Prvi Deo
Anita Susuri: Možete mi reći nešto o Vašem detinjstvu, čega se sećate?
Sonja Artinović: Pa ovako ‘ajde krenuću gde sam se rodila. Ja sam se rodila u centru Prištine, to, ta ulica se zvala Goleška ulica. Trenutno, tu je bio bioskop “Vllaznimi” sad se nalazi bioskop “ABC”. Tu su moji roditelji dobili stan, ja sam se rodila. Inače, roditelji su mi… Jel’ treba to da pričam?
Anita Susuri: Da.
Sonja Artinović: Otac mi je iz Niša, mama kragujevčanka, a otac je po zanimanju bio inžinjer topografije. Završio je gimnaziju, pa je vojnu akademiju, topografiju i po dekretu je došao u Prištinu zbog, jer nije bilo, da kažem, visokih intelektualaca. I radio je u pokrajinskom geodetskom zavodu. Mama je bila domaćica, so obzirom da je tata bio vezan za teren. On je celo Kosovo prepešačio, ne znam koliko miliona puta. Tako da je ona bila sa nama kući. Ja imam starijeg brata, tri godine starijeg, on je lekar po struci, inače fizijatar. Oboje smo završili osnovnu školu “Aca Marović” ovde. Gimnaziju “Ivo Lola Ribar”, on je medicinski fakultet, ja sam ekonomski.
Eremire Krasnići: A malo da se vratimo kod Ace, Ace Marović. Je li to u centru grada?
Sonja Artinović: Aca Marović. Da, to je u centru, to je preko puta, kako se zove…
Eremire Krasnići: Radio?
Sonja Artinović: Radio, bravo. Ne, televizija je dole a Radio je bila, e, preko puta. I sad je to, sad ne znam kako se zove ta škola…
Eremire Krasnići: Faik Konica.
Sonja Artinović: E dabome. Tu su…
Anita Susuri: A kako je bilo ime?
Sonja Artinović: Aca Marović, Aca Marović.
Anita Susuri: Kako se zva…
Eremire Krasnići: Ne kako se zvala, si e ka pase emrin lagjja? [Kako se zvalo naselje]
Anita Susuri: Aha, kakva je bila ta, kako je bilo naselje, što se sad promenilo?
Sonja Artinović: Pa nije, nije se mnogo, ne ne, škola je ostala ista sem boje, što su promenili boju, isto je bilo. Onaj travnjak, ono iza je bila. E sad nisam išla iza da vidim. Iza je bilo ovaj, školsko dvorište, ovaj za košarku, za fudbal, to je…
Eremire Krasnići: Ali da li biste mogli da nam pričate oko tog detinjstva, u tom naselju?
Sonja Artinović: To je ovako, sad ću da vam kažem. Mi smo imali jedno izuzetno i detinjstvo i mladost. U mojoj zgradi su stanovale sve nacionalnosti. Moj prvi komšija je bio čika Mustafa Hodža, koji je bio sudija Vrhovnog suda. Onda sam imala teta Mazlumu, znači oni su Turci, njen suprug je radio kao moler i radio je u Obiliću. Čika Sami Pulja koji je bio u ono vreme na funkciji, u vreme Saveza komunista. Znači mi smo tu imali sve nacionalnosti. Ja sam tako rođena, da, da meni komšija bude i Albanac, i mislim mi nismo, ja tu nisam znala u prvo vreme, ko je šta ljudi, mislim.
Jer nismo o tome pričali. Onda o ulici, ulica je bila, ja mislim da bolje ulice ne postoji na ovom svetu. Gde smo živeli kao jedna porodica. Tu su bili Daladako, tu su bili Šćepanovići, tu su bili i Romi, tu je svega bilo. Bilo je Goranaca, apsolutno svega, i mi smo tu živeli. Cela ulica, ne moja zgrada, nego ulica, odozgo {pokazuje pravac}, od bioskopa pa dole do SUP-a. Dole je bio SUP. Tu, tu sam ja imala drugove i drugarice gde smo znači iste godine rođeni i onda smo zajedno išli u školu, i osnovnu i gimnaziju, zajedno se družili, zajedno šetali.
