Drugi Deo
Ana Di Lelio: Kada ste preuzeli tela vaše braće?
Iljir Bitići: Pa, ostaci moje braće su prebačeni iz Srbije 2002, 2002. godine, u, verujem da je to bilo… marta. I bila je velika svečanost u Prištini, u Šeši, kod Skenderbega, ja mislim. To je bila velika ceremonija za njih, odavanje počasti kao, znate, borcima, herojima sa Kosova. Otišli su s razlogom, da pomognu ljudima koji nisu mogli da pomognu sebi, znate. Uradili su humano delo, nisu počinili nikakav zločin, znate na šta mislim, kada učinite neko humano delo, širom sveta vas ljudi vide kao humanitarca, znate na šta mislim… Nagrade vas, znate na šta mislim, humanitarnim priznanjem ili… Ali umesto da ih nagrade za, znate, to što su uradili humanitarno delo, oni su ih osudili.
Dakle, smešno je, smešno je što Srbija nije, znate, do dana današnjeg nije, nije, nije je briga, nije je briga. A to je zemlja koja {pravi znake navoda rukama} “pokušava da uđe u EU” i onda imate… Verovali ili ne, EU ne zna tačno srpski plan, znate, svaki… Fond za Humanitarno pravo, Fond za Humanitarno pravo u Beogradu, Amnesty International, imate… Svi znaju onoliko koliko… kakva je Srbija zapravo.
Ana Di Lelio: Da li sami vodite ovu borbu ili vam ljudi pomažu?
Iljir Bitići: Ne, imali smo, u početku smo imali, imali smo vladu SAD koja nam je pomagala, ali američka vlada ne može mnogo da uradi. Oni takođe moraju da štite svoje političke interese. Ali, imali smo zajednicu američkih Albanaca, imali smo članove porodice ovde u Evropi, znate, imali smo mnogo, mnogo, i imali smo bivše članove američke vlade, zaposlene koji su nam pomagali, poput ambasadora Boba Barija, Tanje Domi [Bob Barry, Tanya Domi]. Imamo mnogo, imamo mnogo, znate, koji nam pomažu u…
Kao što sam rekao, zajednica američkih Albanaca nam pomaže, pomaže nam. Imamo punu podršku kosovske vlade, znate, tako da je samo volja i moć Srbije da, da, da uradi, da donese pravdu. Ne samo moja porodica, ima skoro 1500 ljudi koji su nestali, ima još 1500 drugih ljudi, nije samo moja porodica ta koja pati, znate, i ima još mnogo toga. A Srbija bira da to ne prizna. A Srbija je priznala ratne zločine, samo koji su počinjeni nad Srbima, neće da priznaju one koji su počinjeni nad Albancima. To je kao, “Vidi šta sam ja pretrpeo, ne ti.” Znate na šta mislim. “A šta je sa mnom?”
Ana Di Lelio: A da li imate neku pomoć iz Srbije? Kada odete u Srbiju, ko…?
Iljir Bitići: Da, imamo, imamo, Fonda za Humanitarno pravo i… Isto, uzgred, imamo i Helsinki komisiju, osoblje u Helsinki komisiji je bilo od velike pomoći. Imamo kongresni… kongresmana [Eliota] Engela, imamo puno, puno, puno. Imamo članove Kongresa, sve… Tek nedavno smo, ja sam bio u DC i svedočio i bilo je samo, bilo je samo, kako to da kažem? Zahvalan sam kongresnom okrugu američke vlade, Senatu takođe, znate, koji pomaže ovoj stvari, da rasvetli situaciju.
Imamo i… govoreći o, u Srbiji je Fond za Humanitarno pravo, oni su se polomili za nas, ne samo za moju porodicu, već i za druge albanske porodice. Ali kao što sam rekao, to je želja Srbije, želja srpske vlade da rasvetli slučajeve tih smrti i tih užasnih zločina koje su počinile srpske snage.
Ana Di Lelio: Imate puno sećanja na vašu braću, možete li nam ih ispričati? Mi uvek… govorite o njima, naravno, kao o trojici braće koja su otišla, borila se, onda pomogla nekome kome je trebala pomoć i onda su brutalno ubijeni, protivpravno ubijeni. Kakvi su oni bili? Agron, Agron je bio najstariji, zar ne?
