Šukrije Gaši

Priština | Date: 14. februar i 21. mart, 2015 | Duration: 388 min.

Sećam se slučaja jednog muškarca koji je došao kod nje [njene bake] da pita za pomoć, pitao ju je da izađu iz njene kuće i odu na neko drugo mesto da im pomogne u smirivanju neke situacije, mislim da se radilo o nekoj tuči ili svađi, i ja sam pokušala da krenem sa njima. ‘Nisam sigurna’, baka mi je rekla, ‘Zašto nisi kao ostala deca? Zašto nisi zainteresovana za igranje i učenje, nego uvek insistiraš da budeš sa mnom, da stalno budeš tu, iza mojih leđa?’ Pokazala je ovako rukama {pokazuje na svoja leđa}. Rekla sam joj, ‘Ali bako, neću vam ja ništa smetati, neću otvoriti usta dok sam tamo, samo me pusti da vidim šta će ovi muškarci reći. Zašto su došli baš kod tebe i žele samo sa tobom da pričaju.’ ‘Ali ovo nisu dečija posla! Kako ne možeš da razumeš da ovo nije za decu.’ Rekla sam joj, ‘Znam ja da ovo nije za decu, ali ovo prvi put doživljavam… Ja nisam kao moje ostale drugarice, nikad nisam videla muškarce sa bakama mojih drugarica… One mi nikad nisu rekle da muškarci dolaze kod njih i pitaju ženu – Kako da uradimo ovo?’  ‘Ah, dobro, polazi sa mnom!’ (smeje se).


Jeta Rexha (vodila intervju), Kaltrina Krasniqi (vodila intervju/ Kamera)

Šukrije Gaši je rođena 22. maja 1960. godine u Prištini. Ona je bivša politička zatvorenica, radila je na izgradnji mira više od 20 godina i učestvovala u preko 400 slučajeva mirnog rešavanja sukoba. Studirala je pravo na Univerzitetu u Prištini i danas vodi Centar za upravljanje konfliktima.

ŠUKRIJE GAŠI

Detinjstvo

Šukrije Gaši: Zovem se Šukrije Gaši, rođena sam 22. maja 1960. godine u gradu Priština, u kraju koji se u to vreme zvao Lagja e Bihaćit, Bihaći ulica, sada koliko se sećam se zovem Malić Paše Đinoli. Odrasla sam u relativno velikoj porodici, bilo nas je, i i dalje nas ima osmoro dece: pet devojaka i tri dečaka. Moji roditelji su umrli. Skoro svi su u bračnim odnosima, osim mene i jednog od braće, koji živi u Holandiji. Ja sam završila osnovnu, srednju školu i fakultet u Prištini. Advokatica sam po profesiji i trenutno radim u Centru za upravljanje konfliktom – partneri Kosova, kao izvršna direktorka.

Bilo je teško da se živi normalan život na Kosovu, da se ima udoban život, kao što je imala većina građana u bivšoj federaciji Jugoslaviji. Verovatno ne svi, ali građani nekih republika su vodili bolji život, na primer u… Posebno u Republici Sloveniji, Hrvatskoj, ali i u Republici Srbiji takođe.

Dok na Kosovu, Makedoniji i drugim mestima koja nisu bila ekonomski i društveno jednaka nije bilo tako, i da ne govorimo o nacionalnoj jednakosti, posebno na Kosovu.

Kaltrina Krasnići: Pre nego što stignemo do toga, Šuki, kakvi ste bili kao dete?

 Šukrije Gaši: Mogu da kažem, bila sam više radoznalo nego buntovno dete, kasnije sam počela sa buntovništvom. Odrasla sam u porodici poznatoj po svojim nacionalnim i obrazovnim aktivnostima, porodici sa jednim prosečnim ekonomskim primanjima, sa ocem koji je, uz velike napore, uspevao da nam obezbedi hranu, obrazovanje, i sve ostalo što je potrebno porodici. Imali smo našu samostalnu stolarsku radnju. On je bio stolar, to znači da je samostalno zarađivao, on je proizvodio nameštaj koji je uglavnom bio obrađivan ručno, bio je ručno pravljen. Moja majka je bila domaćica. To je bilo isto posledica toga što moja porodica nije želela da bude deo sistema bivše Jugoslavije, jer od samog početka skoro sve naše porodice su bile proganjane.

