Rat
To je bilo veoma stresno vreme za sve nas, kao i za sve Kosovare, isto je bilo i za moju porodicu i za mene. U to vreme, mislim, aktivizam se nastavio ‘98, početkom ‘99. U februaru, negde krajem februara ‘99, počeli smo da oskudevamo, počeli smo da se ne sastajemo toliko sa članovima Crvenog krsta i štaba Hitne pomoći, jer smo se pre sastajali. I te veze su počele da se prekidaju i počeli smo da se zatvaramo u svoje stanove, u svoje domove. Neki drugi rođaci koji su iz nekog razloga mislili da će biti bezbedni u Prištini došli su i ostali u našem stanu. I ljudi su počeli da zaključavaju kuće, počele su da se provaljuju prodavnice, prozori, a Srbi su počeli da uzimaju stvari iz prodavnica, jer Albanci nisu smeli da izađu napolje. Mislim, moj stan je bio u centru i nismo smeli da izađemo iz kuće.
Mi smo kod kuće spremali hranu, osim toga, i telefonske linije, i to mi se činilo veoma interesantno i nemoguće, ali eto, bilo je moguće, telefonske linije Albanaca su prekinuli, a od Srba su radile. Ja sam mislila da su se prekinule telefonske linije zbog situacije, ali ne, Srbi su imali telefon, a mi nismo mogli ni sa kim da komuniciramo. To sam videla, primetila sam to, jer je prvi komšija kupio stan od Srpkinje, i kod nje je radio telefon, jer je stan bio pod srpskim imenom. I sa ovim prekidom komunikacije, nisam znala gde mi je otac, gde mi je brat, gde su im porodice. I jednog dana, preko komšijinog telefona pozvala sam tetku u Skoplju, i rekla mi je da su brat sa porodicom i moj tata otišli u Skoplje. Dugo su čekali na granici, ali su uspeli da pređu. Ali mi nismo hteli da napustimo Prištinu, Kosovo, mi nismo ništa uradili, hoćemo da ostanemo u našem stanu.
Međutim, iz stana… naš ulaz je imao po pet stanova svaki sprat, 12 spratova, dakle tu je bilo 120 porodica. Od svih porodica ostalo je samo 14 albanskih porodica u toj zgradi. I jednog dana naš prvi komšija Srbin, došao je i pokucao na vrata, tražio je mog supruga i razgovarali su. Rekao mu je: “Molim te, da li možemo da postignemo jedan sporazum, da ako ste vi u opasnosti, ja ću zaštititi vašu porodicu jer vidim da vas je puno. Ali ako smo mi u opasnosti da li možete i vi nas da zaštitite od neke potencijalne opasnosti?”, rekli smo: “Važi, ali molim vas da li možemo da pričamo telefonom sa rodbinom, da vidimo gde su, šta su?”. I rekao je: “U redu, uzmi ključ, možeš da pričaš telefonom, [možeš] da koristiš telefon”. I kad sam tamo otišla, opet sam razgovarala sa bratom i on mi je rekao: “Uzmite odeću, jer je izuzetno hladno, ostaćete na granici”. I u redu, tako smo se dogovorili, kad sam videla da je na balkonu jedan snajper i kesa punu metaka. Dakle to je imao taj komšija.
Onda su počele sve komšije, srpski dečaci i muškarci da se oblače u vojničku uniformu, i 4. aprila, 4. aprila ‘99. godine naterali su nas da napustimo zgradu. I te četiri porodice, četiri stana u kojima su bili Albanci, morali smo na napustimo stanove. I deca su bila mala. Dakle, gledali smo da uzmemo najosnovnije stvari i da napustimo stanove. Ali gde da idemo? Videli smo reku ljudi, reka ljudi koji idu sa boščama, sa stvarima u pravcu voza. I policija nam je rekla: “Idite ovamo prema vozu, kod pruge blizu Dragodana”. Tu smo se ukrcali na voz i kod Blaca se voz zaustavio i sišli smo. Uputili su nas da ne hodamo van šina, samo preko šina, jer su rekli da je minirano. “Ne smete da hodate van šina. Hodajte po šinama, do granice kod Blaca”.
Sećam se da je bilo jako hladno, 4. april ’99. godine, jako hladno, mnogo mnogo hladno. I tu gde smo stigli, stigli smo mi koji smo sišli s voza. Tu je čekalo mnogo ljudi koji su ranije stigli na granicu, i svi su bili crni u licu {dodiruje lice}, kao da su ušli, kao da… zbog fabrike koja je bila tu. I čekali su nas, na levoj strani je bila policija, na desnoj strani i ispred je bilo puno Albanaca koji su se smestili u Blacu. I policajac s druge strane je vikao na jednog čoveka, ne znam zašto. “Dolazi vamo!” rekao je [na srpskom] i ispalio metak. Tu ispred je bio moj muž, i moja ćerka, mlađa ćerka, i zaštitio je ćerku {drži ručni zglob} da joj se nešto ne desi. Ali, srećom ništa se nije desilo, metak ga nije pogodio, ali za nas je to bilo veoma traumatično iskustvo.