Tu gore smo imali korzo, tu nam je bilo, išli u bioskop, išli smo ovde {ispruža ruku da pokaže pravac} “Omladina” bioskop je bio isto. Sad ne znam kako se zove, s tim što {pokazuje pravac} ova ulica koja ima ulice, to nije bilo, tu su sve bile male kuće. One a la Turka kuće.
Eremire Krasnići: Nije bilo?
Sonja Artinović: Ne, ne, ne, ne, tu nije. Ova sad zgrada {pokazuje pravac} što je, gde je ovaj Se, ovaj Ljubljanska, tu su sve bile kućice, ovaj male i tu su bile i poslastičare. Onda smo išli u ovu poslastičaru {pokazuje pravac} ona još uvek stoji. Mnogo mi je milo kad odem tu, preko puta bioskopa “Omladine”. I ovako prema {maše rukom} Opštini, isto tu vidim da je ostala prodavnica semenki “Kikiriki”. Tu smo ovaj kupovali, tu je bio, ovaj poslastičara stara, isto ja mislim da i sad poslastičara da je tu.
Prelep jedan život smo imali. Ne znam, kod nas te podele, to što sad se priča, to, to nije bio. Bilo je Bajram da idemo, da dođu na Uskrs, voleli su mnogo Albanci da moja mama farba jaja, da, mnogo su voleli. Onda za Božić, mi smo tako, ako se nešto kući umesi, to se, svima se deli u zgradi. S tim što, moja mama, pokojna je, evo, pošto je ona mlada umrla, ona je mnogo vodila računa. Ako ima slučajno mast, ona zna da Albanci ne jedu, muslimani ne jedu, ona kaže: “Ovaj kolač ovde ima mast, ovaj nema, pa sad, ti ako hoćeš, {maše rukom} posluži se, to je tvoje”.
Onda je tata dosta dovodio ljude sa terena, mislim imali smo jednog čika Bedriu, koga sam ja obožavala, tamo negde prema Kačaniku. On je toliko voleo da dođe kod nas, na ovaj, u goste. Mi smo išli kod njega, on kaže, to poštovanje koje je on doživeo od nas, jer ipak, moj otac je intelektualac za to vreme je to bilo, kaže: “Ja sam jedan običan seljak, vi mene dočekate, ispratite”, ali mi to nismo gledali. I ja kažem, meni je žao ove omladine sad, ja nikad ne bih volela da budem sad mlada.
Eremire Krasnići: A pričali ste oko toga, oko a la Turka ove kuće?
Sonja Artinović: Da, kuće, jeste, jeste.
Eremire Krasnići: Koliko je još bilo toga u tom gradu, u Prištini?
Sonja Artinović: Pa dosta je bilo, dosta je bilo. Mi smo se i družili, da, mi smo se i družili sa ova, baš sa Turcima, ono, koji su tu živeli u tim kućama, koji su imali specijalne neke nanule koje sam ja obožavala, drvene. (smeje se) I sa tim nanulama se ulazilo u one njihove hamame kupatila, to nema sad. Ja mislim da nema. Ovaj, oni su, nisu imali parket na primer, nego su imali isto od drveta {objašnjava rukom} ali dug onaj brodski pod, kažem, koji su ribali ovaj, četkom. To je žut, kao dukat žut bio. Jako čisti ljudi i mene je ta Mazluma moja, koja je i dan danas tu, isto kao da sam bila kod njih. Ona je ostala da živi u tom stanu, ovaj.
I ja sa jednom prijateljicom Tutom mojom sam bila, i Tuta meni kaže, inače Tuta je rođena u Hrvatskoj, u Zagrebu al’ sad je ovde, udala se. I ona kaže: “Ja ovoliko ljubavi nisam videla”. Posle toliko godina da se sretnete, i toliko ljubavi i evociranje uspomene iz detinjstva, jer ona me zna kao bebu, šta smo kako smo, šta smo sve radili. Mislim, dogodovštine naše i tako, e ona je mene učila i lokume da mesim, i katmer pitu i kolpitu, sve je ona mene naučila to. Moja mama je njih učila drugo a tako da smo razmenjivali. Kažem, kao jedna porodica.
