Mirvete Hodža Ljimani

Pristina | Date: 3 Juna, 2015. godina | Duration: 104 minuta

U ono vreme, sve žene u Đakovici su bile pokrivene, i ne samo u Đakovici, već na  celom Kosovu. Mlade, stare žene, sve su bile pokrivene velom, mogli ste da vidite kako  izgledaju tako pokrivene. U to vreme počela je kampanja u Đakovici da žene prestanu da se pokrivaju. Koliko sam tada mogla da imam godina!? Bila sam jako mlada, ne sećam se  tačno, imala sam 10, možda 12 godina, bila sam premlada da nosim veo. Radila sam sa ženama koje su bile starije od mene. Uprkos tome, ja sam radila sa njima. Morale smo da planiramo kako da posetimo sve te porodice i ubedimo ih ‘da njihove majke i sestre koje su bile pokrivene moraju da skinu veo.’ Ovo je bio načelni plan za otkrivanje žena i bio je veoma težak. Sve žene u Đakovici – niste imali nikoga ko se slobodno kretao kao mi – su  nosile veo, znate, mogli ste svuda da vidite kako to izgleda. Naš prioritet je bio da ukinemo pokrivanje žena.

[…] Otvoreno smo hrabrile žene, ‘Došlo je vreme da skinete veo! Verujte nam!’ Svi koji su bili u društvenim ili političkim organizacijama morali su da se pozabave ženama iz svojih porodica. Čak je i moja majka bila pokrivena, toga se bar jasno sećam. Kada je došlo vreme da ove žene skinu veo, mi smo organizovale skupove kakve i danas obično imate na centralnim gradskim ulicama. Na fotografijama iz tog perioda vidite žene kako javno skidaju veo, neke nervozno, neke sporije. Moja majka je bila postiđena, govorila je, ‘Ja sam stara, moram li i ja da skinem veo?’ Imale su obavezu da izađu na ulicu i da javno skinu veo koji ih je pokrivao, postoje fotografije, veoma žive fotografije koje tome svedoče, kada su žene počele da se otkrivaju. One malo mlađe, nosile su noviju odeću, kapute i moderne jakne, išle kod frizera da se ošišaju i ofarbaju kosu, i onda izašle na ulicu. Mi, još mlađe žene od njih, išle smo za njima i postajale prijateljice. Mlade žene su bile pokrivene u tom periodu, mlada žena je čim bi ušla u pubertet, morala da sve vreme provodi u kući. Nije bilo kao danas, kada su svi slobodni.


Jeta Redža (vodila intervju). Lura Limani (Vodila Intervju) Kaltrina Krasniči (Kamera)

Mirvete Hodža Ljimani je rođena 21. marta 1930. godine u Đakovici. Nakon što je  diplomirala u Beogradu, radila je u Đakovici kao profesorka geografije i istorije, a bila je  i direktorka za predškolsko obrazovanje na Kosovu. Umrla je u decembru, 2016. godine.

Mirvete Hodža Limani

Prvi deo

Jeta Redža: Gospođo Mirvete, možete li nam reći nešto o vašem detinjstvu? Kako je izgledalo vaše detinjstvo, kakvi ste bili kao dete i sve ostalo čega se sećate?

Mirvete Limani: Naravno, mogu da počnem od toga. Mogu da vam kažem da od samog početka, kao porodica, kao dete, kao porodica u celosti, uključujući i decu i sve naše porodične odnose, mogu vam reći bez ijedne sumnje i punog srca da smo vodili jedan izvrstan život, ne samo ja, nego i moja braća i sestre takođe. Jer naša porodica je bila velika, kao što su [porodice] bile nekada u to vreme. Imala sam oba roditelja, imala sam dva starija brata, onda dve sestre, naravno [one su bile] starije. I u suštini, ja sam bila treća sestra, najmlađa u kući, ali još dva brata su došla posle mene, tako da je naša kuća, naša porodica je bila velika – majka i otac, četiri brata i tri sestre. Da vam kažem istinu, ne verujem da je ikada postojala, naravno sada ne mogu da ulazim u to… Da je postojala porodica koja je živela u većoj harmoniji od naše. Govorim ovo sa sigurnošću zbog činjenice da nam naši roditelji nikada nisu zabranjivali da izlazimo napolje i sl., njihov cilj je bio da nas obrazuju i da budemo lepo vaspitani. U tim vremenima, iznad svega ostalog, obrazovanje unutar porodice je bilo najvrednija stvar. Tako da iz tog ugla gledanja, svi ljudi u Đakovici mogu da pričaju, i znaju za našu porodicu, znaju za kuću Halima Hodže.

