Treći Deo
Anita Susuri: Čime se bavila porodica Vašeg supruga ili Vaš suprug?
Danijela Simonović: Pa radnička porodica je bila, oni, malo su imali zemlju, nisu se nešto, samo za sebe što im je trebalo. Pokojni svekar je radio u Žitopromet, deca se školovali, tako da su znaš onako od nekog svog rada i, skromna porodica, baš skromna porodica. Znači, od plate su živeli i tako, tako su se mučili, borili dok se školovali, dok svako svojim putem izašo i nastavio dalje. Ovaj, znači ništa nisu, evo i dan-danas ništa nisu prodali, ništa, svi su stekli svoje kuće, svi su stekli svoje porodice, svoja imanja, znači, grbačom, motikom.
Anita Susuri: Da, da. Vi, dakle, kad ste završili srednju školu, posle više niste dalje išli?
Danijela Simonović: Nisam išla dalje…
Anita Susuri: Onda ste se udali?
Danijela Simonović: Udala sam se.
Anita Susuri: Kako je tekao posle život, kakav ste brak imali?
Danijela Simonović: E, ovako, znači, ži, udala sam se ovde u Batuse, porodična kuća {pokazuje smer prstom} je bila na početku sela. Ovo smo kupili, pravili smo ovde. Ovaj, pošto nas je bilo puno u kući, mi smo izašli, stanovali smo privatno u Kosovo Polje. Ja sam se zaposlila posle toga u Žitopromet, u Prištinu sam radila. Ovaj, rekoh, stanovali smo privatno u Livadsko naselje, kod nekih divnih ljudi, stvarno davno je to bilo, ali super ljudi su bili. Posle tri godine sam dobila sina. Znači, nisam odma nego posle tri godine sam dobila sina. Inače, brak kao brak super nam je funkcionisao. Imali smo dogovor, imali smo, živeli smo u jednu sobu al’ mnogo smo bili srećni. Mnogo. Sećam se skupila sam neke pare, išla sam da kupim tepsiju, ja sam se radovala od Prištine do Kosovo Polje. Srećnija žena od mene nije bila. Ja sam, znaš, da se ti kućiš u vreme inflacije, ‘92 godine…
Anita Susuri: Da…
Danijela Simonović: Tad je bio težak život. Znači, radili smo za vrlo male pare i znači morao si mnogo da odvajaš da bi nešto kupio. Ono dok kupiš, ono inflacija ga pojela.
Ali srećni smo bili! Sećam se, života mi u jednu sobu u Kosovo Polje, u Livadsko naselje smo stanovali, posle mi se tu i stariji sin rodio… Retko, retko, ja znam, sretnem drugarice, priateljice, svima nešto hvali, svima nešto hvali, znaš, udali se, puna kuća, svi su nezadovoljni, a ja sva srećna! Oni me gledaju, “Bože, kako ova žena srećna!” U stvari, sve, zajednica, ljubav čini sreću, ništa drugo. Ništa drugo. I znači funkcionisalo je sve kako treba. Ja sam radila, on je isto išo na poso, dete nam je bilo u vrtić. Ja sam radila i prvu i drugu smenu zato što sam radila jedno vreme u prodavnicu, Žitopromet, gore na Sunčanom bregu, putovala sam. On uzme poslepodne dete… Baš jedna normalna, jedan normalan brak. I ovaj, dogovor. Tamo nismo počeli slavu da slavimo sve dok nismo kupili ovaj plac ovde u Batuci, i kad smo se ovde vratili, kad smo napravili kuću, tad smo počeli da slavimo slavu. Mislim, al’ to je bilo brzo, znači par godina je prošlo.
Anita Susuri: Koliko godina ste Vi radili u Žitoprometu?
Danijela Simonović: Ja sam u Žitopromet radila osam godina, do ‘99, do ‘99. E onda kad je počela ona situacija nije imao ko sina da mi pazi i morala sam da napustim. E posle toga, ovaj, primili su me u ambulantu, primili su me ovde {pokazuje smer prstom} zato što mi je u ambulantu bilo blizu, ta žena je napustila, otišla je i to tako posle. I evo, ostala sam i dan-danas tu da radim.
Anita Susuri: Koje godine ste počeli u ambulanti da radite?
Danijela Simonović: ‘99. Krajem tamo negde pred, pred Novu godinu je to bilo. Ovaj, kad je bila potreba radnika za ovo stanovništvo i sve to tako. Tako se to izdešavalo, inače, Žitopromet radila sam, gde sam putovala, gde sam imala kolege. Prva i druga smena se radilo, znači, radila sam i sa Albancima i sa Turcima u Prištinu, super, okej, znači, vreme inflacije bilo, gde je bila gužva za hleb, gde sam ja ostavljala hleb, znači, nisu bili, nisam pitala ko si, šta si, samo dođeš, gospođa ili gospodin, zamole me. Rade ljudi, znači, stvarno, tolko, tolko lepih reči imam da ne znam, da, da da ih iskažem, stvarno. Ovaj, tako se živelo, jednostavno tako, normalan život.
Anita Susuri: Da li je na Vas uticala sva ta, kako da kažem, situacija koja se dešavala krajem ‘80-ih, ‘90-ih godina?
Danijela Simonović: {klima glavom} Jeste, jeste. Ne samo na mene, na sve žene. To je veliki trag ostavilo. Svi smo starili pre vremena, svi smo, ne kažem da smo izalepeli, ali prebukiran si sa probemima, sa strahom, tako da, ja kažem (nakašlje se) sve je to prošlo sada, znači, prošlo je. Sad su neka vremena koja se borimo da stanemo negde {pomera glavu levo-desno} među normalan svet. Ali taj propust što smo imali svih ovih godina sve na, sve žene, znači koje si živeo u nekom strahu, u problemima, u bolesno… Ja sam muža izgubila što nije imao adekvatno lečenje. Ja sam jednu bebu izgubila što nije imala adekvatno lečenje. Nažalost, nisam samo ja. Ovakvih slučajeva ima milion!
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Al’ opet kažem, hvala Bogu, neka sačuva Bog ovo što je ostalo i da ne da Bog ono što je bilo, nego da se nastavi neki normalan tok, normalan život, gde m, gde smo mi sada stanovništvo mostovi za ovu našu decu.
Anita Susuri: Tako je.