Eremire Krasnići: Koliko ste se, sa i madh ka qenë qyteti në atë kohë?
Anita Susuri: Koliko je bio veliki grad tad?
Sonja Artinović: Pa bio je Boga mi, bio je grad. Sad tačno da vam kažem, bio je veći na primer od Kragujevca, on je negde da kažem ovako, uža Srbija, bio je negde na petom mestu po veličini. Beograd, Novi Sad, Niš, pa ne znam, bio je. Ja kad sam studirala, bilo je jedanaest hiljada studenata.
Eremire Krasnići: A gde je počeo i gde se završavao grad u to vreme?
Sonja Artinović: Da, sad ću da vam kažem. Na primer, završavao se, prođe se evo sad {pokazuje pravac} ovamo prema Podujevu idemo. Bio je grad, bila je do onog mosta kad se skreće {pokazuje u drugom pravcu} ka Podujevu da se ide, e dotle je bio grad. Ipak je to… Ali taj deo su bile kuće.
Eremire Krasnići: A sa ove strane?
Sonja Artinović: A sa ove strane {pokazuje pravac} je bilo do bolnice.
Eremire Krasnići: A, okej, a u to vreme…
Sonja Artinović: E sad, ne, sad ću ovako da vam kažem, kad sam ja bila {stavlja ruku na glavu, razmišlja} Grand se napravio kad sam, mi smo prva generacija koja, da. Kad sam slavila matursko veče, ‘78. sam ja završila gimnaziju i ‘78.godine. Ali tu je ranije, kad sam bila manja, kad sam išla kod učiteljice, taj period, bila je jedna velika rupa, mi smo se tu sankali. (smeje se)
Eremire Krasnići: (smeje se) Okej, Vi se sećate te rupe, kad nije bilo Granda?
Sonja Artinović: Da, da, da, kad nije bilo Granda, i tu su bile radnjice sve u nizu, pa su one {maše rukom} bile srušene pa je onda pravljen Grand. A preko puta Granda, gde je, gde su one zgrade, to su stare zgrade.
Eremire Krasnići: A jel’ se sećate tog bazena?
Sonja Artinovć: Kako da ne, to je vojni bazen, jeste. Ja sam bila mala, sećam se i te. Pa mi smo svi, ovaj tad se divili, mi smo. Priština k’o Amerika, imamo bazen, nemaju gradovi po Srbiji (smeje se), a mi imamo bazen. Što i jeste bilo tako stvarno, mislim imala je Priština nešto magično u sebi. Ja pričam, ‘ajde ja sam rođena i možda sam ja subjektivna. Jer normalno, mene, za Prištinu vežu sve najlepše stvari, i detinjstvo, i mladost, i prva ljubav, i prvo zaljubljivanje, i udaja, i rođenje prvog deteta. Znači sve što je lepo, ja, meni je vezano za Prištinu.
Međutim, kad pričam s ljudima koji su zbog posla, na primer, dosta znam vojna lica pošto mi je brat bio i vojni lekar, ovaj, on je radio u vojnoj kasarni pa je ‘90ih godina dobio specijalizaciju u Beograd, na VMA, i tamo je otišao i on se više nije vraćao. Što je negde normalno, ostao na VMA da radi. I sad njegovi prijatelji i tako pričamo, ljudi koji su došli iz Hrvatske, iz Slovenije, iz Bosne i proveli su ovde, na primer, neki period šest, sedam, do deset godina. Svi do jednog kažu da te godine koje su ovde proveli, nikada neće zaboraviti i nikad tako više nigde neće provesti.
Eremire Krasnići: Kad ste išli u bazen, jel’ to bila neka?
Sonja Artinović: To je meni bilo blizu tu {pokazuje pravac} se skupljali iz ulice.
Eremire Krasnići: Jeste išli svaki dan ili vikend?
Sonja Artinović: Svaki dan, ma kakav vikend, pa to je {pokazuje pravac} tu bilo, meni od ulice samo jedna ulica i ja sam na bazen. Ma ne, to smo išli non stop.
Eremire Krasnići: (smeje se) A neku drugu tradiciju gradsku?
