti:… kada sam ja primio ovu komandu, general Jorže Žbat devete vojne Jugoslovenske zone, kako sam prekinuo, reče meni: “15 dana imaš poklon da ideš da obiđeš porodicu”, da li me razumeš… bio sam spretan za takve poslove…
Aurela Kadriu: Tokom ovog perioda od 15 dana vi ste organizovali akciju jel?
Behram Hoti: Dobio sam 15 dana, tri puta po 15 dana. I tada rekao sam mom ocu: “Počni da izgradiš novu kulu, nove kuće… kada stižu prozori i vrata, neka misli… narod, i neka zna da Ljikovci izgrađuje kuće i ova vrata i prozori, donese sin koji je bio u Sloveniji”. Da li me razumeš? I vidiš kao sada kada se kupuju mašine za pranje veša i slično iz Njemačke, i ona vrata i prozori oni su prodali, kao u Prištini da se prodaju vrata i prozori od nekoga… i u vozu, došli su same, u voz.
Onda kada su stigli, izašao je moj otac sa braćom, ljudima i konjima, kolima sa konjima uzeli su i poneli u Ljikovcu. Većina tih ljudi nisu ni znali šta ima tu. Mnogo konspirativni, ali neki su i znali. Oni koji su ih izvukli iz dušeka i od vrata i prozori, prozori za nove kule, jer mi do ovog zadnjeg rata imali smo tri kule, tri velike kuće imali smo od 25-26 metara dugačke pa tamo su ih sakrili.
Kada su me uhapsili mene, jer počela je registracija i počeli da maltretiraju magacionere: “Gde su ostali oružje?” Tamo, vamo…ja sam osetio odmah da ima neka sumnja, ima nešto što se sumnja da se nešto osetilo, ima nešto sumnjivo. Onda ja sam pozvao brata i rekao sam mu: “Kako je cela stvar?” reko: “Govori se da su uhapsili oca ”, oca ne, nego “majku i drugog brata”. Da li me razumeš? Kao informativni razgovor tako su rekli tada: “Govori se da si sumnjiv i ti”. Onda ja sam se dobrovoljno predao, jer imao sam nameru da počnem i tamo jedan mali rat i tamo, ali ja sam se predao, čim sam saznao da mi majka pala u zatvor. Mada ovo nije bilo, nije bila tačna vest. Napisao sam pismo.
Došao je jedan od generala sa dvesta i više vojnika, došli iz Slovenije u selo Ljikovc, došli su i okružili su selo. Došli i rekli su mom ocu: “Ovo je pismo vašeg sina. Nama trebaju samo oružje koje je on doneo ovamo, on je dobro i zdravo”. Ja sam bio u zatvor. “ On je dobro i zdravo, nama trebaju samo vojne oružje, tvoja oružja koje imaš za porodicu ne, samo što je iz vojske”, i kaže, “ono šta je doneo sin ovde. Vaš sin je dobro i zdravo. Bio je od naji boljih vojnika, vojnik broj jedan je bio u celom bataljonu u Ljubljani, Postojne, ali desilo se ovo jer vaš sin je nešto sanjao…”
Jer ja na suđenju reka sam: “Sanjao sam da su ušli četnici u Drenici i došli da mi masakriraju porodicu, kao i ranije što su nas masakrirali”. Dali me razumeš? I tako sam ja bio sanjao. I onaj san i u deklaraciju svuda mnogo mi bilo pomagalo. Psihički on je sanjao i to mu bilo razlog da je morao da naoružava svoju kuću, ja, ja nisam kazao nikome zbog čega sam ja doneo toliko oružje tamo. Ovakvo je bilo putovanje oružja iz Slovenije po prvi put, više nikada nije mogao da uradi nešto tako, takvo delo. Ali ja sam imao jake drugare. Mene su pitali, jesi li bio sam ili sa kim, ne sasvim sam. Pa ko je poneo tamo, brat. Jer ja sam znao da brat ne govori nikome kao što sam ja, brat. A kod mene se slagalo, brat bio je sa poslovima u Cele, u Sloveniji…. I ovako je bilo putovanje mojih oružja.