Saranda Bogujevci

Priština | Date: 7. februar 2018. | Duration: 84 minuta

Ono što nam je bilo najzanimljivije u vezi dnevne sobe [na izložbi] bilo je to da, znate, bilo na Kosovu, u Albaniji, Srbiji, ali i posetiocima iz drugih evropskih zemalja… svi su imali isti osećaj kada su ušli u dnevnu sobu. Znate, dnevna soba je bila neka vrsta, kako da objasnim… kroz dnevnu sobu svi su shvatili da su u to vreme svi živeli na sličan način. Znaš, nismo bili toliko različiti jedni od drugih, znaš kakva je bila propaganda, naročito u Srbiji, o Albancima na Kosovu.

I kad su ušli u dnevnu sobu, sve vreme bi čula kako ljudi govore: ‘I mi smo imali ovo, i mi smo imali tu knjigu, imali smo isti takav televizor’. Ili: ‘I mi smo imali isto ćebe, moja baka je to imala…’


Aurelja Kadriu (Vodila Intervju), Donjeta Beriša (Kamera)

Saranda Bogujevci rođena je 1985. godine u Podujevu. Diplomirala je na Univerzitetu Metropolitan u Mančesteru, Odsek za interaktivne umetnosti. Bogujevci je vizuelna umetnica i kustoskinja. Kratko vreme vodila je Odjeljenje za kulturu, omladinu i sport u Opštini Priština. Danas je poslanica u Kosovskom parlamentu i članica Pokreta Vetëvendosje.

Saranda Bogujevci

Prvi Deo

Saranda Bogujevci: Ja sam Saranda Bogujevci.

Aurelja Kadriu: Možeš li nam reći nešto o svojim ranim uspomena iz detinjstva? Mislim, čega god se sećaš o svojoj porodici, krugu u kom si odrasla, igara kojih si se igrala kao dete, bilo šta čega se sećaš?

Saranda Bogujevci: Odrasla sam u jako širokom krugu porodice i uvek sam bila okružena drugom decom i rođacima. Moje uspomene iz detinjstva su jako dobre. Sećam se da smo provodili dosta vremena napolju s drugom decom. Mislim, imali smo, ja sad pričam o igrama koje smo imali kao deca ‘90ih. Mislim, bile su neke vrlo specifične igre, a onda sećam se i da smo izmislili dosta novih igara. Kao dete, jako sam volela muziku, volela sam da plešem, ne znam, imam raznih uspomena. Ja sam odrastala sa decom moga strica, tako da nas je bilo puno i… Ne znam, opet, kad mislim o svom detinjstvu, mislim o vremenu koje smo proveli napolju.

Onda ja sam sanjarila puno, skoro sam baš pričala prijateljima o tome kako sam htela da naučim da sviram klavir kada sam bila mala, onda kako sam htela da postanem balerina. Htela sam da budem novinarka, znate, kako reći, snovi, razni snovi. Ali imala sam raznolika iskustva kao dete. Kada sam imala šest, sedam godina, preselili smo se u Švedsku zajedno kao porodica, pošto se situacija na Kosovu pogoršala, pričamo o ranim ‘90ima kada je moj otac otpušten s posla. Kada sam krenula u školu, oni su već preuzeli zgradu škole, mislim, samo srpska deca su išla tu i nije nam bilo dozvoljeno da uđemo u zgradu, pa se improvizovalo.

Aurelja Kadriu: U kom gradu si živela?

Saranda Bogujevci: Živela sam u Podujevu, onda smo otišli u Švedsku gde sam živela godinu i po dana. Imam vrlo lepe uspomene odatle… Bili smo smešteni u vrlo izolovanom mestu pošto su oni zadržali samo one ljude koji su tražili azil. Bilo je ljudi i iz drugih zemalja takođe, ali većina porodica koje su smeštene tu su bile sa Kosova. Opet, kao dete, imala sam lepe uspomene iz škole i iz okruženja u kom smo živeli. Ali godinu i po dana kasnije, oni su nas vratili na Kosovo i ostatak vremena smo živeli u Podujevu sve do posle rata.

Aurelja Kadriu: Šta je tvoj otac radio nakon što je bio primoran da napusti posao?

Saranda Bogujevci: Bio je električar u Obiliću.

Aurelja Kadriu: Kada ste se vratili na Kosovo iz Švedske, možeš li nam reći u kakvom stanju ste zatekli vaš stan? Kako vam je bilo?

Saranda Bogujevci: Sećam se bila je zima, ako ne grešim, jer se sećam da je bilo hladno. I kao dete, iskusila sam dosta haosa, ali u isto vreme nisam baš razumela šta se dešava. Prvo nisam razumela zašto smo otišli u Švedsku… Nisam razumela u smislu, da se situacija na Kosovu pogoršava i da se dešavaju loše stvari. Onda bila je velika razlika između uslova u kojima smo živeli u Švedskoj i onih na Kosovu. Počnete da primećujete razlike, na primer, uslovi koje smo imali u školi u Švedskoj su bili tako drugačiji od uslova koje smo imali na Kosovu, mislim Podujevu.

Tako da, sećam se nekakvog haosa, ne znam, hladnog vremena i… Pogotovo kao dete kad ima toliko stvari koje ne znate i koje tek razumete kasnije. Ali opet, naviknete se na rutinu gde god da ste.

Aurelja Kadriu: Možete li nam pričati o Vašem odnosu sa porodicom? Vašim roditeljima, sestrama, braćom iz porodice, imate li uspomene s njima?

Saranda Bogujevci: Da, naravno. Imala sam, imam jako lepe uspomene. Pričala sam vam da sam odrasla sa decom mog strica, što znači da sam odrasla u veoma širokom krugu porodice. I uvek sam dobijala puno pažnje i ljubavi od porodice. Bila sam jako mala kad mi je deda umro, ali se sećam i njegove pažnje isto. Imali smo kao neki ritual, kad bismo se probudili ujutru, čekali smo njega jer smo znali da je otišao da nam kupi čokolade. Tako da, to je bio svakodnevni ritual mog dede koji je uvek… Dakle, iako sam bila jako mala, imala sam pet godina kad je moj deda umro, još uvek se sećam tih trenutaka.

Aurelja Kadriu: Koje godine ste se vratili iz Švedske?

Saranda Bogujevci: Otišli smo 1990. ako ne grešim, i vratili smo se posle godinu i po dana.

Aurelja Kadriu: Jeste li nastavili da idete u školu posle? Da li ste imali priliku da nastavite školovanje kada ste se vratili?

Saranda Bogujevci: Da, naravno. Krenula sam u prvi razred u Podujevu, onda smo se preselili u Švedsku kad sam bila u drugom polugodištu prvog razreda. Kad sam se vratila, već je bio treći razred, tako nešto. Bili su isti đaci, isti drugovi iz odeljenja, isti učitelji. Tako da nisam morala da počnem ispočetka a da ne poznajem nikoga. U stvari, bilo je teže mom bratu koji je bio godinu dana mlađi od mene jer je imao… Prvi put je krenuo u školu u Švedskoj i onda kad smo se vratili na Kosovo on je morao da krene u prvi razred ponovo u drugačijem sistemu.

