Drugi Deo
[Intervistkinja pita govornike oko opasnostima koja su osetili članovi porodice sa političkog profila od strane srpskog režima. Ovaj deo je izbačen sa videa-intervjua.
Fljamur Gaši: Naravno rizik je uvek bio za ove porodice jer ove porodice su bile primjerene od strane policije i SUP-a. Bilo je lako da se identifikuju dječaci i cure ovih porodica.
Eremire Krasnići: Naravno, da li je bilo pitanje života i smrti, mislim oko nivoa opasnosti?
Fljamur Gaši: Tu je bilo vazda opasnosti. Tako reci, uvek si bio tačka strelišta za njih. Bilo je jedan slučaj, na primer, ja sam jednog puta obukao kaput jednog drugara koji je bio politički zatvorenik odjednom je pucala policija misleći da je on. Tačno rečeno mene nisu me prepoznalo onog trenutka bilo je takav momenat da nisu mogli da me prepoznaju, oni su bili koncentrirani na taj kaput i moje telo i naočare su bile slične njemu. Stoga se desilo. Uvek mi smo imali, pratila nas je ta sreća… mozda mi smo sudjelovali sa smrtnome. Naročito porodice koje su bile identifikovanje protiv sistema.
Zatim su bili dječaci i cure koji su bili organizovani politički u ranim grupama kao marksist -lenjinista i druge. U stvari ja nisam bio organizovan, treba da budem iskren. Mozda bi mogao ali bio sam u takvoj situaciji da nisam bio organizovan. Oni su bili još problematičnih za sistem, količinski oni su bili vise i bili su u većim opasnostima. Na ovo vreme je bilo užasnih događaja četiri značajnih ubijanja u Peći: ubijen je Čamilj Morina, Alji Husvukaj, Gani Daci. Zasto istaknem ova tri slučaja? Ova tri slučaja bile izvanredno teška slučaja u Peći inače bile su desetine građana podređenih.
Ja u to doba bio sam takozvanoj zoni Pećka Kapešnica sa jednim mojim pokojni prijateljom, bivši politički zatvorenik, izvanredan dečko, fantastičan dečko koji na žalost ubijen je zadnjeg rata u Kosovo , on je postao Kosovski heroj i Dzemajl Fetahi iz Raušića do Peći. Zajedno sa njim bili smo u Kapešnice tamo smo imale naše tačke za naše sklonište jer stvarno je bilo opasno gde smo mi spavali jer mi smo bili organizatori demonstracija. Tačke našeg skloništa su bili ljudi koji su se dokazivali nacionalno i politički.
Naša prva tačka je bila kod kuće Cufa Sokoljia. Cufa Sokolji je bio jedan političkih zatvorenika od 1954.godine. Čovek koji je bio i imao iskustva sa zatvora Goli Otoka i drugih u bivšoj Jugoslaviji. I mi kod njegove porodice našli smo sklonište, ja i Dzemajlj Fetahi. Tamo smo spavali noćima. Imali smo kuću Hasan Beriše koji je došao iz Kruševca, ili od Sikše okolina Barana, namješteni smo bili kod jedne poznate porodice, što znaći mi smo morali da izaberemo i u to vreme porodicu gde bismo mogli biti maksimalno sigurni za rukovođenje demonstracija.
Desili su se tri ubistva. Ja ne znam, zato što sam se bavio tada sa publicističkim poslovima, želeo sam da se bavim novinarstvom, studirao sam književnost i dala mi se prilika da vodim tri sahrane. Glavne reći u tri sahrane, ja sam se zanimao organiziranjem sahrana. Ja ne znam zašto! Danas neko da me pita, ja ne znam zašto, zašto su meni natovarili ovaj zadatak. Sada mogu da hipotetiziram sta god ocu ali mogu reci da sam bio određen za ovaj posao. Mozda sam imao maldalacku hrabrost, kako to ide u mladost, tada sam bio malo… stoga ja sam se rukovodio sa sahranama. Zadnja sahrana je bila u Nabrđane kos džamiju Nabrđana, prema grobovima sela Ljutogala -Nabrđana bila su zajednička groblja.
Ja sam vodio sahranu i video sam pored mene bile su tri,četiri porodice koje su imale krvnu osveti izmedju njih. Bila jedna izvanredna djevojka kojoj su joj ubili dva brata u samo zaštiti da bi zaštitili svog brata i oca… pa i ta dva brata za nesreću bili su i brat od strica njihovog oca sto znaci bili su bliža porodica. Video sam i decu od braće koji su sjedjeli pored nje.