Iljir Bitići: Ne, Ili je bio…
Ana Di Lelio: Ili je bio najstariji…
Iljir Bitići: Agron je bio drugi, Mehmet je bio najmlađi od trojice. Bili su zabavni, otvoreni, znate. Učinili bi sve za neku osobu, verovali ili ne. Bili su veoma otvoreni, veoma poštovani, znate, čak su i ljudi u našem gradu, u Hampton Beju rekli… rekli su, “Šta? To im se desilo?” Bili su šokirani zbog toga, znate, šokirani su. Mnogi ljudi su šokirani, znate na šta mislim? Moja braća su uvek, uvek bila tu za svakog… Danas, danas, imamo njihove prijatelje koji nas zovu i pitaju kako smo, znate na šta mislim, znate. Onda pričamo o tome šta su radili ovde, šta su radili su tamo…
Bili su otvoreni, vikendom bi izlazili, ne bi bili sami, zvali bi prijatelje i znate na šta mislim, i bili su veoma, veoma otvoreni, otvoreni, vani… Znate, voleli su život , znate na šta mislim? Kao i svi, znate na šta mislim?
Ana Di Lelio: Da. Ko, ko je radio u piceriji?
Iljir Bitići: Ili.
Ana Di Lelio: Ili. Da li ste voleli njegovu picu?
Iljir Bitići: Oh, obožavao sam je, pravio je odličnu picu, veoma dobru picu, veoma dobru picu, veoma dobru. Agron i Mehmet, oni su bili građevinski radnici. Bili su sjajni, znate? Njihovi šefovi su rekli: “Ne možemo naći bolje radnike od njih.” Znate, bili su veoma vredni američki Albanci. Imali su cilj, želeli su bolji život za sebe, znate, kao što su želeli naši roditelji, znate, kada su emigrirali ‘70-ih, znate, da imaju bolju budućnost, znate na šta mislim? Za nas, i to je ono što su oni želeli, znate, oni su želeli bolju budućnost, a nisu, znate… Dobro su se provodili, znate. Zabavljali su se, mislim, radili su, i zabavljali su se, odmarali, znate na šta mislim. To je kao osam sati rada, ali zapravo ne postoji nešto poput osam sati rada, to je više deset, dvanaest sati dnevno. Ali oni su se zabavljali kada su se zabavljali, zabavljali su se.
Uživali su u životu, znate, uvek bi dolazili i govorili, “Oh, ti si partibrejker.” Ja bih rekao, “Oh, znaš, slušaj…” U to vreme sam bio kuvar, a restoran u kojem sam radio je bio veoma posećen, a ja u to vreme nisam imao vremena ni za šta, verovali ili ne. I uvek bi me zvali, “Izađi, izađi…” Ali kada sam izašao sa njima, bilo nam je zabavno, bilo nam je zabavno, znate. Noćni klubovi, znate, ovde u gradu, bili su puni života, puni života, znate, puni života, znate. Uvek su davali, uvek, znate, donirali u dobrotvorne svrhe, ljudima kojima je potrebna pomoć, bili su veoma, veoma dobri, veoma dobri, veoma kul braća, znate. I bio sam ponosan što ih imam.
Ana Di Lelio: Bili su jako mladi, da li su bili vereni?
Iljir Bitići: Ne, nisu bili vereni, nisu bili u vezama, singl. Bili su neženje, bili su neženje, da. Voleli su život, uživali su u životu. Verovatno bi se skrasili, verili, ali…
Ana Di Lelio: Da, kasnije. Da li ste vi već bili oženjeni u to vreme?
Iljir Bitići: Ne, ne, ne. I ja sam bio singl, i ja sam bio singl. Svi smo imali devojke, devojke… Izvinite. Svi smo imali devojke, znate na šta mislim? Znate, ali ništa ozbiljno. Bilo je… imati partnera u životu je uvek važno, biti u braku, vereni, ali ne, ne. Tražili smo da se, znate, lociramo i sve te stvari, ali onda se dogodio rat i od tada samo… da.
Ana Di Lelio: Kada ste se vi oženili?
Iljir Bitići: Ja sam se oženio kada sam imao oko 29 godina, mislim, 28.
Ana Di Lelio: Nakon rata?
Iljir Bitići: Posle rata, da. U stvari, 2001. Prošlo je tri meseca pre nego što se otkrilo da su moja braća mrtva, u masovnoj grobnici, znate. Da…. Bilo je stvarno loše. I nadali smo se da će oni biti živi, znate, biće pušteni. Ali nakon što sam se oženio, i tri meseca kasnije, verujem tri meseca kasnije, ili četiri meseca, četiri meseca, {za sebe} mart, april, maj, jun… Četiri meseca kasnije pronađeni su pogubljeni u masovnoj grobnici.