Aurelja Kadriu: Bili ste u školskim zgradama ili kućama[1]?

Saranda Bogujevci: Mi smo bili, mislim bilo je javno obdanište, tu smo išli od prvog do četvrtog razreda. Onda od petog razreda to osmog razreda išli smo u zgradu gde su učenici srednje škole trebali da imaju časove, ali pošto smo mi bili mlađi, mi smo koristili tu zgradu, dok su srednjoškolci, kako se zna po celom Kosovu, imali časove u privatnim kućama.

Aurelja Kadriu: Imate li uspomene? Sećate li se škole? Šta vam je bilo specifično u osnovnoj školi?

Saranda Bogujevci: Jako sam se dobro provela tokom osnovne škole, u smislu odnosa sa prijateljima i učiteljima tu, ali nismo imali dobre uslove. Zgrada nije ispunjavala uslove mesta gde se drže časovi. Mislim, zimi smo morali da grejemo zgradu pećima u svakoj učionici. Porodice su morale da prilože da bi se kupilo drvo.

Ali osim toga, imam jako lepe uspomene sa prijateljima, imajući u obziru da je bilo jako teško vreme za obrazovanje. Kažem to jer okolnosti nisu bile toliko dobre u to vreme. Uvek pomenem da sam ja bila ta generacija ‘90ih koji smo imali drugačije iskustvo. Ali opet, postojale su razlike od grada do grada. Na primer, uslovi za nastavu koje su imali u Prištini, kad pričam sa mojim sadašnjim prijateljima koji su išli u osnovnu školu tada… Kada razmenjujemo uspomene, primetimo kako se razlikuju jedne od drugih. Kad razmisliš o tome koliko je daleko Podujevo od Prištine, razlike su prevelike.

Ali opet, kad se prisećam, zahvalna sam za prilike koje sam imala da se obrazujem. Naravno, zahvalna sam za sve lepe uspomene sa prijateljima, i onda za šansu, bez obzira na vrlo teške uslove, što sam ipak uspela da se obrazujem.

Aurelja Kadriu: Možete li nam reći, znam da ste bili mali tad, ali da li ste primetili pritisak te situacije? Da li Vam je nešto rekao učitelj u školi? Šta su rekli povodom cele političke situacije koja je bila tada u zemlji?

Saranda Bogujevci: Koliko se sećam, nismo bili baš izloženi tome u tom smislu. Naši učitelji su se koncentrisali na naše obrazovanje i nisu nas opterećivali politikom. Na kraju dana, mi smo bili deca i mislim da nismo mogli baš da razumemo situaciju. Nije da nismo bili svesni šta se dešavalo oko nas, ali nismo bili preopterećeni. Sećam se da nismo imali, mislim, pričam za sebe lično, sećam se da sam imala neki strah u to vreme, posle krajem ‘90ih. Bila sam malo zrelija tad, ali je takođe bilo i malo više očigledno, dok početkom ‘90ih nije bilo puno. Ali ipak, to su iskustva na koja smo svi mi gledali drugačije.

Aurelja Kadriu: Da li ste uspeli da završite osnovnu školu?

Saranda Bogujevci: Ne. Kad sam bila, izvinite, rat je počeo kada sam bila u osmom razredu, i mi smo išli u školu u prekidima. I onda je nastava bila prekinuta skroz jer više nije bilo bezbedno. Kada se završio rat, vratili smo se u osmi razred opet, da završimo osmi razred pre nego što odemo u srednju školu, što ja nisam uspela jer sam otišla u Englesku da se izlečim.

Aurelja Kadriu: Možete li nam reći o tome, kako god da se sećate, ratnog perioda?

Saranda Bogujevci: Teško mi je da zaboravim. Sećam se toga jako dobro. Sećam se kad su ljudi pričali o NATO bombardovanju i sećam se odluke koja je doneta 24. marta, bili smo tako srećni kad je počelo NATO bombardovanje, “Bićemo slobodni sad!” I nikad nismo mislili da će se stvari koje su se desile posle bombardovanja desiti.

Za nas, bilo je malo drugačije jer smo primetili i videli stvari kasnije, pričam o lapskoj oblasti. Sećam se kada se desio masakr u Račku, mislim, kad se desio napad na porodicu Jašari[2]. Dosta se pričalo o ovim stvarima u školi, iako je bilo tako blizu, u isto vreme je bilo toliko neverovatno da su se takve stvari dešavale.

I onda kad… Bile su vesti da će se NATO bombardovanje desiti, kao dete tada, koliko god sam mogla razumeti, za mene je to bilo, mislila sam da ćemo biti slobodni istog trenutka kad će početi NATO bombardovanje. Ali u stvari, mnogo ubistava albanskih porodica će se desiti dok je trajalo NATO bombardovanje. Bilo je nekih momenata, na primer sećam se jedne prilike kad… Naša kuća je u centru grada i bio je veliki red tenkova koji dolaze iz Srbije, sećam se da sam ih gledala kroz prozor. Bilo je vrlo strašno, mogli smo da zamislimo šta može da se desi.

I onda je bilo drugih prilika isto, na primer, dve bombe su eksplodirale u gradu. Bilo je zanimljivo jer u to vreme sam imala samo jednu misao a to je da se takve stvari ne mogu desiti mojoj porodici, mislila sam da je to nemoguće, bila sam sigurna u to. I mislim, bez obzira na to šta ću doživeti, još uvek sam verovala da je nemoguće da se nešto tako desi mojoj porodici.

Onda policijska jedinica rezervista zvana PIONA, koja je bila ista jedinica koja je bila deo masakra u Srebrenici u Bosni, je ušla odmah posle NATO bombardovanja koje se desilo 24. marta, ušli su četiri dana kasnije, 28. marta. Ušli su u grad i sve nas uzeli, žene i decu.

Muškarci nisu bili sa nama u tom trenutku jer je ćerka mog strica, Nora, pitala da izađu i bilo je priče po gradu da ako sprska vojska uđe u grad, oni će uzeti muškarce i ubiti ih. I onda smo ih mi molili da odu jer smo mislile da, pošto smo mi samo žene i deca, oni će nas samo izbaciti iz kuće kao što su radili sa drugim porodicama, i kako da kažem, ne znam da li su razmišljali o begstvu, o odlasku u kampove u Albaniji ili Makedoniji, ili u planine gde je većina ljudi otišla. Ali niko od nas nije mislio da… Čak iako nije da nismo viđali ranije da se to dešava, da su žene i deca ubijani.

