Usmene istorije žena aktivistkinja nude jedinstven prostor koji omogućava vidljivost i trajnost subjektivnosti ženske istorije koja je bila stalno, ako ne zaboravljena, onda u najmanju ruku, marginalizovana. Bilo da su angažovane u protestima protiv okupatora tokom Drugog Svetskog rata, bilo da su bile deo kampanje za skidanje feredže, u borbi protiv nepismenosti žena, bilo da su angažovane u nacionalističke pokrete ili su bile deo otpora protiv Miloševića i u borbi za prava žena nezavisno od nacionalnih podela, žene imaju svoje moćne priče koje se ukrštavaju sa velikim istorijskim događajima u vremenu.

 

Zirafete Murići Ljajči

Politička aktivistkinja

Meni su stavili lisice, bile su neke plastične lisice, ne one, lisice sa metalnim lancima. Sa Mirvetom dvoje po dvoje su nas sve vezali. Stavili su nas u jedan kombi, bili su inspektori sa nama. Možda sam zaboravila bio je Dema, Dema Muja i Jakup Lonćari sa nama. Možda sam i zaboravila, ne znam možda ove druge devojke pamte bolje. Odveli su nas za Mitrovicu. Putem, jer je kombi iza bio onako sa otvorenim prostorom, bile su kao klupe okolo. […] Pogledale smo jedna-drugu, ali nismo imali nijednu priliku, na primer, da damo neku informaciju jedna-drugoj o tome kakva je bila procedura istrage do sada. Osim što je Hava jednom, znaš, onako znakovima dala do znanja da su je tukli po rukama i pitala da li su i mene tukli pendrekom, znaš. Malo samo kako bi znali kako je išla procedura istrage. Ali to se bre znalo jer su namerno ostavljali otvorena vrata kako bi mi čule jedna-drugu dok vičemo. Tu se znalo kako je tekla cela situacija.

Zeljije Krieziu Ramadani

Politička aktivistkinja

Tu sam bila iznenađena stavom moje majke Zeljfije, bez nijednog dana škole. Ali predata telom, srcem, dušom za pitanje Kosova. Kad je ustala [tu] sam videla da je majka hrabra, kao mnoge druge majke sa Kosova. Moja majka je nosila maramu, bila je pokrivena kad je izlazila napolje na ulici. Ne znam, ali za mene je bilo iznenađenje. Kada je ona ustala i spremila se, zavezala je onu maramu onako oko usta {opisuje rukama kako je zavezala} napunila je sa lukom. Zavezala je maramu i stavila luk. Mi smo svi izašli. Ja sam bila u prvim redovima. Bile je mnogo drugih žena, bilo je mnogo drugih. Mi smo počeli sa demonstracijom: ‘Nezavisnost, demokratija, republika!’ Izreke tog vremena: ‘Sloboda!’ Bačen je prvi suzavac u tom naselju. Nemate pojma. […] Kad je moja majka došla, taj prvi suzavac ispred demonstranata, moja majka je nosila dimije sa slojevima, otvorila je one slojeve i sela preko onog suzavca. Mi smo svi užasnuti vikali: ‘Nemoj, nemoj, nemoj!’ Uspela je da uzme suzavac dok nije eksplodirao. Jer je puštao onaj [zvuk] zzzz {onomotopea}, dok nije pustio onaj dim. […] I majka im baci natrag [taj suzavac]. Cela masa je počela da se mobilizuje i da im vraća natrag. To je bila kulminacija koja je revoltirala policajce o organizaciji

Zurafete Krueziu Manaj

Politički aktivista

Nakon zatvora, sva su moja prava bila ograničena. Nisam imala pravo ni da radim, ni u vladinim institucijama, niti da se bavim sportskom aktivnosti kao što sam se bavila, ni u književnosti. Dakle, ili sam morala da promenim ime ili sam morala da pronađem neku prijateljsku vezu da bi mogla da objavim neku poeziju tu i tamo. Tako da, dakle, iz onog malog zatvora izašla sam u veliki zatvor koji se zvao Kosovo i tako je bilo sve dok sam se udala za supruga. Pre nego što sam se udala ja sam sklopila brak [u opštini] sa suprugom da bi mogla da promenim prezime. Promenila sam prezime i onda sam mogla da radim jedno četiri-pet godina u Opštini Klina. Nakon pet godina nađu mi trag i udalje me iz [radnog] mesta. Otud sam otišla u Opštini Lipljane, u Gadimlje. Videla sam na novinama da se traži nastavnica za fizičko vaspitanje. Odnesem moj zahtev tamo, prime me i tu sam radila nekoliko meseci. Tražili su ovu karakteristiku političke podobnosti koje se zahtevalo u to vreme. Ja to nisam imala gde da uzmem.