Moj deda [Hisen Gaši] je takođe bio poznat po svom učešću u nacionalnom pokretu od samog početka, hajde da kažemo od 1920ih i kasnije, on je čak imao i prijatelje na Bujanskoj konferenciji.[1] On je bio dobar prijatelj i drug sa albanskim franciskanskim sveštenikom Štjefen Đecovi,[2] koji je dao mom dedi prvi bukvar na albanskom jeziku u to vreme. I u ovom duhu ja sam prirodno mogla da budem negovana i vaspitavana uz čista nacionalna i obrazovna osećanja.

Baba [Zahide], je takođe poznata u regionu Anamorava[3], zbog svojih aktivnosti kao tradicionalni posrednik. Znate, uživala je veliko priznanje i poštovanje među muškarcima koji su u to vreme bili posrednici u pomirenju u slučajevima krvne osvete. I iako nije bila obrazovana, bila je veoma informisana, i kada je u pitanju nacionalna osvešćenost, i po pitanju školskog obrazovanja. Imala je običaj da gleda vesti i na albanskom i na srpskom jeziku, pratila je sve događaje putem radija, televizije, znate, putem svih medija koji su u to vreme bili dostupni.

Kao dete dešavalo se da je često čujem kako peva, ustvari sećam se jedanput, dok sam crtala nešto, jer sam nasledila umetnički talenat od moje porodice. Dok sam crtala nešto na belom papiru, imala sam samo šest godina tada, čula sam je kako peva na terasi mog strica po ocu, koja je bila veoma blizu naše. Mislim, samo nas je zid razdvajao, a ona je pevala pesmu o Mic Sokoli.[4] I naravno ja sam bila oduševljena, otišla sam do prozora, trudeći se da je ne prekinem. U nekom trenutku, ona je primetila da sam ja tamo, tako da je osetila moje prisustvo i prekinula je sa pevanjem i pogledala me je znatiželjno. “Hajde,” rekla je, “nastavi šta si radila, zašto… Zašto si došla do prozora?” “Da, oduševila si me,” rekla sam, “Ko je taj Mic Sokoli?” Rekla sam. I onda sam ostavila to što sam radila, mislim to što sam crtala, ostavila sam papir i olovku, i otrčala sam do malih vrata, malih vrata, malih vrata na drugoj strani. Spustila sam se niz stepenice i sela sam, i onda sam je pitala. “Zašto se baviš time, šta će ti to?” pitala me je. “Nisam htela da pitam, ali ti si počela da pevaš i to je ostavilo utisak na mene,” rekla sam. Ona je počela da mi priča da je taj lik Mic Sokoli bio nacionalni heroj, koji je ponudio, figurativno rečeno, svoja pleća topovskom zrnu, kako bi zaštitio Albance od Otomanskih neprijatelja tada, Turaka.

