Omer Škrijelj

Janjevo | Date: 11. juna 2019. | Duration: 56 minuta

Ispričaću jednu anegdotu iz tog vremena. Tu su išli kamioni za kamionima, tu recimo ima ona kuća onih Hrvata koji su sad najjači, koji su ostali, to je gore nekih dvesta metara odavde, pa sve do pošte su bili poređani kamioni i tovarilo se. To je bilo masovno iseljavanje, ja ono, teško da se preboli to, za onoga ko nije Janjevac. I sad, dolazi jedna stara žena na pregled i onako, uobičajeno, nema neke posebne tegobe.

I ja joj rekao: ‘Baka, na šta se žališ, šta te boli?’ Kaže: ‘Bole me kamioni’. Reko’: ‘Bole sve nas’. Znači bila je, bila tad i ta dijagnoza, bole me kamioni. E boli baš, to je išlo, to je išlo, samo sedite kao naveče s njima, popijete, družite se, sutra već vidite da nisu tu. Jer odluke su padale maltene preko noći. Kažu oni danas: ‘Nećemo, nama ne treba da idemo’. I onda, desi se nešto preko noći, verovatno ode jedan komšija, ode drugi, zašto bi ja ostao, idem i ja. I tako…


Eremire Krasnići (VODILA INTERVJU), Anita Susuri (VODILA INTERVJU), Besarta Breznica (Kamera)

Omer Škrijelj je rođen 1959. u selu Brahovce, u opštini Lipljan. 1978. započeo je studije u Medicinskoj školi na Univerzitetu Prištine. Nakon diplomiranja 1984, započeo je s radom kao doktor u Domu zdravlja u Lipljanu. 1987. Škrijelj se seli zbog posla u Janjevo u Porodični Dom zdravlja. Danas, on nastavlja da živi sa svojom porodicom tu.

Omer Škrijelj

Prvi Deo

Anita Susuri: Možete nam nešto reći o Vašem detinjstvu, čega se sećate?

Omer Škrijelj: Pa obzirom da sam rođen u Bresovcu, davne 1959. godine, moje detinjstvo je u stvari započelo u Lipljanu, jer sam kao trogodišnjak, znači sa navršene tri godine došao u Lipljan jer mi je otac radio u tadašnjoj miliciji i oni su kao polu vojna formacija bili podložni seljakanju, da se sele prema prekomande i njihovih komandanata. I onda kada smo došli ‘63. u Lipljanu, ovaj tu smo se nastanili i tada je prestalo to seljenje jer je policija transformisana u, milicija je transformisana u policiju i onda sam tu. I ono što se sećam, ono što pamtim iz mog detinjstva je u stvari vezano za Lipljan.

Znači te prve, prvi utisci su da je to bilo neko malo mesto, relativno intimno, poznavali smo se puno među sobom. Međutim gledajući sa ovog aspekta, sa današnje tačke Lipljan je potpuno drugačiji bio onda. Bio je i manji i bio je naseljen uglavnom ljudima koji nisu poreklom s Kosova, što je vrlo zanimljivo, jer je okolina Lipljana bila takva da je, da je imalo rudnika puno, fabrika puno. Pa onda prvi ti lekari, prvi učitelji, svi su slati tu po dužnosti da služe u Lipljan. I onda bi tu sa svojim porodicama ostajali. Pa je bilo sa te strane malo zanimljivo, i to druženje, kao da ste u maloj Jugoslaviji tadašnjoj (smeje se).

I družili smo se. Onda naši sugrađani Albanci su relativno kasno naseljavali Lipljan kao takav jer su kadrovi kasno i stizali. E tek kada je univerzitet ono, punom parom proradio u Prištini ‘68. do ‘70. godine. Onda su polako i ta infrastruktura išla, i usaglašena bila prema demografskoj situaciji. I onda su to, ta moja druženja bila prvo vezana za tu, za te moje prijatelje, tu decu tih tadašnjih inžinjera, lekara. Igrali smo se raznoraznih tih igrica koje i dan danas neke samo mogu da se pomenu, sad su zaboravljene, kriva je elektronika naravno. Da, sad se igramo sami, ne treba nam društvo. (smeje se)

E onda kad smo, već počela ta mešanja, kretanja populacije. Imao sam odlične posle prijatelje, i Albanaca, tako da je to razlog da ja odlično govorim albanski, jer sam od malena, ovaj bez ikakvih onih kompleksa. Čak štaviše sa željom, jer takav sam i tip. Nove stvari volim da usvojim (smeje se) i da upoznajem i bilo mi je čak i zadovoljstvo da možda više vremena provodim i radi jezika i radi druge kulture na koju nisam do tada navikao, da se družim i sa mojim vršnjacima i sa albanskom zajednicom.

Posle to je bilo ono uobičajeno… Ta država, tadašnja, evo sad danas je neko hvali, neko kudi. Imala je neke prednosti, favorizovala je to zajedništvo, ako ništa drugo, barem smo glumili da smo zajedno (smeje se) i onda tu je bilo to razmenjivanje iskustava. Ono što ja znam kažem mojim prijateljima, oni što znaju ja usvajam od njih. Pa smo imali ta sportska druženja, ja sam negde od petog, šestog razreda osnovne škole znači kao neki jedanaesto, dvanaestogodišnjak bio aktivan, uključen u neka sportska društva. Pa sam najuspešniji bio u streljaštvu. Tako da sam imao odlične rezultate, da bi negde u srednjoj školi dostigao da budem i šampion Kosova, iz vazdušne puške (smeje se).

Tada sam se i upoznao sa, posle jako poznatom, Sanijom Hiseni. Ona koja je, ako se, ako ste. Bila je jedan reprezentativni predstavnik naše omladine sa Kosova pa je čak bila počastvovana da uruči štafetu1 Titu. I ona je isto bila vrlo uspešan omladinac tada, pa i bavila se streljaštvom, tako da je to ne, meni bilo ‘ajde da kažemo, krem društva. Ta sportska udruženja. Ja često upoređujem sa današnjicom, danas nema toga, danas se družimo na druga mesta i želimo da postignemo imidž na neki drugi način. Tada je bilo jako favorizovan sport, to mi se i sviđalo, u tadašnjim sistemima. Tako da bi recimo negde već krajem osnovne škole i početkom srednje [škole] krenuo i sa aktivnim vežbanjem atletike.

I tu sam imao dosta uspeha, bio sam višebojac, imam neke medalje kući dole. Išao sam tada na ta savezna, na državna prvenstva. I tad je bilo ono, da se stalno menja republika. Pa sam išao i u Ohrid, i u Kladovo, {maše rukama} i Budva, onda Umag, znači prošeta se i upozna se ta zemlja a onda i kao ferijalac. Ferijalni savez čuli ste da je postojao, to je neka organizacija koja je ovaj, okupljala mlade koji žele da upoznaju zemlju i da putuju zemljom. Nije trebalo mnogo novca, svaki grad je imao Ferijalni savez, ako nemate za hotel, javite se Ferijalnom savezu, imate besplatan smeštaj i hranu i onda to je za omladinu bilo odlično druženje.