Hatmone Haradinaj Demiri

Profesorica Albanskog Jezika

Moj stric mi je spremio jednu, jednu kasetu, rekao mi je: ‘Uzmi ovo’, spremio je sve patriotske pesme ‘uzmi ovo i puštaj u studentskom domu’. Dakle nije mi dao neku direktnu odgovornost, ja sam to uzela, i dakle 10. marta uveče skoro niko nije spavao, celu noć smo bili napolju i bilo je mnogo lepo vreme, vruće, i sve vreme sam puštala kasetofon na prozoru, na domu broj jedan, sve te patriotske pesme. […] Ali tu noć je bio neki osećaj, niko nije spavao do kasno, dakle svi, bilo je neko, neko oslobođenje pre nego što je nastala ta oluja, koja se desila sutradan. Dakle svi smo, svi smo znali da se nešto dešava, ali nismo direktno znali. 

[…]Pridružili smo se direktno kod menze, poneli smo luk sa sobom, uzeli smo neke, neke šrafove smo stavili u flaše, ne znam ni sama zašto smo to uzimali, šta bi mogli uraditi, međutim to je ono što smo uzeli sa sobom, luk ako nam bace suzavac. Ni mi sami ne znamo ko je dao tu ideju, jer je to bio prvi put da smo učestvovali u jednoj direktnoj demonstraciji gde je bilo i suzavaca, i dakle to je bila noć kad su se i ljudi pridružili, u određenim momentima.

[…] Bilo je vikanja, ‘Kosovo Republika’, ‘Trepča radi, Beograd se gradi’, ‘Republika, sa voljom…’. Toga na početku nije bilo, na početku smo rekli: ‘Želimo [bolje] uslove’, ‘Hoćemo hleb, hoćemo…’, znaš, bile su malo lakše, naročito na početku protesta u menzi. Onda kasnije postepeno, kao obično dakle kako to ide, prvo počinje polako onda su počeli sa tim parolama gde je svako dodao jednu po jednu svoju, na drugi način, i sve dok je došlo do tog ekstremnog.

Igbale Novosela Mehmeti

Pravnica i aktivistkinja

Bilo je letnje vreme i obično se išlo na more. Nas nije bilo briga za more, brinuli smo se o problemu sa braćom. Koji je u zatvoru, kome treba spremiti paket, gde je… Ponela sam dve velike torbe. Mislim da su tada bili u zatvoru oboje i Seljatin i Sabri. Sa dve velike torbe [otišla sam] pravo tamo. I zateknem u gradu, na trgu [jednu drugaricu], kaže: ‘Gde ideš?’ Zatvor je bio gde je i danas. Mi smo iz Dodone obično išli… Imali smo prava dva put nedeljno, prvo dva put nedeljno, onda jednom nedeljno, ponedeljkom i četvrtkom, da im odnesemo stvari. A kad smo imali posetu svake druge nedelje, odneli smo im i hranu. 

Ja sa dve torbe u ruci, idem, kaže: ‘O Igbala, šta radiš?’ Rekoh: ‘Evo bogami, ti?’ ‘Ideš na letovanje?’ Rekoh: ‘Da’. ‘Ima lepo da se provedeš’. Rekoh: ‘Da, da, kamo sreće da se i ti provedeš kao ja’, znaš. Ona nije dobro shvatila. Ja sam išla u zatvor da odnesem pakete. […] Inače, porodica je bila naš problem, mala deca, snajke bez muževa. Dakle, naš problem tada nije bio da idemo na more ili tako nešto.

Mevljude Mezini Sarači

Pesnikinja

Kad se Drenica blokirala, Drenica je ostala u krizi, brojali su poslednje rezerve. Tada je Forum žena, rukovodstvo Foruma žena u organizaciji i sa drugim organizacijama žena koje su tada počele da funkcionišu, [organizovale su marš] ‘Hleb za Drenicu’. Delegacija Foruma žena iz Đakovice bila je potisnuta od samog polaska iz Đakovice i nisu nam dopustili da nastavimo za Prištinu. […] Mi smo pošle jer je bila jedna centralna tačka, da se sretnemo u Prištini i da pođemo za Drenicu. Naš polazak je morao biti iz Prištine. Mi smo pošle, nas su zaustavili na ulazu Đakovice. Bile smo organizovane sa kolima i samo što nas je policija zaustavila, oni su znali naša kretanja i dobili su informaciju da će se desiti polazak sa hlebom. […] Dakle, svaku aktivnost koju smo radili na organizovan način van Đakovice trudili su se da nas potisnu. Ali nažalost u Drenici nije stigla da dospe nijedna od nas, jer su nas zaustavili na samom početku.

Ljindita Cena

Pravnica

Oni su bili nasukani, znate, bili su pod opsadom srpskih snaga i nisu mogli da obezbede hranu ili osnovne lekove, što im je bilo preko potrebno, jer su bili opkoljeni policijskim snagama. A onda je Forum žena Demokratskog saveza Kosova uputio poziv za mobilizaciju i okupljanje što većeg broja žena i devojaka, da im se bar pošalje hleb i osnovni lekovi ljudima koji su bili zatočeni u Prekazu

Protest je bio najavljen za 16. mart 1998. Bilo je predviđeno da se krene iz Dragodana kod Američke ambasade. Tu se skupio veliki broj devojaka i žena, svaka je imala po jedan hleb u ruci i lekove, u nadi da će otići i to odneti porodicama koje su bile blokirane u Prekazu. […] Blizu Poljoprivredne škole, dakle, putem su nas pratili ljudi kolima, sa srpskim registracijama. I provocirali su, vikali su, trudili su se da nas uplaše ili da nas… Ali mi nismo stale, nastavile smo svojim putem, niti smo vikale, ali znale smo svrhu zašto idemo tamo.

