ŠTA SU OTKRILI JEZUITSKI MISIONARI O KRVNIM OSVETAMA I POMIRENJU: DRUGI DEO

Fotoggrafija: Alexandre Degrand. Na fotografiji: Čekajuči povork u dvorištu katedrale, 1890. Izvor: http://www.albanianphotography.net/

Među klasičnim studijama o običajnom pravu (kanun) među društvu severnih albanskih gega, istraživanje od strane katoličkog sveštenika je bogato posebno zbog njegovih kombinacija pravnih i političkih analiza, kao i etnografskih detalja. Pa ipak, dok je delo franjevca Štjefena Đečovija [Kanuni i Leke Dukagjin, prvo izlazio u nastavcima u časopisu Hylli i Dritës 1913, nakon toga objavljena kao posthumna knjiga 1933. godine], poznato je zahvaljujući prevodima na nekoliko jezika, vredni materijali originalno objavljeni na italijanskom ili albanskom koji nisu imali sličnu rasprostranjenost.

Pronašli smo nekoliko priča koje se bave krvnom osvetom i kanun u izveštajima o kojima su misionari iz jezuitske severne Albanije i Kosova vratili su ih svojoj pokrajinskoj vlasti na kraju devetnaestog veka. Ovi italijanski očevi nisu delili nacionalističku žestinu Đečova, koji je kodirao tradicionalni nepisani zakon koji se fokusirao na njegovu jedinstvenost, koji nisu ostali potpuno odvojeni posmatrači. Rasprostranjeni na terenu, nisu mogli ni u potpunosti ignorisati lokalne pojmove moralnosti, niti jednostavno osuditi svoje protivrečnosti religijskim principima, kako su to radili najviši organi crkve. Njihov pristup je u stvari i analitički i praktični. Oni su proučavali i shvatali tradicionalne običaje planinskih albanskih plemena, a čak i kada su bili šokirani zbog onoga što su smatrali nepravičnim ili nepodnošljivim, uspeli su da naprave pragmatičnu razliku između onoga što treba napustiti i šta bi se moglo spasiti kako bi muškarce kanuna učinili dobrim katolicima.

Za one očeve, dve najneobičnije zloupotrebe običajnijh prava su bile dve: praksa prikrivanja i krvne osvete. Oni su se bavili njima koristeći sva sredstva koja su im stojala na raspolaganju, uključujući i oblike kažnjavanja ili posredovanja koja je strano od svojih osećaja pravde: na primer, spaljavanje kuće osobe koja živi sa ženom koja nije njegova supruga, ili odlaziti onim koji su garantovali koji bi mogli kazniti prekršitelje besa ubistvom, podstičući dalju osvetu.

Na našu sreću, jezuiti su putovali kroz nadbiskupije Skoplja i Skadra, prateći stari organizacioni model koji se praktikuje u udaljenim regionima kao što su Daleki Istok i Amerika, kretanje iz parohije u parohiju u grupama od dva, takozvana missione volante [Bukvalno, leteća misija, u smislu misije za posete]. U istoj misionarskoj tradiciji koja je tokom osamnaestog veka proizvela obim posmatranja i analiza neevropskog sveta, poslali su lettere edificanti (izveštaje), Provinciji Veneta iz Compagnia di Gesù, kako bi obavestili javnost i svoje nadređene o njihovoj misiji u Albaniji. Autori lettere su otac Domenico Pasi, iz Verone, otac Francesco Genovizzi iz Bergama i otac Angelo Sereggi, Albanac iz Skadra.