Tamo je počeo da pada mrak, postajalo je hladnije i kada je potpuno pao mrak, sela oko Blaca su počela masovno da donose razne materijale, svakakve krpe da se pokrijemo, da se ne smrznemo. Pa hleb, pa mleko, pa… namirnice da što bolje prenoćimo. Ali u stvarnosti je bilo veoma teško. Sutradan, oko dva, bili smo…jer je tamo bilo kao polje, Blace. Izašli smo na put, ušli smo u kolonu, kolona je trajala 15 sati, mislim od dva popodne u aprilu ‘99. Mi, u dva ujutru, ne, zapravo u pet ujutru, stigli smo do granice. Znate da je granica tamo vrlo kratka, taj deo je veoma kratak {pokazuje daljinu rukama}, nekoliko metara. Ali u tom delu smo proveli 15 sati. Bilo je toliko ljudi, a granična policija je polako puštala ljude da prelaze makedonsku granicu. I u jednom trenutku su razdvojili našu porodicu, rekli su: “Ti prođi {gestikuliše rukama}, ti ostani”. I počela sam da molim tog graničnog policajca, rekla sam: “Molim vas, da li možete da ih pustite jer je moj dever tamo {pokazuje pravac}, žena mu je tamo i deca…” Vrlo agresivno je rekao: “Idi, idi, prolazi”. Mislim, niko nije zaslužio takvo njegovo ponašanje.
I ušli smo u autobuse, nismo znali ni kuda idemo, ni kuda nas vode. Poslali su nas u kamp Stankovec. Već́ su postavili bele šatore, tanke, i cela naša porodica bila je smeštena u jedan šator. Mislim, tu je bila naša nuklearna porodica sa pet članova, dva devera sa svojim ženama i njihovim porodicama, njihova deca i ostali članovi porodice, deca tetke mog muža su bila takođe tu. Mislim, bilo nas je nekoliko smeštenih u jedan šator. A nismo… onda su se tamo otvorile kancelarije da napustimo [kamp]. U međuvremenu, niste mogli da izađete u Skoplje, jer su oko kampa, unutra oko kampa i iza rešetaka kampa bili makedonski vojnici. Mislim, niste mogli da izađete, izgleda da su se plašili etničkog loma koji bi nastao u Makedoniji da Albanci s Kosova nastave da žive u Makedoniji. I niste mogli da izađete, morali ste da ostanete tamo ili emigrirate u različite zemlje Evrope ili Amerike. Ali pošto nam to nije bio cilj, ostali smo tamo oko dve nedelje.
I jednog dana u kampu, došla je jedna makedonska aktivistkinja, Savka, Savka Todorovska, ona je bila vođa, direktorica Mreža žena Makedonije, ja nisam znala. Ali, moj muž je radio neki posao sa njenim mužem, slučajno. I kad je njen muž shvatio da smo mi u kampu, on je bio tada mnogo bolestan, bio je u bolnici, i nije mogao da dođe da nas poseti, ali zamolio je svoju ženu: “Molim te idi, jer i oni su ljudi kao mi.” Tako mi je ona objasnila da je rekao (smeši se). “Oni su ljudi kao mi i ne zaslužuju to stanje”. I, došla je ta Savka i našla šator gde smo mi bili. Predstavila se, rekla ja sam ta i ta, doneli su nešto za decu. I ja sam je zamolila da me izvuče iz kampa, da me izvuče iz kampa jer sam imala tetku u Skoplju, i tetku i porodicu tetkinog muža koji su za nas obezbedili njihove stanove, napustili su svoje kuće, svoje sobe su obezbedili za nas kako bi mi tamo otišli i živeli.
Ja sam dakle izašla iz kampa, otišla sam kod tetke i Savka mi je pomogla da izvedem i moju porodicu, jer moraš na puno vrata da pokucaš kako bi ti dali dozvolu da izađeš iz kampa. Crveni krst, ministarstvo i… ne znam, svugde je kucala da bi nam dozvolili da izađemo iz kampa. Mi smo se smestili u Skoplju, u jednom stanu gde smo bili tri porodice, tri porodice u jednom stanu, tri sobe – tri porodice. Ja sam nastavila da se angažujem kod Savke. Savka mi je rekla: “Čime si se ti bavila? Šta si radila?” Ja sam joj objasnila, rekla sam: “Bila sam aktivistkinja, bavila sam se dobrovoljnim humanitarnim radom, sa ženama sa decom”. Rekla je: “Dobro, važi, da li želiš da se uključiš? Jer su došle neke žene iz Bosne, Hrvatske, pitaju za vas, u kakvoj ste poziciji”. Ja sam se radovala i odmah sam otišla kod nje u kancelariju. Tu su došle neke žene iz Švedske. došla je Kristin Berger, tu sam se prvi put upoznala sa Kristin Berger – direktorica fondacije Žene za žene, Kvinna til Kvinna iz Švedske. Došla je Nuna Zvizdić iz Bosne jer su oni preživeli ono što smo mi tada preživljavali, i neke druge aktivistkinje.