Danijela Simonović: Gde sad ja sad, evo, pričam sa vama, gde na primer sednem ja sad, ne kažem pod stare dane, nikad nije kasno.
Anita Susuri: (smeje se)
Danijela Simonović: Znači, taj propust što sam imala od rata do pre jedno tri godine, ja sad hoću da vam nadoknadim. Eto da se malo edukujemo. Znaš, treba nam, da sutra mogu da budem u društvu i sa unučićima, i sa snajkama, i sa sinovima, i sa bratancima, da ne budeš priglupa a u današnjoj lepoti živiš i u, eto u Evropi i ceo svet je ovde na ovim prostorima, barem da znaš kako dalje. I da, da ti kažem pravo, i volim sve što je lepo. Kad već imamo te mogućnosti, razne organizacije… Ja opet kažem, hvala i tim organizacijama koje postoje, ko je izmislio te organizacije, te mreže, žena i sve ostalo. Znači, kako će žene da znaju nešto, za nešto bolje ako ne izađu u društvo. Kako ću ja da odvojim vre, da idem negde bez razloga? Kako ću da odem u Prištinu ako mi neko ne obezbedi put? Znači, ja opet, sve ovo je lepo i stvarno ja kažem mnogo znači za nas žene koje smo sad, znači, ovde ostali i opstali i sve to. Da nastavimo dalje, i da pokažemo primer našoj deci da budu optimisti, da vole, da idu da rade, da, da ne gledaju naciju, nego da…
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Da biraju prijatelje po duši…
Anita Susuri: Tako je.
Danijela Simonović: Po ovaj… Inače, ne, nismo imali neke velike probleme. Moja deca sad bave se poljoprivredom. Inače rade zemlju i od Albanaca i od Srba i, čak ću da pohvalim jednog čoveka, evo. Znači, baš mi je drago. To je iz okolnog sela Ence {pokazuje prstom smer iza sebe}, Albanac, koji smo radili njegovu zemlju pet hektara pod zakup. Radimo i od Srba, radimo 30 hektara, radimo ne našu zemlju, nego pod zakup.
Anita Susuri: Mhm.
Danijela Simonović: Moja deca rade. Radio pokojni muž, pa su sad moja deca nastavili. E sada, pošto je ovo mesto ovde podložno vodama i poplavama i da je sam tok autoputa izgubio pravac reka…
Anita Susuri: Aha.
Danijela Simonović: I, sad, znači, koja kiša padne, ovaj deo ovamo {pokazuje rukom} su poplave. Znači, to je već ljudski faktor, to nije već na primer Bože me oprosti…
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Božja volja, znači, ljudski faktor, ali, i to treba da se reši. E sada znači mi smo uzeli pet hektara pod zakup zemlju od tog Albanca iz Ence, gde smo sejali žito i uvati poplava. I udavi ga voda. Međutim, u redu, ti moraš da spremiš kiriju. 500 evra, 100 evra na ektar. I mi smo spremili pare i pozvali smo čoveka. Znači, ja moram da ispoštujem to {pokazuje rukom na sebe} (smeje se). I on došo, tu sedimo ispred kuće {pokazuje prstom iza sebe} sa decom i ja kažem, “Evo ti 500 evra”, znaš, “za kiriju. Hvala ti puno.” On uzme pare ovako, uze, “Hvala, Danijela”, i sad odvoji 50 evra, da mlađem sinu, a one 450 vraća meni. {pruža list papira ispred sebe} (smeje se)
Anita Susuri: (smeje se)
Danijela Simonović: Kaže, “Ono što Bog uzme, ne mogu ja da naplatim”, kaže.
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: A, da ja vama kažem, naši Srbi nisu to radili. Nažalost, znači, ne, e, ‘oću da vam kažem, sad znači, da ne možeš da meriš ljude po naciji, po veri, po veorispovesti, po… meriš ljude onakve kakvi jesu. Evo, verujte mi, znači, ispričala sam vam jednu živu istinu. Onda, isto mi se desilo, što mi je bilo mnogo drago, idemo iz Bresja, moja deca idu traktorom, idu prema Ence, idu prema Kosovo Polje, idu prema Vragoliju, idu, na rizik idu. Znači, to je rizik. Moraš da rizikuješ u životu. Ja kažem, svaka čast pojedincima, ali ti, takvo je vreme, moraš da zaradiš da bi preživeo. I stali smo u Vragoliju, nešto da kupimo u prodavnicu, a po, puklo mu nešto sinu na na mašinu pa je on ruke napravio od ulja, izmazao se, joj, gospode bože, znaš kako bio kaljav! I prilazi jedan gospodin, izlazi iz jedna besna kola, “Dobar dan” “Dobar dan”, “Kako ste, majstori?” i pruža mom sinu ruku {pruža ruku}, a on ovako ‘oće da, pa kaže, “A prljave mi ruke”. Kaže, “Ne, Vaše su ruke mnogo čiste. Ja…” kaže, “ja, meni je drago da ovako dete radi jer ja ovo prošo sam svet, nisam vido”, kaže. I znaš, z, zdravi se s njim i kaže, “Ja čistije ruke nisam imao do sad”. {udara dlanom o dlan}
Anita Susuri: (smeje se)
Danijela Simonović: Znači, neko kad radi od svog znoja i sve to. Eto, trudimo se, znaš, da eto prevladaš strah, da odeš negde, da zaradiš nešto, ali, eto {sleže ramenima} sve je to život. Ja opet kažem, sad je malo drugačije pa možda se i može.
Anita Susuri: Vi, rekli ste mi da imate dva sina…
Danijela Simonović: Da.
Anita Susuri: Da li imate i ćerku?
Danijela Simonović: Ne, samo dva sina imam. Imam…
Anita Susuri: Oni žive ovde sa Vama ili?
Danijela Simonović: Da. Imam starijeg sina koji je oženjen, imam troje znači unučeta, i mlađi sin koji sad završio školu.
Anita Susuri: Mhm.
Danijela Simonović: E.
Anita Susuri: Kad se oženio Vaš stariji sin jeste tad svadbu…
Danijela Simonović: Da, da, da, da, da…
Anita Susuri: Sa tradicijama?
Danijela Simonović: Sve sa tradicijama i sa običajima. Čak možda vam pomognu nešto i od slike ako vam znače? Hm?
