Jedan Slučaj u Bosni i Hercegovini: Dvanaesta priča

Raif Musa i Valjdete Bajrami Musa

Dve dodatne priče: Ovo je dvanesta priča o Pokretu pomirenja krvnih osveta 1990-ih godina. Pripovedači su Raif Musa i Valjdete Bajrami Musa, muž i žena, stručnjaci informacionih tehnologija iz Uroševca, koji su bili aktivisti Pokreta.

Izuzetan slučaj, otišao sam sa Redžepom Bojaj, našim sadašnjim ambasadorom u Saudijskoj Arabiji, tada je bio imam muslimanske zajednice. Njegov brat je ubio nekoga iz Uroševca i ja sam otišao sa jednim od mojih kolega iz Saveta, otišao sam u Bosnu u to vreme automobilom, sa jednim aktivistom, sa profesorom iz Peći, ja… sa nama je bio i stric od ovih dečaka kojima je otac ubijen da bi dobiju opraštaj za dečaka čiji je otac ubijen, on je živeo u Bosni. I sada morali smo da  dobijemo njegovu saglasnost, a onda su bile tu i prepreke sa kojima smo se suočili na putu za Bosnu i nazad, dobili smo njegovu saglasnost, kada smo obavestili u vezi saglasnosti ove u selu Drinavc u Kilni, jedno selo Drinavc, oni su pripremili ručak, tu je bio i profesor Anton Četa, kao i, bilo je mnogo ljudi iz Centralnog saveta i oni su nam tražili ključeve automobila, mislili smo da su hteli da oslobode put. Ali, pošto smo odatle krenuli, odlučili smo da ručamo, napravili smo izuzetak zbog profesora, jer je profesor rekao, „U redu, hajde da jedemo.“

Dok smo putovali, profesoru je palo na pamet da kad su nam tražili ključeve automobila, da su oni mogli da stave nešto u našim automobilima, u gepecima automobila, u prtljagu, i kada smo se zaustavili, videli smo da su stavili po košulju i po peškir za svakog od nas, bilo je po pet košulja i po pet peškira u svakom automobilu, i mi smo zaustavili kola, vratili smo se i vratili im stvari. Rekli smo im: „Mi ne želimo košulje, mi smo završili svoj posao časno i želimo da ostane časno.“ I naravno oni su se osećali loše i rekli: „Mi nismo to uradili…“ „Nije bitno da li ste vi to uradili ili ne, mi ne radimo na ovaj način“, i mi smo ih vratili, znači teret se razlikuje. Sada ja mogu pričati noćima i mesecima, znamo da smo ponekad bili gladni kada smo išli negde, oni bi pekli fljije a mi bismo bili gladni, mi bismo tamo ostali dva-tri sata razgovarajući, bilo bi nas sramota ili je bilo i slučajeva da je bio Ramazan. […]

Ja sam lično otišao u Bosnu zajedno sa još trojicom i dobio sam njegovu saglasnost, bio je veoma interesantan slučaj, kako smo pronašli njegovu kuću, vrlo lako, a nikada nismo bili tamo. I on je imao dvoje dece, osoba koja je trebala da oprosti je bio muškarac, sin žrtve se zvao Haljilj, i kada smo ušli u njegovu kuću, imao je dve sobe i hodnik, jer on ju je izgradio kao šupu, kao kolibu. Užasni uslovi, imao je neke kokoške i neko posuđe za kuvanje, a ona bosanka je rekla, jer je njegova žena bila bosanka, i mi smo joj rekli ko smo, tamo-vamo i ona reče: „Hajde da gledamo televiziju, jer je Haljilj još uvek na poslu.“ Moj prijatelj, njegova žena i ja, poveli smo nju i vratili se, sa nama je bio i jedan profesor iz Peći kao i njegov [Haljiljov] stric, i sad kad smo se vratili, rekli smo Haljilju zašto smo bili tamo, on je počeo da plače, zagrlio nas je i oprostio krv. Njegova ćerka je imala kasetofon, tada je bilo kasetofona i pustila je jednu kasetu i rekla je: „Da li želite da slušate nešto na albanskom jer moj otac uvek sluša albanske pesme,“ ona je govorila na srpskom sa nama i rekla: „Da li želite jer moj otac stalno sluša ove pesme,“ i ona je pustila kasetu, slušali smo ih. I onda smo rekli: „Mi bismo otišli“, rekla je ona: „Ne, ne možete da odete. Prvo ćete jesti, prvo ćemo jesti,“ bosanka je bila dirnuta toliko da je spremila da jedemo, jeli smo.

Kada smo izašli, starac koji je bio sa nama je svo vreme okrećao glavu, i on bi njega pozdravio mašući rukom, bilo je tužno. Dok smo išli u Bosni, otišli ​​smo kroz Kulu, Rožaje, Čakora, Belopolja, Titograda, otišli ​smo u Sarajevo u to selo. Zatim na povratku smo prošli kroz Beograd, zaustavila nas je policija negde blizu Niša, ja sam vozio i na putu do tamo, kao i na putu nazad. Automobil je bio registrovan na ime profesora, on je spavao, svi ostali su spavali osim mene jer sam ja vozio. Kada smo krenuli odatle supruga profesora je stavila malo sira i hranu u prtljagu njenog muža, ali on nije znao za to. Jeli smo tamo, ali je put bio predugačak i ogladneli smo. Zaustavili smo se u jednom restoranu u blizini Beograda, ali kada smo tu ušli oni su slušali četničke pesme, tako da nismo mogli ni ostati tu niti naručiti hranu, bili smo gladni, ali smo krenuli i kada ste gladni sve o čemu možete misliti je hrana.

Policija nas je zaustavila u Nišu i on je rekao: „Otvori gepek!“ Otvorio sam jednu torbu u gepeku, a on reče: „Otvori drugu torbu!“ Otvorio sam, reče: „Pomeri se! Pomerio sam se i on je počeo da proverava. Oni su sat vremena ranije uhapsili jednu ženu iz Uroševca sa drogom, ja sam bio u istoj generaciji sa tom ženom koju su zarobili i videli su belu teglu, u toj tegli je bilo sira, čim ju je video, rekao je: „Šta, opet“, rekao sam: „Ne, opet!“. Kada su oni došli, rekli su: „Šta imate u torbi?“ Nisam znao šta je tu bilo, rekao sam: „Ne znam, nije moja, putnik koji je samnom trenutno spava.“ I oni su otišli ​i probudili ga, rekao sam: „Šta imaš u torbi?“ On nije znao, i reče: „Ne znam, evo da proverim.“ „Ne, ne, ne smeš da je diraš.“ […] I kada je otvorio, sir, i kaže na srpskom “Sir“ i kada je otvorio bilo je tu i turšije i nekih drugih stvari sve su bile omotane, i reče: „Ne bre, hrane ima“, odvezali su nas, i pustili nas. I odmah kada smo se odvojili od njih, znači odmah kada su nas pustili, posle pet metara, zaustavili smo, jeli, i došli pri sebi. Interesantan slučaj…