Bard Saljihu

Priština | Date: 27. januara 2018. | Duration: 16 minuta

Bard Saljihu (1986), vođa projekata, Priština


Ljura Ljimani (Vodila intervju), Ermalj Gaši (Kamera)

Bard Saljihu

Bard Saljihu: Ja sam Bard Saljihu, radim kao projekt menadžer za softver, u softverskoj industriji. Da, rođen sam u Prištini, odrastao sam uglavnom u Prištini. Bilo je nekoliko perioda kada sam sa porodicom živeo u inostranstvu. Živeo sam u Holandiji oko tri godine, u Albaniji… u Americi, tamo sam bio kao đak na razmeni u srednjoj školi, zatim sam se vratio da završim master. Poslednje tri godine sam, znači od 2014, ponovo u Prištini. Kada sam se vratio u Prištinu, vodio sam kafić Dit’ e Nat jedno tri godine. Dit’ e Nat’ je bio faktički pred zatvaranjem u to vreme i tako prosto desilo se slučajno… dobio sam priliku da ga preuzmem i za te tri godine mogu reći da sam naučio mnogo o ovoj zemlji, i ujedno upoznao sam ceo grad, jer, znate, ima mnogo slojeva i generacija, mnogo scena, ovaj grad je mnogo… komplikovan i imao sam priliku, znate, ja se nikada nisam osećao više kao Prištevac koliko za ove tri poslednje godine, i…

Sada kada je, zanimljivo, prošlo deset godina od nezavisnosti, i to me tera da razmišljam o svemu što se desilo tokom ovih deset godina, šta se desilo deset godine pre toga, znate…  sve… baš mi je drago… i upravo zbog toga, u stvari, sam želeo da uradim ovo… odnosno, intervju, jer, u stvari, ovo je nešto o čemu ja razmišljam, nešto o čemu mi svi razmišljamo… ovo je zanimljivo vreme u celom svetu, znate, pa i ovde je sad jako zanimljivo vreme, i sada je dobro da se razmisli, da se pogleda sve šta se dešavalo…

Ljura Ljimani: A da li se sećate…da li ste bili u Prištini ranih 2000-tih godina?

Bard Saljihu: Da, zapravo, ja sam ’99. imao 13 godina i uvek sam imao neki osećaj i pitao se: “Hej, kako nisam bio ovde baš u ono vrem…oslobođenja…”, znate, nisam bio uvek ovde, bili smo u Engleskoj kao izbeglice u to vreme i došli smo… čini mi se u septembru, vratili smo se, a ovo se desilo u junu, tokom leta, znate i… uvek imao sam neki osećaj: “Paaa, kako to da nisam bio ovde” i, znate, kao… FOMO… fear of missing out [strah da se nešto ne propusti], tako. Plus ja sam imao samo 13 godina i kako… 13 godina, odrastao sam tokom ’90-tih, mnogo je čudno da pokušavaš da razumeš taj koncept, šta je oslobođenje, šta je nezavisnost, šta je demokratija… Sećam se, znate, kad sam imao sedam, osam godinama, mi smo izlazili {diže ruke u vazduh} “Demokrazija! Demokratija!” Ja nisam znao šta radim, ali it was a lot of fun actually [bilo je baš zabavno]… meni at the time [u to vreme]… i nisam najbolje znao šta se događa. Ali znam da, kada se desilo oslobođenje, znate, gledali smo vesti, gledali smo KFOR kako ulazi, i puno ljudi ide plačući, da, besne plačući… i definitivno je to bio jedan osećaj… ja sam se osećao kao da sam propustio taj dan i plus bio sam ljubomoran na ljude koji su bili malo stariji… moj brat je imao 17-18 godina… oni su izašli, zabavljali se, dok mi smo bili deca, morali smo da se vratimo kući čim padne mrak, tako da bilo je malo drugačije iskustvo, ali ono što sam hteo da kažem, kada je posle došla nezavisnost 2008, osećao sam se kao: “Oh, yes! Konačno je stigao moj trenutak…“, znate, kao… kao repriza novogodišnje noći, novogodišnju noć provedeš sa roditeljima, a drugu noć izađeši obeznaniš se…