Anita Susuri: Može, uzećemo i to.
Danijela Simonović: E.
Anita Susuri: Kakve ste tradicije tad…
Danijela Simonović: Znači…
Anita Susuri: Pošto niste imali Vašu svadbu, kako ste nam pričali, onda ste sinu sigurno napravili…
Danijela Simonović: Ja nisam završila.
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Ja sam imala svadbu tamo {pokazuje smer prstom} gde sam se udala.
Anita Susuri: Aha.
Danijela Simonović: Nego smo skrenuli sa teme. Znači posle…
Anita Susuri: Posle…
Danijela Simonović: Mirbe, bila je prva nedelja, pa je prošlo par meseci, čekali smo toplo vreme i naša svadba je bila.
Anita Susuri: Aha.
Danijela Simonović: Al’ tad se pravilo kući, u šatoru, znači, isto sa običajima, mogu sad da ispričam taj običaj sa mojom snajkom, znači, to je isti običaj…
Anita Susuri: Dobro, da.
Danijela Simonović: koji je bio isto i kod mene.
Anita Susuri: Može.
Danijela Simonović: Samo što je tad bila znači kod kuće se pravila svadba u šator.
Anita Susuri: Mhm.
Danijela Simonović: Znači, gde su bili mi, obična muzika, znaš ona, kako su je zvali, harmonika… Tadašnja muzika koja se koristila, znači, harmonika, ona {pokazuje rukama ispred sebe kao da drži veliki ovalni predmet}.
Anita Susuri: Tamburaški orkestar?
Danijela Simonović: E, da, da! I oni tu iz okolnih mesta, to su bili muzika iz lokala i znaš, ali svadba na seoski način, kako da ti kažem, znači šator. Sama seoska atmosfera i (smeje se) drugačije malo, drugačije bilo. A, što se tiče mog sina, da, isto se moj sin oženio, isto je, isto je bilo. Nismo sa znanje uzeli devojku. Isto tako, izlazili, zabavljali se, jednostavno rešili da se uzmu, bez znanje njenih roditelja. Ali, njeni roditelji su isto dobri ljudi koji su prihvatili isto mirbu, gde smo mi išli, znači, naša porodica, isto to što sam ispričala, š, same tiče mirbe. Znači, otišli smo kod prijatelja, ovaj, nosili pogaču, prase nakićeno, znači, piće, rakija, šljiva, obavezno šljiva se nosi u znak pomirnja znači {pokazuje rukom kao da pije} da se popije, da se ukrsti, i tako. Njeni su došli na prvu nedelju ovde kod nas. Znači, braća, sestre, sestra od tetke, od ujaka. Posle, malo kasnije, nekih par sata prošlo pa su i njeni roditelji došli. Isto gde joj donela majka korpu sa cveće, isto igle, torbu, znači tašnica {pokazuje rukom kao da drži torbu}, neko tašnicu neko torbu, kišobran, papuče, šta li još već, znaš, to donese. Isto znači ona zakuska, gozba, druženje, pijenje, pričanje, upoznavanje opet znači, “Ej, ko je ova, sestra ti?”, znači, momci se raspituju. Tu se, i tu se mladi upoznaju.
I ovaj, i svadbu smo pravili posle par meseci. Svadbu smo pravili super. Ovaj, običaji su nam bili kod kuće sve. Znači, ujutru, kad je zakazana bila svadba, znači imali smo termin u kafanu imali smo i kod kuće. Moje mladence, mog sina i snajku je eto, ‘tela sam kočije pa nisam našla…
Anita Susuri: (smeje se)
Danijela Simonović: Pa smo limuzinu uzeli neku iz Lipljana da ih vozi. Ovaj, sam običaj kreće od četvrtka, svadba. Znači, kad se nosi zdravica priatelju, znači da pozoveš, pogača, vino, obavezno, vino koje se nakiti, zasladi se malo crno vino pa se nakiti, znači, flaša, pogača, kocke šećer, bombone, koje se stavlja u krpu, onaj cveće koje se vezuje crvenim i belim koncem…
Anita Susuri: Da, onaj ruzmarin.
Danijela Simonović: Da, ruzmarin da, to se {pokazuje rukom kao da ubaca nešto u gornji levi deo majice} kite svatovi.
Anita Susuri: Aha.
Danijela Simonović: A ovo, što se kiti pogača…
Anita Susuri: Aha.
Danijela Simonović: Kad se zovu u četvrtak. Znači, to idemo sa pet pogače. Idemo nosimo jednu kod devera, jednu kod starejka, jednu kod prijatelja, kod domaćina, kuma. Kum, dever, starejko, domaćin i dever, znači pet pogače se iznose. Pet flaše vino. Znači, to ideš, po pola sat se zadržiš, znači, “Izvolte”, znači, svadba se pravi. Ali prva pogača se nosi starejku, da starejko da blagoslov da kr, da svadba kreće.
Anita Susuri: Kum starejko?
Danijela Simonović: Da. Znači, kreneš od starejka. Sad se starejko obično uzima ujak.
Anita Susuri: Mhm.
Danijela Simonović: Nekad je bilo, porodice, tako su se i održavali odnosi, porodice, komšije. Znači, neka porodica, koja je malo ugedna, druga porodica ih uzima za starejka, i oni se zovu kumovi. Al’ sad se malo vremena promenili, pa se uzima ujak, ko ima ujaka. Ko nema ujaka, onda, znači, mladoženjin ujak, onda uzima nekog dobrog drugara, prijatelja, šta li već, da njemu bude starejko. Znači, od četvrtka svadba kao kreće, znači sa tim pogačama, tim zvanicima. Kondir. To je kao bukrija koja se veže maramom onom ženskom maramom, nakiti se novčićima, biserima, sit…
Anita Susuri: Šta je to bukrija?
Danijela Simonović: To je kondir. Mi ga zovemo kondir. Imam, ne znam de mi je. Gde se kiti i nosi se {drži ruku kao da nešto nosi}, de se zovu seljani i meštani i…
Anita Susuri: Aha, da, da, da, znam.
Danijela Simonović: I ideš kroz selo i nosiš onu bukriju, znaš onaj kondir, koji je ceo nak…
Anita Susuri: Kao sepet? Tačno.