Eremire Krasnići: Sta ste rekli na tim govorima?
Flamur Gaši: Ovaj govor bio je preporuka… ovde sam htio doći, glavna preporuka za građane: kako da se ujedine građani, kako da se pomire izmedju sobom ,ja sam tu rekao da mi treba da se pomirimo mada nisam znao sta kažem pravo da vam kažem. Jer danas da ti kažem da sam govorio na tom skupu za pomirenje krvne osvete je apsurdno. Ja sam rekao da se pomirimo zato što sam video u tom skupu g. Serbeze Voksi tu i sinove od dva ubijenih u prvom redu. I ja sam ih porodično poznavao i znao sam da su bili ubijeni izmedju njih. Video sam i druge porodice koje su imali krvnu osvetu isto tu. Stoga sam rekao ovu rečenicu. Zatim kada sam ja video snimak rekao sam: “Ja nisam znao šta sam rekao”. Naravno ja nisam znao šta sam rekao.
Sutradan smo se sreli u Peći da organizujemo demonstracije sa ovom grupom ljudi: Dzemajlj Fetahi, Hava Salja, Mirvete Drešaj… bili su jedna grupa veoma velika studenata koji su bili odaljeni u raznim zonama. Mi smo se sastali sa jednom porodicom koja je bila pod njihovim znakom otporna prema Jugoslovenskom sistemu a to je bila porodica Dina Grabovcija – brata Adema Grabovcija koji je predsednik parlamentarne grupe Demokratske Stranke Kosova [PDK] – kojeg na žalost srpske snage su masakrirali u rat. Bio je jedan izvanredan čovek, otporan, veliki pomagač par exellance. Tu smo se skupili i razgovarali o demonstracijama sta da radimo i kako… ja sam bio sasvim slučajno tu. Jer većina njih su bili bivši zatvorenici, mladi i mlade, bivši/e zatvoreni zbog politike, dobri drugari izmedju njih a mozda čovek koji je bio van njih bio sam ja. Ja sam vam rekao da ja nisam bio politički organizovan.
Kada smo govorili o krvnoj osveti Hava Salja je rekla: “Ja sam imao jedan problem pre nekoliko dana u demonstracija sa jednom najboljem drugarom sa Ljumbardha u Dečane, koji nije mogao sresti u demonstracije, jer on mi je rekao ‘Ja punom voljom bi došao u demonstracije ali u demonstracije ima da dodje i jedan sa mog sela kome moj otac ubio njegovog strica. Tako da mene može da me pucaju sa snajperom ili automatskom oružje srpska policija a njemu da ostaje krivica. Ja znam da on neće na mene da puca ali krivica će njemu da ostaje’. Suzama na oko on nije došao u demonstracije”. I mi sta da radimo, kada da radimo, kako da pomirimo… do tada mi smo imali od prilike oko 35 ili 36 u Kosovo u demonstracijama i protestima. Sta da radimo, kako da se organizujemo da ih pomirimo? Tada je bilo problem za to sto na to vreme su funkcionisali u okviru Socijalističkog Saveza Naroda bivše Jugoslavije bile su neki savez pomirenja krvne osvete koje u stvari vise puta su poremetili posao nego sto su resili posao.
I doveli do zajedničke ideje: ako nas neko pomogne od strane profesora, u tom pravcu. Ja sam rekao: “Da, ja poznajem profesora Canu koji radi za pomirenje krvne osvete”. “Dogovoreno, idemo da razgovaramo sa njim”. I tako odlučeno da dolazimo u Prištini jedna grupa studenata da razgovaramo sa profesorom Canom. Ovde je preuzeta jedna odluka da neko ide u razgovoru u Prištini. Toga dana u Prištini smo došli ja, Serbeze Vokshi…
Erëmirë Krasniqi: Koja je ona?