Bilo je… znam… bilo je jako interesantno vreme… bilo je mnogo hladno, sećam se toga, ali nismo mnogo osetili {smeši se}. Sećam se, bilo je čudno, jer četiri-pet dana, ili ne znam koliko dana, ili cela nedelja, znate da se dugovlačilo s tim poslom: “Hajde, jesu li proglasili? Ili nisu proglasili? A jesu li proglasili? Ili nisu proglasili ?” “Oh, ne  proglašavaju je danas, ne  sutra, o…” Znam da mi se čini da smo čak 15. februara svi mislili da je to taj dan, desiće se danas. Ali nije se desilo, nije se desilo, bilo je kao kad kijaš, kada pokušavaš da kineš, pokušavaš da kineš i ne može, ali kada smo iznenada kinuli… znaš  17. je bio…

Ne znam, čoveče… pričao sam pre ovoga intervijua sa nekim ljudima, malo ljudi se dobro i tačno seća svega što se desilo tog dana, znate? Da, znam da sam se sigurno ljubio i grlio sa stotinama ljudi, i igrao sam sa strancima… Albancima, strancima, ovima, onima… činjenica je da nisam poljubio ni zagrlio nijednog Srbina toga dana ali… zapravo, nisam ni razmišljao o tome u to vreme, kako se osećaju Srbi danas, znaš, kosovski  Srbi. Ovo je nešto o čemu sam kasnije, mnogo kasnije, počeo da razmišljam, posle, kada se sve smirilo… ali i to je OK, ne osećam se krivim za to što nisam razmišljao o tome toga dana. Ali, sada kada se osvrnem unazad, pokušavam malo da se stavim u njihov položaj, i pitam se kako su se osećali Srbi tog dana… a nije da nisam mogo da razumem, jer smo se i mi slično osećali, naša zajednica, jednom mnogo ranije…

Sećam se do pre pet godina, imao sam neki refleks, kada bih video albansku zastavu na krovu neke kuće, 0,3 sekunde bih bio kao: “O sranje, ovaj čovek nije normalan, ili je skroz poludeo, ili je mnogo…” Jer to je neka vrsta refleksa, jer ti nisi smeo da uradiš tako nešto, a sada kada prolazim kroz Gračanicu i vidim srpske zastave, kažem sebi, znate, kažem: “Wow, do they feel the same as we did [Vau, da li se osećaju isto kao što smo se mi osećali]…” Ne znam, to je nešto o čemu sam počeo da razmišljam, ali tog dana, da vam iskreno kažem, nisam razmišljao pa ni jedne sekunde, bilo je… svi smo se osećali da pf… na kraju krajeva, desilo se nešto što smo zaslužili i nešto što smo čekali, i znate… nije bilo mesta tog dana, u to vreme, da se razmišlja mnogo o bilo kome drugom.

Ljura Ljimani: A da li se sećate šta ste radili toga dana ili makar gde ste bili toga dana ?

Bard Saljihu: Da… u stvari tokom dana, hmm… ne znam koji dan je bio, bio je vikend, tako mi se čini… or something… ne znam, ne mogu da se setim da li sam imao neku školsku obavezu, ili nešto slično. Bio sam na četvrtoj godini fakulteta tada. To je bila jedna nedelja, faktički, 17. februar je nedelju dana pre mog rođendana, znači nedelju dana pre moga rođendana kada sam punio 22 godine. Sećam se da smo tog dana svi bili ispred televizora… bio je miran dan, nikog nije bilo napolju, ništa se nije događalo. I… kad kažem da se stvar razvijala, nije bio samo taj jedini dan. Nije bilo kao da smo samo ustali i rekli: “Hej, danas proglašavamo nezavisnost.” Bilo je jedno pet dana, ili možda više, kada smo svi visili ispred televizora i čekali: “Oo, šta se događa, šta će biti”. Pa i taj dan smo gledali televiziju, to se desilo negde popodne ako ne grešim. I kada se završilo skroz, tad sećam se da bukvalno niko nije ostao kod kuće, svi smo izašli napolje, nisi imao gde da parkiraš kola, a ja sam krenuo kolima… uzeo sam očev X5, znate… bio sam sa jednim drugarom i jednom drugaricom, tada sam se zabavljao sa jednom drugom devojkom u to vreme… at the time… i bila je jedna vrlo čudna situacija, ne znam zašto nije valjalo da kažem da sam sa drugom devojkom, ali ta devojka i ja nismo imali ništa… razumete …tako da je taj deo bio malo komplikovan i želeo bih da ga izbrišem iz toga dana.