I tako, isto tako nisam samo uhvatila moju babu kako peva, nego i moju majku, dešavalo se i da je vidim kako plače ponekad, i ja nisam znala zašto je ona tad plakala. Sećam se jedanput, skoro sam se toga setila. Videla sam je dok je sekla drveće, sekla ga je, u slobodnom govoru mi kažemo shkurtone dru [potkresivati cveće], u dvorištu… Dvaput je zaredom raširila ruke {pravi se kao da čisti svoje čelo} i obrisala je znoj i suze sa svojom rukom. Ja sam se razmišljala da li da je pitam ili ne zašto plače, i onda sam odlučila da je ne pitam. Kasnije sam shvatila da je imala veoma težak život kao dete, jer je i ona došla iz porodice koja je bila uključena u napore za narodno i ljudsko oslobođenje. Ona mi je to rekla… Kasnije, kada sam dovoljno odrasla, kada je imala dve ipo godine, hajde da kažemo skoro tri, srpski žandarm je ubio njenog oca na njene oči. I kasnije na brutalan način sa većim bodežom, koji se u to vreme nazivao kacaturra,[5] nisam sigurna, verovatno je to bila neka vrsta bajoneta, oni su ih zaklali kao životinje. I ona je odrasla kao siroče, i rekla je, “Pokušala sam da se približim da vidim mog oca u njegovim poslednjim trenucima, i u jednom trenutku, on se okrenuo ka meni, pogledao me je, i rekao je mojoj majci, “Hanife, molim te odvedi ovu devojčicu da me ne vidi ovakvog.” I onda je ona rekla, “Ova ružna scena me je pratila tokom celog mog života.”

Tako da, ne radi se o tome da je Kosovo iskusilo poslednji rat 1999. godine, nego o tome da je Kosovo takođe bilo u večitom ropstvu tokom celog svog postojanja, i Albanci su se stalno borili i prošli kroz teška vremena sve do poslednjeg rata. Mislim, to se dešavalo generacijama i generacijama. I srpski režim nije stao sa proganjanjem porodica koje su bile obeležene od strane režima kao opasne porodice, jer su ove porodice bile svesne toga šta se dešava na Kosovu, zašto su prava albanske većine bila kršena i šta se sve desilo kroz istoriju. Mislim, tokom cele istorije iste porodice su se sistemski proganjale, nije im bilo omogućeno da imaju pristup ravnopravnom obrazovanju, pristup ravnopravnom zapošljavanju i slobodama i drugim pogodnostima, koje je uživao ostatak stanovništva, kao i Albanci koji su imali tesne veze sa režimom.

Pod ovim okolnostima, mogu da kažem da iako je moja porodica bila pod stalnom prismotrom, pod stalnin nadgledanjem od strane države, ja sam bila okružena velikom porodičnom toplinom i ljubavlju i od mog oca i od moje majke, kao i moje babe, sa kojom sam bila veoma bliska. Sećam se da su s vremena na vreme, sredovečni muškarci i stariji ljudi dolazili, sa dugim brkovima i qeleshe,[6] da se konsultuju sa njom kako da reše različite sporove, sporove oko zemlje, i drugih stvari… Sećam se sa koliko je entuzijazma ona razgovarala sa njima, kako oni treba i nemoguće da učine kako bi rešili problem i kako bi se rešili ti slučajevi, tako da Albanci budu više ujedinjeni i da se više povežu jedni sa drugima, jer ona je govorila da uprkos problemima [koje smo imali] jedni sa drugima, treba da se fokusiramo na našeg zajedničkog neprijatelja, na srpski režim, jer jedino na ovaj način možemo da se nadamo da ćemo jednoga dana stići do oslobođenja i živeti ravnopravno sa drugim nacijama.

Zaniljivo je da je ona uvek, uvek pravila jasnu razliku između režima i ljudi, građana, uvek je to naglašavala, jer ona je govorila da nema belih i crnih nacija. Postoje crni režimi i dobri režimi. I onda, ovo je uvek bilo urezano u mojoj glavi, i da je ona bila u pravu, jer stvari treba da se gledaju na taj način. Nažalost, i na nesreću albanske zajednice, albanska populacija, ali isto tako i srpska strana, srpski režim, kroz njihovo izraženo postojanje u regionu, su konstantno bili fašistički režimi, i prouzrokovali su i izazvali ratove na Balkanu. I onda, koliko god da je trebalo vremena da se to zaseje, treba isto toliko vremena da se to iskoreni, da se poništi, i zasigurno je stvoren, da tako kažem, psihološki zid iza kojeg je teško, čak i za ljude iz Srbije, da vide jasno šta se dešavalo sa drugim nacijama kroz istoriju, kao i sve promene i prisvajanje istorijskih događaja na Balkanu.