Tako da smo i na taj način ovaj imali priliku da upoznamo tu državu koja je bila tad tako velika. I hteo sam da povežem da smo na taj način razmenjivali i ta naša kulturna, kulturna bogatstva. Tako da je bilo tada sasvim normalno da svi znaju barem po jednu pesmu iz svih krajeva tadašnje [Jugoslavije], pa bi pevali redom, kreni od Makedonije, Kosova pa nadalje, ko je šta znao. I uvek je to zvučalo lepo i barem je izgledalo lepo… E onda su krenule studije. Studije sam upisao ‘78. godine, znači prva školska godina je bila ‘78-’79. Završio sam ‘84.

Eremire Krasnići: To u Prištini?

Omer Škrijelj: U Prištini, da.

Eremire Krasnići: Kako je bilo u Prištini tada?

Omer Škrijelj: Pa bilo je, bilo je dobro. Bilo je dobro, mislim ne bi bilo pošteno da kažemo da nije bilo dobro, jer je bilo dobro. Jer smo mnoga predavanja držali zajednički sa kolegama sa albanske grupe i ovaj, što je upotpunjavalo tako da recimo, ja iako sam na grupi sa srpsko-hrvatskim, na srpsko-hrvatskom jeziku, imao sam profesore Albance koji su držali isto tako predavanja jednim i drugima, isto tako profesori iz Beograda su držali grupama i na albanskom i na srpskom, tako da su se tu razmenjivala iskustva sa više univerziteta. Evo recimo, sećam se tada Musa Hadžiju recimo bio najeminentniji stručnjak iz oblasti fiziologije, i jedan i drugi pa onda onaj Osmani, Izedin Osmani iz mikrobiologije.

Pa šta znam, ima tu i da se pomene još nekoliko tih jakih kadrova koji uopšte se tada nije to, tada nije bila prepreka ko odakle dolazi. Onda smo bili u situaciji da se baš ono, i duhovno obogatimo i naučno usavršimo. Fakultet sam takođe dosta lagano prošao, mislim lagano što se tiče vremenski jer nisam puno ovaj, gubio niti vremena niti godine i diplomirao sam ‘84. i tada je naš zadatak bio da učimo a država nas je upošljavala odmah, znači bilo je podeljeno (smeje se). Nije trebalo da se trči, ilustracije radi, bio je četvrtak kad sam diplomirao a u ponedeljak sam počeo da radim.

Eto, to je san. Ja moj deci sad pričam, to je nešto kao crtani film (smeje se) oni ne mogu da shvate jer

je to tako i bilo. I onda…

Eremire Krasnići: Što se tiče grada Prištine, što se tiče grada Prištine, jel’ se sećate kako se gradilo u to vreme?

Omer Shkrijel: Da, bile su neke hajde, ja ih često nazivam uniformne, komunističke neke ovaj, forme. Nisu one ružne nego su bile funkcionalne, a za današnje uslove nisu baš bile lepe. Evo imate još u Aktašu gore tih zgrada, one crveno bele, pa su se sad malo {diže ruke} te fasade popravile. To je ono iznad univerziteta, oni blokovi, {pokazuje pravac} ako primetite, videćete. Tu je cigla, tu su betonski stubovi, tu su terase koje liče jedna na drugu i spolja je sve izgledalo kao kutija, da bi imalo više prostora unutra. Na to se išlo, jer je recimo tadašnje, u tadašnjem sistemu radnik je nakon nekog radnog iskustva imao pravo od države da dobije taj stan.

Pa su onda stanovi bili rangirani, od onih jednosobnih, dvosobnih, trosobnih pa onda kad se oženite, uzmete jednosobni, dobijete dete, idete u dvosobni pa tako redom a tamo ustupa, ustupamo mesto onim mlađima. Nismo imali znači stanove u svojini tada nego je to država davala prema ovaj, prema veličini porodice i doprinosa na poslu. Tad se to eto merilo, gledalo se. I posle završenih studija počeo sam naravno da radim, taj staž obavezni. Radio sam nešto na Domu zdravlja, nešto na klinici.

Eremire Krasnići: U Prištini?

Omer Shkrijel: Da, u Domu zdravlja Lipljan sam radio, bio primljen na posao, a staž na klinici. To je moralo tada da se svaka klinika poseti, da se odradi deo staža jer smo bili opšta praksa. Znači trebalo je da znamo o svemu po nešto. Onda dolaze one naše klasične obaveze, naš, mi muški smo morali da žrtvujemo jednu godinu i za vojsku pa smo bili na odsluženju vojnog roka. Međutim ja za sebe smatram i da to nije bio neki gubitak za mene jer sam za vreme vojnog roka, prvih šest, sedam meseci bio na posebnoj edukaciji na VMA, na vojno medicinskoj akademiji.

Tako da, pored medicinskih ovaj, predmeta, tamo sam položio još trinaest taktičkih predmeta kao vojnik, da bi mogao da budem tada u nekakoj strukturi tadašnje vojske kao ovaj, komandant neki. I dobro, to je sve lepo izgledalo jer meni kao s te stručne strane bil dobro. Tu sam bio nadohvat profesora, eminentnih stručnjaka, i danas je VMA priznata institucija. I onda kao stažista, kao onaj rezervni oficir, bio sam u Ljubljani jedno šest meseci i tamo isto su bili odlični uslovi za rad. I dan danas oni su opet puno ispred nas.

Ponekad se oseti onaj žal – zašto ne ostadoh. Ali mi na jugu volimo više porodicu nego dobru karijeru (smeje se) pa se vratimo kući. I to je prošlo, ta godina dana.

Eremire Krasnići: A čega se još sećate od tog perioda?

Omer Shkrijel: Pa to je, to su oni uobičajeni vojnički dani, opet susedi. Tu se skupljalo ljudi sa svih strana. Mada sam, već nailazio neki period kojeg, koji me nije baš veselio. Počelo je tu već da se ono, prave jazovi između ljudi, već je počelo da se podvajaju ljudi, tad su bili i one godine ne baš dobre za Albance s Kosova. Kad su počeli da ginu u vojsci, možda se sećate, možda su vam pričali, vi ste mladi, to je. Ja recimo te godine ‘86. kad sam ja otišao u vojsku, dok sam se vratio oko 93, 94 mlada Albanca su stradala u vojsci. Kao slučajno, kao slučajno. Znači trebalo bi ovaj, da se uvek razmisli o tome, da li je baš slučajno toliki broj.

Pa onda je bio onaj slučaj Kelmendi pa tako, tako da sam, za nas sa Kosova nije bilo baš prijatno, morali non stop neki informativni razgovori pa da objašnjavate da niste vi iz te priče, pa da vas niko ne dira i ovo i ono. Bilo kako bilo, meni je težište bilo više na sam posao i zato ima tih malo anegdota iz svakodnevnog života. Ja sam malo hteo da budem, da ne budem na onom mejnstrimu tadašnjeg vremena, nego malo više hajde nek’ ide {odmahuje rukom} ko želi dalje, samo da me ne dira. I u ostalom to je odlučilo da, kad sam se vratio iz vojske, odaberem ovo mesto da radim jer dole velika institucija, Priština još i veća, uvek će biti nekome na putu.