U momentu, ne sećam se ni sama, bile su sekunde u pitanju, jedan od onih koji su provocirali uleteo je kolima među demonstrante. I tu više ne znam šta se desilo, jer sam izgubila svest, dakle, bila sam jedna od onih koji su pregaženi kolima i ne znam. Ne sećam se više šta se tu desilo.

Igbale Redža Jašari

Ekonomistkinja

…kad su počele demonstracije 1. aprila [1981.], faktički sam bila kući jer nisam znala, pošto nisam bila u tim grupama, nisam bila… ali, pošto sam saznala da je tamo puklo, onda sam odmah pošla i samnom je došla moja sestra koja je u to vreme imala samo 15 godina. Normalno, ja sam pokušavala, da se ona vrati kući ali ovde gde je skupština videli smo da dolaze demonstranti, faktički demonstranti, i mi smo im se pridružile.

Još jednom sam pokušala da udaljim sestru, do pijace sam je otpratila kako bi se vratila kući, ali ona mi se opet tog dana pridružila. Dakle, ostale smo tu, baš ispred megafona, dakle ispred onih reči koje su se govorile, slušali smo dakle sve dok je policija intervenisala. […]

I mi smo pobegle sa sestrom ulicom dole, [bilo je] suzavaca, dakle, to ju je još više mučilo, i ona mi je u tom slučaju bila samo teret, dakle, jer je trebalo, dakle, da je držim da je ne pustim, kad smo videle policiju.

Nakon nekoliko sati smo stigle kući, dakle te noći. Ali, moja sestra je sutradan nastavila sa organizovanjem učenika. Dakle, ona je takva bila od njenih 15 godina. Policija ih je jurila i odvela iznad Učiteljske škole iznad Grmije na tom delu. I ona se tako kotrljala sa zastavom na ruci i nije se vratila jednu noć. Faktički je ostala tamo.

Zurafete Beriša Ljušaj

Profesorka albanskog jezika

Bila je godišnjica demonstracija ‘81. godine. Ja sam u to vreme živela u [studentskom] domu, u Studentskom centru, u domu i sigurno mi ništa nije promaklo da nisam saznala. I spremila sam se da će se nešto desiti, bila sam spremna jer je i moj brat bio u Pokretu i bila sam spremna ako se nešto desi, ja znam šta ću govoriti, znam gde sam i vrlo dobro sam znala svrhu. 

[…] Izašla sam sa drugaricama ispred dvorišta studentskog doma. Sastala sam se s bratom, s drugaricama, sa mnogo kolega. Nisam znala da nas slikaju u svakoj poziciji [policija], jer su policijske mere bile jako stroge. Bile su izuzetno stroge. Tako da su nas pronašli i posle nekog vremena su uhapsili mene, mog brata i jednu drugaricu. Nas troje odjednom su uhapsili. I onda je počela tortura, dok sam neko vreme bila pod istragom dok nam nisu odredili zatvorske dane [kaznu]. 

Bio je to veoma, veoma užasan period, jer si morao da znaš šta pričaš. Moj problem je bio da zaštitim druge, tada moj problem nije bio. […] Međutim, sećam se mog brata koji je tri godine stariji od mene i bio je hrabriji, i kaže mi: ‘Nemoj da pričaš!’ Samo se toga sećam.

.

Greta Kačinari

Profesorica

…posle opere želela sam da počastim prijatelje iz crkve. Eh, ja jako volim Svetog Antonija i njemu sam se mnogo molila kao mlada devojka. Čak zahvaljujući njemu desili su se neki važni preokreti u mom životu i kažem mu: ‘Vidi’, dakle ja pričam sa Sveti Antonijem i kažem mu: ‘Vidi, sav novac koji će mi ostati nakon što počastim prijatelje kafom, sve ću tebi dati’. I izašli smo mi, završila se opera. Izašli smo iz opere. Ajde idemo da popijemo kafu, sve je bilo zatvoreno, nigde nijedan kafić otvoren. Bilo je 10:00 sati i sve je bilo zatvoreno i rekla sam: ‘Ajde sve moram dati Antoniju’, ‘Kom Antoniju?’ Kažem: ‘Svetom Antoniju’ (smeje se). I tako da, sav novac koji je trebalo da potrošimo na kafu, ja sam mu rekla: ‘Evo, donela sam tebi’. 

Ali, kad sam pitala Svetog Antonija i rekla sam mu: ‘Vidi, ti mi pomogni kako možeš’, kad sam imala prvi sastanak, ‘ako ti misliš da je u redu, nek se desi, ako ne poništi’. Poništio je prvi, drugi. Kažem mu, ‘Vidi’, opet isto: ‘ako misliš da on nije za mene, poništi’, poništilo se. U trećem slučaju sam mu rekla: ‘Vidi, Sveti Antonije, do sad si poništio sve. Ovaj put ću ja sama odlučiti’.