Fljamur Gaši: Ona je devojka koja je ubila ta dva brata od straha da joj ne ubijaju oca i brata. Došla je Mirvete Dresaj, Ibrahim Dresaj i Ibrahim Kurti. Sto znaci mi bili pet prvi ljudi koji su došli u Prištini. Otišli smo u Institut Albanologije Institutu, sastali smo se sa profesorom Zekeria Cana. Posto sam se znao sa profesorom Zekeria Canom unapred mi smo razgovarali, dočekao nas je u kancelariji, mi smo postavili nas problem. On je rekao: “Flamure, ja ne znam najbolje da se bavim ovom poslom, ja sam đakovčanin, ali za ovo bi trebalo da razgovaram sa profesorom Anton Cetta”. Zatim mi smo silazili na prvom spratu Institut Albanologije u kancelariji Anton Čette. Razgovarali smo detaljnije i zatim dogovorili smo se da se ponovo sastajemo sa njim. Došao sam i sastao sam se sa njim. Međuvremenu, Hava Salja, Adem Grabovci, Đemajlj Fetahu i njihova grupa radili su po terenu za pomirenje krvne osvete.
Eremire Krasnići: Dzemajlj da li se ubio posle sastanka?
Fljamur Gaši: Đemajlj je ubijen u zadnji Kosovskom ratu, tamo gde je probijena granica između Albanije i Kosova.
Ovde posle kada smo razgovarali sa njim i kada smo organizovali prvu posetu da idemo za Peć, prvo smo došli da uzmemo profesora Zeca i profesora Antona. Dana kad smo ostavili da se sastajemo da idemo za Peć jer je umro je brat profesora Imer Jake, Sokolj Jaka. stoga profesor Zekeria je bio prinuđen da ide u sahranu i nije mogao da dodje sa nama, ostao samo profesor Anton. Zatim celo vreme bili smo zainteresovani da nađemo i druge ljude koji bi mogli da sarađuju sa nama. Telefonirali smo nekoliko ljude značajne, poznati po svojoj etici, sada neću spomenuti imena koji nisu se pridružili ovoj akciji. Ali prvi koji nam se pridružio bio je jedan poznati visoki kadar kojeg je preuzimalo profesor Anton i koji nije htjeo ni da čuje za ovaj posao.
Prvi koji je htio da sarađuje bio je Ramiz Kelmendi, profesor Ramiz Kelmendi. Profesor Književnosti koji je predavao u Univerzitet Prištine, jedan od glavnih novinara u Kosovu, pripremio se i došao je odmah sa nama. Automatski nas poziv je primio pokojni Azem Škrelji, poznati pisac i Bajram Kelmendi. Takodje u ovoj grupi izmedju prvih bio je profesor Mark Krasnići. Ova je prva grupa intelektualaca iz Prištine koji su se pridružili pomirenju krvne osvete.
U Peci je bilo jedna druga grupa intelektualaca sa kojima smo već bili razgovarali, izmedju njih advokat Adem Bajri, advokat Mustafa Radonići, doktor Mustafa Ademaj, doktor Hysen Mazrekaj. Ova je bila grupa prvih intelektualaca koja se pridružila našoj inicijativi i sa kojima smo prekoračili veliku akciju pomirenja krvne osvete.
Prvog dana kada smo krenuli auto vozilom bili smo Riza Krasnići profesor Pećke gimnazije u koji je imao auto vozilo i došao je da intervenise kod mene za jedno pomirenje, za brata jednog profesora iste gimnazije u Peći. Njemu je ubijen brat od tetke i želeo da ih pomiri jer tada je bilo poznata stvar da će mo početi sa pomirenjem krvne osvete. On je bio došao poslovno a ja sam tražio od njega pomoć zato sto je on imao kola. Ja sam bio student i nisam imao kola. On je došao sa kolima u kolima smo bili: Riza Krasnići auto vozač, ja, profesor Anton Četta i profesor Ramiz Kelmendi. Na druga kola došli su pozadi bajram Kelmendi, profesor Mark Krasnići i Azem Škrelji.
I kada smo pošli za Klinu mi smo stajali kod motel “Nora” da bi popili kafu. Nikad nema da zaboravim dva izraza profesora Antona koji mi je rekao. Ja sam bio razočaran mnogo u jednom profesora kojeg sam cenio pre visoko a isti nije pristao ni da govori sa nama o vezi pomirenja krvne osvete. Ja kao mlad dodao: “Profesore, ja cenim ovog čoveka on je veliki čovek”. Profesor Anton na to mi je rekao: “Fljamure, da li znaš razliku izmedju džamijska minaret i velikog čoveka, na prvom pogledu?” Nisam nikad razmišljao na ovakvo uspoređenje izmedju džamijska minaret i velikog čoveka i ja mu rekao: “Ne, profesore”. On na tome rekoh: “Džamijsko minaret što dale stojiš izgleda kao da se pripaja sa zemljom, izgleda jako mala. Čovek koji je po veličajan i pored nas izgleda veliki, što dalje od njih ostaješ dotakne u nebu što znaći oni su ne dotaknuti jer su preveliki. Kada se približavaš džamijska minaret što više se približavaš izgleda kao da dotakne nebo, a ovakvim velikim ljudima što i više poznaješ vidiš da su još manji”. Ovo nikad nema da zaboravim!