I mislim, vojnici su nas izveli iz kuće. Prošli smo kroz dvorište našeg komšije i stavili su nas sve zajedno u dvorište drugog komšije. Tu je bila moja majka, moja dva brata, moja baka, žena mog strica zajedno sa petoro njene dece s kojima sam odrastala i ja. Tu je bila tetka sa njenom snajkom i bila je porodica prijatelja od mog oca i strica, Envera Durićija, mislim, njegova čitava porodica, njegovi roditelji, žena i četvoro dece. I stavili su nas iza kuće i počeli da pucaju, mislim, od svih njih, samo ja i četvoro dece mog strica, Jehona, Fatos, Genc i Lirija smo preživeli. Svi smo bili ranjeni. Posle toga vojnici su otišli, onda je stigla obična jedinica i odveli su nas u bolnicu u Prištini gde smo ostali do kraja rata. I samo kasnije, mislim, mesec dana kasnije su moj otac i stric uspeli da saznaju gde smo i šta se desilo preko Jehoninog školskog druga kog smo sreli u bolnici, koji je bio tu ne zato što je ranjen nego zbog drugih zdravstvenih problema i bio je zaglavljen u bolnici. Kad je njegov otac došao po njega da ga odvede iz bolnice, poznao je mog oca i onda je uspeo da ga nađe i da mu kaže da smo mi u bolnici, i da je bilo vreme da oni saznaju šta se desilo porodici.

Aurelja Kadriu: Bili ste hospitalizovani?

Saranda Bogujevci: Da.

Aurelja Kadriu: Možete li nam pričati o vremenu u bolnici? Jesu li doktori bili Albanci?

Saranda Bogujevci: Molim?

Aurelja Kadriu: Doktori nisu bili Albanci, jel’ da?

Saranda Bogujevci: Ne. Jednom, dok sam bila na intenzivnoj nezi, srela sam sestru koja je Albanka. Sećam se samo da mi je rekla, ne znam joj ni ime ni prezime i nikad je nisam videla ponovo, ali se sećam da mi je rekla: “Ne govori ništa, jer sve razumeju”. I posle sam shvatila da su oni svi govorili albanski, samo nisu hteli. Druga stvar što su rekli medijima, da li srpskim ili međunarodnim, je da su bili ranjeni od strane NATO-a. Tek kasnije sam shvatila da je to bila priča.

Tek kasnije sam shvatila šta je tačno sestra htela da kažem jer zapravo, ako bismo pričali o tome što nam se desilo, bili bismo u opasnosti. Onda kad nas neko pita, bila sam tako ljuta što moram da kažem da se to desilo zbog NATO-a, ali u isto vreme, morala sam da mislim o bezbednosti svoje dece i dece mog strica. Tako da, tako smo odlučili, diskutovali smo sa decom mog strica i odlučili da ko god nas pita nešto, mi ćemo samo reći da smo čuli glasan zvuk i da se ne sećamo ničega do kraja rata.

Aurelja Kadriu: Sećate li se kako ste premešteni iz bolnice? Da li je Vaš otac uspeo da Vas nađe tu?

Saranda Bogujevci: Da, moj otac je došao u bolnicu. Oni su došli zajedno s njihovim prijateljem Enverom. Enver je pokušavao da nađe svoju decu. Mislim, cela njegova porodica je ubijena, njegova žena, njegovi roditelji, i njegovo četvoro dece, i kad je on došao tu doktor je rekao: “Tvoj otac je ovde”. Pomislila sam mora da je neki naš rođak koji je živeo u Prištini saznao da smo mi tu i da je došao da nas poseti, nikad ne bih pomislila da mi moj otac bio tu. Naravno, bio je jako težak trenutak za nas, ali u isto vreme je bilo teško za mog oca i strica kada su saznali šta se desilo.

Onda se moj otac vratio u planine i nekoliko nedelja kasnije, moj stric je došao i ostao kod ujaka čija je kuća bila kod Kodra e Trimave. Oni su nam dosta pomogli, pomogli su mom stricu da dođe da nas poseti u bolnici. Jer je on stalno bio u opasnosti na putu do bolnice od Kodra e Trimave. Žena njegovog ujaka mu je uvek pravila društvo tako da ne bi… Mislim, tako da ga ne bi maltretirali toliko ako je žena s njim, ako ga zaustavi policija ili vojska dok ide da nas poseti.

Aurelja Kadriu: Saranda, znam da je teško, ali da li možeš da se prisetiš trenutka kad je tvoj otac saznao šta se desilo, verujem da se sećaš…

Saranda Bogujevci: Izvinjavam se, ali trenutno ne mogu…

Aurelja Kadriu: U redu, razumem. Trenutno… Možeš li nam reći kako se to desilo da odeš u Englesku?

Saranda Bogujevci: Posle kraja rata, moj ujak je došao da nas poseti. I slučajno smo videli neke vojnike KFOR-a, neke britanske vojnike KFOR-a. Zajedno s mojim ujakom, bila je ćerka njegovog strica koja je govorila engleski i oni su odlučili da odu i da im kažu šta se desilo. Čim su im rekli, oni su nas odveli i o nama su brinuli doktori britanskog KFOR-a.

I tada smo upoznali doktora s kojim smo i dan danas u kontaktu. Onda putem sistema koji se zove telemedicina, gde oni uzmu podatke i dijagnoze za razne pacijente i pošalju iste raznim doktorima u svetu, mislim stručnjacima za svakakve vrste bolesti ili povreda. I onda je doktor u Engleskoj rekao: “Mogao bih da lečim devojčice”, tako da nam je bila ponuđena šansa da odemo u Englesku na lečenje, i onda smo ostali tu… Posle smo dobili boravišnu dozvolu, a kasnije smo takođe dobili državljanstvo.

Aurelja Kadriu: Kakve povrede ste zadobili ti, Fatos, Lirija i ostali?

Saranda Bogujevci: Genc i Fatos su bili upucani u nogu, u obe noge. Lirija je bila u najgorem stanju, bila je upucana u grlo, tako da osam meseci zaredom hranjena je direktno u stomak. Na svu sreću, nakon operacije u Engleskoj, puno je bolje sad. Jehona je bila upucana u obe ruke, u šaku i u nogu. A ja sam bila upucana u moju šaku, nogu i u kičmu.

Aurelja Kadriu: Možeš li nam pričati o putovanju, kako se to desilo, kako ste stigli dotle? Kako se to ostvarilo, da li se sećate?

Saranda Bogujevci: Mislim, to se desilo uz pomoć određenih organizacija koje su bile ovde i bavile se ovakvim procedurama. Ali sećam se da neko vreme, možda mesec dana ili tako, uvek smo bili spremni jer su nam rekli da moramo biti spremni zato što možemo otići u Englesku istog trenutka kad se donese odluka. Na dan odlaska, sećam se da je bio šator, ako ne grešim, blizu aerodroma, gde smo mi čekali dok nisu sve procedure završene.