Obzirom da sam Bošnjak iz mesta koje, znači nisam ovdašnji, nemam ovde neku širu porodicu da bi imao taj sublime [eng.: uzvišenost] podršku nego bolje mi je bilo da ja malo se sklonim iako sam tada, za tadašnje standarde mnogo više obećavao. Bio sam među nekih dvanaest najboljih studenata na godini. Eto ilustracije radi, zajedno smo radili i sa Afrimom Bljutom, i sa ovim poznatim, Jusuf Uljaj, ovaj Kelmend Palaska, to su moje generacije. Jer mi smo zajedno radili tada i očekivali su od mene da im se pridružim, pravo da vam kažem (smeje se).

I bilo je iznenađenje da sam ja ostao baš u Domu zdravlja, prosto neka, barem sam se poštedeo tih sukoba, mogućih sukoba što kasnije se ispostavilo da je istinito. Stradali su mnogi ljudi koji su hteli da budu eto da se bore. Nije bilo takvo vreme i to me je dovelo u Janjevo. Tu je bila ova, tu se tek napravila ova nova zgrada u Janjevu.

Eremire Krasnići: Koje godine je to bilo?

Omer Shkrijel: ‘88. 17. novembra. je puštena, to je dan oslobođenja Lipljana tadašnjeg i tada je, tada sam ja primio ovo radno mesto a maja ‘89. godine znači godine kad se sve to renoviralo, kad su ubacili stvari, onda sam tu došao i da radim i da živim.

Anita Susuri: A kakvo je bilo Janjevo?

Omer Shkrijel: Pa Janjevo je bilo zanimljivo. Živelo je nekih pet do šest hiljada Hrvata i nešto Turaka i Albanaca ali uglavnom Roma isto. Uglavnom ono što je bilo meni najzanimljivije tada, mlad čovek, svuda su bili drugovi, ovde su bili gospoda. Recimo, dođem, star čovek i: “Gosn doktore”, ili šta znam, čekaj, polako u ono vreme mi, ili: “Hajde druže” ono ili “Hajde drugarice” ono pa sad odjednom došao sam u neko mesto kao da sam napustio onu državu (smeje se). A drugo, bilo je i tog druženja mnogo više nego na druga mesta. Tako da sam imao utisak da je celo Kosovo htelo da se opusti, da se zabavi, da dođe ovde u Janjevo i da mu bude lepo (smeje se).

Jer, što bi rekli ono naški, jelo se, pilo se, pevalo se, {maše rukama} zabavljalo se do, od jutra do sutra. Znači nije imalo radno vreme ovde nego ovde su i organi vlasti dozvoljavali da sve bude otvoreno do ujutru, nema zatvaranja (smeje se). Tako da, puno se družilo u čaršiji. I bilo je običaj recimo, da se nije išlo kući u posete. Da idem ja recimo vama kući pa vi da dođete meni, nego se nađemo u čaršiji. A žene su se posećivale. Tako da, eto bilo je malo (smeje se) podvojeno sa te strane. I bilo je jako zanimljivo.

Anita Susuri: Gde ste najviše izlazili? Koji su bili kafići?

Omer Shkrijel: Pa to, to je bilo tada, sad je i većina njih zatvoreno. Bilo je, baš se sećam, brojali smo jednom, bilo je devet kafana i dvanaest kafića. Možete da zamislite? Za ovo malo mesto. Znači toliko je bilo omladine i svi su bili puni. Nikad niste bili sigurni da ćete imati mesto (smeje se). Sve je to bilo puno jer su mnogoljudne ovaj, porodice bile, ovde je bilo normalno da jedna porodica ima sedam, osam, devetoro dece. To je bilo…

Eremire Krasnići: Među Hrvatima?

Omer Shkrijel: Među Hrvatima, jeste. Jer to verovatno proističe iz vere katoličke, oni zabranjuju abortuse i zabranjuju prekide trudnoće bilo koje vrste i onda su te familije bile tako, mnogoljudne. Što je, što je ovaj, činilo da ovako malo mesto imalo mnogo ljudi. Kad pogledate, to je sve, {maše rukom} za nekoliko koraka ste na, u bilo kom kraju. Primetili ste, ulice tesne, kuća do kuće, a u svakoj kući puno dece. Znači, živelo je, kažem, između pet i šest hiljada ljudi tu.

Anita Susuri: Kad ste Vi ovde došli, imali ste porodicu već ili?

Omer Shkrijel: Ne, ne. Tu sam, oženio sam se pa kažem, to su dva faktora koji su me doveli ovde, onaj što sam kazao, da malo izbegnem te sukobe koji su već se najavljivali, koji su već bili u najavi, tada je bio onaj čuveni septembar, kad isteraše kadrove albanske, albanske kadrove sa svih javnih, iz svihjavnih institucija. I onda, to je bila ‘90. godina i ja sam nekako ugrabio pre te ‘89-’90. godine, znači predosetio sam da nešto neće biti dobro, pa reko’ bolje mi je ovde. A drugi faktor je, oženio sam se, a svakoj mladoj ženi imponira da bude samo s mužem. I onda ‘ajde što bih ja u porodičnu kuću, ovde se nudi komforan stan.

I onda, tako sam krenuo tu i ostao do, do danas, sklopom okolnosti jer nekako od tada pa do sada, ništa lepoga se nije dešavalo. Uvek su neki sukobi, uvek neka prevrtanja, prevrati neki. Što je recimo za vreme onih Balkanskih ratova je dobro od toga je da ovo mesto nestane, praktički nestane. Jer i sami Albanci, oni kažu to bez ikakvog kompleksa – Janjevo je bilo Janjevo dok su bili Hrvati. I sada je to Janjevo.

Eremire Krasnići: Možete nešto malo više oko toga, kako je bilo Janjevo u to vreme kad ste Vi došli? Je li pamtite tu atmosferu drugačiju?

Omer Shkrijel: Pa kažem, atmosfera ovako, evo da vam opišem jedan dan pa će možda biti to najbolja ilustracija kako je izgledalo Janjevo. Recimo ustanete ujutru kad god, nikad niste bili prvi u čaršiji, uvek je neko bio. Uglavnom su to bile žene domaćice koje bi, svaka ne u svoje dvorište, nego je bio običaj svaka ispred svog ulaza u ulicu. Znači javnu ulicu da očisti, da opere. I tada je preovlađivala kaldrma, al’ ona od turskog vremena, ručno postavljena. Pa bi to sijalo na onom jutarnjem suncu, baš je, a zelenilo, {maše rukom} puno zelenila i nekako je ispunjavalo, obogaćivalo pogled.

Imalo je puno zelenila i ovde, {maše rukom} po čaršiji. Sad je ovaj beton preovladao zbog gradnje i ovo. Bilo je puno, čak su neke i grane i moje terase dosezale (smeje se). I izađete, onako, ispunjeni nekom svežinom, ispunjeni nekom svežinom izađete u čaršiju, da popijete prvu jutarnju kafu, a tamo već pune kafane. Već je neko tu. Bilo je tu radnika Metalca, radnika koji su radili u Prištinu, autobus je išao u pola sedam odavde, znači već od šest, to je bilo. I ja sam onda voleo uvek i tada da izađem, kad je u šest sati, kad su svi tu. Nešto se dešava, malo se našalimo i onda radnici kud koji. Ja otvorim ordinaciju i pacijenti su znali, nisam čak morao da ih čekam ovde.