Danijela Simonović: Jeste, da. Kao znači, nakićen sve, pun darove…
Anita Susuri: A ima dršku i…
Danijela Simonović: Jeste, pun vina, na primer i darove, i sad ideš pozoveš rođaka, komšiju, “Izvolte, svadba mi je u nedelju, dođite”. I on ti, on neće da ti vrati prazno to, nego stavi peškir, krpu, e. Te, ti peškiri koji dođe na taj ko, kite se svatovi. Znači, kupi se još, dopuni se, ali s tim kao običaj od toga što se, što se kiti ta, taj kondir, tako ga mi zovemo, kondir, znači kite se svatovi, vozila koja će da vozu tog dana. U četvrtak znači, kad se iznesu te pogače, zdravice, kapija se kiti.
Anita Susuri: Mhm.
Danijela Simonović: Da. To su znači cveće, cele godine se seje, razno cveće znači da što više ti nakitiš to. Sad se kupuju znači oni, one vezici, ono dodaje se, ali opet na selo je selo, znači, svaka domaćica voli da okiti znači dete kad joj se ženi, majka koja dočeka, majka… To je znači, čin koji, jednom se desi u životu taj osećaj. I znači tu je i bosiljak koji je značajan za te običaje naše srpske. Bosiljak, to raznorazno cveće, znači, to su prave te vezice, pa se vezuju, pa se peva znaš. “O, ljubavoj devojko, o ljubavoj devojko…” to su znači tradicionalne pesme kad se, što se tiče svadbe.
Onda ta, završi se kapija. Ide se po mladine stvari u četvrtak, sprema mladina. Tu šalješ zaovu, isto neko koga treba da ispoštuješ. Znači, obično ako imaš zaovu ili ćerku. Ja sam moju zaovu i zeta slala, i mog sina mlađeg. Zet nosio zdravicu, a sin mlađi sa tetku išo za stvari. I onda nakitimo kola, opet pevamo “O ljubavo i devojko”, to obično strine i tetke pevaju. Ispratimo tamo {pokazje smer rukom} gde se ide po, za stvari, znači u mladinu kuću. Prija isto tako sačeka sa pesmom, nakiti auto, primi goste, znači, uzme svoju zdravicu što joj doneo, poslao prijatelj. Onda pakuje ćerkine stvare, spremu, znači, neko i dalje hekla milja, ćebad, znači sve to što treba, ovaj, ta sprema se lepo upakuje, to se sprema danima, pa se zovu komšiluk da vidi šta je majka spremila ćerki, šta je izheklala, šta je kupila. Neka ćerka je bila vredna, neka nije (smeje se).
Anita Susuri: (smeje se)
Danijela Simonović: Neka školovala se, kako ko. I tako. I oni par sata sedu tamo, isto sa pesmom kad iznesu te stvari, isto sa pesmom ispraćaju to, “Oj ljubavoj devojko”. Onda dolaze ove porodični gde se pravi svadba, svira se i isto se pesmom dočekuje, sve se sa tom pesmom dočekuje, znači, sve dok traje svadba sve se peva ta pesma “Oj ljubavo, oj devojko”. Iznosi se ta sprema koja, unosi se u mladinu sobu i to se onako pospremi po krevete po, de, daje zrake mladoj. Znači, to je snaga mladina, kako da ti kažem, znači ta sprema to, znači ona je jaka. Njena porodica je bila sposobna pa joj poslala kako dolikuje. I to tako, i onda posle petak isto priprema za svadbu. Znači, čak su običaji i kad se kolje, znači, da l’ je jagnje, da l’ je prase, i tad se peva.
Znači, sve se peva, šta god da se uradi, da se započne, sve se peva. Onda vredne strinke, tetke, opet spremaju pite, ovaj, znači, mi kad smo pravili svadbu za mog sina, ja sam htela običaj kod kuće i doručak sam dala kod kuće. Onda smo tu neki {pokazuje rukom ka dvorištu} mali šator na put stavili zato što nam je tu dvorište malo, i onda kum. Prvo nam stigo starejko, znači, on svira na uazak u selo {pokazuje rukom ispred sebe}, daje znak da se svadba, znaš, da je krenula svadba.
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Sve mi se plače, lepo bilo. Ovaj, i tako on stiže, isto se pes, pesma peva, s tim što znači, tu su ti žene koje ih zovemo bačica, mešalja, njima znaš… To su žene koje spremaju hranu tog dana. Ona što je mešalja ona i, ona kuva hranu, ovaj, mesi pogače, pite, to što treba, a ova što je bačica ona kuva hranu za svatove.
Anita Susuri: Kako, bači…?
Danijela Simonović: Bačica.
Anita Susuri: Aha.
Danijela Simonović: Bačica i mešalja.
Anita Susuri: Aha.
Danijela Simonović: To, i za njih ću da ti ispričam. Ovaj… I tako, stiže starejko. Znači, on od {pokazuje smer prstom} ulazi u selo svira. Znači, sad obaveštava sve sirenom da je svadba krenula. Ovamo muzika već počne da svira, ali muzika kad zasvira kad dođe kod kuće, običaj je da devojke kite muzikante.
Anita Susuri: Mhm.
Danijela Simonović: E onda se uhvate u kolo devojke, znači i igraju. To su peškiri obično. I znači, ona uzme peškir, sad se poređaju devojke i igraju sa tim, jedno kolo, i sad svaka devojka zakiti muzikanta. I to je lepo (smeje se) stvarno lepo. E, u to stiže, znači, pre nego što stiže starejko, prvo kolo je, ovaj, da se zakiti muzika. E, onda kreću bačica i mešalja. Bačica sa kutlaču, mešalja sa sito. I znači, oni igraju kolo. Jedno kolo pa drugo kolo. Znači eto da daju do znanja da je sve spremljeno, znači sad (vrti desnom rukom u kojoj drži papir kao da igra) došlo vreme da igraju…
Anita Susuri: Da, da.