Onda smo poleteli u vojnom avionu, koji smo morali da promenimo u Italiji zbog nekih problema kojih je imao. Onda smo leteli direktno iz Italije do Engleske. Ćerka mog strica i ja smo otišle odmah u bolnicu od aerodroma u kolima hitne pomoći. Dok je drugi deo naše porodice ostao u kampu gde su bile izbeglice sa Kosova, koji su ranije poslati u Englesku. Mislim, mi smo bili u kampu godinu dana ili tako. I kada smo dobili šansu da, svaki član porodice je dobio priliku da se smesti u sopstvenu kuću i date su im boravišne dozvole.

Aurelja Kadriu: Da li su tvoj otac i stric pošli s tobom?

Saranda Bogujevci: Da, naravno.

Aurelja Kadriu: Možeš li da nam pričaš o tih godinu i po dana tamo? Čega god se sećaš te godine, kad ste otišli u kamp?

Saranda Bogujevci: Ah…

Donjeta Beriša: Koje godine ste otišli u kamp?

Saranda Bogujevci: Bio je septembar ‘99. Mislim, nekoliko meseci posle kraja rata. Bilo je i nekih porodica sa Kosova, pošto je bilo kampova i u drugim krajevima takođe, oni su bili smešteni u Mančesteru, mislim u raznim delovima Mančestera su bili drugi kampovi gde su bile druge izbeglice. Ja sam provela većinu vremena u bolnici. Krenula sam u školu početkom, mislim, januara 2000. i mislim, išla sam u srednju školu. Čak i tamo, često sam morala da idem, možda pola dana u školu a ostatak na fizioterapiju, ili sam imala, mislim, druge termine zbog moje ruke, jer mi je ruka bila jako oštećena.

Bilo je zanimljivo iskustvo, šta mi se najviše svidelo u Engleskoj je kako je bilo organizovano… Kako su organizovani kao zajednica. Na primer bilo je mnogo… Mislim, penzionera koji su imali više slobodnog vremena. Oni bi organizovali dnevne izlete gde je dvoje starijih ljudi imalo vremena i oni bi došli da pitaju da li je neko hteo da ode i poseti neko mesto… Mislim, bilo je građana oko kampa u kom smo živeli u to vreme, pokušavali su da nam pomognu kako god mogu. Čak i samo da nas pozovu na kafu ili da nas odvedu na neko zanimljivo mesto. Oni su bili dobro organizovani. Kako da kažem, što se tiče religioznih zajednica, oni su bili organizovani. Svako je hteo da pomogne na svoj način… S čim god ti je trebala pomoć.

Bilo je, kako da kažem, vrlo teško jer smo bili u novom mestu, nismo govorili tim jezikom i zbog svih onih stvari koje smo preživeli na Kosovu. A onda je drugi deo porodice na Kosovu i… Nije bilo lako. Imali smo rođake, imali smo tetku u Londonu, iako je ona dolazila svake nedelje, brinula o  nama, provodila vreme s nama. Opet, kad ste u nepoznatoj sredini, bilo je teško. Ali uglavnom, bilo je dobro iskustvo, u smislu da smo bili dobro zbrinuti.

Aurelja Kadriu: Kad si bila u školi, možeš li nam reći o školskom okruženju, kako se odvijao proces druženja?

Saranda Bogujevci: Naravno da je obrazovni sistem bio skroz drugačiji. Ali osim toga, uslovi u školi tamo, u poređenju sa uslovima u školi ovde, bili su jako različiti. Škola je…

Donjeta Beriša: Jesi li krenula u školu nakon dobijanja državljanstva?

Saranda Bogujevci: Ne, pre toga.

Donjeta Beriša: Pre. Znači dakle, tokom boravka u kampu?

Saranda Bogujevci: Da. Mislim, čak i izbeglice su išle u školu…

Donjeta Beriša: Dakle sva deca izbeglice su išli u školu?

Saranda Bogujevci: Da, da. Bilo je obavezno.

Donjeta Beriša: Je li škola bila u sklopu kampa ili su vas vodili negde drugo?

Saranda Bogujevci: Išli smo u istu školu kao i ostali. Još nešto što je bilo interesantno je to što je to bila katolička škola. Ostali smo u kontaktu sa direktorom škole nakon što je otišao u penziju i rekao nam je da kad su dobili zahtev da prihvate… Jer prvo su izbeglice koji su išli u Englesku sa Kosova u maju 1999. bili prihvaćeni u školu… I kada su ih pitali, mislim, direktora i školski odbor, da prihvate učenike koji nisu katolici nego muslimani… Onda ih je direktor pitao: “Ako smo mi katolička škola i ne prihvatamo one kojima smo najviše potrebni, šta radimo mi onda?” Dakle tako je školski odbor odlučio da prihvati izbeglice. Znači bilo je [albanskih] učenika u toj školi čak i pre nas.

Donjeta Beriša: Da li je jezik bio problem?

Saranda Bogujevci: Bilo je teško ali imali smo učitelje koji su nam pomagali samo oko jezika. Nisu bili Albanci, bili su Englezi ali su bili s nama svo vreme i objasnili nam lekcije, sve što se učilo, tako da je dobro funkcionisalo. Ali nismo imali… Mislim, ispočetka su bili više fokusirani na jezik, da naučimo jezik.


[1] Do 1991. godine, nakon što je zakonodavstvo Slobodana Miloševića proglasilo srpski jezik kao službeni jezik Kosova i uklanjanja svih albanaca iz javnih službi, albanci su takođe bili isključeni iz škola. Albanci su reagovali tako što su stvorili paralelni sistem obrazovanja uglavnom u privatnim kućama.

[2] U martu 1998. godine srpske trupe su okružile su zajdenicu porodice Jašari, čiji su muškarci bili među osnivačima Oslobodilačke vojske Kosova i sve su ih ubili, uključujući i žene i decu. Ovaj događaj je podstakao otpor albanaca i obeležio početak rata.

Drugi Deo

Saranda Bogujevci: Volela sam umetnost, tako da mi nije bio problem da razumem šta je zadatak na času likovnog, oni me pitaju i ja krenem… Nije bilo obavezno za svakoga da ide na iste časove kao i pravi učenici, jer su bili svesni naše situacije.

Aurelja Kadriu: Je li bilo učionica samo sa Albancima ili je bilo…

Saranda Bogujevci: Ne, bili smo izmešani. Bili smo izmešani i nije bio veliki broj Albanaca. Mislim, jedino kad smo bili svi zajedno je bilo sa učiteljem koji nas je učio jezik, ali je takođe bilo i puno učenika iz drugih zemalja koji su prisustvovali časovima. Na primer, imala sam prijatelja iz Hong Konga koji je išao na ovaj čas. Šta sam volela u školi u Engleskoj je to što nikad nisam osećala da nas gledaju sitničavo. U smislu, nisu gledali na nas samo kao žrtve nego su se trudili da nas tretiraju s pažnjom, i naravno hteli su da se osećamo jednakim u odnosu na druge učenike i naravno, to je vrlo dobra stvar.