Stvari koje sam vam rekla o mojoj babi pomogle su mi mnogo tokom mog [životnog] putovanja, pomogle su Šukrije lično, ali kao intelektualki, da budem jasna u svom pistupu prema većini i manjini, drugim rečima, da ne pomešam ljude sa režimima. Sećam se jednog slučaja kada je čovek došao da upita za pomoć – da baba izađe iz kuće i pođe sa njim na neko drugo mesto sa ciljem da pomiri neku sitiaciju, mislim, neku tuču – i ja sam pokušala da idem sa njom. “Ne znam,” rekla je, “Zašto ti nisi kao i sva druga deca?” Zašto te zanima da se igraš i da učiš, ali i uvek insistiraš da me svugde pratiš?” Uradila je ovo {pokazuje na leđa}. Rekla sam, “Ali bako, neću ništa raditi, samo ću stajati tamo, neću otvoriti moja usta i reći bilo šta, samo me pusti da vidim šta ti ljudi kažu. Zašto ti ljudi dođu ovde i žele da razgovaraju sa tobom, oni hoće da razgovaraju sa tobom.” “Ali ovo nije za decu! Zašto ne možeš da razumeš da ovo nije za decu.” Rekla sam, “Znam da to nije za decu, ali ja to doživljavam… Ja sam kao i druge devojčice, ali ja nisam videla muškarce sa bakama mojih drugarica… One nikada nisu pomenule da muškarci dolaze i traže ženu, i pitaju ‘Kako da uradim ovaj posao?’” “Eh, bože dragi, hajde idemo” (smeje se).

Tako da, onda smo počele razgovor, čovek koji je bio u nevolji rekao joj je da on ne zna kako da se ponaša, “Razmišljam se da li da vam kažem, ‘Dođi!’ jer neću moći da te vratim nazad nakon svega.” Baba mu je rekla, “Slušaj, najbolje je da ja prvo dobijem informacije od tebe o situaciji tamo, o čemu se radi. I onda, kada završim sa tobom, ja ću njih obavestiti preko nekog drugog.” Jer tako se to rešavalo tada, kada pošalju seljanina iz jednog sela u drugo, ili u selo da razgovara sa sukobljenim stranama jedan na jedan, jer su se posrednici plašili da ukoliko ih dovedeš zajedno odmah, oni, obe sukobljene strane, bi se sukobile međusobom ponovo. I s obzirom da se radilo o graničenju zemljišnih poseda, i postojala je i povreda, mislim, tako se to zvalo, oni bi pucali jedni na druge, ali ništa još gore se nije desilo, da je neko umro na primer. Kako god, mnogo godina je prošlo i strana koja je izazvala povredu nije imala nikakav pristup poslu, zemljištu, i živela je u izolaciji sa celom svojom porodicom.

Nakon što je saslušala pažljivo, rekla mu je, mislim, obratila mu se i obećala mu je da će poslati nekoga da upozna i tu drugu stranu. Bila sam oduševljena da je ona sve vreme razgovarala sa tim čovekom, baba je pravila pauze s vremena na vreme i ostavljala mu je dovoljno prostora da i on kaže šta ima, nikada ga nije prekidala tokom njegovog govora. Nikada ga nije prekidala i, prirodno, pitala sam je kasnije zašto je to bilo tako. I onda mi je ona odgovorila, “Da bi razumeo problem drugoga, moraš da se fokusiraš na to šta druga strana govori, a ne na to šta ti želiš da im kažeš.” Mislim, detalji, koji… Kasnije kada sam bila obučavana na teme osnovnog i naprednijeg posredovanja, razumela sam da uprkos činjenici da aktivisti za pomirenje u slučaju krvne osvete i tradicionalni albanski posrednici nisu prolazili kroz moderne, savremene obuke, proces je bio skoro isti, samo u to vreme nije imao nazive [različitih] faza. Kako god, isto se primenjuje i u savremenom posredovanju.