Dve knjige su nas inspirisale da prevedemo priče koje su jezuiti poslali kućama: Giuseppe Valentini (ed.), La Legge delle Montagne Albanesi nelle relazioni della missione volante. 1880-1932, Firenze: Leo. S. Olschki Editore, 1969; i otac Fulvio Cordignano, L’Albania a traverso l’opera e gli scritti di un grande Missionario italiano il P. Domenico Pasi S.I. (1847-1914), Vol. II, Roma: Istituto per l’Europa Orientale, 1934. Valentini [1900-1979], obučen kao jezuit, i bivši misionar postao je profesor Albanskih studija na Univerzitetu u Palermu tokom Drugog svetskog rata, autor je i drugih studija o albanskom običajnom pravu. Otac Cordignano (1887-1952) koji je radio u Albaniji od 1926. do 1941. godine kao član missione volante, postao je poznati naučnik Albanskih studija.


Fotografija: Alxandre Degrand. Na fotografiji: Muškarci iz Mirdite, 1890. Izvor: http://www.albanianphotography.net/

Kada je neko siromašan, krvni novac je potreban

2. januar 1893. Duši.

Udovica sa decom, čiji je muž ubijen u zaveri u kojoj je učestvovalo osam porodica, bila je ubeđena da oprosti, ali u tom slučaju ne bi primila ni cent od strane porodica ubica. Ona je takođe dugovala krv nekome drugom u selu, za koju se nikada nije mogla pomiriti bez plaćanja krvnog novca. Tako smo mislili da je bolje da sačeka zvanično pomirenje koje je naredila vlada, što bi se dogodilo za nekoliko godina, kada bi udovica i njena deca primili krvni novac. U međuvremenu smo zaustavili nekoliko ubistva sa besa [zakletvom].

Otac Domenico Pasi S.J.

Lettera Edificante della Provincia Veneta della Compagnia di Gesù; Serie V, p. 95.

U: Giuseppe Valentini (ed.), La Legge delle Montagne Albanesi nelle relazioni della missione volante. 1880-1932, Firenze: Leo. S. Olschki Editore, 1969, p. 80.

Fotografija: Alexandre Degrand. Na fotografiji: Žene iz Mirdite, 1890. Izvor: http://www.albanianphotography.net/

Kako je bilo teže da se oprosti turčina nego hrišćanina.

1893 – Gomšiće

Ubili su dva jedina sina skoro slepog i bolesnog, osamdesetogodišnjeg čoveka. Želeo je da se ispovedi, ali bez opraštanja ubicama. Jedan od njegovih nećaka, koji ga je vodio za rukom do mene,  koji mu je pomogao da kleči, rekao mi je šta se desilo, čekao je da vidi šta ću ja reći.

Pitao sam starca kakva je bila spremnost njegovog srca prema ubicama svoje dece, da li je osećao mržnju ili nameravao da im oprosti. Započeo je dugu priču, da mi kaže da je povreda bila prevelika, da nije imao nikoga, da jedno od njegove dece nije imalo crkvenu sahranu jer je živelo sa ženom koja nije bila njegova žena, ali je bio nevin jer je živeo sa njom samo zato što su mu to rođaci tražili. U međuvremenu, dodao je, želeo je da se ispovedi i bog bi sve oprostio.

Pokušao sam da ga ubedim da prestane da mrzi, inače, rekao sam mu, ispovedanje bi bilo beskorisno, ili čak i štetno. On je odgovorio: „Da, da, priznajem.“ Ali video sam da on ne želi da oprosti. I tako sam jasno rekao da ne mogu primiti njegovu ispovest onako kako se osećao. Onda je Giovanni, koje je bilo nećakovo ime, rekao: „Star si, ispovedi se, jer sigurno nećeš biti ti taj koji će nekoga da ubije; mi ćemo se pobrinuti za krv tvoje dece. „Pokušao sam ponovo da ubedim Giovannija da oprosti i ispovedi se, ali bilo je kao da razgovaram sa gluhim čovekom, i tako sam im rekao da idu i rekao im da ćemo pričati u nekoj drugoj situaciji, zato što sam morao da kažem mnoštvu, i nisam mogao da ostavim ljude da čekaju.