Aurelja Kadriu: Kakvi su bili odnosi sa tvojim drugovima iz razreda?

Saranda Bogujevci: Vrlo dobri. Oni su bili jako pažljivi. Sećam se na početku kako je bilo teško komunicirati jer nisam dobro znala jezik ali se sećam tokom pauze za ručak, jer smo jeli u školi, nismo smeli da izlazimo napolje. I u toku odmora, na primer, sistem funkcioniše drugačije, imate svoju učionicu… Hoću da objasnim tako da bude jednostavno za one sa Kosova da shvate, to je kao redar i razred. Bilo je tako da imate razrednog i svoj razred, onda imate druge časove koje odaberete, likovno, matematiku, fiziku ili geografiju, bili biste podeljeni u grupe. Ne biste uvek bili sa istim ljudima na istim časovima. Bili ste u istoj godini ali ne na istom času sa istim ljudima.

I na primer, tokom velikog odmora, kada sam uzela hranu i sela negde, učenici iz odeljenja mog razrednog me nikad nisu ostavili samu, uvek su me vodili da sedim s njima, nikad me nisu pustili da ne znam gde da sednem, znate, jer nisam znala nikoga. Tako da su oni bili jako pažljivi što se toga tiče. I bili su mnogo dobri, nikad se nisam osećala usamljeno i kao da nisam imala nikoga za druženje, iako nisam znala jezik.

Aurelja Kadriu: Da li su uspeli da shvate šta se desilo, tvoje iskustvo?

Saranda Bogujevci: Da. Ja sam pričala. Kad smo polagali malu maturu, napravila sam skulpturu na času likovnog koja je predstavljala priču moje porodice. Kada su shvatili šta se desilo, učitelj koji je predavao veronauku me pozvao na njegov čas da pričam s njegovim učenicima i da im objasnim kroz šta sam prošla tako da bi oni mogli da razumeju vrednost toga bolje. Počevši odatle, često sam bila pozvana u razne škole gde sam govorila o tome što se desilo.

Aurelja Kadriu: Šta ste radili posle srednje škole?

Saranda Bogujevci: Posle srednje škole, nastavila sam obrazovanje u Engleskoj. Oni su to zvali A levels [engleski], fakultet, to je manje više ako ste bili ovde u sistemu osnovne škole, pa onda srednje škole i onda univerzitet. Tu sam studirala medije, umetnost, grafički dizajn i… Da, to je to valjda.

Aurelja Kadriu: Kakav je bio taj period?

Saranda Bogujevci: Bilo je baš dobro. Naučila sam jako dobre stvari i upoznala vrlo dobre i zanimljive ljude. Bilo je… Mislim, bilo je ljudi iz celog sveta na fakultetu na kom sam ja bila. Većina njih su rođeni i odrasli u Engleskoj, ali njihove porodice dolaze iz raznih zemalja, a takođe je bilo ljudi koji su došli u Englesku kasnije, dakle bilo je jedno zanimljivo iskustvo. Naučila sam dosta o drugim zemljama. Mislim, bilo je ljudi iz Indije, Pakistana, iz raznih afričkih zemalja, Portugala, Palestine, Irana, Iraka. To je bil mešavina studenata, tako da je bilo jako lepo iskustvo.

Aurelja Kadriu: Malo skrećem, izvinite. Kada ste se vratili prvi put na Kosovo posle rata?

Saranda Bogujevci: Dve godine nakon što sam otišla u Englesku.

Aurelja Kadriu: To je 2001?

Saranda Bogujevci: 2001. ili… Ne, ipak 2001. Izvinite.

Aurelja Kadriu: Kako ste zatekli Kosovo, kako je bilo… ?

Saranda Bogujevci: Bila je manje više ista posle ratna energija. Ali je naravno bilo bolje, stvari su bile u redu. Nije bilo posle ratnog haosa odmah. Ja sam se osećala jako dobro što sam uspela da se vratim. Jer bez obzira na to koliko su dobri uslovi i činjenice da sam stekla prijatelje u Engleskoj, jako mi je nedostajalo Kosovo, nedostajala mi je moja porodica. Onda sam htela da saznam ko je završio tu, mislim, od mojih prijatelja iz škole. Deo porodice, šire porodice, koje nisam videla posle rata. Iako je bilo jako teško, nisam imala ostatak porodice… Ali u isto vreme sam imala osećaj vraćanja kući. I na neki način, uvek sam imala taj osećaj, svaki put kada dođem na Kosovo.

Na primer iako sam u Prištini ili negde drugo, jer sam se vratila, sada živim na Kosovu, ali kad odem u Podujevo, uvek imam osećaj da sam stvarno kod kuće.

Aurelja Kadriu: Šta ste radili nakon fakulteta?

Saranda Bogujevci: Nastavila sam da studiram Interaktivne Umetnosti u Mančesteru.

Aurelja Kadriu: Na kom univerzitetu?

Saranda Bogujevci: Na Mančesterskom Metropolitan Univerzitetu.

Aurelja Kadriu: Možete li nam reći šta se dešavalo u Vašem životu u to vreme, u profesionalnom i akademskom pogledu, posle Vaših studija?

Saranda Bogujevci: Od… Na početku, zapravo kad smo otišli u Englesku sreli smo se s ljudima iz jedne organizacije koji su pomagali izbeglicama u Engleskoj ali koji su takođe slali humanitarnu pomoć kampovima u Albaniji. Kasnije smo angažovali organizaciju i imali smo razne projekte koji su uvek dali doprinos našem radu na Kosovu. Počeli smo sa mančesterskim parkom mira u Podujevu. Mislim, projekat je počeo tada, kad smo pregovarali sa Opštinom Podujevo 2001. I imali smo razne projekte otada.

Moj rad je više povezan sa umetnosti i kulturom, ali se bavi podizanjem svesti građana Engleske o izbeglicama i onima koji traže azil. Jer to je viđeno, čak i u medijima, kao negativan fenomen i samo nekolicina ljudi shvata razlog zbog kojeg ljudi idu iz jednog mesta u drugo. Na primer, kao u našem slučaju što smo išli u Englesku. I uvek poredim sa Švedskom… Da nam je data dozvola da živimo u Švedskoj, moja porodica bi možda bila živa danas. I ja to uvek objasnim na ovaj način tako da ljudi mogu da shvate u potpunosti. A druga stvar o kojoj uvek pričam je da, sada, kao britanski državljanin, imam pravo da biram gde želim da živim i kakav život želim da imam.