Istina je da su i moj deda i moj otac, tokom turske administracije moj deda je završio turske škole najvišeg nivoa. Znate da su ovi prostori bili okupirani pet stotina godina, tako da je moj deda bio veoma uvažen i uspešan, i bio je direktor madrasa,[1] srednje škole… Kako da vam kažem, religiozna škola, bila je poznata u Đakovici. Sve… U suštini ja ne znam svog dedu, jer nismo imali fotografije u to vreme, nije bilo fotografija. Ali cela priča je ostala sačuvana u istoriji moga dede, posebno za nas koji je nismo imali na taj način: kada je umro, posebna sahrana je bila organizovana za njega u Đakovici, bio je obrazovan, obrazovan za vreme Turske, u najboljoj školi, i bio je direktor madrasa.

Mogu da vam kažem i ovo takođe, jedina stvar koju smo mi… Sećam se kao dete, imali smo police u našoj kući. Naša kuća je bila u turskom stilu. Turske kuće kao što je kuća našeg tate u Đakovici, viđala sam takve u Istanbulu, kada sam odlazila tamo kasnije. Tako da je pripadala tom periodu. I sve police su bile pune obimnih knjiga sa debelim koricama. I moj otac, sin moga dede, on je takođe završio Tursku školu, i on je kasnije postao učitelj, i predavao je u religioznim školama u Đakovici, jer nije bilo drugih škola. Nije nilo drugih škola u to vreme. Bili smo pod Turskom [okupacijom], u Turskoj je bilo sve… Sve to vreme oni su bili veoma poštovani… Izgubila sam tok misli.

Šta još ima da se kaže… Kada je naš deda umro, cela Đakovica se pojavila, hteli su da mu upriliče sahranu. Ali izgleda da je postojao sukob između muslimanske vere hodža[2] i shehleres[3]. Ne znam kako to da objasnim, jedino tako da je pola sahrane bilo organizovano od strane hodža, kao što vernici rade, a druga polovina je je morala u potpunosti da bude organizovana od strane Bekhtaši[4], ili kako su ih oni zvali, nemojte me držati za reč jer se ne razumem mnogo u ove stvari (smeje se). I bilo je odlučeno da njegov grob treba da se proglasi tyrbe[5]. Njegova tyrbe – kada uđete u Đakovicu, tačno na ulazu, sa leve strane kada uđete, gde se put račva, uđete u Đakovicu, i sa leve strane, tu se nalazi njegova tyrbe, njegov grob – čak je bio proglašen i prorokom – nije dozvolio da bude odvezen unutra, rekao je, “Želim da ostavite moj grob na strani, želim da kiša pada po meni.”

Tako da to je priča koju smo mi slušali, mi smo je slušali [i] posebno su je moja braća [slušala]. Fadil je bio mnogo više zainteresovan, jer sam ja imala brata i starijeg od Fadila, ali on je bio mnogo više zainteresovan za ove priče koje nisu bile zapisane, na primer, šta se dešavalo u to vreme. Možda postoje među njima, ovi… Ali u našoj porodici je onako kako je on objasnio i cela Đakovica zna za to. Tako da, on je bio veoma poštovan, Hadži[6] Emin Efendiu, Emin je bilo njegovo ime. Moj brat je nosio ime mog dede, ali ovaj brat je sada već umro, skoro se to desilo. Emin… Njegovo ime je bilo Emin takođe. To je sve ono što ja znam.

Lura Limani: Vi ste pohađali školu na albanskom jeziku, jel tako?

Mirvete Limani: Hm?

Lura Limani: Vi ste pohađali školu na albanskom jeziku, niste išli u religijske škole?

Mirvete Limani: Eh, sada ću vam reći o mojoj školi (smeje se). Nismo imali škole kao danas u to vreme, i počeli smo da stasavamo. Imala sam sestru koja je bila malo starija od mene, možda dve ili tri godine, ja sam bila najmlađa. I sve smo postajale nemirnije kada je u pitanju bio polazak u školu. Prvi razredi su bili na srpskom jeziku, ali mi iz Đakovice nikada nismo išli u škole na srpskom jeziku. I nikada nismo naučili srpski jezik… Znate, nikada ga nismo dobro naučili.