Danijela Simonović: Znači, sve je gotovo svadba počinje! (smeje se) Stiže starejko, znači, on svira otuda ti, ti, ti, ti [onomatopeja] gotovo, spremljeno, idemo na svadbu. Stiže on, peva se isto znači peva se tu da se sačeka starejko. Oni izlaze, iznosi darove, poklone, z, bajrak nosi {pokazuje rukom kao da nosi bajrak}, bajraktar… Bajrak znači obavezno, odmah se kači na kuću, to je mlad bajraktar uzima se, znači, ako nema neko sina uzima nekog iz familije, mlad bajraktar znači obavezno koji kači zastavu na kuću. Stiže kum. Isto ulazi u dvorište, svira. Isto znači donose se pokloni, torta, prase, sve zavisi. Dever stiže, znači, tih petoro što su najbitniji. Domaćin svadbe, domačin svadbe isto je bitan zato što organizuje svadbu, kad se kreće, gde se kreće, šta se radi {vrti rukom u krug} i ostalo. Znači to su pet koji su mnogo bitni za celu svadbu. Znači, bez starejka ne mož da ti krene svadba. Bez kuma nema venčanje. Bez domaćina, ko će da ti organizuje svadbu. Ti kao otac i majka tog dana ste samo da se veselite. Znači, ne brinete o ničemu. Svu ulogu prepustate (vrti rukom ukrug) znači domaćinu svadbe.
I tako to. Onda postavljamo znači svi to. Onda se igra, uhvati se u kolo, svi se izigraju, familija se ispriča, iz, ovaj. Onda, doručak smo ostavljali tu da doručkuju svatovi. E, bilo je znači zakazano venčanje. Idu mladenci na venčanje, ja nisam išla. Običaj je da svekrva ne ide na venčanje, da ne gleda sina da se venča.
Anita Susuri: U opštini ili ni u crkvi?
Danijela Simonović: Ni u crkvi ni u opštini.
Anita Susuri: Aha.
Danijela Simonović: Svekrva čeka kući mladence, a svekar ide taj uz decu.
Anita Susuri: A zašto ne svekrva?
Danijela Simonović: Ne znam. Nisu mi dali da idem, majke mi.
Anita Susuri: (smeje se)
Danijela Simonović: Ja sam stvarno volela da idem, “Ni slučajno! Ni slučajno! Sedi kući”. Dobro, ajde, sedela sam kući, čekala sam snajku kući. I tako, opštinsko venčanje je bilo u sali, a crkveno ovde bilo u našoj crkvi, zato što takve su nam sad mogućnosti posle rata. Inače naše, venčanja su opštinska uvek bili u Kosovo Polje. Znači, svi mladenci su iz okolnih mesta, opština je bilo Kosovo Polje, tamo. A sad su okolnosti takve, tako da matičar dođe na licu mesta i venča mladence. A što se tiče vere, crkva je tu. Znači, ili Gračanica, ili ovaj, naša crkva.
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: I tako, dok svatovi doručkuju, tu su devojke koje kite svatove. Ruzmarin, znaš, koji se sa onim crvenim i belim trakama. Sad ima i beli cvetići. Obično glavni gosti imaju posebne cvetiće.
Anita Susuri: Mhm.
Danijela Simonović: To su dever, kum, starejko, znači, ovi što su malo bitniji, mislim, svi su bitni, svaka čast svim gostima. Ali, znači, ovi što su malo {pokazuje rukom znak da su bitni}, oni imaju lepe velike cvetove, a običn svatovi imaju drugačije cvetove.
I ovaj, i tako znači, okite se svatovi, devojke kad završu sa kićenje svatova, znači, niko neće da uzme cvet dok ne stavi pare.
Anita Susuri: Aha.
Danijela Simonović: Ne kupuje se cvet, ali kao običaj je da se stavu pare.
Anita Susuri: Aha.
Danijela Simonović: E, devojke od tih para kupuju nešto za sebe. Kao za zlato, kao, znači, da im ostane uspomena od te svadbe. Onda se kite i kola. To su oni peškiri što sam ti reklaod onih… Onda svekrva obavezno kupi više, znaš sad, svako ima svoj auto pa se to… i onda nakitiš svako vez, vozilo. Ali, i poseban dar ide na primer za starejkova kola ide košulja, sramota da vozi starejko s peškir. Kumovska kola, deverska kola, znači sva ta kola idu malo veći dar, a ovamo ide peškir. Opet se peva kva, svatovi kreću na venčanje, peva se znači, isto svatovi se ispraćaju sa pesmom. Išli kao šetali, išli za Gračanicu, Kosovo Polje… E kad se prolazi, još ovo da kažem, znači, teško je i običaj da se sačuva (smeje se). Ovaj, zastavu, znači zastava je, starejko nosi onaj bajrak, zastava, to je kao sreća da bude mladencima, kao, bajrak koji se daruje. Stavi se košuja, stavi se peškir, čarape znači i, obavezno pun bajrak. Ide jabuka na bajrak. Moji su išli znači, Batuse {kao da pokazuje put rukom}, Lepina, Gračanica, to je srpska enklava. E kad su išli kroz Bresje, pošto je moje selo Bresje, da tamo prođu svatovi, oni su morali da sakriju bajrak, zbog bezbednostnih razloga. Mislim, to, moramo to tako da radimo…
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Nažalost, al’ to rade sad svi.
Anita Susuri: Normalno, da.
Danijela Simonović: I onda krene kolona, ti sad čuješ otuda {pokazuje smer rukom} svira i svadba stiže. Mi kod kuću opet pripremamo doček za snašu, venčala se snaša i onda se priprema posebno za snašu. Stižu u našu crkvu koja je, venčanje znači, verski, venčanje, crkveno venčanje traje nekih 45 minuta. Ovaj, snaša dok se venča u crkvu, znači onaj sam običaj venčanja i sve ostalo. E snaša kad završi obič, iz crkve kad izlazi, ona baca onaj bidermajer, ne nosi više ono cveće, nije više mla, devojka, nego je kao venčala se i sad nekoj devojci baci tamo {pravi pokret rukom kao da baca bidermajer}, koja ga uhvati ona se sledeća udaje.
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Onda, običaj isto kao da se zaigra ispred crkve. Igraju mladenci oko, tu u dvorištu crkve, igraju omladina, igraju svi svatovi, znaš, veseli se narod. Onda čuješ svirenu, svira se, idu svatovi kući. E sada, ovaj, vino se sprema, nakićeno vino, koje domaćin iznosi na kapiju.