Ana Di Lelio: I imate li dece sada?
Iljir Bitići: Da, imam. Imam dvoje dece, imam blizance, dečaka i devojčicu, da. Nazvao sam ga, mog sina, Agron, po mom bratu Agronu. Moj brat Fatos je dao ime svom sinu Mehmet, po Mehmetu. A moj stariji brat u Nemačkoj, on je dao ime svom sinu Ili, tako da znate…
Ana Di Lelio: Oni još uvek žive.
Iljir Bitići: Oni još uvek žive.
Ana Di Lelio: Da li pričate sa vašom decom… ne znam koliko godina imaju deca, ali da li su dovoljno stara da znaju njihovu priču? Možda su odrasli sa tom pričom.
Iljir Bitići: Imaju jedanaest godina, imaće jedanaest u junu, zapravo u julu, imaće jedanaest u julu. Gledali su to u poslednje vreme, kada su bili mali pet, šest, sedam godina, gledali su u to, ali nisu, znate na šta mislim, crtani filmovi i sve te stvari, znate. Ali sada kada stvarno počinju da ulaze u život i vide šta se dešava, znate na šta mislim. Jednom me je sin pitao: “Tata, ovi ljudi su loši, Srbi su loši.” Kažem: “Ne, ne sine, Srbi nisu loši, to je vlast, kriminalci koji vode vladu, znate na šta mislim? Ljudi koji biraju da budu loši, da rade loše stvari, da nanose bol. Nisu svi Srbi loši.” Znate na šta mislim? Nisu svi Albanci… Albanci nisu, znate… Ako želite to da izbrišete, možete to da obrišete, ako niste…
Ali, morate dati ljudima šansu, znate na šta mislim. Srbi su danas, njihov nacionalizam, kao rasizam… U Srbiji je jedno ako… Kao nacisti, kao što su nacisti uradili Jevrejima, znate, pljačkali su ih, ubijali, silovali i za to danas niko ne odgovara. Nema pravde, ima pravde ali vrlo malo. Bosna, isto se desilo u Bosni, isto se desilo u Hrvatskoj. Neverovatno je, neverovatno, ko je naneo sav ovaj bol? Srbija. Nedavno je predsednik Srbije izašao i pohvalio Miloševića kao velikog lidera. To znači… Nisi… Valjda ako toliko hvališ nekog, to, e, to znači da nisi daleko, ideš njegovim putem, valjda, ne ideš drugim putem. To znači da ako sutra Srbija zarati sa recimo drugom državom, to će se desiti, ista stvar.
Ana Di Lelio: Vaša braća su sada u Jonkersu, tako? Na groblju u Jonkersu.
Iljir Bitići: Da, oni su na groblju Svete Meri u Jonkersu.
Ana Di Lelio: Možete li nam reći nešto više o njima, jer živite na Long Ajlendu, vaša porodica…
Iljir Bitići: Da, da…
Ana Di Lelio: Da li živite sa vašim roditeljima? Ili vaši roditelji žive sa vama?
Iljir Bitići: Da, živim.
Ana Di Lelio: Jer ste najstariji?
Iljir Bitići: Da, ja sam najstariji, da. Pa razlog zašto su moja braća sahranjena u Jonkersu je zato što je to mesto odakle su otišli, kada je formirana Oslobodilačka vojska Kosova, Atlantska brigada. Dakle, to je bilo odakle su otišli, tamo će biti sahranjeni. I odlučili su da ih stave na groblju u Jonkersu.
Ana Di Lelio: To je daleko od vaše kuće, zar ne?
Iljir Bitići: Da, ali odlazimo i često ih posećujemo, moji roditelji ih često posećuju, oni, mi. Znate, članovi zajednice američkih Albanaca ih stalno posećuju, jer svaki put kada odemo tamo, oko tri-četiri dana se stavlja sveže cveće, pet dana pre, znate na šta mislim. I veoma je lepo znati da su, znate, posećeni. Ne samo od strane porodice već i od cele zajednice američkih Albanaca.
Ana Di Lelio: Mislite li da će pravda ikada biti zadovoljena?