Tačno posle kad kog sam studirao nekoga u mojim mislima rekao sam da je veliki i pao mije na pamet ovaj izraz profesora Anotona, i polako ja sam pokušao da li ima sličnosti džamijski minaret ili su samo naduvane balon, ovako. Drugi izraz profesora Antona kojeg sam čuo tog dana bilo je: “Fljamure ostavi, bolje da počnemo ovu akciju pomirenja krvno osvete. Ima dobro i zlo, ima žrtvovanje ali zapamti jednu stvar: ti treba da stvoriše jednu kartoteku u tvojoj glavi. Ti si najmlađi”. “Kartoteku? Zašto kartoteka to se upotrebljava u biblioteci da bi pratio knjige gde su, sta su, zašto profesore?” “Pa, ako ne uspjevamo ima da nas psuju i neče da ostavljaju nijednu reč a da ne ubacuju u nas i protiv nas. Ako uspjevamo ima da nas ližu i mače i kuće i nema da se zna ni ko je počeo ni ko je završio. Ali uglavnom treba pomiriti krvnu osvetu. A ti drži kartoteku na tvojoj glavi, ti si mlad”.
Tačno desilo se ovako. Na nasu sreću akcija je ispjevala i danas posle 25 godina izlazu ljudi koji su bili početnici pomirenja krvno osvete i koji nikad nisu bili sa nama ili su došli posle pet,šest mjeseci a smatraju sebe da su bili početnici ali ovo nije važno. Važno da je akcija počela i završena uspješno, da su mnogo ljudi pridružili i u Kosovo su se pomirili nas 1600 rane, ubistva i neslaganja izmedju građana. Zašto kažem da je uspjevalo? Bez akcije za pomirenja krvno osvete i bez zajedničkog duha ja sam apsolutno Ubjeđeni i ne smatram da grešnim da mnogo teško bi bilo da pravimo otpor od ‘91.godine do kraja ovog rata ‘99.godine u Kosovo. Ova akcija je ujedinila albance, ona je dala zajednički duh za nacionalne svrhe.
Eremire Krasnići: Da li možete da nam kazete za akciju, kako ste tada komunicirali, kako ste se organizirali?
Fljamur Gaši: Mi smo se po odvojeni u grupama. Kao prvo, mi smo se odvojili u grupe grada. Našli smo naše drugare. Grupa koja su bili u zatvoru je našla njegove drugare koji su bili zatvorenici, recimo u Prizrenu, Đakovici, Mitrovici, Prištini i tako dalje. Grupa studenata našla svoju grupu. Spajali smo se svi i odvojeni smo se u terenu. Ja sam bio u Peć, ja sam bio u akciju u Ljipjane, bio sam u akciju u Prizren i bilo kud, Mi smo se otišli tamo gde smo imali naše veze da bi mogli što više da širimo našu radnu akciju. Prvi kontakt na koji smo mi pošli jednoj porodici koji su bili u krvnoj osvetu, kao prvo mi smo prikupili informacije i otišli u njihovim kućama da im kažemo. Ali unapred smo pripremili teren.
U početku pomirenja krvne osvete išli smo na individualnoj formi. U samom početku, sa jednom krvnom osvetom, zatim… [akcija] proširila se. Nađemo jedno selo i tu pomirimo dve,tri krvne osvete na isto selo kako bi došli do velikih skupa za pomirenje krvnih osveta.
Eremire Krasnići: A da li ste bili u tim skupovima?
Fljamur Gaši: Apsolutno, da! Najveći skup je bio u Bubavec, zatim veliki skup kod Verrat e Llukes, posle veliki skup u Nabrdjane, u Ljutoglavi tamo kod džamije gde sam rekao da sam video ono što nisam znao šta govorim o pomirenju, gde su se pomirili desetina krvnih osveta. Sublimiranje svih ovih bili su ovi skupovi. Zatim oni su otišli u Ameriku sa poglavarima profesorom Antonom i drugim profesorima. Pomirenja su bila i u zapadnim zemljama; formirali smo front pomirenja; ljudi su se pomirili. Na sreću, na prvim koracima nismo imali nijednu krvnu osvetu koja bi mogla da demoralizira akciju.