E, sada, stiže starejko. Snaša se ne pusta u dvorište dok se taj običaj ne završi. Svi na kapiju čekaju. Domaćin Boga moli, “Amin, amin”. Kum Boga moli, “Amin, amin”. Starejko Boga moli, “Amin, amin”. Znači, to kao, što se mi krstimo {drži tri prsta} znaš…
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Sveta Trojica, to se kao, ta tri su najbitnija za… I to kao Bog, znaš… To se peva. Onda se otvori to vino, popije se, kum sa starejka, starejko sa kuma, kao izmeša se to, i puste se svatovi u dvorište. Snajka stiže, izlazi iz kola. E sada, ako nije, mlada znaš obično gledaju da ne zgazi na zemlju, nego ko u neki kolac, gde snajka gazi nogom na taj kolac (smeje se), preskače, znači, kao da zgazi na to i preskače. Ulazi snaša u dvorište, de joj daju dete da podigne. Malo dete muško dete, koje naravno treba da bude kršteno. I ona ga podiže tri puta i mladoženja tri puta, ona daruje, to se zove nakonjče. Dete se zove nakonjče. I ona daruje to, to dete. Neki kompletić il’ nešto. Podiže ga znaš ono kao {podiže ruke uvis} tri puta prema suncu se okreće, podiže…
Anita Susuri: Da bi imala sina?
Danijela Simonović: Jeste, da bi imala sina, da ima kao svoj porod, da joj se nasluti odma to. Onda daruje to dete, dete vraća majci. Ovaj, onda joj stavjaju pogaču na glavu joj lome hleb onaj sladak. Znači, mešalja iznosi pogaču slatku. Znači snaša kad završi sa, sa muškim detetom sa nakonjče, ona ga vraća majci. E sada, mešalja iznosi slatku pogaču gde sse podiže mladi na glavu {podiže ruke u kojima drži papir iznad glave}.
I gde se grabi {pomera ruke levo-desno}, odjedanput svi pokidaju kao znaš, zašto, kako…. Verovatno da, da se grabe momci za druge mlade ili ne znam stvarno. Ali ima i ta, taj hleb isto to značenje. Obavezno slatka, ne slana, slatka pogača se… I onda se deli svima tako {pomera ruku ukrug} kao jedu meštani, svi što gledaju svadbu, to se okupi narod da gleda svadbu. A svekrva čeka snajku u kuću. Ja s, tu sam sedela, čekam snajku, spremila sam zlato da je darujem. I sad znači ona tamo završila, sad to pogaču slomila. E sada iznose, pogaču joj stavljaju ispod desnu miški {stavlja ruku ispod levog pazuha}i nakićeno vino. A ovamo hleb {stavlja ruku ispod desnog pazuha} i rakiju. I ona ulazi u kuću, ali prvo joj daju mast, svinjsku mast.
Anita Susuri: Aha.
Danijela Simonović: Da ona {diže obe ruke uvis} znaš maže vrata, kao da kuća bude bogata, da ne bude siromašna, znači masna kuća da bude. I znači pune ruke ona ulazi u kuću. I ulazi ovako u kuću {stavlja ruke kao da drži nešto pod njima} preko vrata. Obično negde mladoženja unosi, a negde de je teža snajka ne može pa će se skrši čovek (smeje se).
Anita Susuri: (smeje se) Da, da, da.
Danijela Simonović: Ovaj, i tako ona ulazi u kuću, unosi je. E sada znači, uzmu joj taj hleb, ta što mesi izvadi joj hleb. Ja sedim tu čekam snajku, ja ne ustajem pred snajku {pomera ruku levo-desno}, treba ona da dođe kod mene {pokazuje rukom na sebe}. Kao, ona je mlađa ona treba kod svekrve (smeši se). Ne svekrva po snajke.
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Znači, tu je kupus, sarma na šporet, i sad snajka prilazi da promeša jelo, kao znaš da bude vredna, da naloži malo šporet, da se ognjište ne gasi, al’ me razumeš?
Anita Susuri: Mhm, mhm.
Danijela Simonović: Da se dopuni sa, sa vatrom, kao da nastavi ona ognjište.
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Al’ me razumeš?
Anita Susuri: Da, da, da.
Danijela Simonović: Ja sam ložila, a ona loži. Nastavlja da kuva, kao da ima kome da sprema, znaš sama da nasluti svoju porodicu.
Anita Susuri: Kao da ide od kolena na koleno.
Danijela Simonović: Tako je. E, tako, sad znači ona se okreće i traži svekrvu. Ja sedim tu na krevet, znaš, tu na fotelju sam sedela. E, sad ona se okrene i dođe kod mene u krilo. Znači, ne sedi na ovaj, nego ti je pričekaš u svoje krilo, znači, ona ostavlja svoju majku (smeje se i plače) i dolazi kod tebe kao da te prihvati kao majku. A to meni mnogo bilo drago jer ja nisam imala žensku decu. I znaš, ako je tuđe dete, al’ ti, opet ga stavljaš u krilo kao da je tvoje. I onako malo se kao poigraš sa njom i daruješ snajku. Ja sam joj lančić uzela jedan lep. To sam je darivala. Znači, ja joj okačim, sve to. E sad ona ustaje, zahvaljuje se i sad znači ja sa ničim ne mogu da je poslužim, ali stavim kao kocku šećer na desnu, na desnu nogu da on, znaš, kao da ona uzme tu kocku šećer da ga pojede.
E onda sam uzela tacnu sa med i poslužila sam je kao da slatko i blago podeli s nama, da, da se raduje, da joj bude lepo ovde. E taj čin što se tiče svekrve završen. E ti sad tu ustaješ, izlaziš napolje, sad svi te čekaju, deveri, rodbina, spremili ti kantu vodu u kolica, znaš kao da te umažu, da te izmažu, da te isprljaju. Neko ti kači luk na vrat…
Anita Susuri: O.
Danijela Simonović: Neko papriku, neko znaš…
Anita Susuri: (smeje se)
Danijela Simonović: Kao ti si više nebitan, ima neko bitniji od tebe (smeši se). Tako da znači ja i moj m, suprug izlazimo tu na vrata. Snajka nam daje ćebe, daruje nas, ćebe koje nam donela znaš na dar i stavlja nam oko vrata. Izlazimo, i ovaj, tu nas kupaju, prljaju, svašta nam radila rodbina, majke mi. Na kraju su uzeli kolica, u kolica nas vozili.