Ako sam na kafi, pozovu me, ja dođem ovde. Bilo je uobičajeno da me pozivaju i kući na preglede, tako da sam i tamo išao, te kućne posete. I kažem, sve je to nekako lepo izgledalo, lepo smo se družili. Centar druženja uvek je bila crkva gore, jer su ti Janjevci bili jako privrženi svojoj, svojoj crkvi. Tako da se važnije stvari, kad bi se pričalo eto recimo, lekari, učitelji uvek su bili uključeni u te infrastrukturne planove. Šta ćemo da tražimo od opštine, šta ćemo da tražimo od pokrajine, ‘ajde da se dogovorimo pa da nam naprave.

I onda bi se to dešavalo gore u crkvi. Dođem ja kao lekar, dođe neko od ovih učenih ljudi, učitelji ili bilo ko. Pa onda, formulišemo taj interes mesta koji bi bio onako najbolji i najcelishodniji, da se, za dobro, za dobro svih stanovnika. Pa se onda neko vreme poče i tu da se, da puca stvar.

Eremire Krasnići: Kakve su bile kuće onda?

Omer Shkrijel: Pa možete skoro autentično da snimite i ove sada, što su, samo što su oronule a tada su bile sveže, lepe, fasada se obnavljala svakog proleća. To je bio običaj u proleće da svi kreče, to bez izuzetaka znači. Videli ste, uglavnom se krečilo u belo, to je jako lepo izgledalo, u poređenju sa onom ćeremidom što je gore na, na krovu. To je ona stara turska ćeremida, kasnije su posle počeli ovi crepovi da se kupuju (smeje se). I ovaj, kuće iako su izgledale na prvi pogled trošne, bile su solidne, dugo su trajale.

I bilo je tu, pa i danas je tih, jedan je dobar primer ona kula od kamena, videćete negde u pravcu juga. Ona je nekih 300 godina stara, pripadala je jednoj porodici Cirimotić i oni su do skoro imali neke svoje, sad je to prazno. Gradilo se, gradilo se od, od materijala koji je ovde bio. Od kamena, zemljanih onih ćerpiča2 ili od materijala koji su oni sami proizvodili. A imali su vrsne majstore. Majstori iz Janjeva su bili čuveni, čak su ih zvali i na drugo mesto da rade. I zato to još uvek i traje (smeje se).

Eremire Krasnići: Kakve majstore, može li malo više o tome?

Omer Shkrijel: Pa Janjevo je po načinu života i po obliku organizovanja nije bilo selo nikada. Jer po definiciji, ekonomisti to bolje znaju, jedno mesto je selo ako se više od pedeset procenata ljudi bavi poljoprivredom. Ovde se niko nije bavio poljoprivredom. Znači radilo se razni zanati, plastika, metali, pa i ovi ručni radovi pa građevinski, radovi od drveta, čak se i novac radio u ono neko vreme, pričaju stari. Ja to ne pamtim normalno (smeje se), radilo se ovde jer ovaj, bili su na osnovu svog porekla angažovani na tim poslovima još od pamtiveka.

Od kad su došli, jer Janjevo je starije više od 300 godina, u stvari više od 700 godina. Jer kad je 2003. godine bila sedamstogodišnjica Janjeva. Znači 1303. je formirano Janjevo. I ono je formirano od onih dubrovačkih majstora, inače ti, samim tim što su došli, oni su došli kao majstori a ne kao poljoprivrednici. I tako se i širio taj njihov trust. I ovde imate jedan fenomen, eto da napomenem nešto i istorijski, ja sam i čitao i razgovarao sa tim ljudima od knjige. Ima jedan fenomen da većina, da je manjina asimilirala većinu. Imate da se danas izjašnjavaju Janjevci i neko ko je bio poreklom i Srbin ili Albanac, on sad više neće da kaže da je bilo šta osim Janjevac katolik.

Jer da bi oni bili primljeni u tu čaršiju, u taj trust gde se radi kvalitetan posao, zanati, proizvodnja plemenitih metala, on je morao da prihvati i veru i običaj tih ljudi. Tako da su polako prilazili okolni Albanci, odozdo Srbi {maše rukama} i danas i po prezimenima vidite, recimo, ne može to da bude ‘ajde ja sad sam pričam, možda nisam toliko ovaj i kvalifikovan. Recimo, da bude Đurić ili Antić ovaj Janjevac ili šta znam ovamo, Rodić ili neki drugi koji su albanskog porekla, ili Palja ovi Palići pa ovi Burhani, Biklići pa sve je to bilo izmešano, tako da se i dan danas po čaršiji zovu “rođo”. (smeje se)

Iako je jedan ostao musliman, ovaj Albanac, ovaj drugi je prešao katolik ovaj Janjevac, ali dobro, oni znaju da im je istorija zajednička, a to nije smetalo nikome. Jer zanimljivo je, u ono vreme kad sam ja došao, ovaj, da su svi govorili turski recimo, to im je bio neki univerzalni jezik. I Hrvati su govorili turski, i Albanci govorili turski, i Romi i a evo kad pomenem, i Romi dosta Janjevaca je znalo i romski da govori. Znači, nije bilo kompleksa. Jer su Romi bili uglavnom radnici kod njih i sad, da bi lakše komunicirali, dosta ovih biznismena koji su imali svoju proizvodnju, znali su da govore romski.

Pa su fino pričali s njima, tako da, to je davalo svakom čoveku kao što sam ja sa strane došao, jednu atmosferu vrlo povoljnu. Da vi ste došli u jedno mesto gde bez kompleksa možete da se izrazite, a to je olakšanje za dušu. Kad vam neko zabranjuje izraz, vi ste u stvari u kavezu zarobljeni (smeje se). A ovako ste open mind [engleski – otvorenog uma], možete da kažete ono šta god, šta god želite, da izrazite šta god želite, da vam niko ne uzme za, za zlo. (smeje se) I tako, došle su onda te teške godine, ratne godine. Počelo je u Bosni, Hrvatskoj i onda su naglo Hrvati iselili odavde. Praktički ‘91-’92. te dve godine, osamdeset posto tadašnjih Janjevaca je otišlo. To je bilo…

Eremire Krasnići: Možete da nam kažete, da li je bio ovde jedan miting, da neki Srbi su došli ovde?

Omer Shkrijel: Pa jeste, to su bili podsticaji. Kako ih ja zovem, podsticaji. Dođe, prošeta se i ne mora ništa da kaže. Recimo Šešelj kad je prošetao kroz Janjevo, on nije morao ništa da kaže. On je samo, dovoljno je što je bio tu. Maltene “šta čekate” u Hrvatskoj se bijemo, a vi ovde sedite. Mislim, to u prenosnom smislu znači. Tako da, nije bilo potrebno neki podsticaj, ljudi su to znali, osetili momenat. Na kraju krajeva, Janjevci su ti svetski ljudi, oni to znaju i sami da procene. Drugo, i Hrvatska je njihova bila jako zainteresovana pa im je obezbedila smeštaj. Tako da oni nisu išli tamo u šatore, nego su išli u organizovani smeštaj i što im je dala ono, krila dodatna da slobodno ko misli da nije za ovde, da ode.

