OTVORENA PREDAVANJA sa Ula-Majom Peltonen i Anom Heimo

Predavanja sa dvoje finskih učenjaka folklora i oralnih istoričara, Ula-Majom Peltonen i Anom Heimo. Predavanja će biti održana u četvrtak, 16.maja 2019. u Nacionalnoj i Univerzitetskoj biblioteci Pjeter Bogdani, u 10 časova ujutru.

Predavanja:

“Utihnula uspomena. Značenje traženja istine u narativu oralne istorije” od Ula-Maje Peltonen

“Neispričane priče, dvaput pričane priče: Oralna istorija kao pričanje istorije i prepričane uspomene” od Ane Heimo

Dok u petak, 17.maja 2019. u 18 časova ćemo se naći sa Ula-Majom Peltonen i Anom Heimo da diskutujemo o njihovom radu u kafe-knjižari Dit’ e Nat’.

 

 


Biografija: Dr. Ula-Maja Peltonen je docent folklornih studija na univerzitetu Helsinki i direktor emerita Literarnih Arhiva (SKS). Njeno polje istraživanja uključuje tradiciju istorijske naracije, metodologiju usmene istorije, odnose između privatnog i javnog narativa tokom rata, i teorije i metode arhivskog istraživanja. Ona je bila član upravlljačke grupe projekta istraživanja za žrtve rata u Finskoj 1914-1922, predsednica finske mreže usmene istorije (FOHN) 2002-2012 i član je međunarodnog uredničkog odbora Žurnala usmene istorije (UK).

“Utihnula uspomena. Značenje traženja istine u narativu oralne istorije”

Apstrakt: Narativi usmene istorije rata izaziva na na takve načine koji su više nego čisto akademski. Moramo odrediti koji problemi se mogu rešiti javno i koji moraju biti utišani. Međutim, oni koji su pogođeni često poseduju znanje koje dovodi u pitanje i izaziva informacije otkrivene javnosti. Ovim se odnosim na druga znanja, fenomen koji se manifestuje na mnoge načine.

Istina o posledicama finskog građanskog rata 1918. i samog rata su bile toliko bolne da je trebalo da prođe pola veka pre nego što je bilo moguće da se priča o ratu iz perspektive gubitnika. Kada se govori o masovnom uništenju, problem je što koncept “istine”nikad neće pokriti čitav događaj, što je teško shvatiti. Ja ću naglasiti važnost traganja za istinom u istraživanju usmene istorije.

Moj primer utišanog sećanja i traženja istine u usmenom narativu istorije se bavi nestancima u toku rata. Intervjuisala sam ženu čiji je otac nestao, u vezi sa bitkom kod Tampere, koja se desila između 3. i 4. aprila 1918. Od kada je on nestao, ništa se ne zna sigurno u vezi njega. Ćerka mi je pričala o njenoj majci, koja nikad nije odustala od potrage za istinom o sudbini svog muža. Projekat istraživanja (1998-2003) za žrtve rata u Finskoj 1914-1922 je bila poslednja šansa za ćerku da dobije nove informacije, iako je prošlo više od 80 godina od nestanka njenog oca. Porodice žrtava rata žele da znaju šta se zaista dogodilo, to je jedina bitna stvar za njih. Kada tema narativa ima važno emotivno značenje za naratora ili njegov bliži društveni krug, ono se pamti i priča u više navrata.


Biografija: Dr. Ana Heimo je trenutni profesor folkloristike u Školi istorije, kulture i studija umetnosti na univerzitetu Turkuu. Njeno polje istraživanja uključuje svakodnevne prakse memorije onlajn i oflajn, uključujući i sećanje na Finski Građanski Rat 1918 i rad vezan za nasleđe izvođen od strane finskih migranata i njihovih potomaka u Australiji i Severnoj Americi. Ona je ko-direktor Evropske Konferencije Društvenih Nauka (ESSHC), usmene istorije i mreže životnih priča i član odbora Međunarodne Asocijacije Oralne Istorije (IOHA).

“Neispričane priče, dvaput pričane priče: Oralna istorija kao pričanje istorije i prepričane uspomene”

Apstrakt: U mom obraćanju ja ću ispitati kako ljudi pričaju o svojoj prošlosti u intervjuima usmene istorije. Razlika između pričanja o istoriji u situaciji intervjua ili u takozvanoj situaciji prirodnog pričanja – gde ne mislim da ja smatram da je intervju neprirodan, ali nešto što ne postoji bez onog ko vodi intervju – to je ono što je rečeno u intervjuu obično nikad ranije nije rečeno u tom obliku. Svaki put kada je narativ ponovljen je uvek za nijansu drugačiji u zavisnosti od publike i svrhe pričanja. Neki delovi će biti naglašeni, dok će drugi delovi biti izostavljeni. Ne postoji specifičan žanr u pričanju o prošlosti, zapravo je suprotno, bilo koji žanr se može koristiti. U svakodnevnim situacijama većina ličnih ili porodičnih narativa se priča u delovima, aluzijama, anegdotama, pričama ličnih iskustava, lokalnim legendama itd. kada se ukaže prilika. Mnogi od ovih narativa su verovatno bili pričani u više prilika, ali retko, ako ikad, je priča ispričana kao koherentna i organizovana celina van situacije intervjua. Priče iz prošlosti se pričaju u sadašnjosti, i iz perspektive koja se možda promenila tokom godina i definiše nov odnos sa prošlošću. Ovaj odnos naglašava celu priču i definiše značenje, koje priča treba da prenese: jer čovek nikada ne priča priču kao samu, već da bi se prenelo neko značenje. U većini slučajeva – često nesvesnih – cilj stvaranja značenja prevladava nad vernom rekonstrukcijom prošlosti.