Onda, žene aktivistkinje iz Tetova, Miki Emerus je često dolazila da se dogovara šta i kako da uradimo. I rekle smo: “Sutra ćemo se susresti sa jednom aktivistkinjom s Kosova, da li bi želela i ti da dođeš?” Rekla sam: “Ko je ona?” “Igbale Rugova”. I sutradan smo tu izašli, bio je jedan park. Sa Nunom smo čekali Igu [Igbalu], sastali smo se sa Igom. I Igo je donela jedan, onako jedan… sa sobom, neke kese sa sveskama, sa olovkama, ja mislim i sa bojicama, i rekla je: “Evo, ovo je za kamp”. “Za gde?”, “Za kamp u Čegranu”. Dobro, meni je bilo drago što sam se upoznala jer sam mnogo čula o njoj, ali nisam mogla da je upoznam. I od tog dana, svakog jutra smo se sastajale zbog aktivnosti u hotelu “Evropa”, dakle tu napolju smo se sastajale i išle zajedno u kamp u Čegrane. Igo je imala jedan izvanredno dobar program sa kojim je razvijala razne aktivnosti. Znam da je tu bila Iliriana, Iliriana Lodža, jer je taj kamp bio otvorenog tipa. I tamo, da bi se sprečile negativne pojave, vođen je prilično bogat program za podizanje svesti. Bilo je mnogo novinarki koje su došle iz raznih zemalja da izveštavaju kakva je bila situacija.
I, nakon toga… mi smo počeli, šta da radimo dalje, iznajmili smo sobu i nazvali je “Otvorena vrata” za žene izbeglice, dakle za žene koje su bile u kampu i razmeštene po raznim porodicama u Skoplju. I od tog vremena, dakle od ‘99. godine, postoji centar za žene “Otvorena vrata” koji smo osnovali sa aktivistkinjama i koji i dalje funkcioniše.
Trgovina ljudima je tada bila aktuelna {pije vodu}. Da bi se sprečila ova pojava, vođene su različite aktivnosti podizanja svesti sa umetnicima, kursevi jezika i druge aktivnosti. Igo je sa “Sestrama Ćirijazi” razvila puno različitih aktivnosti u to vreme u kampu, kampu Čegrane. Da se vratimo na prostoriju koja se zvala “Otvorena vrata”, tamo smo razmišljali šta bi bilo dobro za žene da rade. Pokrenuli smo psihosocijalne aktivnosti, jer je ženama bila potrebna psihološka podrška da pričaju o traumatskim iskustvima koja su tada doživele. Zatim, još nešto što je bilo neophodno, bila je neophodna medicinska pomoć, primarna zaštita, jer je zdravlje žena u to vreme bilo dosta loše, ali takođe i prava žena, jer je Makedonija u to vreme prilagođavala svoje zakone tako da vam kao izbeglicama ne daju prava, a ne da svako ima prava.
Dakle, postavili smo sebi ova tri cilja i sastajali smo se svakog utorka i svake srede. Zanimljivo je da se i posle toliko godina, čak i posle svih ovih godina, posle 16 godina sastajemo utorkom i sredom na psihosocijalnim radionicama i kreativno-opuštajućim radionicama, kako smo ih nazvali u centru koji sada imamo u Prištini. Dakle, nastavili smo te aktivnosti do kraja oktobra ‘99, iako se moja porodica vratila u Prištinu nakon ulaska NATO-a, mislim 12. juna, a moja porodica se vratila 13-14. juna, vraćali su se jedni po jedni, ali ja sam nastavila da radim u centru. Dolazila sam vikendom u Prištinu, tokom radne nedelje sam radila sa ženama. Tada sam, u razgovoru s Kristin Berger, rekla: “Ali ovim ženama će biti potrebne ove aktivnosti i u Prištini. Šta da radim?” Ona je rekla: “U novembru i decembru idite u Prištinu i pripremite mesto, pronađite mesto i pripremite ono što želite da radite tamo”. I tako se desilo, u novembru i decembru ‘99. sam došla u Prištinu, našla sam lokaciju, stan od oko 70 kvadrata. Napisala sam projekat, mislim, napisala sam projekat olovkom pod svećom, jer nije bilo struje, bila je veoma teška situacija, život je bio težak na Kosovu posle rata, a ta prva zima je bila neverovatno teška, bilo je jako hladno. Nismo imali kompjuter i nismo znali da pišemo, nismo znali da pišemo projekte jer na fakultetu nismo imali predmet koji bi te naučio kako da radiš tako nešto, ali ja sam tako napisala, misleći kako da na papir stavim potrebe žena.
Dakle, da stavim na papir ono što im treba. I, došle su aktivistkinje iz Kvinna til Kvinna iz Švedske, i ja sam prva prešla makedonsku granicu kad sam došla u Prištinu zajedno s aktivistkinjama Kvinna til Kvinna. I mi smo se dogovorile oko toga šta je projekat predložio i one su to odmah prihvatile, tako da smo 1. januara 2000. godine pokrenule ženski centar “Otvorena vrata” u Prištini, u Dardaniji, na lokaciji koju smo prepoznali kao odgovarajuću za nas. I žene su počele, one žene koje su u početku bile izbeglice tamo su počele da dolaze u centar.