I to su bili eto, nekako, jednim potezom zadovoljeni interesi i tadašnjih Srba i Hrvata, oni da skupe svoje ljude, oni da oslobode prostor. Što je nažalost, posle bilo to kao neka i ‘ajde deo neke politike tadašnjih vlasti u Srbiji. Da očiste prostor posle znate i onda sami šta je bilo ‘98, ‘99. godine da su i albanske, albanski život hteli da očiste sa ovog prostora i šta su imali nameru na kraju, Bog jedan zna, hvala Bogu da se nije desilo. Da je svako došao na svoje, da je svako došao u svoju kuću da živi svoj život pa, kako Bog da, što kažu (smeje se).


1 Cigle od nepečene zemlje, sušene na suncu i ručno oblikovane; bogate su glinom i često su pravljene uz dodatak slame.

2 Štafeta koja se prenosila za dan mladosti 25. maja i prelazila je celu Jugoslaviju, u čast rođendana

komunističkog lidera Tito.

Drugi Deo

Anita Susuri: Rekli ste prošli put da je u Janjevu bila, u Janjevu bilo lepše nego u Prištini?

Omer Škrijelj: Da, da. Ovaj, govorim sa tog aspekta zabave i opuštanja, bežanja od nekih svakodnevnih problema. Naravno da nije mogla infrastruktura ovde da bude bolja i nije moglo da bude ni komunikacija niti školstvo, niti bilo koji aspekt drugi, nego jednostavno čovek je ovde mogao da nađe baš maksimalno, mesto za maksimalno opuštanje. I da zaboravi te stresove koje, koje je preživeo u toku dana, ovde je bio baš relaks. Jer prvo što je možda, nije slučaj u drugim mestima, dođete kao stranac, kao došljak, neko ko nije meštanin i da vam niko to ne uzme. Da ne budete ono, gledani iz nekog posebnog ugla nego naprotiv, bili ste dobrodošli.

Kao da su se trudili da vas što bolje ugoste nego da je došao neko njihov iz rodbine. To je bio neki način ponašanja, recimo, sećam se kad sam dolazio u Janjevo pre nego što sam i zvanično krenuo da radim. Znali su da sam primljen za Janjevo, ja bih došao recimo s mojim društvom, popijemo neko piće. To nije imalo šanse da se ode kući, to se utrkivali ko će više, dajte tamo gostima, dajte ovo, nije ako se malo više popilo, auto je tu moralo da ostane kod njih, oni nas odvezu kući. Sutra je sve okej, tako da je bilo baš ono, zadovoljstvo. Jednostavno, ispunjeni ste zadovoljstvom jer vidite da ste u krugu prijatelja.

I onda tu smo, ono i onu priču nekako dotakli te ‘90. su donele velike promene, ali velike promene na gore. Jer da nije bilo onoga šta je bilo, Janjevo je moglo da preraste u još jedan stepen više. Znači da omladina nadgradi sada to i sa novim momentom jer je omladina počela u Janjevu da se edukuje i da dobijaju visoka školska zvanja pa i te svoje zanate da unapređuju, da uvode nove tehnologije, tako da je danas moglo Janjevo da bude primer sličan nekom, nekim delovima severa Italije koja baš favorizuje tu, taj mali zanat, male zanate.

Međutim desio se lom u državi, desio se lom u društvu, raspale se neke mnoge strukture pa samim tim se raspao i sam, i sam način života. Moralo je da se prelazi na neke druge, nove talasne dužine, pod znacima navoda da kažemo. Jer te ‘90. godine su bile ovaj, {telefon zvoni} ono, na, karakteristične time da, da ste imali non stop pretnju od nečega. Prvo velike nestašice, ako ne uradiš ovo, nećeš stići da uzmeš ni kilo šečera niti litar zejtina, niti ovo, niti ono. Mnogo stanovnika je ostalo bez zdravstvene zaštite jer su napustili, isterani s posla.

Oni su zvanično napustili, međutim mi znamo kako su napustili. I onda šta da radite s tim ljudima, ovde sam ja imao 1200 Albanaca koji su bili bez zdravstvene zaštite u to vreme i šta ću nego ono, primim ih, ćuti, idi, snađi se za lekove, šta drugo. I to je moglo nekako {telefon zvoni} da funkcioniše, ali samo privremeno. Pa sam se onda s nekim prijateljima iz Prištine udružio preko ovih iz organizacije, humanitarne organizacije “Nënë Tereza” pa smo počeli da donsimo neke lekove esencijalne iz tog humanitarnog kontigenta, što je… 

Eremire Krasnići: Koje godine je to bilo?

Omer Škrijelj: To je bilo ‘91, ‘92. te dve godine sam bio intenzivno uključen u to. Čak smo preko ove podružnice u Lipljanu, to je bilo, otvorili i jednu ambulantu. Društvo Majke Tereze, pa smo prvi počeli eto, da pohvalim i mog kolegu Murata Zejnulahu. Ja i on smo krenuli prvi sa radom u toj ambulanti. E onda kad su prepoznali i druge kolege da je to dobra stvar, mada smo na početku imali otpor i mnogi su se pustili već u privatnu praksu pa vi nama uzimate hleb iz ruke ovo, ono. Kad su prepoznali da to ipak nije uzimanje hleba nego pomaganje onim najugroženijim kategorijama ljudi, onda su se i oni pridružili da pomognu. Tako da je to stvaralo sad neki novi imidž {telefon zvoni}.

[Intervju se prekida]

I kažem to, taj rad, humanitarni rad nekako je obeležio taj period od te nekoliko, te dve, tri godine i ispunilo me pravo da vam kažem. Meni je najviše žao kad dođe pacijent, evo čujete i dete plače a vi ga, a vi ga gledate, a vi ga gledate a nemate šta da mu date. To je baš jadna situacija za jednog lekara. Jer nas više ispunjava uspeh nego i sam novac. Jer džaba vam novac ako, ako imate, ako nemate uspeh u ovaj, u radu. I onda to je, to me na neki način ispunilo. Ja sam na svu onu krizu, kad nije imalo skoro ničega da se ponudi, imaš odjednom da daš. I to daš onima kojima najviše i treba.

Eremire Krasnići: Vi ste radili i ovde i za Majku Terezu?

Omer Škrijelj: Da, imao sam jedno radno vreme ovde a onda posle radnog vremena bih u Lipljanu išao u ambulantu Majke Tereze i tamo bi nastavio sa ovim aktivnostima. Jer jedna od ovih sestara koja je eto kao bila odgovorna za to. Baš je poreklom iz Janjeva i onda bi prva ponuda meni je zvučala kao odlična ideja i odmah sam prihvatio. I onda je ispalo eto da je, da je to bilo baš efektno i dobro. Iz tog perioda su neka sećanja tako ispunjena sa nekim mešanim emocijama. Prvo, doživite razočarenja da postoje kategorije ljudi koje ja ranije nisam znao da postoje. Da jedva dve krpe na sebi imaju, tolika beda i siromaštvo i pitate se odjednom od čega ti ljudi mogu da žive. A s druge strane, zadovoljstvo kad oni izađu s osmehom, da su dobili nešto… (plače) I sad me to, nemam reči… 

Eremire Krasnići: Moramo da pričamo oko Vaše porodice, kako je to nastalo, kako ste počeli Vašu porodicu ovde? Kad ste se oženili?