Eremire Krasnići: Znaci da pomirenja bila su trajna?
Fljamur Gaši: Da, trajna. Mozda je bio neki sporadičan slučaj četiri,pet slučajeva, recimo deset. Ali deset slučajeva u 1600 pomirenja ne predstavljaju nista. Ovako je oduzeo mah. I ovo je nastavilo tokom 1990.godine. Tempo je počelo da pada na drugom delu ‘90-tih godina, osjetilo se pad intenziteta. Pravi veliki intenzitet pomirenja je bilo u prvih tri,četiri meseca. Zatim nastajalo i ‘91.godine ali proteklo manjim intenzitetom.
Eremire Krasnići: Da li sa istom grupom?
Fljamur Gaši: Tako… sada svi smo bili za pomirenje. Tada je dobio međunacionalni duh. Stvorila se Pokret za Pomirenje Krvne Osvete. Ovaj Pokret za Pomirenje Krvne Osvete identificirala se sa Anton Cetom i Pećka Omladina. Koja je bila Pećka Omladina vise nije bilo značajno. Ko je bila studentska omladina ni to nije bilo vise značajno. Ali kao poglavar, kao najpametniji, kao čovek ko je boravio duže u odama ko je pokupio folklor, bio je profesor Anton, koji je dao veliki doprinos za koje mi treba da budemo uvek zahvalni, osim profesora Antonija bio je profesor Zekeria Cana.
Profesor Zekeria Cana bio je promotor pokreta za pomirenje krvne osvete. Profesor Zekeria Cana bio je promotor Saveta za Zaštitu Ljudskih Prava. Ja ne znam da ce neko napisao neko bi napisao o Kosovskoj Istoriji krajem ‘80-tih godina i početkom ‘90-tih godina a Zekeria Cana da ne bude glavni u mnogim pokretima, ja verujem da to ne bi bila istina. Ovom čovjeku treba da budemo veoma zahvalni.
Eremire Krasnići: Kome su opraštali krvnu osvetu, kako je tekao taj proces?
Fljamur Gaši: Krvnu osvetu da praštaš jednom čovjeku, ubici!
Eremire Krasnići: Da, kako je to bilo posredovanja?
Fljamur Gaši: Pa u početku mi smo imali dobru podršku i nikad nema da zaboravim kad sam ja ponio kasetu pomirenja za krvnu osvetu u Radio Televiziju Priština, tada RTP, direktor vesti bio je Velji Vranići jedan novinar sporta. Velji Vranići uradio to što ne bi mogao neko drugi uraditi.
Eremire Krasnići: Da li je postajala Radio Telvizija Prištine 1990-tig godina?
Fljamur Gaši: Da, Radio Televizija Prištine, 1990. Radio Televizija Prištine jos uvek nije bila oduzeta od strane srpske policije. Tako da Veli Vranici našao je način kako bi dao ovu vest: i to je dato u dnevniku, u vesti, i to nikad nema da zaboravim Violetu Redzepagić, tada ona je bila odgovorna da prenosi vani i Violjeta Redzepagic predala za strane medije ovu hroniku za pomirenje krvne osvete. Na svu sreću na ovo vreme dobar snimak je obezbjedi poznati i pokojni reditelj Fahri Hisaj. Na ovo pitanje u to vreme su se angažovali reditelj Fetah Mehmeti, zatim novinar Nezir Istrefi… pisali Mehmet Kajtazi i Skender Zogaj u dnevnoj štampi ,,Rilindja”.
Eremire Krasnići: Da li je imao posljedice za Velji Vranici?
Fljamur Gaši: Da, posle toga zatvorili su Televiziju Kosova. Gospodin Velji Vranici bio je pragmatičan i kroz probleme on prošao kao izvanredan humorista, kroz malo piće, ali on je bio prvi koji je to uradio. On je time nama dao izvanrednu pomoć, pojavljivanjem ove vesti da je otpočela akcija za pomirenje krvne osvete u Kosovo. Ovo je izvanredna pomoć! Treba da budemo zahvalni njemu i Violjeti Redzepagic i svim tim ljudima, novinarima, ja se izvinjavam sto ne mogu danas da spominjem imenom jer stvarno je vili spisak ovih ljudi koji su nam se udružili i koji su pisali o nama. Tada su prekinuli dnevnu štampu ,,Rilindja” zatim su pisali u ,,Bujku”, pisali u ,,Fjala”, ,,Bota e Re”, ,,Zeri” koja su bile druge novine. Pisala je ,,Alternativa’’ koja se štampala u Ljubljani i mnogo drugih novina… u vesti Radio Priština za pet minuta u okviru Radio Zagreba.