Kasnije mi je rečeno da je i njegov nećak Giovanni imao problema sa ljudima iz njegovog bratstva, neslaganja, zbog čega je pokušao ubiti neke rođake, ali nije uspeo; njihovo neprijateljstvo je bilo takvo, da ne bi bilo rešenja bez ubistava, i ako bi se to desilo, ko zna kakve serije osvete bi započele. Zato su me zamolili da rešim sav taj nered i izvučem pomirenje, što bi bilo od velike koristi za selo, jer su mnoge porodice bile ugrožene u toj aferi.

Poslednjih pet dana koje smo proveli u Gomšiće doživeo sam državni udar. U crkvi je bila velika gužva, sve je bilo spremno za procesiju oko crkve; baneri sa četiri najvažnija lica u selu su bili raspodeljeni. Dok smo čekali da počnemo, pričao sam o dobrobiti Isusovog svetog srca, koji se ne samo suočava sa grešnicima, već ih traži i opašta im, kao što dobar pastir traži izgubljene ovce, kao što otac u Jevanđelju oprašta čudu od deteta. Rekao sam im da ako su hteli da zadovolje Isusa, morali su da se međusobno vole i iskreno opraštaju za doživljene povrede.

Konačno, pozvao sam mlade da oproste jedni drugima i oproste svojim roditeljima i oni su odmah rekli: „Mi opraštamo, mi opraštamo“. Zatim sam se obratio roditeljima i zamolio ih da oproste neposlušnost i neprijatne stvari koje su njihova deca učinila. Nakon toga sam pozvao sve da oproste svim mogućim uvredama i iznesu svu žalost iz svog srca, jer je to bio pravi način da zadovoljimo srce Isusa i da učinimo da se dobro čini prema nama. Duše svih prisutnih su već bile dobro odložene i svi su govorili: „Isuse smiluj se nama. Milost. Mi opraštamo, mi opraštamo.“

Zatim sam se obratio Giovanniju, nećaku starca kome su dva sina ubijena i rekao mu: „Giovanni, Isus te zove, približi se.“ Bio je iznenađen ovim pozivom i nije znao šta da radi. Ponovo sam ga prozvao i on je ustao i došao u sred crkve. Onda sam rekao: „Isus Hrist traži milost; ti znaš da selo ne može doći do mira ako ne napustiš mržnju i iskreno oprostiš onima koji su te uvredili. Tako da, Isus Hrist traži ovaj oproštaj sa ovog krsta koji držim.“

Pokušao je da sebe opravda govoreći da njegov stari stric mora prvo da oprosti, da je morao da razgovara sa svojim rođacima i tako dalje. Počela su da se čuju šaputanja; neki su ga terali da oprosti, rođaci i prijatelji su rekli da on tada nije mogao oprostiti. Bez obzira na druge, približio sam se Giovaniju i rekao mu da mora da poljubi krst koji sam držao i oprosti. Rekao je: „Moja porodica nije prva ni poslednja u selu; postoje i druge porodice koje su bogate i veće od moje, i imaju krv koju treba da oproste, oni bi trebali da počnu, porodica Jakai, koja je prva, treba da oprosti svoju krv a onda ću ja oprostiti moju.“

Na čelu porodice Jakai je bio jedan vrlo dobar mladić, imao je oko 28. godina, Toma ili Tomaso, bio je dobrotvoran, dobro se ponašao, religiozan i cenjen od strane svih. Bio je onaj koji je prošle godine naporno radio na tome da odlaze jezuitski očevi i daju svoj blagoslov u Gomšiće; On nas je ugostio u svoju kuću i pomogao nam je tokom celog  boravka. Nisam imao pojma da ima krv koju treba da oprosti. Nije čekao da se obratim njemu i zamolim ga da oprosti; čim je Giovanni prestao da govori, „Da“, rekao je: „Porodica Jakai oprašta u ime ljubavi Isusa Hrista i ne oprašta bilo kakvu krv, već krv prijatelja, koju po našem običaju nikada ne treba oprostiti. „Nakon što je to rekao, približio se i poljubio krst i pozvao ostale članove porodice koji su isto to učinili. Onda je pozvao određenog Marco koji je u selu Duši imao krv za brata koji je ubijen četiri godine ranije, i rekao mu da poljubi krst i oprosti, i Marco je to uradio.