Omer Škrijelj: Pa imao sam tada, ‘88, ‘89. imao sam taj brak jedan. Žena tako, kao i svaka mlada voli da ima, ima svoj deo, svoj kutak miran, to me je i navelo da ovaj, odaberem Janjevo kao mesto gde ću da živim i radim. Posle nešto nije baš išlo kako treba, došlo je do razvoda, pa sam sad u braku sa drugom svojom ženom. Već imam i ćerku i sina. I mi i dalje živimo tu, žena radi u prosveti, i ona je ispunjena. Vidim, kaže dečica takva kakva su ali barem su draga jer vide neki oslonac. Tako da valjda taj porodični ambijent je uticao na nju da i ona ‘ajde da kažem predana deci. Bez onog, što bi rekli, zadnjeg interesa, nego baš ono da im pruži što im treba.

Eremire Krasnići: Ona radi ovde u Janjevu?

Omer Škrijelj: Da, da, u Janjevu. 

Anita Susuri: Jel’ ona iz Janjeva?

Omer Škrijelj: Nije, nije, isto je iz mog kraja. Tako da smo mi, i jedno i drugo malo ponekad dušom i tradicijom tamo, a poslom ovde. Mada sad, pitam ja za šta bi se odlučili (smeje se) kad bi nam neko ponudio dal’ ćemo tamo ili ovamo, videćemo. Važno je da sada funkcionišemo jako dobro. Ćerka se u međuvremenu udala, sin je već pri kraju studija, i on je budući lekar. Pa da vidimo… 

Anita Susuri: Studira u Prištini?

Omer Škrijelj: Ne, u Mitrovici. Pošto, na maternjem jeziku moraće, mada i on dosta govori albanski ali studije su malo high level [engleski – visok nivo] što bi rekli, i za jezik i za sve. Pa tamo završava studije i videćemo oko angažmana kako će biti, al’ nadam se da će biti dobar doktor. Jer vidim da možemo da diskutujemo o svemu i svačemu, da smo na nekoj zajedničkoj liniji i tako… 

Eremire Krasnići: Malo da se vratimo u tom momentu kad Janjevci Hrvati su počeli da idu, da li se sećate te?

Omer Škrijelj: Da, da eto recimo, ispričaću jednu anegdotu iz tog vremena. Tu su išli kamioni za kamionima, tu recimo {pokazuje pravac} ima ona kuća onih Hrvata koji su sad najjači, koji su ostali, to je gore nekih dvesta metara odavde, pa sve do pošte su bili poređani kamioni i tovarilo se. To je bilo masovno iseljavanje, ja ono, teško da se preboli to, (smeje se) za onoga ko nije Janjevac. I sad, dolazi jedna stara žena na pregled i onako, uobičajeno, nema neke posebne tegobe.

I ja joj rekao: “Baka, na šta se žališ, šta te boli?” Kaže: “Bole me kamioni”. Reko’: “Bole sve nas”. (smeje se) Znači bila je, bila tad i ta dijagnoza, bole me kamioni. E boli baš, to je išlo, to je išlo, samo sedite kao naveče s njima, popijete, družite se, sutra već vidite da nisu tu. Jer odluke su padale maltene preko noći. Kažu oni danas: “Nećemo, nama ne treba da idemo”. I onda, desi se nešto preko noći, verovatno ode jedan komšija, ode drugi, zašto bi ja ostao, idem i ja. I tako… 

Eremire Krasnići: I šta se desilo sa njihovim… 

Omer Škrijelj: Imovinama?

Eremire Krasnići: Imovinom, pa tako i sa zanatima, zašto više nisu mislili da mogu da budu ovde?

Omer Škrijelj: Pa to je, to je sad priča za sebe. Sam, sam rat na Balkanu je njima zatvorio puteve. Oni su ovde živeli al’ su zarađivali mnogo dalje odavde. Najviše na primorju. Sad zamislite vi odavde treba da prođete Crnu Goru, nekad i Bosnu do Hrvatske ili direktno u Hrvatsku a svuda su tu bile ratne zone. Znači automatski im je presečena, presečen ovaj, tržište im je otcepljeno. A onda su se orijentisali na, na Skoplje. Mada je imalo porodica u Janjevu koje je radilo isključivo sa Skopljem pa su hteli i drugi.

 Onda nije imalo ni za one koji su bili ranije a kamoli za nove, pa se i u Makedoniji se stvar poremetila. Tako da su većina videli da dalje nije moguće da se radi ovde, a onda drugog posla i nisu mogli da imaju. I onda su ponešto prodali od tih mašina a nešto su i tamo nabavili, kupili drugi a mnogi su i odneli odavde. Kad su tovarili stvari, natovarili i svoje mašine, te su bile prilično glomazne ali od toga su živeli. I nastavljali bi taj svoj posao tamo gde su otišli, međutim imalo je i tada, jedna kategorija ljudi je odselila koja je krajnje bila siromašna i ovde, koji su živeli od ovih bogatih. Ovde je na veoma visokom nivou bila izražena ta solidarnost. 

Ko je imao, nije, nije se ustručavao da pomogne onom ko nema. Tako da, recimo, bilo je ponižavajuće da mu daš pare u ruke “Evo ti” kao prosjak. Nego kaže: “Hoćeš da mi poneseš ovo kući, kupio sam nešto?” Iako mu je kuća blizu, nema deset, pedeset metara. On ponese, on mu da recimo vrednosti jednog bureka ili šta ja znam, vrednosti dva pića ili šta znam. A dan je dug, od svakoga po nešto, na kraju dana on je dobar [finansijski] da može kući da ponese čak nešto i za porodicu. I to je tako funkcionisalo. E oni su otišli tamo, u Hrvatsku i zato sam počeo da pričam, u prinudna hajde da kažemo skloništa, pa je to posle prešlo kasnije u trajna.

Čuli ste za ovo naselje Kistanje? To je dole u zadarskoj zaleđini dole prema moru, u okolini Zadra. Prethodno je bilo nastanjeno Srbima, ratne operacije su raselile te ljude. I onda ono, što se često manipuliše u medijima, ušli u srpske kuće. Jesu privremeno, istina ali su vrlo brzo napustili te srpske kuće i ušli u novo sagrađene kuće koja je Hrvatska tamo radila, na tom Kistanju. Tako da recimo, kad se uporedi ono šta mediji manipulišu sa informacijama, i kad odete, ja sam bio i da ih posetim tamo, druga je slika.

Jeste Kistanje javno je ostavljeno tamo su recimo one srpske kuće koje su bile već počele da se urušavaju, niko to neće. Nije njihovo i neće, Janjevci su osetljivi na to, neće tuđe. I onda im je država Hrvatska odvojila jedno polje na izlazu iz Kistanja, i tu ušarane kuće one koje su ono Marigona naselje, jedna za drugom (smeje se) samo što nije taj kvalitet kuće napravljen. I onda bi oni bili smešteni, svakom po deo placa i tako su oni od tih starih kuća koje su ostavljene…  Imalo je nekoliko slučajeva i da su kupili pa prisvojili, onda su imali i pravo da koriste na taj način, ono su tamo pokušali da organizuju život kao ovde u Janjevu.