Inače, sa tim drugom i drugaricom sam se vozao u X5 okolo ko debil, i nije ni bilo mnogo mesta gde bismo vozili jer je svaka ulica bila blokirana. Tako da ideš jedno 50 metara, pa staneš, onda izađeš da igraš kolo na sred ulice, ljubiš se i grliš sa bilo kim koji je pored tebe, onda opet uđeš u kola i nastaviš, putem naiđeš na drugi parti. Bukvalno smo išli od lokala do lokala, ulazili, nazdravljali sa svima i nastavljali dalje. Sve što pamtim je da je bilo ekstremno hladno, zar ne? Ne znam koja je temperatura bila, ali imam utisak da je bilo ledeno, ekstremno hladno ali ljudi opet… svi smo bili napolju… svi smo bili zadovoljni… Super je bilo… u stvari, što je mnogo interesantno, mi svake godine slavimo “17. februar, 17. februar” ili neki dan nezavisnosti, na primer, u Americi je to bilo pre 200 i više godina, ali oni i dalje slave taj dan, luduju skroz… ili stogodišnica Albanije, ali mi smo svi bili tu toga dana i samim tim taj dan dobija posebno značenje. Koliko ljudi može da kaže da su bili tu, na dan kada su proglasili nezavisnost?

Kad sam govorio o televiziji prethodno, pamtim jednu jako interesantnu stvar. Bila je jedna devojka tamo, gde su se potpisivali narodni poslanici, i ona je skupljala potpise, mlada devojka sa krakom kosom, i celoga dana samo ona je bila na televiziji. Razlog zašto to pamtim je što sam nakon nekoliko godina imao priliku da upoznam tu devojku, bila je moja koleginica. Hana Bajrami se zove, nije mogla imati više od 19-20 godina kada je radila taj posao 2008. godine. Ali sećam se, kad smo se upoznali mnogo kasnije, ja sam joj reko: “Izvini, jesi li ti bre, ja tebe znam od negde, da nisi ti ona devojka, znaš ona što je skupljala potpise?” Ona kaže: “Da.” I meni je to bilo interesantno iskustvo da se upoznamo. Inače, jedno tri naredna dana, uopšte ih se ne sećam. Stvarno smo mnogo pili, svi smo mnogo popili tog dana. Pa, i bio je malo taj dan… jedan od onih dana. Inače bila je nedelja, ili je bila subota, ili mi se samo čini… imam utisak da je bio vikend.

Ljura Ljimani: Nemam pojma… u stvari, kako ste rekli da je proglašenje nezavisnosti bilo popodne, bilo je tačno u 3:50, pretpostavljam da ste bili kod kuće i geledali televiju?

Bard Saljihu: Da, svi smo bili… toga se sećam, zapravo nekoliko dana, čak i dan ranije, bili smo sigurni da će tad biti proglašena, tako da je cela porodica nekoliko dana sedela ispred televizora i čekala… {smeje se}. Mnogo interesantno. Zaista mi je sve ovo bilo mnogo interesantno …jer ja, na primer sada, ’99. sam imao 12 godina, 2008. sam imao 22, sada punim 32 godine i mogu da sve što se dogodilo sagledam iz malo drugačije perspektive i, u stvari, mi nismo imali vremena… da se pozabavimo onim što se dogodilo. Ja kao dete nisam baš najbolje zapamtio šta se događalo, čitao sam, fine [u redu]meni su objasnili kontekst pa sam mogao da razumem kako se dogodilo, ali to je mnogo čudna stvar za jedno dete. I posle, za jednog dečka od 22 godine je opet sasvim drugo, imaš neku dozu inata, imaš nešto ono, znate… jedna sasvim druga perspektiva, sasvim druga, ali čak i sada možeš da razmišljaš i da kažeš: “Wow! Šta se desilo?” I može, deal… jer ja mislim da smo u ovom pogledu mi svi ljudi, svi smo traumatizovani, svi ljudi koji su prošli ’90-te, imaju neku vrstu…