Eremire Krasnići: Kako je predstavljana u medijima?
Fljamur Gaši: Velika akcija pomirenja krvne osvete koju je predvodio Anton Četta, skupljač folklora, dobar naučnik. Predstavljali su da učestvuju poznata lica nauke i kulture i umetnosti u Kosovo. U drugoj,trećoj nedjelji pridružili su se najpoznatiji intelektualci Kosova. Zatim… sa jedne strane bili su politički pokreti načelu sa Ibrahim Rugovom – Demokratska Stranka Kosova i tada su počelo da se pojavljuju svakog dana vise i vise stranke i sa druge strane akcija za pomirenje krvne osvete. Pa moglo bi se reci da se pojavilo neka vrsta pluralizma u mišljenja i političke akcije. Svako na svoj način hteo da bude značajan i da doprinosi nešto. Tada je vladao jedan duh i to mobilizacija od albanske snage na Kosovo u pravcu slobode i nezavisnosti.
Eremire Krasnići: Da li se tako predstavljao u medije?
Fljamur Gaši: Da, ukoliko je bilo prostora da, neophodno. Tada nismo imali facebook, nismo imali twitter i nismo imali socijalne mreže ni viber ni what’s app kako da bismo mogli da se komuniciramo sa jedan sa drugim. Ali najbolji sistem za tada je bilo od usta do usta, od uha do uha. Bilo je veliki odjek. I ovim slučajevima najbolja reklama je bila u medija i ljudi su bili zadovoljni. Kao sto je mulilevel marketing kada kažemo da potrošač je zadovoljan kad je dobra reklama. I ovde ljudi su bili zadovoljni jer ova delatnost imala je dobru reklamu za obavljanje naših poslova.
Eremire Krasnići: Da li je ovo uticalo u ljudima da opraštaju krvnu osvetu ili ne?
Fljamur Gaši: Absolutno! Ovo je bilo motivacija za ljude da opraštaju krv. I bila je jedna izreka profesora Anton Cete kada je rekao: “Praštati je muškost a ne ubijanje. Jak čovek je onaj ko prašta a ne onaj ko ubije”. I tačno samo onaj koji nije probao ne može shvatiti inače je jako teško da praštaš krv. Naročito da prašta krv sestre, sestra za svoga brata, svoga deteta, svoje ćerke. Ovo je užasno! Veličanstvo u praštanje krvi bilo je u ljudima koji su umjeli praštati. Mi smo se nalazili u pravom trenutku, u pravo vreme kao promotori i sluge koje smo učinili koji mozda smo učinili da ovo funkcioniše. Ali veličanstvo pripada onima koji su opraštali.
Istorijski momenat nas je pronašao i uključio nas u to vreme. Ali ti ljudi koji su praštali krv jedinog brata… bile su dve sestre koje su praštali krv jedinog brata ili jedna sestra koja je praštala krv svoga brata ili bio je slučaj oca koji je praštao krv jedinog sina koji je imao i nije vise imao ni kčerku ni sina. Ovo je užasno! I sta vi mislite sin od brata ili od sestre kada kaže: “Ovu krv praštam za Kosovo”. Ovo je veličanstvo! Mozda ovo lici na folklor za mlade generacije ali u to vreme bilo je veličanstveno. Uvek postavljajte ovo u vremenski kontakt pre 25 godina i uporedite svaku stvar kad srpska represija i nasilje pojačalo se od dana u dan u Kosovo.
Eremire Krasnići: Da li ste imali prepreke od strane policije?
Fjlamur Gaši: Apsolutno, mnogo i to kako. Prepreke su bile sa svih strana, osim fizičkim preprekama koje su bile… kao na primer na skupu koji je održan kod Verrat e Llukes. Profesor Zekeria Cana i ja bili smo uhapšeni od strane policije u Dečane.
Eremire Krasnići: Koliko su vas održali?