Eremire Krasnići: A kako to da ste išli na posetu?

Omer Škrijelj: Pa bilo je pomalo i setno i radosno, znate. Jer to se desilo deset godina nakon što su otišli. 2003. sam bio prvi put kod njih. I onda baš je bilo maltene celo mesto ustalo da, bilo im je drago da me vide jer, tu sam i radio puno sa njima, kol’ko sam mogao pomagao, i oni kažu da sam im mnogo više pomogao nego što ja mislim, al’ dobro. Sad to je stvar lične ovaj, procene.

Anita Susuri: A kako ste Vi prošli rat? Jeste bili ovde?

Omer Škrijelj: Da, da, radio sam, jedino tako sam i mogao da opstanem. Jer bila je vrlo osetljiva stvar kad vam ta država, kakva god da je ona, jedina je država bila na ovom prostoru. Kada vam uvede vojnu obavezu, vi ste dužni da budete tu gde jeste. E sad, dal’ će da vas pošalju u uniformu ili ne, to je stvar slučaja. E sada, ja sam bio malo dobar diplomata u tom slučaju, prihvatio sam građansku dužnost, ne vojnu. Imam pravo na to po zakonu. I ono što sam pričao da sam bio u te neke oficirske škole, onda sam bio u, i ponuđen. Znači nije me niko bez pitanja mogao da povuče jer sam bio nešto, neki ‘ajde nivo gore.

Onda sam prihvatio građansku dužnost da budem non stop na svom radnom mestu. Tako da sam ja za vreme rata bio ovde i u Lipljanu. Znači kuća praktički, koristio sam što mi je ovde blizu, da mi nije bila blizu kuća, ne bi je ni video nego (smeje se). Inače bi bio sam ono, u tom stanju pripravnosti za eventualne neke veće katastrofe da bi mogao da intervenišem, da bi mogao da radim i u stvari, taj period sam opet, na neki svoj način osmislio, pa sam pomagao ljudima. I ono što je, nije bilo ovaj, u opisu posla. Baš sad mi pričaju neki ljudi, da je to njima značilo puno ja sam i, skoro da sam i zaboravio.

Nosio sam lekove nekim hronično obolelim ljudima gore u Androvcu i Brusu, oni su, jer tada u to vreme, ne znam jesu li vam vaši stari pričali. Bilo je zabranjeno Albancima da uđu u naseljeno mesto, znači u gradove. Tako i u Janjevu isto. Onda sam ja imao neke tu Hrvate kojima bi ja dao kesu s nekim lekovima i oni bi znali kome treba da se odnese. I u Lipljanu smo tako radili, jer na ulazu u Lipljan recimo bile su patrole koje su vraćale ljude. Čak iz autobusa izvodili i bilo je tu tako baš nekih mučnih, jadnih situacija koje vas pogode kao čoveka i onda ste u dilemi, da li uopšte treba da se radi ili da se, ili da se ne radi.

Ali imao sam što kažu, roditelje kao taoce tamo, zarobljene u svojoj kući, šta god ja da pogrešim, oni bi platili (smeje se). I onda reko’, morao sam da napravim neki kompromis da bi sačuvao i kuću, da bi sačuvao porodicu i pa sam, uzgred iskoristio priliku da pomognem onima kojima sam mogao, šta drugo.

Anita Susuri: Da li je bilo vojske ovde?

Omer Škrijelj: Pa ovde ne toliko. Ovde manje, a Lipljan jeste. Ovde ne toliko jer valjda su imali i neki sporazum i sa ovim, crkvom gore, ovaj pop Janjevački je bio dosta dobar diplomata i znao je da izbalansira malo sa njima, da ih ne diraju. S druge strane, kada su proganjali neke grupe Albanaca iz Androvca, Brusa i okoline, on ih je sačuvao u dvorište crkve. Tako da posle i albanska vojska koja je bila u šumi, nije htela da dira Janjevo, tako da… Čim nema sukoba, onda su ljudi mirni. Da je došlo do sukoba, recimo tadašnje vojske i UČK ovde negde, sigurno da bi narod osetio to. Kao što je bilo recimo u Sloveniji ili šta ja znam, a ovde nije.

Jer niti jedni niti drugi nisu hteli ovaj, da kvare neko mesto gde mogu povremeno da dođu da se odmore (smeje se). Tako da su to i uradili. I nekako, najviše u sećanju ostaju ti veliki događaji, nemam puno tih priča iz običnog života jer brzo je nestao taj običan život. Sve je to posle postalo naporno, sve je to postalo čista diplomatija, borba za život jer ono opušteno kao što je to bilo onda kad sam došao recimo ‘89, ‘90, ‘91. te tri godine pa onda je već ‘91. krenulo naglo iseljavanje. Te prve tri godine je bila neka druga priča.

Samo se, smo se raspitivali ko je slobodan, gde ćemo da se skupimo da se opustimo. Znali smo recimo, hajde bude nam dosadno, omladina, bude nam, bude nam dosadno tu. Hajmo na kafu, gde, hajmo kaže, u Solun. Odemo eto, tri i po sata u Solun. Popijemo kafu i vratimo se eto, toliko je to bilo opušteno, a imalo se (smeje se) [novca]. I to su bili neki ekstremi, to nije bilo svaki dan ali i to se desilo.

Eremire Krasnići: Što se tiče vjere i festat fetare [albanski – vjerski praznici]?

Omer Škrijelj: Aha, taj, taj duhovni život, vera, vera i verski život je ovde u odličnom, u odličnom saglasju. Odlično, odličnoj harmoniji. Vi čak i kad vidite evo sa terase ambulanta, i vidite jednu lepu sliku, džamija i crkva skoro u istoj liniji {objašnjava rukama} i tolika je tolerancija da uopšte nije problem ni muslimanu da ode u gore u crkvu, kod njih da se druži ili ni oni da dođu dole. To uopšte nije problem, nikad nije bio a hvala Bogu nije ni danas. Evo isto, isti je slučaj, veliko je to poštovanje vere, vi možete da se, da budete ili katolik ili, ili musliman i to niko neće drukčije zbog toga da vas ovaj, proceni ili gleda.

Pogotovo među Albancima što imate i jednu i drugu veru zastupljenu. Znači imamo porodica sa islamom, porodice sa katoličanstvom, čak znam i dosta brakova mešanih, mešovitih brakova, mešoviti sa strane vere (smeje se). Tako da to funkcioniše, to ide.

Eremire Krasnići: A kako je bilo posle rata?

Omer Škrijelj: Pa i posle rata je bilo malo straha, bilo je straha jer prvo ljudi nisu znali šta će biti, kako će da se postavi uopšte i narod koji je prognan kad se vrati svako, pa to je to nešto u ljudskim dušama, neki inat da, da odmah uzvrati. Pa šta će biti, kako će gledati na one koji su ostali, da ih ne proglase izdajnikom, da ne bude ovo. Pa se malo ljudi pacificirali, malo se povukli. Dok se nije shvatilo da u stvari, zna se ko je kriv, zna se na koga treba biti ljut. Čak i komšije Srbi, oni nisu bili svi na meti. Ja se sećam da sam dve hiljade, pa i 2001. viđao u Gračanici Albance i Srbe da piju zajedno, što da ne.