Posle Marco, rođak Giovannija je došao da poljubi krst, i on je bio neko koga je Giovanni progonio zbog određene povrede, kao što smo pomenuli. Zatim je bio red na Giovannija, koji je poljubio krst i rekao da je oprostio. Ostao je samo jedan koji je želeo da se osveti, bio je Antonio, koji je držao znak svetog srca. Dve godine ranije, dok smo bili u misiji u Lacci [Lač], neki turci su ubili njegovog brata, koji se vraćao iz Skutara [Skadra] zbog krave koju su Antonioovi rođaci ukrali od turaka, odbijajući da daju objašnjenje za to. Nisam tražio od njega da oprosti, jer se njegov slučaj razlikuje od drugih i mislio sam da će biti teško, jer bi on morao da oprosti turcima koji ne traže oproštaj, niti mogu ceniti velikodušan, spontan oproštaj u ime Isusa Hrista.

Ali neko mi je šapnuo u uši: „Oče, ostao je samo Antonio.“ Onda sam se obratio njemu. Bez gubitka njegove smirenosti, rekao je: „Oče, ako bi morao da oprostim hrišćanima, kao i ostali, ne bih oprostio jednu, već deset krvi, ali ubica mog brata je turčin i ne razume oproštaj u ime ljubavi Isusa Hrista; on ne bi bio zahvalan, naprotiv, osećao bi prezir za mene. „

Rekao sam da bi oproštaj turčinu u ime ljubavi Isusa Hrista bio čin koji je još vredniji nego ako bi on oprostio hrišćaninu, on bi trebao oprostiti u ime svoje duše, jer s tom mržnjom nije mogao da se ispovedi i ako se nadao da bi povredio ubicu njegovog brata, svakako bi povredio i sebe; on bi trebao da oprosti i u ime njegovih rođaka i sela, koji ne mogu naći mira ako on ne oprosti. Pokušao sam da ga nateram da oprosti, ali bi on uvek odgovorio kako nije moguće, i kako je beskorisno tražiti to od njega.

Već mi je bilo žao što sam sebe stavio u tu sramnu situaciju, ali bi sada odustajanje bilo još gore; tako da sam i dalje insistirao, a i neki ljudi su mi pomogli da molim Antonija da oprosti, dok su mi drugi rekli da prestanem da pitam, jer je bilo beskorisno. Potom sam odlučio da odvezem čvor; na podu sam stavio krst koji mi je bio u rukama i rekao: „Dobro, ovo je moj poslednji pokušaj: ovde imaš Isusa Hrista koji te moli, ne samo na krstu, već na podu, uzmi ga i poljubi ga u ime oproštaja; niko drugi ne bi trebao da ga uzme.“ Pripremio sam se za procesiju.

Staviti krst na podu  je najefikasnija stvar koju bi mogli učiniti da bi ove ljude dirnuli. Antonio je bio zbunjen; Svi su se njemu približili i molili ga da uzme krst; toliko, da se više nije mogao odupreti i uzeo je krst, poljubio ga je i doneo meni. Pitao sam ga da li je iskreno oprostio i rekao je: „Da.“ Zamolio sam ga da ponovo poljubi krst i ja sam ga blagoslovio. Antonio je vrlo srećno uzeo baner svetog srca, kojeg je tokom oproštajnog rituala dao nekome drugom, pa je tako počela i procesija sa tolikom svečanošću, da možda ništa slično nije bilo viđeno u Gomšiće.

Otac Domenico Pasi S.J.

Lettera Edificante della Provincia Veneta della Compagnia di Gesù; Serie V, pp. 91-93.

U: Giuseppe Valentini (ed.), La Legge delle Montagne Albanesi nelle relazioni della missione volante. 1880-1932, Firenze: Leo. S. Olschki Editore, 1969, pp. 77-79.