Fljamur Gaši: Oni su nas održali pet,šest časova sve dok nisu počeli protestirati onda su nas oslobodili jer oni su bili policijske stanice i to hiljadu i hiljadu ljudi su bili u protestu… u skupu Verrat e Llukes. Ljudi su saznali i okružili policiju.
Eremire Krasnići: Ta protesta… mislim kod Verrat e Llukes da li je bila najavljena ili ne?
Fljamur Gaši: Tada nije imalo neke vrednote da li je najavljeno ili ne, nego da prikupimo pet ili šest stotina ljudi ili milion njih… da li znate vi šta to značio pet , šest stotina hiljada ljudi da se prikupe, jedan milion ljude da se prikupe? I da spomenemo jedan istorijski datum gde su se pomirili ranije albanci kod Verrat e Llukes. Bilo užas za Srbiju. Zatim bilo je jedna veličanstvenost kad u ovoj akciji za pomirenje krvnih osveta bili su kombinovani mladi i stari ljudi, studenti i intelektualci, žensko i muško, vjerskih vođa. Izvanrednu pomoć su nam dali vjerske vodje tokom pomirenja krvne osvete.
Ne smemo zaboraviti nijednom kakav izvanredni doprinos su dao Mula Idriz Kokrruku, hodža koji je radio u Kosovskom Arhivu, imam Mula Dzevat Krieziu, hodža sela Bubaveca kod Maliseva.
Ne smemo zaboraviti izvanredni pomoć dva vjerskih vođa bilo katoličke vere bilo islamske vere u Kosovo: doktor Redzep Boja i budući biskup Kosova monsinjor Imzot Mark Sopi. Pozitivan duh u samom početku pomirenja krvne osvete od jednog od verske i nacionalne vodje u Kosovo, monsinjor Nik Prela, koji je bio prvi biskup Kosova prije monsinjor Mark Sopija. Bilo je izvanredno! Ovo je nas mnogo pomagalo. Pomagali su nam da prebrodimo verske barijere.
Eremire Krasnići: Znaći nije bilo međuvjerski osveta?
Fljamur Gaši: Bilo je krvnih osveta, kako nije bilo, imalo je. Međuvjerski osveta je imalo ali bilo je i pomirenja međuvjerski krvnih osveta. Tamo ‘89 – ‘90.godine bilo ih… prije nego da počinje akcija za pomirenje krvnih osveta… vidite, istorija nije otpočela sa nama, ni pomirenje krvne osvete nije otpočelo sa nama. Pomirenje krvne osvete je postajalo celo vreme sa nas, ali u vreme kada smo mi počeli sa pomirenjem krvne osvete dobilo je drugačiju formu i druge premre. Bilo je izvanrednih ljudi koji su se bavili pomirenjem krvne osvete u Kosovo. Kao sto je bio Mula Zek Berdyna, jedan politički zatvorenik sa Golji Otoka, poznata ličnost u dolini Dukađinija koji se bavio pomirenjem krvne osvete; Ramadan Šabani sa Kijeva, Mujo Ljoši. Bilo ih je različitih ličnosti koji su se angažovali na pomirenje krvne osvete. Ali, do ovoga je došlo zbog drugačijeg nadahnuća.
Bilo je… prvi poziv za pomirenje krvne osvete nije otpočelo sa nama, nije otpočelo samnon, ja sam rekao sta sam govorio tamo. Poziv za pomirenje krvne osvete dali rudari Trepče u Staritrg. Njihovim pozivom su se pomirili tri krvne osvete. Ali nije krenulo, nije dobio svoj odjek. U to vreme bili su vjerski vođa koji su uticali na pomirenje krvne osvete: Muhamet Lipa, imam u Barane, sveštenik Don Antonio Kćira iz Glođana, oni su uticali u pomirenje muslimanskih i katoličkih porodica. Da ovo je bilo veličanstveno. Tada nije se gledalo ko je iz grada i ko je iz sela, niti ko je katolik ni ko je musliman, niti ko je sa doline Dukađinija, niti sa Drenice. Dobila je nacionalni smer.