Iljir Bitići: Pa, sigurno, hoće. Uveren sam da ćemo [istreati pravdu], imamo sve ogranke američke vlade na tome. Imamo Kongres, imamo Senat, imamo, znate, zajednicu, znate na šta mislim. Moramo biti zahvalni zajednici američkih Albanaca, oni su bili veoma, veoma, veoma uticajni, znate, pomagali su porodici na svaki mogući način.
Ana Di Lelio: Da li imate neko posebno sećanje na vašu braću, ili na jednog od njih, ili neku kratku priču koju nam možete ispričati?
Iljir Bitići: Kakvu? Dobru, lošu (smeje se).
Ana Di Lelio: Pa…
Iljir Bitići: Ono dobro je… Oni su uživali u fudbalu, mi smo uživali u fudbalu, mi smo uživali u sportu, znate. Igrali smo i išli smo zapravo do ove reke koja se zove Drim, i izlazili smo, znate, na piknik i uživali u životu, znate na šta mislim. Bilo je ovo, znate, bilo je, bili su puni života, znate na šta mislim, puni života. Uvek su pomagali, kao u jednom slučaju kada smo vozili… pre nego što su krenuli u rat, ovde u Njujorku, na Long Ajlendu. Padala je kiša, pljuštalo je, nisi mogao da vidiš dva metra ispred sebe. I tu su bila dva starija, starija gospodina i gospođa, mislim da je bio Oldsmobil, imali su Oldsmobil, i od kiše, valjda, mora da su upali u baru i auto se ugasio, a lik je samo imao farove upaljene. I nije bilo nikoga na ulici, a mi smo izlazili u 7/11 da uzmemo po šoljicu kafe.
I odjednom moja braća kažu, “Stani, stani, stani!” Ja sam upitao, “Šta se dešava?” I ne znajući da se policijski auto nalazi na oko četvrt milje, tačno na sred semafora sam skrenuo polukružno. On je rekao, “Vrati se da vidimo šta se dešava.” Ja sam rekao, “Ostavite ih na miru, nikad ne znate šta se dešava, znate, mogli biste upasti u nevolju, ako pokušavate da pomognete ljudima, mogli biste upasti u nevolju. Ovo je Amerika. Opusti se.” I, “Ne, ne, hajde da se okrenemo.” “Dobro.”
Zaustavljamo se i idemo napred i idemo da kucamo na… Mislim da je pljuštalo, mislim da nisi mogao da vidiš dva metra ispred sebe i ovi stariji ljudi, kaži, “Oh, auto se ugasio i ne mogu da pokrenem…” Okej. Otvorili smo haubu i odjednom je policajac izašao, rekao sam, “Oh, sada ćemo dobiti kaznu, ovo to će se desiti.” A tada sam imao kablove za paljenje, i mi smo to upalilii, oni su krenuli, uverili smo se, pratimo ih do kraja… Policajac se zaustavio, upalio svetla, rekao je, “Šta se dešava?” Mi smo rekli, “Ovi ljudi su imali problem…” I mislio sam da ćemo dobiti kaznu, ali on je rekao, “Ne, hvala vam puno što ste to uradili, znate, humanitarno delo, hvala.” Kažem, “O, super, dajte mi kaznu pre…” On je rekao, “Ne, ne, hvala ti puno što si pomogao…” Ja sam rekao, “Trebala im je pomoć, šta je trebalo da uradim?” On je rekao, “Ne, ne, hvala vam puno.” On nam se zahvalio… Stariji su samo otišli dalje.
Kao što sam rekao, moja braća su bila puna života, puna dobrote, znate na šta mislim? Puna dobrote. Oni nikada nisu znali kako da bilo kome nanesu bol ili zlo, znate na šta mislim, bili su ljudi dobrog srca, znate, ljudi veoma dobrog srca.
Ana Di Lelio: Da li ste se ikada naljutili na njih? Jer vi ste najstariji, zar ne?
Iljir Bitići: Kao, kao… Naravno da se naljutite, slažete se da se ne slažete, znate na šta mislim. Ali to bi bilo u jednom trenutku, znate na šta mislim? Ljutimo se jedni na druge u tom trenutku i znate, zbog gluposti (smeje se). “Ne, ja radim ovo, ja ću raditi ono…” Znate, planirali smo, znate, planirali smo izađemo na Menhetn, znate, “Ne, ja neću da idem na Menhetn, ja hoću da idem u Montauk.” “O, hajde,” ja sam rekao, “Ovo smo isplanirali, znaš, šta se dešava?” I onda skoro pet minuta kasnije bi se složili, i svi, znate, krenuli, znate.