Znači znalo se ko je aktivno učestvovao u nekom projektu, ko je bio neljudski nehuman, a znalo se ko je gledao svoja posla, ko je bio domaćin. Njega niko i nije dirao niti je imao plan da dira. Jer na kraju krajeva, ja se odlično sećam kako je bilo putem Lipljan – Janjevo, dolazio sam svaki dan. Srbi su uplašeni, imali su natovarene, natovarena kola, traktore, sa robom da ako treba, beže sa Kosova. Tu praktički “dva ludaka”, ja to kažem “dva ludaka”, pod znacima navoda. Da je opalilo puške u sred sela, svi bi se razbežali, ali mi, niko nije imao taj plan.

Nije bio plan da se ljudi proteravaju tako globalno, nego manje više su se radije birali događaji i mete za određene revanšizme. Mada nikad nisam za revašizam. Ja, ljudski je i od Boga dato da se prašta, a ne da se, da se vraća.

Anita Susuri: Da li i danas dolaze Hrvati kad imaju te praznike?

Omer Škrijelj: Da, da, da. Doduše, sve manje, jer stara generacija odumire, a ovi novi koji su rođeni u Hrvatskoj, baš mnogo ih i ne privlači Janjevo, tako da sve manje, ali dolaze, dolaze.

Anita Susuri: Kakva je atmosfera kad oni dolaze?

Omer Škrijelj: Pa dobra, dobra, uglavnom se podsetimo na nekadašnje druženje. To je, oni su dobrostojeći gore, uglavnom dobro rade a Hrvatska je jedna država koja nudi više nego što možemo recimo, mi na jugu jer je velika država po površini a malo ljudi. To je nekih jedva četiri miliona ljudi na, na površini većoj, ja ne znam, skoro kao Srbija ili je tu negde sa, sa površinom. A, e onda ima posla za sve.

[Intervju se prekida]

Anita Susuri: Ako možete da nam kažete, na primer, koliko je ljudi radilo znači Hrvata po institucijama ovde?

Omer Škrijelj: Pa procentualno malo, procentualno malo. Čak može na prste da se nabroje, tu je nekoliko njih, jer…  Bilo je nekoliko učitelja, dole u tim partijskim tadašnjim organizacijama, komiteti, ovo ono, bilo je angažovano dvoje, troje. Tako da, praktički na prstima može da se nabroje Hrvati koji su radili u javnom sektoru. Uglavnom su to privatne zanatlije bile i preduzetnici.

Eremire Krasnići: A jel’ danas ima neke industrije, jel’ je nešto ostalo od tog života?

Omer Škrijelj: Ništa, ništa, to smo malo i započeli tu priču, kad sam govorio o tome da je na biznis u Janjevu uticao ratne opercije, uticao jedan novi momenat koji je tada bio nov, sada više nije. Prodor kineske robe. Vama iz Kine dođe roba, savršena u odnosu na ono što se proizvodi ovde, upola jeftinije. Tako da sam proizvod, materijal za proizvodnju jednog, jedne igračke, oni su uglavnom proizvodili te igračke, je više koštao nego gotova igračka iz Kine. I to ih je baš ono, odvuklo od tog biznisa.

Tako da su ostali samo oni livci, i oni su postepeno nestajali jer ta mala privreda je gubila na značaju. Recimo “Metalac” se zatvorio i svi partneri Metalca su polako otpali. Ti ljudi koji su bili zanatlije i radili u metalu, oni su morali da imaju neku industriju za sebe, gde bi plasirali svoje poizvode ili da rade za neke velike sisteme. To je odjednom puklo i više se nije radilo. Tako da je sad, ja mislim da je gro, devedeset i osam posto mogu reći slobodno, Janjevaca se danas bavi trgovinom a ne zanatstvom.

Eremire Krasnići: A kakav je grad danas, što se tiče Vas, kakva je bila, koja je kompozicija grada?

Omer Škrijelj: Vidite, nemam puno pohvala, hajde da budem iskren. Jer navikao sam ja na neki gradski život, a toga sad nema. Sad je ono, ruralni sistem života. Naravno, nema problema, nema tu neke ovaj, čak nema ni smetnje ko želi da se organizuje kako hoćete ali sam, sam razgovor ide drugim tokom. Ranije se pričalo o drugim stvarima, danas se priča o drugim, a sad moja zona interesovanja i nije baš taj deo recimo, agroekonomija ili šta znam (smeje se) i onda ne nalazim se tu i sve ređe, skoro i da ne izlazim u kafane.

Eremire Krasnići: A da li ima kafana?

Omer Škrijelj: Ima, ima, ima tu tri, četiri kafane koje su tu nadohvat ruke i ne znam, mislim i da nema u mahali nego tu je uglavnom, u čaršiji.

Anita Susuri: Samo te su ostale?

Omer Škrijelj: Jeste, ima jedna gore, gde su, gde je vlasnik Hrvat i tri ove kafane su vlasnici Albanci i… To je ono što je aktivno.

Eremire Krasnići: Okej. Da li imate nešto da dodate, što mislite da bi bilo zanimljivo?

Omer Škrijelj: Da bi bilo zanimljivo? Šta znam, voleo bih možda da se nešto poradi o konzervisanju nekih ovaj, tipičnih stvari. Barem, barem bih ovu arhitekturu bih voleo da se konzerviše, koja je barem bliža centru. Onako, da se sačuva jedan autentični izgled mesta i da se povede računa o čistoći jer, zatrpani smo đubretom. Vodovod je neredovan, kanalizacija je još u težem stanju tako da se to oseća u vazduhu, pogotovo leti.

Eremire Krasnići: A da li znate koje, kakve influencije ima ova arhitektura ovde u vašoj čaršiji?

Omer Škrijelj:  Pa, kažem, na sreću nije ona mnogo poremećena, nije mnogo poremećena u samoj čaršiji. Imate do mene, ovaj objekat nov. Ovo drugo su sve adaptirani objekti iz tog vremena, tako da je lako za konzervi, za konzervaciju. Nije, nije veliki problem da se to uradi.

Eremire Krasnići: Ali da li su tipična hrvatska arhitektura ili? Da li je hrvatska ili turska arhitektura?

Omer Škrijelj: Pa da kažem, ja bih, ja bi je procenio, ja bi procenio da ipak po arhitekturi to turski stil, jer je čaršija bila turska, bez obzira što su živeli Hrvati. Jer je, baš sam napomenuo u jednom momentu da su i govorili turski oni stari Hrvati. Način krova, zgrade što su gradili, kaldrma, sve to diše onim Orijentom… Osim možda te, pa i tesne ulice su odlika i Orijenta, nije samo, dobro nekim, tesne ulice ima i Orijent. Tako da tu, mislim, ništa, ništa nije tipično al’ da kažemo samo Janjevačko nego nađete vi to i na. Ali je eto možda, lepo da postoji takvo jedno mesto na Kosovu i nisam primetio da drugo mesto ima nešto slično.

Download PDF