Postojali su i drugi slučajevi, i isto tako sticao se utisak da baba nikada nije govorila o sebi, o svojim užasnim iskustvima koje je imala kao dete i kao starija takođe, moram to da kažem, za se ponovim, sve zbog režima. Imala je gorko iskustvo kada je jedan od njene braće otišao iz kuće kada je imao samo devet godina kako bi izbegao proganjanje i onda se nije pojavio jako dugo vremena. I ona je rekla da, baba nam je rekla, da je njena majka, njena majka je umrla jer je patila za njim celog svog života. S vremena na vreme, neko iz rreth[7] bi im rekao da ga na nekoj vrsti brda, oni drže u džaku sa mačkom u njemu, gde žandarmi ga drže obešenog na konopcu dok ga muče na takav način da je mučenje još veće, i da je najverovatnije tako i umro.

Takođe mi je rekla da se slučajno desilo da je bila u mestu koje se zvalo strelište[8] ili na mestu gde je veliki broj Albanaca ubijen, današnje Taukbahce,[9] i rekla je da je narednog dana krv lila kao reka sa te strane. Takođe je svedočila i drugim velikim događajima, brojnim hapšenjima i ubijanjima koje je Aleksandar Ranković[10] sproveo, primoravanju Albanaca da kupuju oružje, i onda primoravanju da prodaju to oružje stotinu puta, i u međuvremenu bili su ubijani i proganjani i prebijani do smrti.

Priča koju je moja baba ispričala kada je neko iz komšiluka ili porodice iz rreth, rekla nam je da je naša porodica imala prvi bukvar, kao što sam vam pomenula ranije. I u to vreme imali smo jednu gostionicu, sobu za goste. Moj deda je bio trgovac, to znači da je trgovao sa tekstilom i hranom. I onda, jednog dana, jedan čovek je rekao mom dedi, rekao mu je, “Vidi Hisen, moraš da nađeš nekoga ko će brzo da otrči do kuće i da im kaže da je žandarmerija spremna, i da će doći da pretraže gostionicu i kuću.” I deda je pronašao nekoga, jer je imao mnogo prijatelja, poslao je nekoga ko je mogao da stigne do kuće brzo, kako bi obavestio moju babu, i moja baba sva u bulilu i stresu da bi oni mogli da dođu, svakog trenutka, znate, žandarmerija, izgledalo joj je da je najkraći put da ide preko vatre, i tako je bacila bukvar u vatru, mislim u kamin. I tako se to završilo, ABC o kojem je govorila celog svog života je bio spaljen. Svaki put kada je pričala o bukvaru ona se zaplakala.

Dok, kako mi je rečeno kasnije, rekla mi je da je deda dobio taj bukvar od albanskog sveštenika Šthefan Gjecov, koji je imao službu u području Prizrena, u Has u Zym. On je imao službu i u drugim mestima takođe, i bio je jedan od najvećih intelektualaca i patriota albanske nacije. Nije bio samo uobičajeni sveštenik. Moje detinjstvo je bilo puno priča kao što su ove, koje, mogu slobodno da kažem, su obogatile moj život, jer pored mogućnosti da idem napolje i da se igram sa mojim vršnjacima u dvorištu naše kuće koja je bila velika, i imali smo i baštu, i dvorište sa različitim drvećem… Ta bašta je bila privlačna meni, jer je uvek bio tamo konj, ili neka druga životinja zavezana tamo, jer su seljani putovali iz dalekih krajeva, i osećali su se sigurno i slobodno da ostave njihove životinje tamo, kao i da se posluže vodom i hranom i drugim stvarima koje su trebali. Ovo se posebno dešavalo tokom pijačnih dana, utorkom, i s obzirom na činjenicu da je ulica gde smo mi živeli bila blizu glavne pijace, zelene pijace. Tako da sam ja prisustvovala različitim događajima, različitim epizodama.