Sonja Artinović: Isto šta je bilo ovaj, u to vreme, vama sad to ja ne znam gde, i mojoj deci pričam. Ovde se održavao isto Slet. To je za Titov rođendan, 25. maj. Mi u ono vreme nismo imali trenerke, to se nije nosilo, nije ni postojalo e onda smo mi na velikom stadionu, tu smo išli da vežbamo nekoliko meseci, svaki dan. I tu si morao da bude kao pod konac, svi isto da vežbamo i to je bilo za nas veliki ponos. Da učestvujemo u Sletu, da Tito kad dođe, da mi njemu prikažemo ovaj, taj Slet.
I ja se ponosim što sam živela u Titovom vremenu, ja jedino njegovu člansku kartu, knjižicu imam, nijednu više. Apolitična sam, ovaj jer smo mnogo lepo živeli. Ja sam eto, Priština kažem, mi smo mnogo kvalitetno živeli, mi smo imali pozorište, mi smo imali bendove, mi smo imali svega je ovde bilo. Mi smo imali umetnike, pa nema šta nije bilo. K’o mali Beograd. Nismo mi ni žudeli nešto da idemo za Beograd, jer smo ovde bili opskrbljeni sa svime. Imali smo diskoteke, prve kafiće.
Mi smo ovde pre imali kafiće nego što su imali u Kragujevcu i Nišu. Za izlaske, nama je bio kvalitetan i kulturni i kakav god život bio.
Eremire Krasnići: A gde su to bile, u lokaciji?
Sonja Artinović: Sad ću da vam kažem, da, u Božuru {pokazuje pravac} je bila diskoteka dole, e kad se Grand otvorio, onda je isto je u Grandu bilo, to smo, svako je imao svoj sto. Kafići su najviše bili, najbolji, gde je sad Katedrala, pa onaj deo {pokazuje pravac} tu zavi, zavijutak. E tu su bili najbolji kafići. Par exellence. To su bili kafići samo takvi, prvi je otvorio jedan Samija i to se sećam jako dobro. Divan kafić.
Eremire Krasnići: Kako se zvao?
Sonja Artinović: Samija.
Eremire Krasnići: A kafić?
Sonja Artinović: A kafić, e to ne znam ali gazdu znam, Samija. I posle, on je prvi otvorio, posle još tri-četiri kafića ovako u nizu. Ovaj, bila je muzika isto na terasi Božura, gde je sada Swiss Diamond, na terasi, leti bude ovaj, ne leti nego u onom periodu od aprila i mi kad se vraćamo iz gimnazije, obično smo tu tako stajali, slušali. Mi smo samo vikendom izlazili, nije bilo kao sad. Znači mi smo izlazili petak i subota. Izlazak je bio do deset sati. Tako je…
Eremire Krasnići: Jeste li, je li imalo muzike?
Sonja Artinović: Da, da, imali smo di-džeja je fenomenalno, kakvi, to je, jer mi smo, mi smo porasli na stranoj muzici, mi narodnu, ovaj sad “ojha”, nismo imali. Mi smo slušali Dire Straits, Eric Clapton, mislim i Eagles-i, ne znam, Bryan, ne znam, ne mogu da se setim. To je moja {pokazuje na sebe} muzika, moje mladosti.
Anita Susuri: Ta se muzika puštala?
Sonja Artinović: Da, da, da, Boney M, Gloria Gaynor, ma ne znam sad, Ray Charles ali Eric Clapton je nekako…
Anita Susuri: Jesu svi išli ili samo Srbi?
Sonja Artinović: E pa ne, ne, svi. To ne, to nema, to je kasnije nešto krenulo što ne znam šta, to nije, nije bilo odvajanja. Mi smo ovaj, kao gimnazijalci išli svi, to u Božuru, to se znalo to spremanje. To cele nedelje živiš ti, mi vežbamo da igramo da budemo jednaki, da budu to. To nema veze sad sa ovim, ja kažem možda vama to deluje smešno ali nama je imalo velikog smisla. Imali smo prelep korzo, tu su bile prelepe lipe, i svako je društvo imalo svoje drvo. I ti kad si nekog hteo da nađeš, ti si tačno znao gde ćeš ga naći, kod kog drveta.