Mislim, onaj momenat kad sam išla u Švedsku sa porodicom i momenat kada sam išla u Englesku posle rata, nisam imala priliku da biram. Bila je stvar preživljavanja. Tako da, veliki deo mog rada u Engleskoj je… Mislim, radila sam na temama, izbeglica i azilanata, podizanja svesti građana ovde. I onda smo duže vreme, kao porodica, radili na produkciji izložbe koju smo imali u Prištini, Tirani i Beogradu. Onda nakon toga, odlučila sam da se vratim na Kosovo.

Aurelja Kadriu: Možete li nam reći, izvinite što prekidam, možete li da nam pričate o izložbi, kako je bila organizovana? I onda da nam kažete o iskustvima u Prištini, Tirani i Beogradu, kakva su bila očekivanja i kako ste se lično osećali povodom toga?

Saranda Bogujevci: Kada smo počeli da razmišljamo o izložbi… Dosta smo pričali o tome, kao porodica, mislim, kao slučaj pratili su međunarodni mediji i uvek je postojala perspektiva novinara koji pišu priču. Pa smo onda odlučili da prikažemo priču kao što smo je iskusili i osetili. Upoznali smo se kroz naš rad sa organizacijom Manchester Aid za Kosovo, upoznali smo kustosa izložbe Džejmsa Bozlija koji je razumeo kakva je situacija, koji je takođe radio sa drugim umetnicima sa Kosova i bio je jako pažljiv, ne samo prema porodici ili priči, već i u smislu kako smo mi videli i kako smo želeli da prikažemo naše iskustvo.

Trebalo je dosta vremena jer obično takvim projektima treba više vremena dok se razviju. Počeli smo da razmatramo sa Narodnom Galerijom, čiji je direktor u to vreme bio Faredin Spahiju. Onda smo radili puno na smeru fundiranja, mislim u pogledu produkcije. Odlučili smo da bude podeljeno na četiri dela, ideja je bila da svako ko poseti izložbu, prođe kroz put koji je naša porodica prošla, u smislu uspomena koje imamo.

I kada uđete u izložbu, prvi deo je dnevna soba. I tu je čitava dnevna soba sa nameštajem, baš kao što smo imali kod kuće u Podujevo. Ideja je nastala iz svih stvari koje smo imali kod kuće i jedne… Jedna od tradicija koju smo imali u porodici, koja je bila svakog praznika, jedan član porodice je snimao svu decu da bi imali uspomene, i imali smo snimke sve do večeri Nove Godine 1999. Ali nažalost, vojnici su našli fotogradije i sve kasete i bacili su ih, većina njih je oštećena.

Jedna koja je preživela je snimljena 1990. uoči Nove Godine. Ideja je bila da kad posetioci pogledaju video, oni vide kako je izgledao život naše porodice, oni vide snimak u istom okruženju. Mislim, tako da oni mogu da shvate kako nam je bilo. Onda druga soba je porodično stablo koje pokazuje koji članovi porodice su preživeli a koji nisu.

U svakom delu izložbe mogu se čuti misli ili stvari koje su izgovorili ili doživeli članovi porodice. Onda ima i treća soba, bolnička soba gde mi pričamo o našim iskustvima dok smo bili u bolnici u Prištini, tokom rata. Pričamo od marta ‘99. do juna ‘99. kad se završio rat. I poslednji deo je sudnica gde je prikazan naš put do oporavka u Engleskoj, i onda naša borba za pravdu koja prikazuje naše učešće u dva suđenja u Beogradu 2003. i 2008. kada je osuđeno petoro ljudi.

Onda tu je i naš put do Kanade gde smo tražili od vlade da izruči jednog od naših optuženika koji je tražio azil ovde. I suđenja u Haškom sudu. I onda poslednji deo je kada smo otišli u Englesku, tu je bio fotograf koji je fotorgrafisao sve porodice koje su bile u kampu kao izbeglice. Te fotografije su deo ratnog muzeja u Mančesteru i deo predstave koja se zove Deca rata, gde su ispričane priče dece iz raznih zemalja i ratova. I onda deset godina kasnije, on je fotografisao neku decu ponovo, one od nas koji smo bili deca u to vreme, a onda nas je fotografisao kao odrasle ljude. I tu je izraz koji kaže da nikad nećemo zaboraviti prošlost ali moramo da se krećemo napred.

Aurelja Kadriu: Kako je izložba primljena generalno?

Saranda Bogujevci: Bilo je raznih iskustava u svakoj zemlji. Šta nam je bilo zanimljivo u vezi dnevne sobe [u izložbi] je to što, znate, da li na Kosovu, Albaniji, Srbiji, ali takođe posetioci iz drugih evropskih zemalja… Svi su imali isto osećanje kad su ušli u dnevnu sobu. Znate, dnevna soba je bila nekako, kako da objasnim… Uz pomoć dnevne sobe su svi razumeli da je taj period svačijeg života bio jako sličan jedan drugom. Znate, mi nismo toliko različiti, znate kako propaganda preovladava, pogotovo u Srbiji prema Albancima na Kosovu.

A onda kad su ušli u dnevnu, stalno čujete kako ljudi kažu: “I mi smo imali ovo, i mi smo imali ovu knjigu, imali smo isti televizor”. Ili: “Imali smo isto ćebe, moja baka je imala ovo…” Mislim, u svakoj zemlji je bilo isto osećanje, i isti komentari, bilo je zanimljivo videti kako je svako shvatao da smo imali iste stvari kao i druge porodice na Kosovu.

Šta sam primetila na Kosovu, kad smo imali izložbu u Prištini je da, razumela sam koliko malo prostora je dobijeno, i mislim, to se i dalje nastavlja, koliko malo prostora se daje porodicama i individualcima da pričaju o tome što im se desilo tokom rata. Mislim, vi primetite loš uticaj koji ima, jer niko ne zna da imaju prostor da pričaju, ili da je nekome stalo do toga. Mislim, pristup “Desilo se, sad je to prošlost” mislim da je jako pogrešan. Moramo da se suočimo s prošlošću i svako mora da ima prostor koji im treba da bi se suočili s tim kroz šta su prošli.

U Albaniji je bilo zanimljivo u smislu… Imala sam doživljaj sa jednom damom gde su pokušali da naprave poređenje njihovog iskustva sa komunizmom ali… Oni su videli rat na Kosovu kao… Ne bih sad da generalizujem… Na primer, šta je ostavilo utisak na mene na sastanku sa građanima Tirane je to što ona nije mogla da razume zašto smo hteli rat kad smo bili slobodni. Ona je mislila u smislu da tokom postojanja Jugoslavije mogli smo da putujemo bilo kuda… Kao da smo mi započeli rat i da mi… Mi smo imali sve ali smo hteli još… Mislim, mogli ste da vidite koliko su malo znali o svemu što se dešavalo na Kosovu.

