Mali svet samo za nas

By Arjeta Shehu

Na početku, kada je krenula  cela ova pandemija, nisam verovala da će preduzeti takve mere, i da će to imati toliko posledica za mene i ceo svet. Mene je, kao učiteljicu i majku dvoje dece koja pohađaju osnovnu školu, u početku obuzela panika. Šta će se desiti, koliko dugo će se ova situacija nastaviti i koliko će se broj slučajeva povećavati, jako sam se plašila i brinula, posebno za roditelje koji su bili stari i ne toliko poslušni jer u početku, virus i pandemiju nisu uzimali za ozbiljno. Dakle, s jedne strane, moj posao koji zahteva veliku predanost, s jedne strane deca, s druge strane briga za roditelje. Sve ovo mi je veoma otežalo duhovno stanje.

Kada je stigla najava da se škole zatvaraju, tek tada mi se učinilo da se radi o nečem vrlo ozbiljnom,  i tu sam shvatila da se mi, kao ni ceo svet, nećemo lako rešiti virusa COVID-19. Pre nego što smo prekinuli nastavu, pošto sam učiteljica četvrtog razreda, mnogi roditelji su došli i izrazili svoju zabrinutost, pitajući će se dogoditi ako se česovi prekinu. Ali iskreno nisam znala šta da im kažem, jer niko ništa nije znao. Bili smo potpuno nespremni i u sebi sam poželela da sve ovo bude samo farsa kako je većina oko mene već mislila. Bilo je mnogo teorija zavere da je virus samo izmišljotina, što mi se činilo apsurdnim, ipak svako ima svoje mišljenje.

Kada je stigla najava, bila sam još više zabrinuta, savetovala sam decu koju podučavam da vežbaju i u početku malo rade sa roditeljima, jer nisam znala kako će uspeti nastava iz učionice. Radila sam sa svojom decom i trudila se da ih ne izlažem previše vestima kako ne bih paničili i brinuli, jer sam primetila da su se malo uplašili. Međutim, moj suprug i ja smo pokušali da ih naučimo šta je pandemija i da će, ako budemo pažljivi, nestati bez velike frke. Dok sam započinjala nastavu na daljinu, bila sam izuzetno zauzeta poslom, zadacima, vežbama, pomažući svojoj deci, ali i obavljajući svoju ulogu učiteljice. Skoro dvanaest sati sam bila zauzeta čekanjem zadataka, davanjem zadataka, proveravanjem i još mnogo toga. Budući da je ovo najbolje za moju decu i druge, trudiću se da ne zaostanu.

Na početku sam se brinula i za roditelje koje sam svim srcem i dušom pokušavala da nagovorim da ne izlaze i da ne komuniciraju blisko sa svojim prijateljima i da se ne rukuju s ljudima. Za njih je to bilo neprihvatljivo i nepristojno ponašanje. Ali, sigurno videvši kako broj zaraženih raste i čuvši informacije od odgovornih institucija, kao i kroz razgovor sa nama, dobro su razumeli kako treba da se ponašaju. Dakle, na početku su prve nedelje bile haotične, ali onda smo jednostavno morali da se povinujemo naredbama vlade i da se ne izlažemo. Karantin nije nešto u čemu sam uživala u njoj zbog opuštanja, jer sam bila prilično zauzeta i kao domaćica i kao majka, ali i kao učiteljica. Ipak, i dalje nalazim vremena da sedim u svom dvorištu i pijem kafu dok nešto čitam ili samo razgovaram sa mužem.

Dakle, u našoj tradiciji uvek postoji neko ko dolazi u kuću da se druži ili mi izađemo sa prijateljima ili upoznamo porodicu, ali sada su to bila samo deca, suprug i ja, nas četvoro. Živeli smo jedni za druge, pomagali smo se, razgovarali, igrali se sa decom, svoj svet smo malo smanjili. Kada sam izlazila iz tog malog sveta, odnosno, da bih nešto  kupila ili završila neki posao, osećala sam se i još uvek se osećam nelagodno, jer su mnogi ljudi nespremni i ne obraćaju mnogo pažnju na socijalnu distancu. Dakle, ovo mi je donelo neku vrstu nesigurnosti i zato nisam želela toliko da izlazim da bih završavala obaveze, to sam prepustila suprugu. Smatram da je opasnost još uvek ovde, ali nadam se da ćemo se uskoro vratiti u normalu, iako sam trenutno izgubila osećaj za stvarnost.


Arjeta Šehu je učiteljica u osnovnoj školi „Sestre Ćiriazi“ u Prizrenu. Gospođa. Šehu je sa nama podelila svoju priču u prvom licu o iskustvima tokom karantine pandemije COVID-19.

Ilustracija Renea Begoli