Dal’ kod {pokazuje na desno} Varteksa, dal’ gore {pokazuje pravo} kod pozorišta jer je ulica bila do Izvršnog veća tad, sad je popločano, a tad je bilo do gore. I onda i s jedne i s druge strane, i tu je svako imao… Ja sam se uglavnom družila sa ljudima, ovaj, takva mi generacija, koji su igrali košarku za Prištinu. Onda sam posle na fakultetu išla na ove Ekonomijade, kada su išli svi, ne svi, opet odabrani studenti ali iz cele Jugoslavije.
Znači tu je Zagreb, tu je i Rijeka, i Skoplje i mi se skupljamo uveče, Opatija gde nismo bili po deset dana, kao to su igre, ovaj sportske igre. Ali ta druženja, to nema cenu {odmahuje glavom}, to nema cenu. I ja ne znam sad šta bih dala kad bi mogla da se vratim, samo jedan da bude to tako. I meni je žao što toga sad nema.
Eremire Krasnići: Da se vratimo kod gimnazije, u Ivo Lola Ribar kad ste bili, kako je to bilo?
Sonja Artinović: Predivno, predivno.
Eremire Krasnići: Šta ste sećate?
Sonja Artinović: Pa sećam se, mi smo, kažem, mi se nismo odelenjski družili, mi smo se generacijski. Bilo je jedno albansko odelenje i jedno tursko, tako da smo se mi družili zajedno normalno, tu nikad odvajanja nikad nije bilo.
Anita Susuri: Jeste izašli zajedno na, po kafićima?
Sonja Artinović: Kako da ne, ma normalno, pa zajedno sedimo, pijemo, pa mi čak pet godina mature kad smo slavili, znači od završetka gimnazije. Znači mi smo slavili u Čaglavici, mi smo zajedno slavili. Došao je Veton Suroja, došli su ovi moji drugari, došli su Turci. Znači to je bilo sve zaj, e za deset godina već nije bilo. Al za pet godina, znači toliko dugo je to trajalo. To hoću da kažem, ‘78. smo mi završili, još pet godina to je ‘82. godina, treća, mi smo slavili zajedno. To je…
Anita Susuri: I posle toga?
Sonja Artinović: Posle toga, ne. Međutim mi smo se družili, ja i dan danas, ja sam se družila sa Veton Kajtazijem, koji je stariji od mene, igrao košarku, ja i dan danas dođem u Prištinu, popijemo kafu, dođem do Gračanice. Ja nisam nijednu nit prekinula, moj Alban, Betim Loši njegova mama je meni predavala geografiju, mama mu je bila srpkinja, tata albanac. On je na albanskom ali mi smo se družili kad smo se videli pre desetak godina u Nju Jorku. Inače arhitekta, i žena i on. On nije mogao da veruje, on je mene vrteo, on je visok, on je mene vrteo. Svi su u Gračanici gledali, ništa im nije bilo jasno.
Mi smo plakali, mi smo se smejali, mi smo to, mislim, to ne može rečima da se opiše. Te emocije koje mi imamo, to nema…
Eremire Krasnići: A Vi se sećate kakvog je grada, kad nije bilo ni Granda, ni narodne biblioteke?
Sonja Artinović: Da, to su sve bile kućice, nije bilo ni asfalt u mojoj ulici, nije bilo asfalta. Bile su one kocke, ona kaldrma je bila. Jer tako sam ja lomila deci glavu, ko mi dira brata, izvadim i lomim glavu. Nismo, nisu bile tu sve zgrade u mojoj ulici. Prve zgrade su bile kod bioskopa jedna, pa ona malo koju vuče druga i ovamo tri zgrade. Broj Goleška 7, 9 i tako, bio je jedan malo uvučen deo, sad ima tu, ne sad, i tad je bio prolaz jedan da se ide tamo.
Tu iza su stanovali Turci, i Sićan, Šaip, oni su sad u Londonu, ja i dan danas se čujem sa njima. Mislim, ništa prekidali nismo, normalno s nekim jesi jer se ne viđaš, ne iz nekih drugih razloga nego jednostavno, ne viđaš se. A sa nekima, evo sad preko ovih društvenih mreža, pa se pronalazimo.