I šta je moglo da se radi, naš otac nas je uzeo… I u to vreme u Đakovici bile su, ne znam kako da ih nazovem. Porodice bi otvarale privatne škole gde bi se učilo o  religijijama, religijske molitve i slično. I moja sestra i ja… To su bile private škole, na primer, porodica ih otvori, oni uzmu šestoro dece koja plate članarinu, i član porodice koji je imao dozvolu i znanje bi nas učio religijskim stvarima. Kako god, kada smo moja sestra i ja otišle tamo, i znate ja se čak sećam i te kuće kako je izgledala, i sećam se starijeg učitelja, nismo se zadržale tamo mnogo, jer su prvi pripremni časovi u školi na srpskom jeziku počeli da se otvaraju. I naši roditelji, za njih nije bilo važno da li su [časovi] na srpskom ili šta su oni bili, oni su samo želeli da mi upišemo škole na srpskom jeziku na Kosovu. Pohađale smo [škole], ne sećam se da li je to trajalo jednu ili dve godine. Postojale su kao ove pretškolske grupe, posebno sam ja bila u tim godinama, moja sestra je bila tri godine starija, ja sam bila dosta mlađa. Tako da se sećam ovoga… Ali hvala bogu ovo nije trajalo predugo.

Tada su Nemačka i Italija okupirale Balkan, Drugi svetski rat je bio u postepenom razvoju, i razumljivo je, škole su se otvorile onda, i nas dve, moja sestra i ja, smo pohađale škole, išle smo na isti čas na albanskom jeziku. Tako da smo od tog vremena počele da… Nije bilo učitelja! Učitelji su u to vreme dolazili iz Albanije. Pozvani učitelji su dolazili… Oni su bili prvi učitelji, ja se čak sećam i nekih imena iz tog vremena, imena ovih učitelja, tako da se počelo sa radom tada nakon italijasnke okupacije, škola je počela, ako mogu da kažem to je bio prvi čas na albanskom jeziku. I pre toga, mladi su išli ili u religijske škole ili… Ili su samo ostajali kod kuće, nije bilo…

Kako god, naši roditelji su bili veoma zainteresovani, jer u nekom trenutku, u našem ranom detinjstvu, želeli su da nas pošalju u školu, bar negde, i mi smo išle u te religijske škole, one su se zvale mejtepe,[7] to su bile privatne škole. Izgledalo je tako da se deset ljudi okupi tamo, uči i onda odu kući. Učili su molitve različitih religija, i ne sećam se koliko smo dugo ostajali tamo, ali sećam se da je bilo veoma kratko. Promene su se dešavale brzo, i onda smo išli u školu, i naravno škole na albanskom jeziku su onda počele da se šire veoma brzo. Bilo je katastrofalno! Situacija je bila takva, prvo pod okupacijom Turske, koliko su godina oni bili ovde… Tada se učilo na turskom jeziku, ali ove na srpskom jeziku su bile još gore za muslimane i Albance.

Ali onda, niko nije mario za to, bilo je važno samo da se ide u školu i da… Kada su škole na albanskom jeziku počele, počeli smo da otvaramo oči i moramo da se zahvalimo Albaniji za to što nam je slala učitelje odmah. Prvo su poslali dvoje učitelja, u početku, tako su se časovi osnovali. Naravno, dva-tri časa po godini, onda dva-tri časa za drugu godinu, i onda su časovi počeli da se odvijaju po inerciji, i kada je ta inercija ostvarena nikada se nije stalo.

Ima još jedna razlika ovde, a to je da u to vreme škole su bile, kako da vam kažem, one su bile osnovne škole tada, i ne mogu da kažem da su bile prave škole. Sa dolaskom i pobedom partizana, mislim, sa pobedom Narodno oslobodilačkog rata, kada je celo Kosovo počelo da diše kroz ove časove o kojima vam pričam, čak i sada kada govorim o njima, imam osećaj kao da govorim o nečemu što nije sporno, dobili smo tada škole i akademije. Tako je naša mladost izgledala, tako je izgledala naša naučna oblast, ovo je gde su naši akademici i mnogi drugi uspesi krenuli.

Narodno oslobodilački rat je doneo mnogo boljitka na Kosovu, mnogo dobrih stvari. Kosovo je bilo, mogu to slobodno da kažem, verovatno najnerazvijenije područje u ovom… Na Balkanu. Naravno, ove religijske škole su bile tada na turskom jeziku, ne znam koja je bila njihova funkcija, ali uzimajući u obzir moju porodicu, bilo je ljudi bez… Bilo je ljudi koji su završili turske srednje škole.

Kaltrina Krasnići: Da li se sećate Drugog svetskog rata?

Mirvete Limani: Izvinite?

Kaltrina Krasnići: Da li se sećate Drugog svetskog rata? Čega se sećate iz Drugog svetskog rata?

Mirvete Limani: Čega se ja sećam, odakle, iz rata?

Kaltrina Krasnići: Iz perioda Drugog svetskog rata?