Zapravo, kao dete dešavalo se da budem prisutna čak i kada se ubistvo dešavalo, što je bilo veoma teško iskustvo, bila sam veoma zaprepašćena. Dok sam stajala pored ulaznih vrata, videla sam mladog momka, koji je sigurno imao, rekla bih oko 23-24 godine, sa kovrdžavom kosom, tako je izgledao. Trčao je u pravcu pijace, ali ja nisam znala zašto. I tako, sav zaprepašćen i uplašen, kako je trčao, videla sam jednog starijeg čoveka, koji je imao problem sa svojom nogom, ali koji je držao pištolj u ruci, pištolj, i koji je u međuvremenu opalio nekoliko hitaca i ubio je dečka. S obzirom da je ulica gde je pijaca bila blizu, mnogo ljudi se okupilo i moj stric po ocu koji je takođe radio u našoj trgovinskoj radnji, stolarskoj radnji, izašao je napolje i ljubazno zamolio ljude da odu. Momak, sada ležeći skoro pa mrtav, je tražio pomoć, tražio je vodu, on [moj ujak] izašao je napolje u dvorište, sipao čašu vode i dao mu je, i onda je dečko umro. To je bilo moje iskustvo, moje prvo suočavanje sa takvom situacijom, dok je čovek koji je učinio ovo surovo delo pitao da uđe u našu kuću. Moj ujak mu je rekao, “Kako želiš, ali bolje je za tebe da se predaš odmah, jer ne postoji nigde gde ti možeš da odeš.” I onda sam posle saznala da se on predao policiji. Tako da je to bila raskrsnica, gde su postojale mogućnosti da se vide ovakvi detalji, dobra i loša iskustva, bila su velika.

U istoj ulici, sećam se takođe događaja iz 1968, demontracija iz te godine, kada sam videla mnogo mladih ljudi kako trče i oni su bili takođe povređeni. I jedan od povređenih bio je sin od mog strica po ocu i sin moje strine, koji je nakon demonstracija uveče došao kod nas da se sakrije. Jedan dan pre demonstracija, zapravo čak i nekoliko dana ranije, čula sam delove razgovora koji se se odvijali između moje babe, mojih stričeva, sineva mojih stričeva i mojih sestara, da će se nešto tako desiti, mislim na to da će se velike demonstracije desiti u Pištini i na Kosovu. Šta više videla sam mog oca kako priprema jarbole za zastavu i čak iako sam ja imala samo osam godina tad, žarko sam želela da učestvujem u tim događajima, iako mi još nije bilo jasno o čemu se tu radi, šta to znači da se protestvuje, šta su to demonstracije.

I kao što sam rekla, pošto sam bila veoma radoznala, uvek sam bila slobodna da pitam moju babu. Pitala sam je , “Ja ne znam, baba, u čemu je stvar sa ovim muškarcima što dolaze ovde svako jutro i svako veče. I ne znam, videla sam oca i neke njegove prijatelje kako skupljaju neke štapove.”  Nisam znala da ih zovu motkama, tako [da sam ih ja zvala] štapovi. “Rekla sam ti da bog ne dozvoljava  da se ne držiš svojih zadataka, ti si mlada, treba da se baviš svojim časovima, i da ideš sa svojim vršnjacima da se igraš i da uživaš u životu. Ovo nije stvar za tebe.” Rekla sam, “Da, ja to znam, ali zašto onda, hoću da znam zašto se to dešava.” “Zašto se ovo dešava, otkrićeš to kada odrasteš,” odgovorila mi je.

I jedno veče pre nego što su se desile demonstracije, opet su se svi okupili, četiri strica i moj otac, sinovi mojih stričeva i sestre, i žene i devojke koje su bile starije, pričali su o tome kako će da se organizuju kako bi bili spremni da pomognu i drugima takođe. I ponovo ja nisam išla da spavam, nego sam se sakrila iza kreveta, kauča, kako bih pratila razgovor (smeje se). I tu sam i zaspala, jer me je zanimalo da znam šta se dešava. Svakako posle, kada su oni otišli, moja sestra, ona koja je starija od mene [Bahrije], druga po redu, podigla me je odande i kada sam se probudila pitala sam je gde su svi ostali, i ona je rekla, “Gde si ti? Zašto nisi otišla u krevet kako su ti svi rekli?” “Nisam otišla jer me je zanimalo da znam zašto su se ovim muškarci i žene okupili ovde, šta se dešava.” “To se tebe ne tiče, idi, jer sve će biti u redu. Bavi se svojim poslovima, važno je da ti učiš, škola je važna, treba da završiš školu. Ostavi ove stvari, one nisu za tebe.”