Anita Susuri: (smeje se)
Danijela Simonović: Znaš, više nisu znali šta da rade. Izlazi snajka – e tu onda počinje da se igra, znači, krenemo da igramo, pesma znači kolo da igra, snajka počinje kolo da ti igra, kao znači sin. Tu se baš dosta igra, znaš, bas se dosta peva, baš se dosta igra, znači, igra se onako baš poprilično, kao znaš došla snajka u kuću, taj običaj. Pa to traje nekih pola sata, sat vremena. E posle toga smo se znači, imali smo zakazanu salu. Znači, komplet običaj kod kuće, ustvari to se i pamti, da nije običaja ni svadba se ne bi pamtila. E i onda mi, svekar i svekrva presvlačenje, da se spremiš za u salu. Znači, kući smo sačuvali svoju veru, običaj i tradiciju. U salu smo išli kao gospoda.
Znači, ograničili smo se u tome, znači, da sutra oni nauče nešto da bi preneli svojoj deci. Eto, t, zato i ta tradicija i ta vera čuva te naše običaje, da bi znali sutra šta će oni sa svojom decom. Kako će njima, kako će njih da nauču? Znači, ne mož da naučiš dok ne osetiš na svoju kožu. Znači prvo što si to, vido si da je to lepo, da je to, da si u centru pažnje, da sv, svi gledaju u tebe, znači u nevestu i to. To su momenti, trenuci kad je… nešto što se jednom desi u životu stvarno.
Anita Susuri: Koje godine je to bilo?
Danijela Simonović: Svadba za sina?
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: 2013.
Anita Susuri: Mhm. Dakle, nije baš…
Danijela Simonović: Ne, ne, nije to daleko, blizu je.
Anita Susuri: Nema puno godina.
Danijela Simonović: Nema.
Anita Susuri: Kad ste izgubili Vašeg muža?
Danijela Simonović: 2014. Posle godinu dana. Snajka mi je bila trudna. On je siroma’ bio bolestan. Nismo bili nešto u velikim mogućnostima, tako za te lekare i to… greška. Sam život je nama greška, znaš ovde. Eto, propust lekara, propust neadekvatnih ljudi, propust… šta da vam kažem. Strašno…
Anita Susuri: Bilo Vam je teško?
Danijela Simonović: Kako da ne. Pa i dan-danas. Pa i za decu, deca su ostali bez roditelja. Vidite de živimo? Došli ste u Batuse.
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Ovo je kraj ovde. Pozadi su, znači, sve albanska sela. Njive, livade, reka, svako ko može da dođe, da prođe, da, treba ovo da se sačuva. Ne da se sačuva od neprijatelja, i od prijatelja. Nama su pre dva meseca pokušali da ukradu traktor u dvorište. Strašno… {pipa glavu rukama} strašno. Al’ drugačije da ima domaćin, pa se plaši, pa znaš, tu je, šeta se po dvorište. Ovako deca i ja sama, i eto Bogu hvala pa eto opstadosmo i sačuvasmo se, stvarno.
Anita Susuri: Kako Vam je sada, kako sad živite? Sad radite u ambulanti…
Danijela Simonović: Da.
Anita Susuri: Rekli ste mi to. Takođe ste član jedne organizacije.
Danijela Simonović: Da, nevladine organizacije “Ruka ruci”. Priključila sam se svim mogućim organizacijama. Zahvaljujući Neni, stvarno, Nena je divna žena. Ona me tako predloži i imam ja tako slobodnog vremena i volim, znači volim ja to i da popričam, da se upoznajem. Volim i da, eto, nešto i nekome pomognem, ko zna zašto je to dobro.
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Sve je to ostalo. (uzdah) Težak je život sada, verujte mi. Težak je život, samo eto, hvala Bogu što, prepodne misliš jednom pameti, poslepodne drugom. Pa se otvori put, pa drugačije, optimizam. Blizo mi je radno mesto, ne putujem, pa sam mogla i da opstanem na radnom mestu, da vam kažem pravo. Znači, nisi imao troškove oko putovanja, nisam imala, znači eto, tu mi je blizo. U celu moju nesreću eto barem to je ta sreća, a sam život svih ovih godina, joj, teži da, da, da ne može da bude. Verujte mi. Ne samo da sam deci uskratila detinjstvo, sebi uskratila volj, pravo za normalan život, pravo za, da vidiš nešto u životu, da, da znaš šta je lepo, da se nadaš nečemu. Ovo samo,” Fala bogu živi smo. Fala Bogu imamo da jedemo. Fala Bogu dobro je za sutra, kupili smo drva, pa će prezimimo”. Nije to život. Žalosno je stvarno. Evo imam troje unuč, znači tri unučeta, dva unuka i unuku. Ja nisam ih odvela da ih upoznam ni sa zoološki vrt, ni sa bioskop, ni sa neku dečiju igraonicu, niti, nismo u mogoćnosti, nažalost, evo verujte mi. S…
Anita Susuri: Ograničeni ste?
Danijela Simonović: Mnogo smo ograničeni. Znači, prvo što… sloboda kretanja je rizik. Znači, sad su bolje mogućnosti nego što su bili. Ne možemo da kažemo svi mi da lažemo…
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Prvo, nema ni gradski saobraćaj {broji na prste}, ako nemaš svoj m, auto, kako ćeš da odeš negde? Znači, uskraćen si, u svemu si uskraćen. Ovaj, mnogo toga, evo znači, i da sam htela dalje da se školujem, evo za mlađeg sina znači isto. Sad završio srednju školu… I da oće da nađe poso kako, kako će da radi? Gde će da ide da radi? Znači, ograničen si. Il’ ti je sloboda kretanja ograničena ili pravo si ograničen. Znači, oba dva veliki problem ovde za nas. Ja se čudim kako smo opstali svh ovih godina. Ja sam, znači, moj mlađi sin, težak je moj život bio ovde. Težak, niste vi prvi sa kamerama.
Anita Susuri: Mhm.
