„Krv opraštam mladima, ne ubici“: Prva priča

Raif Musa i Valjdete Bajrami Musa

Ovo je prva priča u nizu od deset priča o Pokretu pomirenja krvnih osveta 1990-ih godina. Pripovedači su Raif Musa i Valjdete Bajrami Musa, muž i žena, stručnjaci informacionih tehnologija iz Uroševca, koji su bili aktivisti Pokreta.

Musli Avdyli holding the camera, Pleshine village, 1990;

Na fotografiji: Muslji Avdyli sa kamerom, skup Pomirenja krvnih osveta u selu Plješina, 1990. Fotografiju je uradila Ljalja Meredit-Vulja.

Organizacija u Uroševcu… Imao sam mnogo prijatelja izvan Uroševca, studenti koji su bili bivši politički zatvorenici, bio sam uključen u nekim političkim pokretima u to vreme, političkim, jer mislim o ilegalnim [pokretima]. Prijatelj sa kojim sam proveo dosta vremena, njegov rođak, sin njegovog strica je bio i bivši zatvorenik, bio je upleten u prvoj grupi, u grupi iz Peći i on nam je dao ideju da se i mi pridružimo, znači, trebalo bi da uradite nešto u tom pravcu, okupili smo se dve-tri osobe: „Hoćemo li?“ „Hajde da to uradimo.“ Otišli smo, bio je sastanak Studentske unije u januaru, 18. januara, tako nešto, i iskoristili smo taj sastanak, iskoristili smo taj sastanak i predložili smo: „I mi ćemo početi da radimo u ovom pravcu.“

U početku je izgledalo kao igra, jer mi nismo imali pojma i…. Na početku je izgledalo kao igra i tu smo počeli, znači, formiran je Savet, izabran sam za koordinatora Saveta, svi smo bili prijatelji, poznavali smo se sa studija, bili smo studenti. Otišli smo na prvi slučaj da oprobamo sebe, otišli smo u selo Grema, jedan student nam je rekao: „Jedan je slučaj, znam o jednom slučaju u selu Grema“, bili su njegovi srodnici, i mi smo pokušali da odemo, otišli smo. Tamo su bili prisutni studenti sa celog Kosova. Bilo je interesantno starcu koji nas je dočekao. Morao je da oprosti krv njegovog brata. Ali mi nismo imali pojma o tome kako i šta [da radimo],  ali mi smo više podržavali ideju da se oprosti krv u ime mladih, u ime mladih ljudi koji su bili ubijeni u to vreme, u ime vojnika koji su se vraćali u mrtvačkim sanducima i tako dalje, mislim, koristili smo moćnu retoriku da bi smo mogli da ubedimo starca da on ne prašta krv ubici, nego radi višeg cilja.

 

Screen Shot 2017-03-07 at 8.50.25 PM

Na fotografiji: Valjdete Bajrami Musa, Raif Musa dhe Suzana Jupa tokom rada na terenu u vreme Kampanje za pomirenje krvnih osveta.

[…] Sa njima, starac nam nije ništa rekao, ali mi smo osetili potrebu, možda smo mi bili premladi i nismo uspeli da ga ubedimo, pa smo odlučili da pitamo profesore da nam se pridruže i pomognu nam. Dr. Ismailj Hasani je bio jedan od onih kojem smo verovali, i znali smo da je na našoj strani, kao patriota. I ja sam otišao i razgovarao direktno sa njim, on nije oklevao, pridružio se bez ikakvog oklevanja. On nam se pridružio i otišli smo tamo posle dva dana. Sada smo mi napredovali, napredovali smo malo uz pomoć profesora, ali nije oprostio, on još uvek nije oprostio [krv]. Mislim, otišli smo tamo tri puta, ali on je tek četvrti put bio ubeđen i oprostio je krv iako smo mi uvek govorili: „Ti ćeš oprostiti krv nama, a ne ubici, ako želiš da se suprotstaviš ubici onda u redu, ako ne, onda mi poštujemo tvoju odluku.“ Ali kada je oprostio, on nam je rekao: „U redu „, rekao je: „Vi odlučite kako“. Onda smo mi odlučili da održimo skup, da to bude veličanstven skup, jer je to posle imalo uticaja kod ostalih.

Okupili smo se u selu Grema 18. marta, u selu odmah… DSK [Demokratski savez Kosova] je bio tamo, ogranak DSK u selu Grema, otišli smo da razgovaramo, jedan moj kolega i ja, da razgovaramo sa rukovodstvom DSK na opštinskom nivou i oni su nas podržali, pa je skup organizovan. Oko 500-700-600 ljudi je učestvovalo, snimljen je VHS kamerom, jer nije bilo digitalne kamere tada, a skoro sve fotografije koje ja imam su sa te VHS kamere, snimatelj je radio za Radio-televiziju, njegovo je ime bilo Nazmi, Nazmi, ne sećam se njegovog prezimena… Hajrulahu, Hajrulahu, živi negde u inostranstvu, sada se vratio. Otišao sam do njegove kuće i pitao ga, on nije uopšte oklevao, došao je i snimio, i tako dalje…. Od novinara, bilo je Redzep Rifati, bio je novinar u to vreme. Sadik Tarfaršiku, mislim, profesor Ljiman Rušiti, kao potpredsednik, održali su govore. Onaj sa prezimenom Hasani, koji je bio deo rukovodstva DSK, sada je deo DPK [Demokratske partije Kosova], njegovo prezime je Hasani, profesor [albanskog] jezika, Šićiri Hasani je bio deo rukovodstva DSK, on je govorio u ime DSK, u ime studenata je govorila jedna devojka, i u ime Saveta sam ja govorio, znači smo govore, a zatim smo dalje nastavili sa radom.

Okupiljali smo se, imali smo malu kancelariju u srednjoj tehničkoj školi, to je bila kao kantina, mi smo je koristili kao kancelariju. Tamo bi se sretali ujutru i ljudi su dolazili da nas obaveste o raznim slučajevima po selima.