Radi se o tome da, na primer, mi u Prištini, govorim iz moje perspektive, tako je bilo, nismo osećali da imamo mnogo prava da se žalimo na to što se dešavalo, znate, jer smo mnogo dobro prošli, dobro, super, ne, niko nas nije ubio niti je neko nekoga našeg ubio, ne… meni je samo jedan teča umro posle rata, znaš, that’s fine [To je u redu], ljudima su masakrirali celu porodicu. Postojao je neki utisak da smo dobro prošli, spasili smo se, super, i nemamo razlog da se osećamo traumatizovani jer nam je u stvari bilo lakše. Ali mnogo kasnije, nešto mi se dogodilo, 2013-14. godine, bio sam u Jerusalimu sa školom dok sam bio na masteru u Americi, bili smo u Jerusalimu sa grupom i obišli Muzej Holokausta, i normalno, to je stvarno jako strašno, to je strašn iskustvo, ali kada smo završili, trajalo je jedno sat i po, ili dva, prošao sam ceo muzej, i kada sam završio, mene je uhvatio neki napad, neka vrsta napada panike, znaš i… počeo sam da plačem, da, ne da plačem nego ne umem da opišem… pa ne da sam plakao nego preterao. I nisam mogao da prestanem. I profesorka me je pitala: “Šta ti je?” I kada je rekla: “Šta ti je?” Bilo je… postalo je tri puta napetije… i oko mene se skupila cela grupa, bilo je jedno 15 ljudi: “Šta ti je, šta ti je? Jesi dobro?“ Pokušali su da mi pomognu, nisam mogao ni da govorim ni da dišem, ali tada sam po prvi put shvatio da, ok, možda je nama bilo lako i lakše, ali je cela ta situacija bila mnogo zbunjujuća za jedno dete. I mislim da se svi tako osećamo: i Srbi, i Kosovari, i Albanci, čak i oni Albanci iz Albanije imaju svoje probleme, i ko je živeo u to vreme, ko je odrastao u to vreme, znate, to je bilo…

Ali interesantno je da sada, na kraju, posle svog ovog vremena mogu malo da razmislim šta se sve dogodilo, i da postavim stvari na svoje mesto. Ja se lično osećam odlično kao Kosovar, jako dobro se osećam, prošlo je deset godina. Znam da imamo problema, znam da je mnogo posla… znam da smo mnogo cinični i mnogo je teško ponekad da osetimo i vidimo, znate, kako ćemo se izvući iz ove situacije, ali… dobro nam je! Dobro smo, zaboravljamo na to da smo dobro. Ljudi su na putu prosperiteta, ljudi zaborave, znaš, nisu u muci, nije da im nešto nedostaje – svega imamo. Imamo sve mogućnosti da radimo sve što želimo i stvar koju najviše uzimamo for granted [zdravo za gotovo]… ne znam kako se to kaže na albanskom

Ljura Ljimani: Për të qenë…

Bard Saljihu: Tako. To je sloboda koju imamo. Zaboravljamo da smo jedan od najslobodnijih naroda u regionu, čak to mogu da kažem. Da imamo dosta problema, ali smo slobodni. Jesmo slobodni, možemo da radimo što nam duša hoće, śto mi padne na pamet ja mogu da radim, ja mogu sad da kažem Hašim Tači je idiot. And that’s fine, jer sam slobodan da to kažem. Da li me shvatate? On je naš predsednik, ali ja mogu to da kažem i meni da se ništa neće desiti. Niko neće pobesneti, niko neće ni obratiti pažnju na to, a kamoli da pobesni na mene. Jer mi smo ponekad kao: “Stvarno?“ “Da.” I zaboravljamo koliko smo se namučili da stignemo dovde. I ponekad mislimo da je to jednosavna stvar, to je nešto što smo zaslužili i mora da bude tu zauvek. Nije tako… mi smo iskusili kakvo je kad toga nema… ponekada kažem ljudima: “Polako bre, dobro je, super je.” Pa da li znate… i ne znam, ali možda to malo dolazi sa godinama. Jedino mislim… da ima mogućnosti da nešto bude ovde… postoji nešto za ovaj narod, ima neke iskre, neka vrsta duše za koju ne znam šta je, ne znam kako to da nazovem, ne znam… nadam se da ćemo moći da ponovo vodimo ovaj razgovor za deset godina i da vidimo…

Ljura Ljimani: Šta ćete da radite za desetu godišnicu?

Bard Saljihu: Pff… prva noć sa porodicom.

Ljura Ljimani: {smeje se}

Bard Saljihu: Ne, ali da, pa garant ću provesti sa porodicom, ne znam…postalo je too much

Ljura Ljimani: Možda dolazi Rita Ora.

Bard Saljihu: Jel dolazi? Jel se to dešava a? That would be nice [To be bilo lepo]. OK. Ne znam, ne. To hoću da kažem: nisam nijednom više slavio 17. Ja sam bio tu toga dana i nekako ne znam, to je jedan osećaj kojeg ne možeš da ponoviš, ako si bio tu toga dana, džabe slaviš ceo dan, nije ista stvar. Možda baš zbog toga, baš ste me naterali na razmišljanje, zaista nikada više nisam slavio 17. Bio sam tu 17. februara 2008. godine. Pravi. I to je bilo to.

Ljura Ljimani: OK, puno vam hvala.

Bard Saljihu: Nema na čemu .

Download PDF