Eremire Krasnići: Kakav je bio… Mislim, dal’ se sećate ‘81. kad su stvari malo…
Sonja Artinović: Da, kako da ne. Baš ja sam bila student i sa Arsimom mojim ovaj, ja sam bila aktivista prve mesne zajednice, bila sam, jer ja sam temperamentna, ja volim svašta nešto da radim i bila sam aktivista. Bila sam predsednik omladine prve mesne zajednice, onda su me predložili da uđem u Savez komunista. Ja nisam imala te pretenzije, nisam zato ušla, nego sam jednostavno htela da sa mladima radim i tako.
I onda su me normalno oni stariji predložili i tako sam sa 18. godina postala član Saveza komunista, a od 16. godine sam bila aktivista. I tu smo mi održavali sastanke, ovaj, i šta si mi, šta sam sad otišla u drugom smeru, nešto ste me pitali…
Eremire Krasnići: O demonstraciji.
Sonja Artinović: A da, i ja sam tad bila učesnica, vršio se popis stanovništva, 1.aprila ‘81. godine. I tako je bilo, jedan Srbin jedan Albanac, sad dal’ muško ili žena, nebitno, ja sam sa Arsimom, jako se dobro sećam Arsima. I mi smo dobili normalno tu u centar, i baš smo bili u Aktašu, znate gde je Aktaš? E dabome. I mi smo zajedno išli, i nismo znali šta se događa, bili smo ušli u stan, pisali ono sve što je bilo potrebno. Kad smo izašli, on je mene ovako zagrlio i steg’o me ovde i kaže: “Sonja nemoj da se brineš, odvešću te do kuće”. Zašto? Jer mi kako smo izašli na put, odozgo od menze, od studentskih domova krenula.
Tu je bila ogromna jedna masa ljudi. To ja, ja od tad imam fobiju, na primer, evo da budem gde su velike mase, ne volim. Jednostavno osetim onako, nisam ja loše doživela, on je mene zagrlio i rekao: “Nemoj da se brineš, vodim te ja kući”. Tako je bilo, meni je tu Goleška bila blizu. Međutim brat je bio na fakultetu a medicinski fakultet je kod bolnice, i to je već malo dalje. Tata je bio na terenu, mama je bila jako uzbuđena, kad je videla, ona je već bila uplakana, van sebe. Međutim, ‘ajde kad je mene je Arsim do vrata doveo. Znači to, ja nisam, niti sam ja osetila strah, ja sam samo videla masu i ne znam šta se događa.
Ne znam o čemu se radi, šta je, ovaj, i on me tu doveo i rekao: “Nemoj da brineš, nemoj da izlaziš”. Ja kažem: “Al’ gde mi je brat sad, ja bih sad krenula da idem do bolnice.” On kaže: “Nemoj molim te da ideš jer ovo ne zna se šta će da bude.”
Eremire Krasnići: Je li bilo policije?
Sonja Artinović: Posle je bilo, al’ u to, u tom prvom ne. Brat mi je kasnije mnogo došao, došao je sa iscepanim valjda kako masa nosi to, poderane pantalone. Došao je sa nekim drugarima pošto s obzirom da stanujemo u centru, najlakše je bilo kod nas da se dođe. Posle svako da ide svojoj kući. Međutim bilo je tu jedno deset dana stvarno, tu su i tenkovi bili, tu je svašta bilo. Nismo imali hleb gde da kupimo, bilo je snajperista je bilo. Iza moje zgrade ima dva solitera, bilo je tu nekih pucnjava. Ovaj, nismo smeli da izlazimo jer je preko dana nešto malo, ništa nije funkcionisalo i u našoj ulici su bile neke specijalne jedinice.
Ja sad ne znam, nije me interesovalo ali znači nisi smeo posle osam da izađeš iz zgrade. To je bilo. Tako da sam ja za moj život doživela tri policijska časa, bogata sam po tom pitanju. (smeje se) Posle sam još dvaput i sa detetom, ovaj, doživela. Tad je, to je prvi put bilo. To je trajalo desetak dana, posle se to normalizovalo.