Iskustvo u Beogradu je bilo drugačije naravno. Bilo je dosta više radoznalosti i bilo je interesantno kada sam videla starije generacije, onda mlađe generacije kako posećuju izložbu sa svojom decom. Ali za nas, prostor koji je korišten za izložbu je takođe jako bitan. Na svakom mestu, zamolili smo galeriju da bude deo javne institucije, ne privatne galerije, jer sam verovala da je na taj način publika jako ograničena. Zbog same činjenice da je u Kulturnom Centru Beograda… I onda, naravno učestvovanje tadašnjeg premijera Ivice Dačića, mislim, je izazvalo zantiželju.

Čak iako, čim smo počeli da postavljamo izložbu, oni su nam rekli da se neće otvoriti. Tako da, bio je jako težak proces, ali nismo prestajali. Mislim, rekli smo: “Mi ćemo uraditi naš posao, ako nam ne dozvolite da otvorimo tada, sklonićemo naše stvari i nastaviti negde drugde. Ali dok ne dođe do toga, kad imamo datum za otvaranje i dok ne dobijemo konketniji odgovor, nastavićemo.” Izvinite, “Nastavićemo naš posao.”

Aurelja Kadriu: Dakle bilo je otpora…

Saranda Bogujevci: Da, da…

Aurelja Kadriu: Od institucija?

Saranda Bogujevci: Da, naravno… Ali, pre… Trenutak kada je najavljeno… Pre dolaska u Srbiju, da bi se postavila izložba u galeriji, bilo je puno članaka u srpskim medijima kako je ovo albanska propaganda. Na noć otvaranja, bilo je mnogo protesta u to vreme, bilo je policajaca svuda okolo zbog bezbednosnih razloga. Dakle, nije bilo lako, ali u takvim trenucima, postane teško i vi odustanete, to ne sme da se desi. Tako da, nama je bilo jako važno da se to realizuje kao projekat i iskreno, nismo puno razmišljali o bezbednosti ili nečemu sličnom.

Aurelja Kadriu: Kada ste se konačno vratili da živite na Kosovu?

Saranda Bogujevci: 2014. Došla sam ovde u maju 2014. u junu 2014. sam odlučila da ću ostati duže vreme.

Aurelja Kadriu: Hajde da se vratimo na nezavisnost, mislim, bili ste u Engleskoj u to vreme…

Saranda Bogujevci: Ne, bila sam u Kanadi (smeje se).

Aurelja Kadriu: Dobro, bila si u Kanadi tada. Sećate li se leta 2007. ili kako pamtite to leto 2007?

Saranda Bogujevci: Leta?

Aurelja Kadriu: Godine 2007. leto pre proglašavanja nezavisnosti.

Saranda Bogujevci: Da, sad (smeje se) sad se sećam. U stvari bilo je, 2007. je vreme kad se puno stvari desilo. Imali smo projekat sa umetnicima sa Kosova koji su prvi put izlagali u, u Engleskoj. Tako da tokom te godine često sam dolazila na Kosovo. Bilo je, mislim, u toku mojih studija, za mene je to bila pretrpana godina, sa zanimljivim projektima, sa zanimljivim stvarima koje su se dešavale. U… leto 2007. mogu da kažem da sam provela dosta vremena tada, u Albaniji, i deo na Kosovu.

Aurelja Kadriu: Možete li nam reći o tome kad ste prvi put čuli ili kad ste prvi put shvatili da će Kosovo proglasiti nezavisnost?

Saranda Bogujevci: Ne mogu reći, teško je zato što ponekad se fokusirate na određene uspomene i ne razmišljate o ostalom.

Aurelja Kadriu: S čime to povezujete, kad razmišljate o tome?

Saranda Bogujevci: Da budem iskrena, nezavisnost Kosova vezujem za, mislim za vreme kada je proglašena nezavisnost Kosova ja sam studirala u Kanadi, bila sam student na razmeni sa univerziteta Mančester. I bila sam u Kanadi šest meseci tako da u toku kada se to, kada se o tome pričalo i kada je proglašena nezavisnost bila sam tu. Tako da sve, kad pričamo o uspomenama za vreme proglašavanja nezavisnosti Kosova ja sam bila u, uvek to vezujem za Kanadu (smeši se).

Aurelja Kadriu: Možeš li nam reći o tome šta je tebi značila nezavisnost? O čemu si razmišljala na dan kad je doneta?

Saranda Bogujevci: Iskreno da Vam kažem, bilo je veliko slavlje, mislim da je bilo organizovano odmah u centru Toronta, skupili su se Albanci. Sećam se, bila je to čast za mene, oni su me zamolili da pričam, da se obratim svim zemljacima koji su se skupili u, u Torontu. Sećam se da sam imala… Mislim sa, sa porodicom koju sam imala, prijateljima koje sam imala u Torontu, nacrtala sam orla kao što je onaj na slikama, na obrazima sve dece i mlađih generacija. Bila je ogromna proslava.

Sećam se dana pred proglašavanje nezavisnosti, zato što je albanska zajednica velika, svuda gde ste hodali, delovalo je kao, kao da ste na Kosovu. Mogli ste da ih vidite kako slave u kolima, sa zastavom… A onda, sledećeg dana, kada je proglašena nezavisnost, bila je velika proslava. Bilo je jako hladno (smeje se) ali bilo je, bilo je veliko slavlje.

Aurelja Kadriu: Jeste li gledali uživo ili… zasedanje?

Saranda Bogujevci: Da, da. Naravno, naravno. Prvo, mislim, prvo smo gledali proglašavanje nezavisnosti onda su se svi Albanci organizovali… Onda su putevi do centra Toronta bili blokirani jer su se tu skupljali Albanci koji su živeli u okolini Toronta. Slavili smo u tom delu grada, u centru Toronta. A onda kasnije je bilo i drugih događaja, događaja na kojima su se skupljali…

Bilo je zanimljivo, jer sam tada upoznala dosta… Jer kao zajednica je bila jako velika, i mislim, zajednica Srba, Hrvata, zajednica balkanskih zemalja, tu gde sam bila u Kanadi. I iskustva sa mlađim Srbima su bila zanimljiva, njihov pogled na proglašavanje nezavisnosti Kosova. Većina njih su bili jako mladi kada su otišli u Kanadu, ili su bili rođeni tu. Ili su većinu njihove porodice činili Srbi iz Hrvatske ili Bosne ili… Znate, ne, ne baš tačno iz Srbije. I bilo je interesantno gledati debate između mladih Kosovara i Srba.