Ana Di Lelio: Ko je pobedio u raspravi, vi ili oni?
Iljir Bitići: Pa, znate, bilo smo, jako, jako, jako smo brinuli o osećanjima drugih, svi, jedan za drugog, znate na šta mislim? Bili smo, “Okej, hajde, uradićemo ovo…” Znate šta mislim. Trudili smo se da sve, znate, učinimo srećnim, da sve učinimo srećnim. “Okej, ovaj vikend radimo ovo, ali ovo moramo sledeći vikend.” “Okej, uradićemo to.” Znate šta mislim, i svi su se složili. “Okej, dobro, idi.” Nikada nismo ostajali ljuti jedni na druge, nije bilo razloga, znate na šta mislim. Delili smo kuću, sa mojim tatom. Znate, oni su bili savršena deca, bili su savršena braća, znate na šta mislim.
Moji roditelji su bili ponosni na nas, ja sam ponosan, bio sam ponosan na njih, znate na šta mislim. Jer sam većinu vremena provodio sa njima, i ja sam bio kao roditelj, znate. Ali sam rekao, “Okej…” Znate.
Ana Di Lelio: Dobro, ko je kuvao dok je vaša mama bila odsutna, jer svi ste bili muškarci, zar ne?
Iljir Bitići: Da, mi smo tada bili ovde sa mojim tatom, jer je mama bila na Kosovu. Ja sam kuvao, moj brat je kuvao, pica majstor, da, nikad… Čak i dva, druga dva moja brata takođe znaju da kuvaju, jer kuvarska porodica… Porodica koja kuva, znate na šta mislim, znali su i da kuvaju. Ali znate, bilo je… Mislim, kuvali smo radnim danima, jer ponekad zato verovatno uzimamo slobodne dane. Ili, Agron i Mehmet bi bili slobodni nedeljom, znate. Ja i Ili ćemo verovatno biti utorak, sreda, ponedeljak, znate na šta mislim? Potrudili smo se da imamo, da svi imaju sve, znate na šta mislim. To je tipična porodica, znate na šta mislim. Znate, svakodnevni život.
Ana Di Lelio: Dok smo kod porodice, da li ste još uvek u kontaktu sa romskom porodicom?
Iljir Bitići: Uh, ne, izgubili smo kontakt, mislim da je ta osoba preminula od raka. Premiunuo je od raka, mislim da je bio muž, Midžu… Madžuni, Medžid ili Madžun, ne sećam se. Loše pamtim imena, verovali ili ne (smeši se).
Ana Di Lelio: To je američka strana (smeje se)…
Iljir Bitići: Mi smo Amerikanci… Ne, nije američki, samo je previše, imaš previše, uključen si u život, znate na šta mislim, previše stvari se dešava. Samo ako vidim osobu, znate, facu, prepoznam je, ali imena, kažem, “Prekini da pričaš jer ne znam ko je on.” Ili ona, ili… Ali ako ih vidim uživo, imam dobro pamženje, tako, ali imena, samo bih rekao, “O Bože…” Znate.
Ana Di Lelio: Znam da je to nešto što je jako uznemiravajuće za vas i vašu porodicu, i za sve ljude koji se bore za pravdu, za vašu bražu. Možete li nam ispričati malo više… šta se sada dešava?
Iljir Bitići: Kao što sam rekao, slučaj je… Bilo je teško, teških 20 godina, biće 20 godina, u julu će biti dvadesetogodišnjica moje braće… I nije bilo lako, nije bilo lako, već je bilo veoma bolno. Zato što se to ponavlja iznova i iznova i iznova i iznova i iznova, to je kao da sipate so u otvorenu ranu, znate na šta mislim. Ali to nas ne boli, to nam samo daje više, daje nam snagu da nastavimo, da idemo napred. I nadamo se da će pravda pobediti, pravda će pobediti.
Ana Di Lelio: Šta radite za svaku godišnjicu, na koji način je obeležavate?
Iljir Bitići: Obeležavamo komemoraciju, idemo na groblje, znate, svake godine odemo da sednemo sa porodicom, večeramo, znate na šta mislim, i setimo ih se, pričamo o njima, znate na šta mislim. Što je… to vam ne donosi nikakvu utehu, ali malo pomaže, znate na šta mislim. Ali kao što sam rekao, boli više, boli, znate na šta mislim, boli, boli, boli.
Ana Di Lelio: Ali vi ne prestajete da se borite, šta je sa tom peticijom koja je aktivna?