Ja sam eto posle na primer toga, dobili smo ja i Arsim da radimo selo Orlović, eto. Znači posle svih tih događanja, to je selo kod kako da vam objasnim, tu nadomak Prištine ali je selo. Da tu idemo da radimo. Nisam ja imala, Arsim me pitao: “Jel’ te strah?” Ne reko’, zašto? Mislim zašto bi me bilo strah? Mi smo ulazili u albanske kuće, srpske kuće, tu je bilo mešano selo.
Eremire Krasnići: Jeste izveštavali oko toga? Je li bilo razloga da imate strah?
Sonja Artinović: Pa ne znam, ja uvek moram da pričam o mojoj porodici s obzirom da ne uklapa se u kliše, nije. To se dogodilo, demonstracije su bile, studentske, bile su i ‘68. ali ja sam tad bila mala. Bilo je isto na studenti su ovaj bili su neki nemiri studentski. A ‘81. godine, pa to nije bilo izveštavanje toliko kao sada, dizanje tenzija i ne znam, demonstracije su bile, smirilo se i to je trajalo kažem jedno deset dana da mi nismo ovaj nešto funkcionisali. Ali posle jedno dvadeset dana, to se vratilo u normalu, ja sam posle mesec dana znači ponovno krenula popis stanovništva.
I popis stanovništva je odrađen. Ovaj, eto kažem sa Arsimom sam bila. On je stanovao negde baš u ovoj ulici, zadnja ona zgrada. Evo, u ovoj, tad se zvala Beogradska ulica. Tu je on živeo, opet sam sa njim bila…
Anita Susuri: Da li se nešto promenilo posle tih demonstracija, u društvu?
Sonja Artinović: Pa ne, ne, mi smo išli posle toga opet putovali, ne. Ja sam se kažem družila na fakultetu, Valjdec Spahiu iz Peći. On nam bio kao tata, glavni tu košarkaš koji nas je vodio, ne, ne, ne. Blerjim Vunići, sada da ne nabrajam tu ekipu ljudi koju i dan danas viđam. S kojima sam znači od malena, rasla sam sa njima, tako da. Ja lično nisam imala problem, ne znam ni u mom okruženju, od mog društva. Ja samo znam da su tad, da su ljudi počeli da se sele, tad jeste. Od te ‘81. Prvo je bilo ‘74. jedan egzodus, ne znam zašto su ljudi bili ‘74. ali ‘81. je bilo masovno odlaženje.
I sećam se da su nas pitali, moj tata je rekao: “Ne ja, nemam nameru da idem odavde” jer on je Prištinu doživljavao kao rodni grad, ne Niš. On ima kuću u Nišu, nikad nije hteo da ide u Niš da živi. On je Prištinu doživeo kao svoj…
Anita Susuri: Da li ste poznavali nekog ko je otišao iz Prištine i šta su oni rekli o tome, zašto idu?
Sonja Artinović: Da, da, da, znam. Pa kao eto da se ponovo ne desi, šta znam. A isto i kažem i oni dobili su i dobar novac za te svoje ovaj kuće. Uglavnom su tad te kuće prodavali zbog posla, zbog dece, mada smo mi ovaj već bili studenti. Jer ko je hteo da ode na studije, on je već otišao ‘78. Nije imao potrebe tad da ide. Mali broj, otišli su oni ljudi koji, ovde nije bila arhitektura, nije bila farmacija, nije bila stomatologija, nije bilo tih i još nekih fakulteta. I zbog toga su ljudi odlazili, mislim moj da kažem drugari i moje društvo. Ne zbog toga da bi se sklanjali odavde nego jednostavno što nije postojalo.
Svi mi koji smo ovde, šta smo hteli, mi smo, moj brat je medicinu ovde studirao jer medicina je bila. Ali nije na primer bila stomatologija. Moja najbolja drugarica je otišla na stomatologiju u Beograd. Mojih nekoliko ovih drugova koji su arhitekturu, nije bilo, otišli su za Beograd. Svi koji su medicinu, oni su u Prištini. Znači sve što je postojalo u Prištini, a hteli su, mi smo tu ostali. I onda te ‘81, to su uglavnom roditelji, mi, da kažem mladi nismo ni razmišljali o tim nekim stvarima.