Zbog želje da znam šta se dešava, nisam mogla da zaspim, nisam mogla da nastavim da spavam. Sledećeg dana u šest sati zvono se čulo, potrčala sam dole niz stepenice pre nego moje babe (smeje se), da vidim ko je to. I onda sam videla da je mnogo muškaraca došlo i nosili su zastave i motke. Kasnije su počeli da viču [slogane] i čula sam ih kako trče da se pridruže demonstracijama. Kao što sam rekla, s vremena na vreme mogao si da čuješ i pucnjave, i mi smo videli, ne samo ja nego i moje sestre. I one nisu bile mnogo starije od mene, sa izuzetkom moje najstarije sestre, druge sestre. Iako smo bili mladi, pokušali smo da se priključimo njima, ali moja majka i moja baba nam nisu dozvolile. One su gledale kroz prozor u pravcu glavnih vrata [kuće]. Videle su kako je jedna ili dve osobe pomogle trećoj osobi koja se mučila ili je bila ranjena tokom demonstracija. Mi smo takođe mogle da čujemo uzvike [slogane].

Poznato je da su demonstracije ’68. godine bile posvećene više borbi za to da možemo da nosimo nacionalnu zastavu, da je koristimo. Tako da je ponekad, u skoro pa večernjim satima, kako mi je rečeno ranije, momci i drugi stariji koji su se vraćali sa demonstracija su počeli da dolaze jedan po jedan. I u određenom momentu, videla sam da je moja starija sestra pokušavala da pomogne jednom od sinova mog strica, koga su nosili na ramenima, sa njegovom rukom oko vrata, sin najstarije tetke koji je bio ranjen ili povređen, i brisala mu je krv koje je curila, kapljala je sa glave preko lica, sa maramicom. I u međuvremenu, razumela sam da ova stvar sa demonstracijama nije bilo nešto što ne može da se razume, kao i da nije dobra aktivnost za nekoga mojih godina u to vreme, jer ja sam mislila, plaća se sa krvlju i mučenjem. I onda sam kasnije pokušala da saznam o čemu se radi, jer je cela porodica, cela porodica je bila tužna. Svi su pričali o tome, razumela sam da su Albanci protestvovali za veće slobode i prava, uključujući i upotrebu nacionalne zastave tokom praznika, drugih državnih praznika, i tako dalje.

Odrasla sam uz ovo ne tako lepo iskustvo za albanske ljude, i pravo da vam kažem, s obzirom da sam bila veoma radoznala, počela sam da čitam više, uključujući i knjige koje su bile zabranjene u to vreme, i koje su stizale na Kosovo iz inostranstva, od ruke do ruke, i koje smo morali da čitamo što je brže moguće. Često je bilo zahteva da se pročitaju do sledećeg dana, da se završi sa čitanjem tokom noći, i onda iste knjige se daju nekome drugom, kako bi ljudi bili svesni šta se dešava na Kosovu: zašto bi Albanci trebalo da budu oprezniji, i više ujedinjeni; zašto bi Albanci trebalo više da se obrazuju; zašto na Kosovu postoji nacionalna i građanska nejednakost, ekonomska nejednakost i druge stvari, tako da, tako je to počelo… Ne želim da preuveličavam, ali još od kad sam imala devet godina, [počelo je] iztenzivno da me zanima svaki događaj. Dok su moji momci i devojke, moji vršnjaci, se igrali u školskom dvorištu, ja sam ili čitala ili slušala veoma pažljivo Radio Kukes, emisije za Albance u dijaspori, u Tirani, vesti na albanskom i srpskom jeziku.