Iljir Bitići: Peticija koju podnosimo, peticija je prva, pokušavamo da zaustavimo ratnog zločinca koji je odgovoran za smrt moje braće. Odgovorni… Kada sam rekao smrt moje braće, on je bio taj koji je takođe, kada sam rekao za smrt moje braće, on je naredio da se moja braća odvedu iz zatvora. Rano u razgovoru smo pričali o komšiju Romu koji je čekao u zatvoru kada mu je rečeno da su već otišli, već su ih odveli na granicu, znate na šta mislim? On je bio taj, Goran… Mislim, Vlastimir Đorđević je naredio da se moja braća iz zatvora odvedu na drugi kraj Srbije u Petrovo Selo.
I tražimo da ga ne puštaju na slobodu zbog njegove umešanosti u ubistvo moje braće, a takođe i za mnogo više masovnih grobnica koje nisu otkrivene. Nedavno je otkrivena masovna grobnica u Rudnici i za nju je odgovoran. Ali on za to nije optužen, tako da mora da se suoči sa posledicama, optužen je samo za masovne grobnice koje su otkrivene, nije optužen za ostale masovne grobnice koje i danas postoje u Srbije u kojoj se vodi skoro 1500 ljudi. Danas, danas njihovi najmiliji na Kosovu ne znaju gde se nalaze, znate na šta mislim? Ne mogu da pronađu utehu. Oni samo stalno žive u bolu. Znate, razumljivo da su imali njihove posmrtne ostatke, da oni znaju gde su sahranjeni i mogli bi da idu, idu, idu i tuguju, do njih. Ali nemaju ni to.
Ovo je zločin u zločinu koji je Srbija počinila i ne dozvoljava da narod Kosova, moja porodica, tuguje. Nastavlja se sa nanešenim bolom.
Ana Di Lelio: Da…
Iljir Bitići: I ovaj zločinac treba da odgovara za svoje zločine, on je taj, sto posto, nema sumnje, on je taj koji je to počinio, koji je naredio da se sve ove masovne grobnice prošire na Srbiju. Još uvek je nestalo 1500 ljudi, ovo je 1500 porodica, oni ne znaju gde, nemaju utehu, nemaju gde da žale. Odlaze i tuguju do praznog groba. Ali pretpostavljam da to ne smeta Srbiji, jer Srbija, pretpostavljam, još uvek uživa u zadovoljstvu bola koji nanosi albanskom narodu.
Ana Di Lelio: Šta daje vama i vašoj porodici, vašoj majci, vašem ocu, veću utehu?
Iljir Bitići: Pravda. Pravda. Pravda. I jednog dana ćemo videti da će pravda pobediti. I nema sumnje da hoće, hoće. Ako predsednik Vučić želi da njegovo nasleđe bude poznato kao veliki predsednik, on to mora da završi. Mora da završi ono što je započeo. Mora. Nedavno sam ga gledao u medijima, zna on, žali se za… svi su govorili… “Ali komšije u okruženju ne daju Srbiji da ide napred.” Ali nije to, Srbija sebi ne dozvoljava. Sa njim, on sa ovim političkim, kriminalcima, organizovanim kriminalom…
On je okupio vođe organizovanog kriminala, okupio je ratne zločince u svoju stranku, i šta mislite? Mislite da sa takvom vrstom ljudi u vašoj stranci žele da napreduju ka EU? Ne, to je samo izgovor da krivite svoje susede. Oni su krivi što Srbija ne može, da ne krene u budućnost. Ne, vi ste sami krivi, vi ste taj. Ko koči Srbiju? To nisu vaši susedi. Jer verovali ili ne okolni susedi, i SAD, svi su za to. Nemačka je za to, Austrija je za, svi su za ulazak Srbije u EU. Ali on je taj koji drži sopstvenu zemlju i krivi okolne susede da su oni problem. Nije problem, nisu oni problem. Ti si problem. Vučić je zapravo problem.
Ana Di Lelio: Ja, postavila sam vam pitanja, želite li nešto da dodate? Da li osećate…
Iljir Bitići: Ne, po, po sadržaju. Šta vi mislite? Kako je bilo?
Ana Di Lelio: Ja mislim da je bilo dobro.
Iljir Bitići: Da. Ako vi mislite…
Ana Di Lelio: Hvala vam puno!
Iljir Bitići: Pa, drago mi je što sam ovde. Hvala vam puno, Ana.