Eremire Krasnići: Kako ste dobili toliko poverenje? Vi ste nam rekli unapred da je postojalo lose iskustvo, da je postojala jedna komisija za pomirenje krvne osvete gde je umešana SUP -ovska ruka, koji su vise činili tegobe nego sto su pomirili. Mislim, ta tranzicija od jednog lošeg iskustva…
Fljamur Gaši: Poverenje je stvoreno zato sto sada omladina preuzela u svoje ruke i nije bilo interesa. Koji interes bi mene tjerao povodom pomirenja jedne porodice u Kačanik, koji je lični interes? Tamo gde nema ličnog interes, tamo gde nema materijalnog interesa, poslovi se završavaju. Omladina nije imala ni ličnih ni materijalnih interesa. Mi smo otišli satima peške da bi zamolili nekoga da praštaju krv, ljude koji nismo ni znali ni poznali. Ali mi smo ovo tražili od njih radi omladine Kosova, radi budućnosti Kosova, za nase jedinstvo. I oni su sami vidjeli da nismo mi… desilo se da nismo poznali ni ke je ubio. Tako da nismo imalo nikakve veze sa strankama u konflikt.
Kada bi mi imali veze sa strankama u konflikt, tada mi bi otišli jednoj stranki. Moglo bi da nas kažu da radimo za jednu stranku… ali mi smo bili mladi, nas cilj je bio samo pomirenje, nas cilj je bio da sprećiti ubijene brata sa bratom i krvno osveta. Zašto? Krvno osveta i osveta se dešavaju kada nema države. Kada država sa njegovim mehanizmima ne funkcioniše, tada se preuzima na rukama sudstvo. Državama sa svojim mehanizama u bivšoj Jugoslaviji, nije bilo zainteresovane da rješava ove probleme, da pravilno osuđuje ubicu za ubijenog, ali država je kažnjavala po četiri-pet godine, oslobodili sa zatvora, oslobodilo se čovek koji je ubio mladica od 27 godina. Tako da porodica je bila prinuđena da nađe način za krvno osvete. Tako i je bilo.
I ovom momentu, na ovaj vakum desilo se ovaj fenomen, za mene predstavlja posebnu albansku milinu. Ja sam ovo rekao jos jedan drugi put, obnavljam i danas: ja bi bio jedan od naj sretnih ljudi u svetu ako samo jednog čovek ako smo spasili da se ne ubije i to zbog mog angažovanja putem pomirenja krvnih osveta, kamoli da sam spašavao više njih, jer vi niste to dozivili. Ali vi niste vidjeli sjaj njihovih oči, njihovih lica u ljudima dana kada su se pomirili. Nisu se oslobodili samo oni koji su mogli biti ubijeni nego mnogo od njih koji su bili prinuđeni da ubijaju.
Sto? Ovde je bilo i zloupotrebe Kanun a. Kanun Leka Dukađinija je bila jedna posebna rešenje za svoje vreme kada je napisano i u vreme kada je funkcionisalo. Ali uzimati i nametnuti Kanun a Leka Dukađinija za petsto godina to je apsurdno, to je zločin. Ali ovi koji su se bavili pomirenjem oni su zlo upotrebljavali ili i interpretirali pogrešno Kanun. Jer Kanun ima jasne poglede sto se ubija ubica, taj koji ubija treba biti ubijen. Zašto kaže tako? Zato sto sprečava drugog da ubija: “Ako ti ubiješ, znaj da ćes biti ubijen”. Ovo je jedna preventivna mera da sprečava krvnu osvetu. Zatim je bilo drugačije interpretirano: “Treba ubiti najboljeg muškaraca… ” otkud ja znam. Stoga duševna sloboda bila je izvanredna za one koje praštaju.
Eremire Krasnići: Koliko su bili stari slučaj krvno osvete?
Fljamur Gaši: Bilo je slučajeva početka veka, bilo je slučajeva od 50, 60 godina. Bilo je u stogodišnjim slučajevima kada je išlo lančana i množili se,. Bilo je slučajeva kada su ubili babu, zatim ubili sina 25-26 godina. Znaći bilo je svega. Na zlu sreću bilo je svega. Za nasu zlu sreću bilo je svega. Ali bilo je i sreće u nesreći. Velika sreća je bila na tome sto omladina je preuzela ovu akciju i podržana bez ikakve diskusije od strane najboljih Kosovskih intelektualaca, stoga akcija je uspela.
Eremire Krasnići: U kojoj akciji su opraštali najviše krvne osvete?
Fljamur Gaši: U mesto Verrat e Llukës.
Eremire Krasnići: Koliko?
Fljamur Gaši: Bilo je više od četerdeset i nekoliko krvnih osveta i nesporazuma. Tada je dobila formu i drugi odjek.