Danijela Simonović: 2004. godine, nas Miloš, moj mlađi sin je jedan od najtežih asmatičara bio, koji je živeo na pumpici. Nismo imali struju u selo. Ne znam da l’ si, da l’ ste čuli. Sto dana nismo imali struju 2004. godine. Ja sam tako živela ovde sa decom bez struje tri meseca. Asmatičara sam držala ovde, koji, život mu bio ugrožen, ali nisam imala gde da odem. Da ideš po bolnice da sediš, a kako će da sediš po bolnice? Dođeš ovde, rizikuješ, joj Bože, joj Bože, znaš, svašta nam je prošlo. Već fala gospodu Bogu pa eto preživesmo, prođosmo i to, ali, zdravlje nemamo niko od nas. Znači… teško je, stavrno je teško, ja… Žao mi ovu omladinu, mi smo prošli što smo prošli. Možemo šta još možemo, ali deca boga mi… da nastavi i dalje ovako ovaj život, teško je.
Anita Susuri: Takođe i rat je bio dosta težak za sve.
Danijela Simonović: Jeste.
Anita Susuri: Kako ste Vi, kako je Vama bilo tokom rata?
Danijela Simonović: Jao, šta da vam kažem, ja sam radila za svo vreme dok je bilo bombardovanje…
Anita Susuri: Bili ste ovde?
Danijela Simonović: Da, bila sam tu, radila sam u ambulanti Kosovo Polje. Pomagali smo svima, nismo odvajali tad, svi koji su tražili pomoć, koji su teli da svrate, svratili su znači i ponudili smo pomoć. Mnogo teško, ja sam posle znači, sa KFOR sam putovala, sa UMNIK, ne daj Bože nikome. Ne daj Bože nikome.
Opet da se vratim, znači, ja sam ostala trudna 2000. godine. Rodila sam te godine i sina ovog mlađeg. Sam gospod bog nas je i spaso. Znaš kolko žene se porađale u ambulantu? Slava Bogu sve živa i zdrava deca su bili. Valjda Bog otvorio put pa eto spašavao grešne duše i to. Da nije bio KVOR ne bi mogli da opstanemo.
Anita Susuri: Da.
Danijela Simonović: Što jeste, jeste. Bez njih, ne, ne, ni slučajno. Ja sam išla na porođaj, mene je KVOR vozio za Mitrovicu. Kad sam se porodila KVOR me vozio. KVOR nas obezbeđivao tu, godinama je bio u fabriku KVOR, inače da nije bio KVOR… mislim tad ne bi imali, mi nismo imali napretka svih ovih godina, a za da opstanemo ni slučajno, ni slučajno, kakvi. I kažem vam radno mesto sam sačuvala zato što mi je tu ispred kuće, inače ne, ne bi mogla nikako.
Anita Susuri: Ali i posle rata Vi ste živeli dalje ovde?
Danijela Simonović: Da, da, da.
Anita Susuri: Kako ste doneli tu odluku, da li je bilo teško za vas?
Danijela Simonović: Znaš kako ja sam bila napustila jedno tri meseca Batuse. Otišla sam u Srbiju. Čula sam da su ostali još ljudi ovde. Ja sam uzela sina i vratila se. Muž mi je ostao, ja sam bila sa starijim sinom. I vratila se. I odlučila čvrsto da ostanem. Kažem, nikome ništa nismo uradili, jedino ako, baš ako nešto zaluta i ako neko, bog da bude, naše neka bude. Evo verujte mi, to su bile naše reči. Živeli smo skromno. Imali smo samo ovu baraku. Kuću smo posle pravili 2004. godine. Šta nam Bog reko, to neka bude. Da idem tamo, pa vidim, čim sam čula, znači, da nije ostalo narod ovde koji su rizikovali, e posle KVOR kad je bilo, e posle nam bilo drugačije. Znači oni su nas, stvarno su nas čuvali. Al’ meni je bilo ovde malo sigurnije zato što su nam bili tu ispred kuće {pokazuje prstom iza sebe}. I onda mi je baš bilo sigurnije. I ovde, bila i moja zaova i moji deveri, znači svi smo ovde sedeli dok je bio KVOR tu. To me i vratilo. Znači, ne bi se ja vraćala sigurno, znaš, da sam čula celo selo da je napustilo. Jeste trojica da su, da je dečko ovde kod nas stradao u selo, ubili su ga na kućni prag. Dešavalo se sve i svašta, uu {odmahuje rukom} pa to su priče i priče, al’ to nećemo o tome da pričamo. Ima porodice koje su oštećene, to je njihov bol, njihova porodična priča i tragedija i sve.
Opet kažem, hvala Bogu porodica mi je živa i zdrava. To što smo zastranili i za, zapostavljeni i unazađeni, to je nešto drugo, ali glave smo sačuvali. Ali sam rad i život svih ovih godina i stvaranja porodice i od nigde ništa, i kravu su nam ukrali, sto puta smo bili… znači prođu kroz dvorište, uzmu ti, odnesu, ne znaš ni ko je ni šta je, i kolica i… Najgore mi bilo kravu kad mi uzeli, kad smo živeli od krave, to mi je bilo najteže, 2004. godine. Znači, nismo imali izvore prihoda, ništa, ne tada. Od te krave smo živeli, hranila sam porodicu. Oni sabrali, došli preko noći, odneli i telići, sve živo nam uzeli. Ali eto, posle opet kupili smo koze pa opet borili se pa, ne pitaj, strašno, strašno, strašno svih ovih godina. Opet kažem, sad je malo bolje. Valjda, kažem, pametniji ljudi su, razumniji ljudi su…došli, koji pokazuju svoje znanje, primere i sve ostalo. Pa nadam se da će ova deca lakše da, da, da nastave put…
Anita Susuri: Nadam se.
Danijela Simonović: Ako budu ostali ovde. Inače, dosta se prodaje, narod ide…
Anita Susuri: Ako imate još nešto za kraj, ako ste nešto zaboravili, hoćete još nešto da kažete?
Danijela Simonović: Pa ne bi znala šta (smeje se).
Anita Susuri: (smeje se)
Danijela Simonović: Imam dosta toga da kažem, al’ ne bi znala u kratkim crtama da ga, ovaj, pojasnim i to. Drago mi je da postojite tako mladi, perspektivni, da volite da znate naše običaje i da sređujete dokumentaciju o verama, običajima, tradicijama. To će negde i da se sačuva i da se…
Anita Susuri: Da, hoće.
Danijela Simonović: Da. I baš mi je drago što ste bili gosti danas kod mene.
Anita Susuri: Hvala Vam puno!
Danijela Simonović: Sa zadovoljstvom, uvek.