Mirvete Limani: Sećam se svega iz perioda Drugog svetskog rata. Kažem svega, jer od mog ranog detinjstva, pa nadalje, kada je rat počeo ja sam bila mala, ne znam koje godine tačno, ali rekla bih da sam imala osam ili devet godina. I onda ovo… Moja braća, najstariji Fadil i Fahri, oni su bili moja braća. Fahri je bio stariji od Fadila, njih je veoma zanimala škola. Čak su išli da uče na srpskom jeziku, iako je veoma retko neko išao da uči na srpskom jeziku. Pogotovu se u Đakovici nije išlo, nisu znali srpski uopšte, i nikada nisu hteli da ga nauče, i tako dalje. Ali, oni su bili veoma zainteresovani za to da završe svoje školovanje, tako da su pohađali škole i na srpskom jeziku.

Fadil je onda, jer je bio stariji brat, bili smo… Naš otac je počeo da stari, ekonomske prilike, iako sam ja došla iz, sad ću se hvalisati malo, iz veoma bogate porodice u Đakovici, mislim, bogata u posedovanju zemlje, u… Naš otac je bio takođe i trgovac, prodavao je materijale, prodavac materijala kako su govorili. Ne znam kako se to zanimanje zove danas. Ali, moja starija braća su bila odgovorna, jer smo mi ostali bili mlađi, tako da su dva brata Fadil i Fahri imali odgovornost, Fahri je bio samo malo stariji od Fadila, i naši životi su bili tada pod njihovim nadzorom takođe. Ali Fadil je onda imao i druge želje, želeo je da definitivno upiše školu, da stekne obrazovanje, i da ima manje porodičnih odgovornosti, jer je naš otac bio mlad i komunikativan i sposoban. On je pobegao sa Kosova, mislim iz Đakovice, ja sam Đakovčanka, i granice su tada bile zatvorene, njegov život je bio veoma u opasnosti, i otišao je u Albaniju.

Odlaskom u Albaniju preko granice, uz mnogo teških muka, upisao je tamo Shkolla Normale[8] u Elbasan, gde se obrazovao, i tu mu se pojavila potreba da bude, ako mogu da kažem buntovnik,[9] revolucionar, kako bi mogao da oslobodi ovu naciju od naređenja, jer se Srbija veoma loše ophodila prema nama, bila je veoma loša. Prema svakome – pričam o tom vremenu gde je najčešće i u drugim mestima bilo slično – maltretirali su ljude, posebno sa naplaćivanjem poreza. Kada je moja porodica u pitanju konrektno, mi smo bili veoma bogati i svi u Đakovici su znali za to, ali u ovom vremenu ti nisi imao keš kao što imaš sada svoju platu, i imao si finansijske obaveze da pružiš Vladi finansijska sredstva za sve što poseduješ. U ovim vremenima oni nisu mogli da urade mnogo. Tako da glavni mučitelji, koju su mučili ljude, bili su poreski radnici, oni koji su dolazili da skupljaju porez po kućama. I ako nisi mogao da platiš novcem, oni bi skupljali vrednosti iz kuće, tako da ukoliko želite da vam posle vrate te vredne stvari, morali biste da idete i da platite prvo novcem, da platite poreski dug vaše porodice.

Ovo je možda nešto što vi čujete po prvi put, ali ukoliko niste mogli da priuštite da platite struju, vodu, ovo su bili dugovi prema državi, na to mislim. Oni su se zvali poreski radnici, bila je njihova dužnost da posete svaku porodicu, “Ne plaćate novcem? Ovo je šta vi posedujete!” Uzimali bi odeću, uzimali bi stvari, i vi niste imali bilo koji drugi izbor nego da idete, i da pronađete novac i da platite, kako biste povratili stvari koje su vam uzeli. To je bila najteža stvar u Đakovici. Ne mogu da govorim za druga mesta, ali naravno bilo je isto na celom Kosovu.


[1] Muslimanska religiozna škola, jedina škola gde je učenje moglo da se sprovodi na albanskom jeziku do 1945. godine.

[2] Lokalno muslimansko sveštenstvo, mullah, sledbenik Hanefi Order.

[3] Lokalno muslimansko sveštvenstvo, mullah, sledbenik Bektaši Order.

[4] Islamski Sufi odred osnovan u trinaestom veku, najviše se može naći u Anatoliji, i na Balkanu. Više su skoncentrisani u Južnoj Albaniji, prisutni su i na Kosovu, posebno u Đakovici.

[5] Tyrbe na albanskom, turbe na turskom, je grobnica, uglavnom mauzolej za poznate ljude.

[6] Hadži je titula koja se dodeljuje onima koji su napravili veće hodočašće (osmog i desetog dana u 12. mesecu muslimanske godine) u Meku. Takođe se naziva i hadj ili haxh.

[7] Mejtepe je turska reč koja znači škola.

[8] Pedagoška škola, specijalizovana za obuku učitelja.

[9] Srpska reč koja znači pobunjenik.

Download PDF