Aurelja Kadriu: Da li možete da nam kažete detalje o…

Saranda Bogujevci: Pa… Bilo je baš zanimljivo kako, kako su oni bili odlučni da Kosovo pripada Srbiji iako nikad nisu bili na Kosovu, nisu znali toliko o Kosovu. Bilo je očigledno da se nešto prenelo iz generacija njihovih porodica, ali oni to nisu razumeli. I bilo je interesantno videti, na primer, zato što su oni bili odlučni i dali su sebi pravo da vam kažu… Nisu se usudili da pričaju o ovome sa mnom jer su znali istoriju, moje porodice i oni su bili jako pažljivi ali, na primer, diskusije koje su imali sa drugima. Dakle imali su tu odlučnost da Kosovo pripada Srbiji. Ali možete da vidite da oni zapravo ne razumeju baš dobro, nije to bilo njihovo verovanje već se to prenosi u njihovim porodicama. Jer, na primer, noću kad su hteli da izađu, jer mogli ste da ih vidite, gde god da odete, jer su živeli u istom mestu, nije im bilo bitno odakle ste ili bi zaboravili odakle je njihova porodica. Ali možete da vidite koliko, je direktan uticaj od, od porodice. Nije da im je baš stalo. Tako da je to bilo jako interesantno iskustvo za mene.

Aurelja Kadriu: Hajde da se vratimo do 2014. kada ste odlučili da se vratite na Kosovo. Zašto ste odlučili da se vratite na Kosovo? Kako je tekao taj proces povratka?

Saranda Bogujevci: Zbog izložbe, mogla sam da putujem i da ostanem na Kosovu dosta od 2010. do 2013. zapravo, početka 2014. I pomislila sam, ako postoji šansa da se nađe način i ono što sam doprinela mojoj zemlji. U 2014. sam došla ovde sa prijateljicom, Besom Neziri, Rugova… Bio je projekat na kom je Besa radila kao dizajner, mislim paja[1]od mlade, ili kako se zove u lapskoj regiji, qeiz[2] koji je ostao od moje majke kad se udavala za mog oca. I nekako, ostalo je tako pokriveno i nisam znala šta da radim s tim, kako da iskoristim… Onda je Besa dobila ideju da ih pretvorimo u haljine, što mi se jako dopalo.

I išle smo na Femart festival, koji je tada nosio drugo ime (smeje se). Tu smo predstavili Besin rad. Ideja je bila da nekako kažemo da je [qeiz] isto oblik umetnosti, delo koje su uradile žene. Ali u isto vreme, to je način za mene da predstavim moju majku u drugom svetlu. Mislim, nije to bilo, kako da kažem, nije… Kao žene, njihov život, znanje i talenat nisu samo mladin qeiz. Svaka žena ima druge strane sebe koje ne pokazuje uvek.

Tako da sam došla sa Besom da predstavimo naš rad na festivalu. Onda tokom godine opština Priština, Špend Ahmet i  Vetëvendosje! pokret su došli na vlast. U to vreme, Blerta Zećiri je bila direktor kulture, omladine i sporta, i prihvatila sam da im pomažem neko vreme. Onda je Blerta morala da da otkaz, i meni je ponuđena šansa da vodim Upravu za kulturu, omladinu i sport, zbog čega sam se osećala jako dobro, u smislu jer su mi verovali da mogu da preuzmem tako veliku odgovornost za prestonicu.

I onda su se stvari desile tako neplanski… Ali to je bio jedan od najboljih i najizazovnijih iskustava što se tiče posla, koje sam imala, i kažem to jer sam se u toku mog života skoro uvek suočavala sa izazovima.

Aurelja Kadriu: Možete li nam reći kako Vam je bilo dok ste bili direktor kulture…

Saranda Bogujevci: Upoznala sam toliko ljudi, toliko puno ljudi. Naučila sam dosta od mnogo različitih ljudi što se tiče umetničke zajednice, iz različitih oblasti. Bilo mi je zanimljivo jer sam videla kako se sistem ovde razlikuje od onog u Engleskoj. Imala sam sreće da me puno podržavao tim kabineta gradonačelnika i da su se brinuli o meni. Bila sam najmlađa među direktorima.

I kao posao, bilo je jako izazovno jer je bilo mnogo problema. Druga stvar je to što ste vodeći u sektoru kulture, omladine i sporta u prestonici. Dakle, bilo je jako zahtevno. Ali u isto vreme sam i naučila dosta. I šta sam očekivala da vidim i shvatim je to što moramo početi da verujemo jedni drugima više i da radimo kao zajednica. Nismo toliko dobro organizovani kao narod. Imamo veliki potencijal, tako da moramo da radimo zajedno.

I još jedna stvar je to što mi ne shvatamo da imamo divnu omladinu. Pričam zbog iskustva koje sam imala u Engleskoj. Ne pričam ovo da bi hvalila svoju zemlju, nego što nam je omladina jako inteligentna. Imaju toliko sposobnosti da se razvijaju u raznim oblastima. Imamo toliki kapacitet u tako maloj zemlji da, da imamo razne generacije svakakvih stručnjaka i bila bi potreba za ljudima iz drugih zemalja. Ali nažalost, njima često nije data šansa da se razviju i napreduju.

Aurelja Kadriu: Možete nam reći šta ste nastavili da radite posle mandata?

Saranda Bogujevci: Posle mandata u opštini, otišla sam u Englesku na par meseci. Onda sam se odlučila da se vratim i kandidujem za člana Parlamenta, kao deo  Vetëvendosje! pokreta.

Aurelja Kadriu: U redu, ako nemate ništa više da dodate, onda bih Vam se zahvalila…

Saranda Bogujevci: Možda samo pošto ima deo o nezavisnosti Kosova, htela bih da kažem neke stvari o kojima moramo početi da razmišljamo da radimo, kao što sam rekla ranije, zajedno, da stvorimo poverenje među nama. Da razmišljamo o budućnosti na duge staze, a ne da mislimo samo od danas za sutra. Da verujemo sebi više, i onda se to kolektivno spaja, možemo da odlučujemo sami za sebe, šta mislimo da je najbolje za nas. Čak iako grešimo, to nije ništa loše, jer se na greškama uči. I to ne znači da neko drugi uvek zna bolje o nama nego mi sami. Možda treba da imamo zajednički osećaj i misli o jedni drugima. I moramo da volimo svoju zemlju izvan granica reči, bolje je pokazati kroz dela.

Mi jesmo mala zemlja ali imamo veliki potencijal. Imamo toliko puno prilika. Sposobni smo i možemo da razvijamo našu zemlju, možemo da unapređujemo našu zemlju. Ali svi moramo preuzeti odgovornost za nas i moramo biti aktivni. To ne znači da ćemo uvek morati da čekamo institucije ili političare. Ali kao građani, svako od nas mora biti aktivan na svoj način, da tražimo odgovornost i da radimo zajedno za napredak zemlje. Jer prošlo je deset godina otkako je Kosovo postalo nezavisno, skoro 19 godina od kraja rata. I za ovako malu zemlju kao što je naša, možemo imati mnogo bolje uslove od onih koje trenutno imamo.

Aurelja Kadriu: Hvala Vam puno, Saranda!

Saranda Bogujevci: Hvala vama.


[1] Alb.: paje, devojački miraz.

[2] Odeća i ručni rad, čipkanice kojima se puni devojački miraz.

Download PDF