Tada sam ja naučila srpski jezik, jer moja baba i otac i majka imali običaj da gledaju [vesti] jako mnogo, kako bi bili u toku, informisani, da vide šta se priprema za Kosovo kao, kako da kažem, njihov sledeći napor da potisnu Albance. I tako na ovaj način, bila sam fokusirana na istorijske događaje, na događaje, sve do toga da sam širila svoje kontakte sa drugim ljudima, koji su bili van Prištine i u selima. Čak i kada sam išla kod mog strica u selo, uvek sam razgovarala sa njima o tome šta se dešava tamo, zašto je deda ubijen, zašto je drugi stric ubijen, dva strica, zašto se jedan od stričeva priključio Balli Kombetar,[11] i slične stvari koje su ostavljale utisak na njih. “Zašto je ova devojka ovakva?” Uvek su govorili mojoj majci, “Zašto je Šuki takva, zašto je zanimaju ove stvari? Nije kao druga deca, koja idu napolje da se igraju sa drugom decom.” Verovatno mogu da kažem, da je bilo takođe, ne znam… Opet neka vrsta iskustva, jer sam bila veoma bliska sa njom, i ona je stavljala akcenat na ovaj tip razgovora, uvek se bavila tim stvarima. Štaviše, kao dete imala sam, isto sam imala sklonost ka pisanju poezije i priča…


[1] Konferencija u Bujanu (31. decembar 1943. – 1-2. januar 1944.) je bio sastanak jugoslovenskih partizana gde je usvojena rezolucija koja je obećala da će se ljudima Kosova omogućiti da na demokratski način odluče da li žele da budu deo Albanije ili Jugoslavije nakon rata.

[2] Šthefen Konstantin Đecovi-Krieziu (1874-1929) je bio albanski katolički sveštenik, etnolog i folklorist. Poznat je po tome što je bio rodonačelnik albanskih folklorskih studija. Sastavio je pisanu zbirku Kanun (Kanun I Leke Dukađinit, 1933). Bio je ubijen prilikom zasede njegove parohije Zim, katoličkog sela u regionu Has.

[3] Jugoistočni deo Kosova, uključujući i Gnjilane.

[4] Mic Sokoli (1839-1881) je bio albanska nacionalna ličnost i gerilski borac.

[5] Na albanskom kacaturra – vrsta bajoneta, noža.

[6] Tradicionalna bela filcovana konusna kappa, razlikuje se od regiona do regiona, izrazito albanska.

[7] Rreth (krug) je društveni krug, uključuje ne samo porodice, nego i ljude sa kojim ste kao pojedinac bili u kontaktu. Mišljenje rreth je presudno za određivanje nečijeg ugleda.

[8] Na srpskom – strelište.

[9] Kraj u Prištini.

[10] Aleksandar Ranković (1909-1983) bio je srpski partizanski heroj koji je postao jugoslovenski Ministar unutrašnjih poslova i direktor Vojne agencije nakon rata. Bio je zastupnik tvrde struje koja je uspostavila režim terora na Kosovu, koje se smatralo bezbednosnom pretnjom za Jugoslaviju, od 1945. do 1966. godine, kada je bio izbačen iz Komunističke partije i prognan na njegovo privatno imanje u Dubrovniku do njegove smrti 1983.

[11] Balli Kombëtar (Narodni front) je bila albanska nacionalistička, anti-komunistička organizacija koja je osnovana u novembru 1942,  godine, jedna pobuna koja se borila protiv nacističke Nemačke i jugoslovenskih partizana. Vođa je bio Midhat Frašeri, i podržavao je ujedinjenje albansko naseljenih područja. Nakon neuspelog pokušaja da se priključe snagama sa partizanima 1943, Balli Komnetar je nastavio da se bori i protiv okupatora i protiv komunističkog otpora.

Download PDF